Predstave održane u ZKM-u 22. svibnja
Podaci o predstavi:
‘Autoportret Raskoljnikov’
Solo Didiera Thérona o liku iz ‘Zločina i kazne’ prema Fjodoru Dostojevskom
Koreografija i izvedba: Didier Théron
Glazba: Daniel Menche ‘Legion of Walls’ / Johann-Sebastian Bach ‘St. Matthew Passion’
Dizajn svjetla: Alain Paradis
Tehničko vodstvo: Eve Enjalric
Uzbudljivo veče u ZKM-u. Druga predstava ovogodišnjeg TSP-a na kojoj sam uživala, poslije ‘The Rodin Projecta’ Russela Maliphanta u utorak u HNK-u. I dok je prethodna predstava počela scenom teških naboranih zavjesa i tkaninama omotanih tijela (koje asociraju na antička ‘ vremena i običaje’, odnosno klasične faze u Rodinovu stvaralaštvu, ako asocijacije usmjerimo na programski sadržaj predstave, odnosno naslov), koje u drugom dijelu zamjenjuju tamne apstraktne plohe scenografije, Didier Theron ukaže se sam na goloj, glatkoj i golemoj sceni ZKM-a kao žrtva, bos, bez podrške kostima (obučen u ‘svakidašnju’ košulju i hlače) i rekvizita (na raspolaganju mu je samo jedna stolica), hipnotiozirajući pažnju publike samo pokretima snažnog i vitalnog vremešnog tijela. Oslobođeni izravnog ‘čitanja’ Dostojevskog i identificiranja lika iz mračne perspektive ‘Zločina i kazne’, uopćavamo ekspresiju suprostavljenih strana tragedije koje izražava isti izvođač.
- Kazalište – 29. Tjedan suvremenog plesa – sudionici izvedbe. Foto: AJ.
Bolero ‘Les Hommes’
Koreografija: Didier Théron
Umjetnički savjetnik: Michèle Murray
Izvođači: Lorenzo Dallaï, Benjamin Dukhan, Samuel Watts
Dizajn svjetla: Catherine Noden
Tehnički direktor: Eve Enjalric
Produkcija: Compagnie Didier Théron – Espace Bernard Glandier
Koprodukcija: Montpellier Dance Festival 2011.
Ako i jest ‘drugi dio trilogije’ (koja je nastala prema narudžbi Shanghai World Expo 2010.), apsolutno samostalna, zaokružena i cjelovita predstava koja potvrđuje izuzetan koreografski potencijal Didiera Therona. Tri izvođača, goli do pojasa, na goloj sceni, plešu na opće poznatu Ravelovu temu u uznemirujućoj i iscrpljujućoj gradaciji od jednostavnih, gotovo neuočljivih pokreta, do složenih uznemirujućih kompozicija. Oslanjajući se na ritmički aspekt Bolera, tri plesača počinju ‘sitnim pokretima’ nogu, kao na startu aerobika. Njihove ruke mirno su položene na bedrima. Dinamika se ostvaruje postupnim i gotovo nezamjetnim varijacijama pokreta i usmjerenja njihova kretanja. Oni se odmiču i primiču, povezuju u pojedinačne, pa grupne i kompleskne figure. Postupno se angažiraju svi dijelovi tijela plesača i oni podižu ruke, oni se okreću i grče, dodiruju se i priljubljuju u krešendu glazbenih poticaja do grmljavine finala.
Obje predstave, povezane u efektan cjelovečernji program, prezentiraju izražajne mogućnosti osnovnih pokreta i minimalnih teatarskih (ili teatralnih) zahtjeva, neograničene izražajne mogućnosti pokreta bez scenografskih ‘specijalnih efekata’ i bez atletske ili akrobatske kondicije . Svi možemo plesati. Ako plesom imamo što reći.
Ada Jukić
U Zagrebu, 25 svibnja 2012.
