Kazališni gledatelj podrazumijeva da je zaštićen od provokacija. On se ulaskom u kazalište deklarira kao nenasilan i neprost, dakle, kulturan čovjek koji se ne obračunava s problemima kao ‘na ulici’ i koji ne diže galamu kao revoluciju i koji zna da se tu ništa ne može napraviti, jer život je takav i takvi su ljudi, zato rijetki idu u kazalište!
Kazališni gledatelj nije tu došao da se pokaže hrabrim i angažiranim i uopće da predstavi svoje ljudske stavove (on je došao na predstavu!), on je tu da se ‘kulturno uzdiže’ ili održava ‘kulturnu kondiciju’ do koje je došao obrazovanjem, čitanjem i dolaskom u kazalište. Kazališni gledatelj je u pravilu ravnodušan, dok ga neka (po mogućnosti) antička tragika ne obuzme i baci u ralje emocionalne katarze. I onda ode gledati televiziju.
Oliver Frljić izaziva ovog kazališnog gledatelja. On mu se otvoreno obraća i izjavljuje mu da ga mrzi. Ni drugi redatelji, vjerojatno, ne vole ravnodušne gledatelje, ali ih ne mrze, a ako ih i mrze, to im otvoreno ne izjavljuju. Frljić razbija tu temeljnu konvenciju kazališnog (i uopće, kulturnog) svijeta: Ne reci što misliš. Ne reci, osobito, ono što doista misliš. Pitam se što su govorili televizijskoj kameri oni gledatelji koje su pitali za mišljenje na izlasku iz dvorane. Zar nisu mislili, Što ja tu trebam reći? Što bi tu trebalo reći, poslije ovakve predstave?
- Scena predstave ‘Pismo iz 1920.’ Photo Ada Jukić
Frljić obračunava ne samo s gledateljima, već i sa samim sobom kao suučesnikom, odnosno, neučesnikom krvave bosanske basne (animira skulpture životinja kao simbole i metafore žrtava), sa svojom ulogom u tom obračunu moralnog castinga u tragičnim ‘povijesnim okolnostima’ od kojih se ‘tko god može i treba’ distancira, on samoanalizira svoju ‘izdajničku ulogu’ u jednom neriješenom i nekatarziranom sukobu, u jednoj tragediji u nečuveno neposrednoj blizini, za koju svi koji su bili uključeni žele da se nekako sama po sebi, talogom vremena, ublaži i zaliječi, kao rana na pacijentu u čijoj su utrobi kirurzi ostavili škare.
Ali, u na toj psihoanalitičkoj bosanskoj ‘sečiji’ Frljić ne lamentira tako da se raznježimo nad njegovom sudbinom ni sudbinom nevinih žrtava. On nas provocira, udara u savjest, grize mišiće gledateljeve nacionalne i moralne identifikacije i poništava sklonost prema kulturnoj neutralnosti drastičnim verbalnim, vizualnim i koreografskim zahvatima. Frljić nikoga ne izostavlja iz tog žrvnja odgovornosti i ‘krivičnosti’, i agresore, i one koji reagiraju agresijom, i one koji imaju interesa za tu agresiju, i one koji žele zataškati agresiju, čak i žrtve agresije i manipulacije, čak i taj narod koji trpi zbog svoje ‘priprostosti’ i ‘prostote’, čak i gledatelje koji su, ni krivi ni odgovorni, došli u kazalište malo se nasmijati i opustiti svoje stresom istegnute vijuge!
U tom beskompromisnom okršaju s licemjerstvom i tragikom neangažiranosti, predstava nije savršena. Prva slaba točka su glumci, koji su, zbog treme (izvedba na ‘osjetljivom’ terenu) ili pod ukupnom težinom verbalnog materijala, pokazali gotovo amatersku nesigurnost (bolje su odradili ‘fizički dio’ uloge). Drugo (među jednakim primjedbama) je duljina nekih sekvenci, osobito predug citat govora koji poziva na ‘nezaboravljanje i neoprost’, koji je jednako efektno mogao djelovati i u skraćenici. Efektno je korištenje ‘rječitih’ glazbenih uložaka i slika sa simetričnih videoekrana na kojima pratimo što se događa na pozornici iz druge (i ptičje) perspektive. Izravni su i čitljivi scenografski i koreografski znakovi i simboli. Predstava koju ne možete tako lako zaboraviti.
Predstava za koju treba odlučiti hoćeš li je pogledati. Jer, ako je za ‘normalnu publiku’ kazalište utočište od pritiska vulgarne stvarnosti, za Frljića se ‘Teatar treba baviti društvenom stvarnošću’. Redatelj je ‘vođa na ustanak protiv ravnodušnosti’. On iznosi opasne stavove i izaziva ‘tragičku sudbinu’ vojničkom kazališnom hrabrošću. Tu se spominju slučajevi, zločini, imena. Pa iako su neka, u tom općem vremenskom amnestiranju, već gotovo zaboravljena, ima ih aktualnih i utjecajnih, pa zar ne bi mogli reagirati? A ako je redatelj neustrašiv, jesu li gledatelji pristali na taj ‘rizik’? Zar se nije očekivalo da, tijekom mračne predstave na dubokoj crnoj pozornici, na kojoj u kontrapunktu sevdaha i Vivaldija četiri muškarca u vojničkoj uniformi metlom razvlače prah ‘Bosne’ i padaju pod rafalima i grče se kao zombiji dok ustaju, a osobito kad u ‘protuprirodnom i protukulturnom općenju s maketama životinja’ povređuju moralnu osjetljivost kulturnih osjetila, zar se tad nije moglo očekivati da neki najosjetljiviji ‘napuste prostoriju’ i time iskažu svoju kulturnost i neravnodušnost? Ipak, na kraju predstave čuo se pljesak, iako glumci (što izmiče uobičajenom slijedu stvari) nisu izlazili na pozornicu. Je li to izraz podrške neravnodušne publike? Ili upravo izraz kazališne konvencije po kojoj ‘poslije predstave dolazi pljesak’?
Sve se to, ipak, događa ‘pod okriljem (ne noći), već Dana satire, pa se kroz tu teatarsku masku mogu filtrirati izravne poruke. Uostalom, ako se nešto događa u kazalištu, zar nije dovoljno daleko od stvarnosti?
Ada Jukić, 14 06 2012
