KULTURNA KOMUNIKACIJA [piše Ada Jukić]

Povodom emocionalnog medijskog istupa budućeg ministra kulture

Kultura emocije

Svatko bi pred komisijom za primanje na posao, recimo za posao ministra, učinio sve da ostavi dobar dojam. To znači da bi obukao tamno odijelo i odgovarajuću kravatu i odgovarao na postavljena pitanja, osim ako ne bi bio isprovociran pitanjima, osobito medijskim pitanjima koja nemaju veze s kulturom, već financijama ili knjigovodstvom. Pa ni bankari ne odgovaraju kad ih pitaju o kreditima, a kamo li ljudi koji nemaju potrebe za kreditima, jer mogu dizati gotovinu.

Stoga imam razumijevanja za emocionalni istup gospodina B. Šipuša pred medijima i komisijom pred kojom je kratko i učinkovito preporučen kao kandidat za ministra kulture, pri čemu je (zašto kandidatima za visoke javne pozicije postavljati ‘prizemna’ pitanja?) bio izložen i pitanjima u vezi s korištenjem kreditne kartice prilikom podizanja gotovine. Dokle će se postavljati ta pitanja? Zar nema kulturnih pitanja koja se mogu postavljati ministrima kulture, budućim i bivšim? Jesu li ministri krivi što imaju službene kartice? Jesu li ih oni tražili prilikom kandidiranja za posao? Svatko tko je bio ministar zna kako je to složen posao, a ako uz to mora voditi računa i o karticama i akontacijama i putnim obračunima, kako će se skoncentrirati na posao? Zašto su im, uostalom, dali te kartice, ako ih ne smiju koristiti? A ako ih koriste, mediji bi se trebali zanimati za ljudsku dimenziju te potrebe, smatra kandidat za ministra, a ako se ne zanimaju za to, trebalo bi ih biti sram.

Berislav Šipuš pred TV snimateljem kod HNK-a prije zatvaranja MBZ-a ; Foto AJ
Berislav Šipuš pred TV snimateljima, pred HNK-om, pred zatvaranjem MBZ-a 2015 ; Foto AJ

Kultura empatije

U obrani svojeg kartičnog poslovanja budući ministar nije samo demantirao dubioze u transparentnost vlastitog poslovanja, već se založio u opravdavanju kartičnog poslovanja svoje kolegice prethodnice, padajući u emocionalnom nastupu u zamku kontradikcije, koja potvrđuje dubinu empatije prema drugim ljudskim bićima, bez obzira na profesionalnu ili stranačku pripadnost.

Najprije je u izlaganju zamjenik bivše ministrice utvrdio da nije bilo ničega što je bivša ministrica napravila (a što ne bi bilo po zakonu), a onda je upitao, vidno potresen, upravljajući pogled (ne znam da li samo u novinare ili i u članove komisije, a i mene pred televizorom pogodio je taj pogled), zašto se nitko nije upitao zašto je to gospođa ministrica napravila!? Iako, kao što je rekao prije, nije napravila ništa. To što se nitko nije zanimao za ljudsku dimenziju tog kartičnog ponašanja, to je budući ministar Ministarstva kulture okarakterizirao kao ‘sramotno’ (mislim da sam čula ‘strašno’ i ‘sramotno’, ali prenosim po sjećanju, iz tv prijenosa (Dnevnik HRT 23. travnja), pa ne mogu citirati). Ne mogu vjerovati! Takva žestina empatije! Imaju li pravo na jednaku empatiju i oni koji se ne mogu utješiti bankomatom, oni blokirani, otpušteni ili ‘ovršeni’, oni koji kopaju po kontejneru ili su prepušteni humanitarnim akcijama za pomoć u liječenju ili preživljavanju. Zaslužuju li opravdanje i oni koji iz očajanja čine stvari koje ne spadaju u kulturu?

Kultura elokvencije

Kako to da mediji nemaju razumijevanja? Kako bi bilo novinarima da im tko da službenu karticu, bi li se oni suzdržali od trošenja? Uostalom, otkud im pravo da se bave kulturom, kad su prošli put bili na nekom koncertu, na nekoj predstavi? lako je postavljati pitanja, nije lako biti kulturan!

Šalu na stranu. U tom kolegijalnom nastupu, u toj emocionalnoj erupciji u javnom medijskom prostoru, bivši suradnik bivše ministrice implicira neku okolnost koju ni sama ministrica nije iznijela u službenoj verziji odstupa. Možda doista postoji neka dimenzija toga slučaja koja je nedostupna javnosti, ali to nije zato što se javnost za to nije zanimala. U tekstu ostavke gospođa ministrica nije nagovijestila ni jedan skriveni, osobni ljudski faktor koji ju je naveo do odstupanja u dimenziji u koju su mediji trebali ‘ući’, a nisu, što im spočitava budući ministar. Uostalom, da su mediji i ‘čeprkali’ u tom smjeru, mogao bi im zamjeriti zbog kršenja prava privatnosti, koju nastoje sačuvati i javni službenici. A zar nije sad, iz najboljih namjera, u najemocionalnijem istupu, budući ministar ovom naznakom izazvao radoznalost novinara, zar ih nije potaknuo da ponovo premeću po slučaju koji se činio gotov i riješen, zar ih nije izazvao svojim spočitavanjem zbog pasivnosti, da se bace u istraživanje koje ne mora odgovarati onome za koga se zalagao? Evo kako dobronamjerna elokvencija može imati neželjene posljedice. Manja je vjerojatnost da će biti posljedica po ishod kandidature.

Ne znam kako se istup budućeg ministra dojmio prisutnih novinara, ali mene je dirnulo kad sam ga vidjela kako nakon emotivnog nastupa odlazi, odbijajući odgovarati na pitanja onih koje je tako posramio. Medijima preostaje ući u ljudsku dimenziju ovog načina komunikacije.

Ada Jukić, ZG 24.04.2015.