Moram vam reći TOPLINSKI RAZDJELJAK RAZUMA [piše Ada Jukić]

Uvodno zagrijavanje

Od kad su nam (u zadnji čas, pod prijetnjom kazne i poticajem mogućih ušteda i djelomičnog povrata uloženih sredstava, svima je osobito bilo stalo do tog povrata!), a sve u cilju racionalnog korištenja energije i uskladjivanja s uglađenom europskom energetikom, od kad su nam, dakle, ugradili takozvane ‘toplinske razdjelnike’, to jest plastične kutijice sa staklenim oknom na kojem bljeskaju neke brojke, dakle, od kad su nam umetnuli te plastične umetke između rebara starih radijatora (ima li tu zračenja, zar plastika na toplom nije karcenogena, pa valjda nije, to su kvalitetni uvozni proizvodi, tješe se cijenjeni potrošači u nama!), dakle, od tada kad su nam to umetnuli, namjeravala sam sjesti i napisati što mislim o tome, ali odgađala sam do sada, pet mjeseci od ugradnje i dva mjeseca od obračuna po tim razdjelnicima. Pa plaćanje grijanja nije najveći problem. Imamo mi većih problema. Što je s cijelim toplinskim sustavom? Što s magistralnim cijevima koje pucaju svake zime od zime i slabo izolirane, gube toplinu? Što je sa zastarjelom opremom i kućnim instalacijama, što s radijatorima u zgradama starim po pola stoljeća koje prije ugradnje tih gospodskih bijelih razdjelnika nitko nije ni pregledao, očistio ili zamijenio! Sad su ovi mali bijeli vanzemaljci postavljeni po zamorenim radijatorima kao naušnice na neopranim ušima! Umjesto temeljite renovacije, modni dodaci po zastarjelim instalacijama.

Dobro, to nije bilo najbolje izvedeno, ali zar je to važno? Što je s drugim problemima, osim toplinskih? Čemu pisati o grijanju, kad ima ljudi koji nemaju grijanja i ljudi koji nemaju stana da ga griju i nemaju posla da kupe stan i nema poštenog kredita da ga vraćaju?  Dakle, popustiš, platiš, pustiš da ti ugrade i nadaš se da neće biti gore nego prije.

A onda je došlo do ‘zgorega’. Kad je počelo grijanje, cijevi su počele brujati kao pogoni vibratora. Najgore je bilo noću, brujalo je iako noću nema grijanja, što to onda bruji? A onda su nas umirili najavom da će buka prestati kad se ugrade neke pumpe (koje su naručene deset dana prije početka sezone grijanja, uz rok isporuke od dva mjeseca). Nitko se nije ‘bunio’ što su pumpe naručene tako kasno, već su bili sretni što su uopće naručene i dok smo čekali da dođu, lakše smo trpili. Onda smo se razveselili zbog dolaska tih pumpi i njihove ugradnje, buka se stišala (ne posve, i sada noću bruje cijevi u spavaonici, ali manje od ventilacijskih uređaja iz susjedne zgrade 🙂 ), sve je dobro ‘kad se buka stiša’, dok ne izbije skandal.

A sad gledam na televiziji kako se ‘bune’ oni koji su dobili veće račune za grijanje, ogorčeni, tek sad svjesni nedostataka toga projekta, bolno iznenađeni obratom od očekivanja, jer svi su očekivali uštede, kao što su u financijskom inženjeringu svi očekivali dobitak. Drugi zadovoljno mašu manjim računima, sretni što njih nitko nije mogao ‘preveslati’, toplinske stranke razdijeljene tim razdjeljnicima. Ja se ne ‘bunim’ zbog većih računa ili nedovoljnih ušteda, uostalom, tko može izračunati uštede kad se vrijeme mijenja i zime se mijenjaju i cijene grijanja će se mijenjati, tko može što s čime usporediti? Ali ono što je zapanjujuće u ovoj priči je da se ne spominju ključni problemi. Možemo li, uz taj trošak, uz tu buku, uz jedva podnošljive šumove i nečitljivo mjerenje, možemo li uopće odrediti kako ćemo se grijati?

Literarna podloga

 U knjizi Tibora Deryja ‘Gospodin G.A. u gradu X’ glavni junak označen inicijalima, u gradu označenom nepoznanicom, u nekoj distopijskoj budućnosti, u  nekom disfunkcijskom neboderu pokušava se uspeti dizalom koje vozi gore dolje i zaustavlja se nasumice na katovima, bez oznake na kojem će se katu zaustaviti, a putnik pokušava predvidjeti ponašanje dizala. Ne sjećam se da li se dotični Gospodin uspio domoći traženog kata, ali sjećam se da mi se i tada ova metafora apsurda činila manje smiješnom nego zastrašujućom.

Praktičan primjer

Sad se i sama osjećam kao G.A. u gradu Z., dok stojim pred radijatorom koji ne grije, a regulator jačine postavila sam na ‘dvojku’. Kad su nam ugradili razdjelnike, ugradili su i nove regulatore jačine grijanja, što se u diskusijama o razdjelnicima zanemaruje. Kako smanjiti udio u potrošnji topline ako ne možemo utjecati na samo grijanje? Od kad su nam ugradili te regulatore, pokušavam ‘namjestiti’ radijator da grije kako hoću da grije. Katkad uspijem. Ne uvijek. I ne zadugo. Ne mogu, na primjer, ‘staviti na jedan’ i otići, sigurna da malo trošim, a ipak se grijem. Ne. Kad namjestim ‘na jedinicu’, trebam pričekati i vidjeti što će se s radijatorom dogoditi. Možda će početi grijati, možda neće, a možda će poslije, neovisno o početnoj jačini, porasti ili pasti temperatura. Trebalo bi zapravo, stalno biti kod kuće i obilaziti oko radijatora (ima ih pet, šest u stanu) i podešavati njihovu jačinu. Nova igra, vježba za mozak, umjesto sapunice :).  A  i korisna metoda pokušaja i pogrešaka, ako razdjelnici registriraju našu marljivost u upravljanju radijatorima.

Ključna sporedna uloga

Taj regulator zapravo je ključni uređaj u priči o razdjelniku, to je naša odluka o potrošnji, a razdjelnik, o kojemu svi govore kao nekom nečitljivom, stranom, misterioznom mjeraču koji određuje koliko ćemo mjesečno platiti za grijanje, samo mjeri ono što trošimo kad odredimo koliko se želimo grijati. Novi regulator, koji  su nam ugradili zajedno s tim razdjelnikom (a stare smo, šteta, bacili), ta nova ‘ručka za upravljanje radom radijatora’ ima složenije oznake, pa nema ‘nulu’ kao onaj prije, ali ima zvjezdicu koju onaj prije možda nije imao, a umjesto šestice na kraju završava brojem pet, a između dvojke i  četvorke ima po tri točkice. I sad upravo gledam taj regulator postavljen na ‘dva i točku’, a radijator ne grije! Evo, sad sam ga snimila.

Bivša lakoća reguliranja

Kad bih stari regulator (to jest ručku na ulaznoj cijevi radijatora koja se mogla okretati), označen brojevima od 1 do 6, postavila na položaj broj 1, radijator se najmanje zagrijavao, a na šestici bi bio najtopliji. A kad bih ga postavila ‘na nulu’, radijator bi bio hladan. Jednostavno i za ljude koji nisu doktorirali elektrotehniku. Ali više ne! Kao što su u cilju preciznog mjerenja potrošnje plina, kako se od kućanice ne bi naplatila ni lipa više, uvelo mjerenje po kaloričnoj vrijednosti potrošenog goriva, pa sad kućanice na računima ne prepoznaju kubične metre s brojila koje su očitale riskirajući život na klimavim ljestvama, uspostavljeni su novi odnosi potrošača (službeno: krajnji kupac toplinke energije, pročitaj http://film-mag.net/wp/?p=12523) i potrošnje koju prate razdjelnici. Jer svaki će vam stručnjak reći da razdjelnici ne mjere potrošnju, već mjere udio u potrošnji u kojoj sudjelujete, a vi ne znate ni koliko sami trošite niti koliko troše drugi, koji troše zajedno s vama.

Ako sad, na bazi zastarjelih iskustava, postavite regulator na jedinicu, jer želite uštediti toplinsku energiju i dati doprinos očuvanju prirodnih resursa i smanjenju korištenja fosilnih goriva i (zašto ne?) koristiti efekte staklenika i  globalnog zatopljenja, kad su već nastupili, jednom rječju, želite biti racionalan potrošač i  šparan građanin, pa ‘stavite’ da vam radijator radi na minimumu, nije dovoljno koristiti ‘jedinicu’!  Na ‘jedinici’ radijator u principu uopće neće grijati. Onda stavite na ‘dvojku’ i radijator gori! A katkad ne grije ni na dvojci, pa pomičete oprezno po onim točkicama između broja 2 i 3, pa na nekoj tod tih točkica radijator proradi. Ako ga smanjite, može prestati raditi, a ako ga ostavite na istoj jačini, može kasnije oslabiti u radu ili prestati raditi, kad se steknu za to za vas nepoznati uvjeti.

Od kad imamo ugrađene razdjelnike, ne samo da ne znamo koliko ćemo platiti za grijanje (o uštedama da se ne govori), već kako se grijati kako treba, to jest, kako određivati stupanj zagrijavanja koji smo spremni platiti. To je, zapravo, temeljni apsurd ovog performansa toplinskog sustava.  Ako stavimo na stranu (a nećemo) pouzdanost mjerenja ili razdjeljivanja ukupne potrošnje topline među korisnicima na zajedničkom izvoru (toplinska stanica),  ili jedva podnošljive popratne pojave kao što su šum u cijevima (i onda kad grijanja nema), ostaje nepodnošljivo pitanje nemogućnosti upravljanja potrošnjom. Uostalom, pri ocjeni isplativosti projekta, uz iznose  računa za isporučenu toplinsku energiju, potrebno je uzeti u obzir i troškove ugrađene opreme i godišnjeg održavanja sustava, uključivo troškove servisiranja nakon garancijskog perioda.

Razdjelnici jedinstvenog toplinskog slučaja

Od kad je na oglasnoj ploči našeg stubišta osvanuo popis udjela u potrošnji prema mjerenju razdjelnika (neki impulsi) i kad se ispostavilo da se razlike u stanovima slične bivše socrealističke dvosobne veličine mjere desecima tisućama postotaka kao da neki uopće ne sudjeluju u razdiobi, a drugi se griju ‘na žaru’, od tada su u našem stubištu počele dubioze slične onima u pogledu potrošnje vode u kućanstvima. Koliko se puta imaju običaj kupati naši susjedi priključeni na isti vodomjer? Čujemo li to kapanje pipa u susjedovom sudoperu? Sad nije svejedno ni da li nam susjed voli u potkošulji sjediti pred televizorom.

Ako jedan, prema popisu, troši 400, ‘nečega’, to jest’ implulsa’ a susjed iznad njega 10 ‘jedinica razmjera’, to jest tih impulsa, kako je to moguće? Kako se grije taj susjed? Sve više ovisimo o navikama bližnjih. Međutim, ovo toplinsko zajedništvo, ova međuovisnost, ovo prožimanje naših potreba, navika i interesa sadrži nevjerojatne potencijale razdvajanja. Evo nove teme za razgovor i ogovaranje! Tko se uz nas grije? Griješ li se ti, susjede moj, na moj udio u zagrijavanju? Ti to koristiš moju stropnu toplinu kao svoje podno grijanje? Preko mene mrtva hladna! E nećeš više! Kad ja isključim sebi, upalit ćeš ti  svoj radijator! Dosta je grijanja ‘na tuđi račun’ :). Pored bijesnih oštećenika, na televiziji se prikazuju zadovoljni bijesni korisnici  koji sad manje plaćaju grijanje, zadovoljni jer manje plaćaju, bijesni kad se sjete da su do sada više plaćali. Neće oni više za druge plaćati, likuju pred kamerom, sigurni u svoje uštede, uz zaboravljena ulaganja i buduća poskupljenja toplinske energije. Ne daju oni nikome svoje razdjelnike! A dok  su stavovi o razdjelnicima tako podijeljeni, oni koji odlučuju o nama  mogu se zagrijati i za druge perspektivne energetske projekte.

Hladni zaključak  

Ako ne mogu odrediti na kojem stupnju ću se grijati, onda ne mogu racionalno trošiti ono čija se potrošnja mjeri, to jest razdjeljuje! Čini se da moj radijator grije moju sobu ne samo (ako uopće) u odnosu na jačinu koji sam odredila, već je posljedica cjelokupne konstelacije potrošnje u toplinskom sustavu  kojemu pripadam, a koja se konstantno mijenja s obzirom na izbor jačine grijanja drugih sudionika, to jest svih stanara priključenih na istu mrežu! Posljedica je da ti sudionici ne samo da ne mogu predvidjeti konačni rezultat tih odnosa, to jest svoje troškove grijanja, već niti same uvjete grijanja, to jest toplinu u svojim stanovima.  Ali toga vjerojatno nisu ni svjesni, koliko su koncentrirani na račune za grijanje. A veći od ostvarenih ušteda su nesvjesni gubici. Da smo ova sredstva za ukrase toplinskog sustava uložili u njegovu obnovu i krenuli od toplinskih temelja, ne bismo uštede kopali po rebrima radijatora.

Ada Jukić,

A.J. u gradu Z., drugog mjeseca prve sezone obračuna po razdjelnicima