Takva su pravila
Takva su pravila (2014.)
Maxima Film, KinoElektron, Biberche, 2014.
Trajanje: 78 min.
Format: 1,85:1
Color: Color
Zvuk: Dolby Digital
Redatelj: Ognjen Sviličić
Glume: Emir Hadžihafizbegović, Jasna Žalica, Goran Bogdan, Ljubomir Bandović, Mira Banjac, Stjepan Perić, Nikša Butijer, Mirta Zečević, Daria Lorenci, Karla Brbić, Hrvoje Vladisavljević, Josip Žuvan, Ana Begić, Veronika Mach, Slaven Španović

Takva su pravila – www.havc.hr
Takva su pravila – IMDb

Hrvatski film ušao je u svojevrsni ‘ćorsokak’. Najbolji primjer za to je najnoviji film film Ognjena Sviličića ‘Takva su pravila, redatelja koji je snimio dva antologijska hrvatska filma (Oprosti za kung fu i Armin), a i jedan flop (Dva sunčana dana). Lukavi potez da ‘Takva su pravila’ ne prikaže na prošlogodišnjem Pulskom filmskom festivalu, već da ga pošalje na filmske festivale širom svijeta, pokazao se dobar, jer je urodio i ponekim filmskim nagradama (Venecija), a što je opet dobar adut za gledanost u domaćim kinima. Međutim, hrvatska publika je zadnjih (desetak) godina već tradicionalno nesklona domaćem filmu, i rijetki filmovi uspijevaju imati kakvu takvu gledanost. Ne računam tu filmove rađene po školskoj lektiri koje onda klinci moraju ići skupno gledati, a što opet kasnije utječe na njihov odnos prema filmu, i odlazak u kino, a što je jedan začaran krug čiji je rezultat sve manja gledanost hrvatskog filma. I Sviličićevi ‘Oprosti za kung fu’ i ‘Armin’ nisu imali visoku gledanost, prvenstveno zbog toga što se radi o suvremenim dramama koje duhovito preispituju hrvatsku stvarnost. Nešto slično je pokušao i u ovom filmu, vežući se za poznati slučaj tinejdžera koji je umro nakon nekoliko dana uslijed huliganskog premlaćivanja, a o čemu su mediji danima izvještavali.

Takva su pravila ; Ustupio HAVC
Takva su pravila ; Ustupio HAVC

Zašto ‘Takva su pravila’ nije dobar film? Sviličić se prepustio televizijskoj produkciji, gdje je radeći domaće sapunice stekao neke navike, a to je prije svega površnost. Problem svih televizijskih sapunica, i stranih i domaćih, je površnost. Nema se tu puno vremena razmišljati o detaljima, snimanje mora ići, i svaka greška je nebitna i zanemariva. U slučaju ‘Pravila’ to se odnosi prvenstveno na viđenje hrvatske zbilje, koja je na sapunasti način površna. Znamo da je Hrvatska premrežena apsurdom i glupošću, gledamo to svakodnevno na televiziji, ali neke stvari ipak nisu tako postavljene kao u ovom filmu. Primjer je za to nezainteresiranost policije za slučaj premlaćivanja kada ga prijave roditelji i još ponude dokaz (video snimku), a policija još traži 20 kuna državnih biljega za tu pisanu prijavu. Ako je to i praksa (što ne vjerujem), onda je to trebalo prikazati ipak malo drugačije. Nadalje, očajni roditelji u bolnici gdje im leži sin na intenzivnoj, kontakt broj telefona, ili mobitela, ostavljaju nekoj sestri u prolazu na hodniku. Tko god je bio u bolnici, dobro zna da se već na šalteru ostavljaju kontakt telefoni osoba koje se mogu kontaktirati. Takvih detalja koji izmiču stvarnosti malo je previše u ovom filmu, a njihov zbroj pridonosi općem dojmu kako se radi o filmskom lažnjaku.

Glumci su dobri u okviru svojih mogućnosti i mogućnosti scenarija. i na to i kao i na tragičnu priču, gledatelji najviše ‘padaju’. I stjeću dojam kako se radi o iznad prosječnom hrvatskom dramatičnom filmu. Festivalske nagrade koje je dobio na nekim vanjskim filmskim festivalima samo su priznanje određenim segmentima filma. Uostalom, Ognjen Sviličić je filmaš koji poznaje tajne zanata, dobar redatelj, ali u krivom usmjerenju i okružju. Televizijsko iskustvo u domaćim uvjetima sigurno nije doprinijelo kvaliteti filma namijenjenoga za kino dvorane.

Robert Jukić, 03.02.2015.