ČUDOVIT GRAD

Znam što bi mi rekli, da kažem ‘Bila sam u Ljubljani’. Pa što? Da si bila u Parizu, još nekako. Bolje egzotika, neki marketinški Bali, piratski Karibi… Kineski zid, na primjer. Ili Amerika, iako ni Amerika više nije…Kaliforniju smo već vidjeli na filmu. Las Vegas, ako imaš love. New York? Još dobro zvuči, zvuči kao najveći grad na svijetu, ali više nije. New York zvuči kao ‘glavni grad’ Amerike, iako to nije, a ni Empire State više nije najveći building na svijetu. A gdje sam to ja bila, pa da pričam o tome? Za svjetske putnike, otići u Ljubljanu, to je kao prošetati do Zrinjevca! Ali ako te zanimaju samo velike stvari, čitav svijet je mali, a nema toga mjesta koje ne možeš vidjeti na Googleu.  A dok ne otkrijemo novu planetu, možemo otkrivati ono što nam je u blizini. Gremo v  Ljubljanu!

Ljubljana je ‘čudovit’ grad. Ovaj slovenski pridjev najbliži je u nizu epiteta kojim sam je htjela opisati,  kako jednom rječju opisati Ljubljanu? Ugodan grad? Jest, ali to nije dovoljno, to je nekako slabo, konvencionalno, gotovo stvar kurtoazije. Ljubljana privlači više od suzdržane ugode. Utješni stereotip iz jugobalkanske perspektive o tome kako je sve sjevernije i zapadnije (a tu je i Slovenija), hladnije, formalnije i zatvorenije (čemu se opire otvorena, srdačna priroda južnjaka), nije utemeljen. U  procjeni komparativnih prednosti iz južne perspektive, oni koji ‘više rade’ ili ‘više imaju’ zakinuti su u raspodjeli životnih radosti. Ali nije tako. Ljudi na Cankarjevom nadbrežju izgledaju veselo kao u Tkalči, a u  ‘Harambaši’ mogu pojesti sarajevske ćevape. Neću uspoređivati Zagreb i Ljubljanu. I jedan i drugi grad, kao, uostalom, svi gradovi na svijetu, imaju jedinstvene portrete. Ali Zagreb i Ljubljana dovoljno su blizu, da ih možemo simultano do(živjeti).

Ljubljana je autohton i kozmopolitski grad s dominantnom pješačkom zonom, u doba globalnog zatopljenja ugodno blizu slovenskih planina, voda iz pipe hladna je kao izvor, a vjetar s Tivolija prenosi mirise zelenila  preko pruge koja obilazi grad. Ljubljana ne izaziva ono turističko ushićenje kao pred svjetskim čudima, nije to osjećaj zadivljenosti kao pod egipatskom piramidom ili rimskim Koloseumom. Ono što privlači u Ljubljani nisu velike mjere, već dostupne dimenzije, detalji, raznovrsnost, živost, kontrasti. I ovdje ima arhitektonskih (i drugih) pokušaja da se dimenzijama ili ukrasima ostavi ‘monumentalni dojam’. Ima i oštrih rezova u arhivsko urbano tkivo (odi na parking Trga Republike!), ali prevladava kompozicija starog i novog, prožimanje različitog, urastanje komplementarnog, i to u ljudskoj mjeri stvari. Malo je toga postavljeno da se gleda iz daljine i nadaleko zadivljuje. Ljubljana je mjesto u kojem se ugodno živi, stoga ju je ugodno i posjećivati.

Ljubljana Tromostovje ; Foto AJ
Ljubljana Tromostovje ; Foto AJ

MREŽA MOGUĆNOSTI I ALTERNATIVA

U jednom filmu o Orjent ekspresu koji sam nedavno gledala na televiziji, među gradovima kroz koje je taj legendarni vlak prolazio spominje se i Ljubljana, a o njoj se kaže da je najmanja prijestolnica neke srednjoeuropske države, da u proljeće Ljubljanica nabuja i da šareni kišobrani oživljavaju ulično sivilo. Možda su još nešto rekli, ali u odnosu na ono što su mogli reći, kao da nisu rekli ništa.

To što Ljubljana nije velika, to joj je prednost. Sam grad, sa svojim urbanim sadržajima, dovoljno je prostran, što će ti milijunska predgrađa? Od Prešernove do Trubarjeve dvadesetak minuta hoda, od Kolodvora do Zmajevog mosta, Restljevom, pola sata. Centar možeš obići pješice ili biciklom, ovo je grad u kojem se bicikl ne samo koristi, već ima povlašteni status. Biciklističke staze crveno su uočljive i dvosmjerne, a metalna postolja za bicikle visoka, ne moraš kleknuti da vežeš svog ekološkog ljubimca. Bicikl nije ograničen na određene kategorije populacije ili destinacije. U vrijeme večernjeg koncerta, na Trgu francuske revolucije, s bicikla silazi gospodin u fraku i ulazi u Križanke.

Ljubljana je šarmantan grad, slikovit kao mozaik, arhaičan i moderan, uređen bez pretjerivanja, tu ćeš još moći vidjeti neku plastičnu bocu na podu (kod nas ih nema jer se otkupljuju za 50 lipa 🙂 ),  ali to djeluje kao ekspresija, a ne neodgovornost prema okružju. Ljubljana je doista ‘prijazen’ grad, kao što piše na električnom vozilu koji prevozi putnike po značajnijim lokacijama Grada i s pravom se zove  ‘Kavalir’.  ‘Brezplačno’ ili ‘vstop prost’ česti su natpisi nad ulazima u kulturne institucije ili na cjenicima javnih usluga, što, bez obzira na vrijednost uštede, predstavlja ugodno rasterećenje potrošačkom pritisku.

Ljubljana je metropola minimalnih mjera, dovoljno velik grad za ljudske potrebe, bez pretenzija da impresionira veličinom. Ne zamaraju te pompozne površine ili prospekti za koje su ti potrebne kočije ili limuzine. Ali prostor u kojem se krećeš, nije mali. Centar Ljubljane svojim oblikom uvećava svoju površinu. Zapravo, za jedan grad ove veličine, veličina središta je maksimizirana. Otvoreni urbani dijelovi kontinuirano se nastavljaju jedan na drugi i čine jedinstven, umreženi  prostor u kojemu se različitim putem može doći do istog  cilja.

Ako stanuješ u jednoj od višekatnica (s provedenim toplovodom!) u Prešernovoj, do Plečnikove tržnice možeš doći svaki puta drugim putem: Gregorčičevom, kraj pokrajnjeg ulaza u Ekonomsku školu i portala zgrade Vlade, presječeš  akademsku Vegovu  i Turjaškom kod Novog trga do Ljubljanice, pa lijevo do Tromostovja, s kulom Ljubljanskog grada s desne strane. Možeš Rimskom cestom pa Igriškom, ili Rimskom do Križanki i Gospodske, pa do obale Ljubljanice. Ili  Erjavčevom do Parka Sveta Evrope, pa kraj izbočine rimskog bedema, gdje se dvije tisuće stari beton rimske fortifikacije dodiruje s betonom zgrade Cankarjevog doma, onda produžiti do Drame Slovenskog narodnog gledališta i hotela Cubo, pa Slovenskom kraj Uršulinki do Kongresnog i Wolfove. Ili proći ostakljenim prolazom Cankarjevog doma, s klupama za predah i plakatima s najavom koncerata, do prolaza i vrta gastronomskog Maxima  i hipermarketa Mercatora, zatim uspeti se na Šubićevu i Slovenskom produžiti do legendarnog Slona s četiri zvjezdice i ‘shoping’ Čopovom do  srednjeg od Tri mosta, s kruništem Ljubljanskog grada ‘en face’. Tomšičevom prolaziš  kraj rimskih sarkofaga u stakleniku Lapidarija Narodnog muzeja, a Cankarjevom kraj Opere i baleta SNG-a, Slovensku do pješačke Nazorove, s trgovina tekstila, voća i cafeterija, do raspoloženih izloga Cocozebre i fontane s brončanim ribama iza apside Franjevačke crkve, onda izduženim stepeništem uza zid Crkve, usporeno do Prešernova trga.

S druge strane Ljubljanice, između vertikale Ljubljanskog grada i Plečnikove tržnice, simetrala Štritarjeve s Turističkim informacijskim centrom i Mestnim trgom u geometrijskoj perspektivi. Na Ćirilometodskom trgu restorani za veće turističke grupe, a ravno Mestna hiša Ljubljane, u kojoj kameni Herkules ubija lava, a atriji ispunjeni izložbenim postavama ostaju otvoreni  i nedjeljom. Desno Stari trg, izduljen u ulicu dućana i suncobrana, sve do Gornjega trga i Mačje steze, kojom se kroz zelenilo uspinješ do zidina Ljubljanskog grada.

Kao kozmopolitsko turističko odredište, Ljubljana raspolaže i određenim  brojem bizarnih turističkih atrakcija, kao što su skulpture razgrađenih ljudskih tjelesa na Mesarskom mostu i ogradom na kojoj vise lokoti u sentimentalnoj simboličnoj ulozi ili hrpa starih tenisica obješenih na  konopcima, kao rublje, iznad uličnog prolaza uz Ljubljanicu. Sve to grupe s naprtnjačama i kamerama bilježe i fotografiraju i sve je to za njih zanimljivo, kao i emonska žara stara dvije tisuće godina.

EMONA

Ljubljana leži na rimskim gradskim temeljima i to joj daje snažnu vremensku dimenziju. Upravo sljedeće godine (2014.) Ljubljana će zaokružiti 2000 godina  postojanja. Emona je trajala od prvog do šestog stoljeća,  a ostaci rimskih građevina ugrađeni su u današnji grad. Nisu to upadljivi hramovi  ’razmaženih’ rimskih megalopolisa, već ostaci rimske utvrde ‘na dohvatu’ barbara, u nemirna vremena u obrambenom ziđu morala su se i zazidati koja vrata. Unutar toga zaštitnog kamenog pravokutnika odvijao se redoviti život po ondašnjem ‘civiliziranom’ obrascu. Ostaci objekata za neposredne životne potrebe življe potiču empatiju prema izgubljenom vremenu od reprezentativnih spomenika. U podrumu Mestnog muzeja još je položena dionica rimske ceste i gradske kanalizacije, Desetak eksternih lokacija, obilježenih pločama s informacijama, povezuju rutu za razgledavanje antičke Emone, uključujući originalno nalazište statue rimskog građana (Emonca) i bunar na Kongresnom trgu. Stotine metara rimskog zida protežu se jednom stranom ulice Mirje, a stupovi i sarkofazi ‘ilustriraju’ park iza zgrada Naravnoslovnotehničnog i Kemijskog fakulteta, paralelno uz Aškerčevu.

Antički ostaci, osim naglašenih spomenika, integrirani su u urbanu strukturu i to ih čini prisutnim u svakodnevnom životu, nije to nešto odvojeno i izloženo posebnoj percepciji, već ‘prisna’ građa, kraj koje prolaziš ili živiš. Vrtovi kuća na Emonskoj cesti urasli su u ostatke rimskih bedema,  a u katnici kraj arheološkog parka s ostacima rimske kuće (Emonska hiša) ostakljeno je vanjsko stepenište,  u kadru rimskog zida je gredica cvijeća, a uz zidni segment koji čini nišu, postavljene su kante za otpatke, koji se u Ljubljani ekološki svjesno odvojeno skupljaju i odlažu. Nije to nedostatak pijeteta prema starini, već razuman odnos prema životnim potrebama, u kojoj bi dominacija ‘prošlih vrijednosti’ dovela do odioznosti prema onome što  za kulturne laike ‘ničemu ne služi’ 🙂  .

Arheološke strukture nisu zapreka današnjim potrebama, već su s njima u životnom međuodnosu, pa iako je sigurno bilo i takvih zahvata koji su ‘povrijedili’ integritet ili kontinuitet neke spomeničke cjeline (vidi Rimski zid prekinut Slovenskom cestom, kao značajnom prometnicom), za to je moralo biti znatnih razloga, ali cjelina odražava nastojanje za prezervacijom i valorizacijom baštinskih vrijednosti, koliko je to praktično moguće. U rekonstrukciji Čopove u središtu Ljubljane, u tijeku jednog vikenda u srpnju (anno domini 2013) otkriven je, snimljen i zatrpan dio rimskog zida pronađen na dubini od oko dva metra,  par metara od današnjeg H&M-a, preko puta još živuće Name, koja izaziva potrošačku jugonostalgiju. Arheolozi su iskoristili neko vrijeme  za istraživanje i snimku nalazišta, a onda se nastavilo s građevinskim radovima. Nije se vjerojatno radilo o epohalnom otkriću, ali takvih otkrića bilo je i još se očekuju u području na kojem ima ljudskih tragova nastalih prije 200000 godina! Na izložbi otvorenoj u svibnju 2013. u Mestnom muzeju predstavljen je drveni kotač star 5200 godine,  najstariji na svijetu, pronađen u Ljubljanskom barju! (link). Arheoloških ostataka i nalaza ima toliko, da bi provedba principa apsolutne zaštite onemogućila bilo koje urbane intervencije u smislu modernizacije ili prenamjene. A Ljubljana ima dosta ‘novovjekih’ sadržaja u svom ‘podzemlju’, garaže u centru grada, na primjer, a u zemlji su i skladišta selektiranog otpada, s  otvorima na pojedinim lokacijama, koje građani opremljeni kodiranim karticama nadzirano ubacuju biološke i komunalne ostatke (papir, staklo i plastika slobodno se odlažu u vlastita spremišta). Ova tolerancija ‘vremešnih’ i suvremenih vrijednosti omogućuje suživot starog i novog, ne samo u pogledu ostataka Emone, već novijih urbanih ‘antikviteta’.

INTEGRACIJA VLASTITOG I UTJECAJA

Uz antičke temelje, pravilni raster ulica i logiku urbanih i fortifikacijskih objekata, Ljubljanu obilježava i (kasno)srednjovjekovna arhitektura mračnih uzanih katnica, ulica i prolaza, s patiniranim metalnim portalima i mahovinastim zidovima ispupčenim u embriju kontrafora. U podnožju kamenog Ljubljanskog grada,  na koji se godišnje popne pola milijuna posjetilaca, organički su se razvile uličice i trgovi, u kojima se nižu dućani sa slasticama i začinima, designerski ateljei, obiteljski hoteli.

Kao jedna u nizu austrougarskih prijestolnica, Ljubljana je naslijedila i svoj udio u historicističkim i jugendstilskim pročeljima i volumenima karakterističnih državnih i akademskih institucija, a kao glavni grad najrazvijenije od bivših jugoslavenskih republika, neizostavnu kompoziciju objekata socrealističke arhitektonske estetike. I ona ih je sve zadržala, uključujući i imena ulica i institucija, bez one čistke neposredno nasljeđenog topografskog vokabulara koji se dogodio u drugim bivšim krajevima raspadnute  zemlje ‘bratstva i jedinstva’. Na kraju prestižne Prešernove ulice je Trg mladinskih delovnih brigad! (tko se još sjeća pruge Brčko-Banovići!), a ispred Cankarjevog doma je spomenik Borisu Kidriču (tko se u vrijeme privatizacije želi sjećati petoljetki elektrifikacije i industrijalizacije?).

Na sajmu antikviteta nedjeljom na Hribarjevom nadbrežju, među uočljivim artikalima su portreti maršala Tita, a traženi su i drugi ostaci iz  vremena ‘Juge’, napose ploče iz tog glazbenog razdoblja. Jedna polica na četvrtoj etaži Muellera  posvećena je novim hitovima iz ‘ex Jugoslavije’, a na uličnim  štandovima nude se značke i novčanice propalih dinara 🙂 . Slovenija, koja je najmanje pretjerivala u izražavanju odanosti Titovom kultu ličnosti, pokazala se kao najčvršće uporište vrijednosti njegovog vremena, i to ne samo na simboličkoj razini. Uspjeli su zadržati (koliko će izdržati?) i neke ključne tekovine toga sustava, neke rezidue samosvijesti ‘delovnika’ samoupravljača, koje, povezane s demokratskom sviješću EU građana, odbijaju malodušnost kao posljedicu tranzicijskog razočarenja.

Čak i klošari u Ljubljani djeluju energično više nego slomljeno, slikoviti su više nego jadni. Društveno interaktivni, a ne oslabljeni u pojedinačnim nastupima, sjede u grupama po stepeništu franjevačke crkve na Tromostovju ili piju na klupama Kongresnog trga, kraj Emonca.  Ponašaju se kao da je neimaština njihov stil života, a ne životni poraz, a  od prolaznika traže doprinos, a ne milostinju.

Stav slobodne kritike i reakcije na uvjete života izrazio se i u protestima koja su prošle godine u Sloveniji dovela do određenih (ne radikalnih) političkih pomaka, ali još više dala signal elitama da ne mogu donositi odluke bez ‘narodne’ reakcije. Na jednom od ‘događanja’ na Kongresnom trgu, kojemu sam nazočila kao turist, umjesto agresije, ogorčenja ili sažaljenja koje izazivaju kad su bespomoćni, demonstranti su bili kreativni u izražavanju svojih stavova, uključujući i medijski nastup, a ljudi uokolo, među kojima je bilo i roditelja s malom djecom i  s kolicima, mirno su promatrali ‘predstavu’ i pili kavu u obližnjim cafeima. To civilizirano protestiranje nije bilo manje učinkovito,  naprotiv, ali to je druga tema. Vratimo se urbanim temama 🙂 .

CENTAR

Središte Ljubljane ima oblik lepeze, s ishodištem na Grajskoj plenoti Ljubljanskog grada i koncentričnim ulicama od Gornjeg do Vodnikovog trga u njegovu podnožju. Jedan krak Lepeze čini Aškerčeva i Zoisova cesta koja prelazi Ljubljanicu do Levstikovog trga i crkve sv. Jakoba. Drugi krak čini energični potez Resljeve, od Krekova trga i Kopitarjeve, a obod ovog urbanog trokuta proteže se Bleiweisovom cestom i Tivolskom do Kolodvora na Trgu Osvobodilne fronte! Razmaknuta Lepeza obuhvaća još neke lokacije Centra: na jugu Mirje, Barjansku cestu i dio Emonske, a s druge strane, ako skrenemo od Zmajskog mosta desnim krakom Trubarjeve, Vidovdanskom cestom (!) doći ćemo do Metelkove, kraj Tabora i Etnografskog muzeja, pa Masarykovom natrag do Železničke postaje.

U najširem rasponu Ljubljanska Lepeza obuhvaća Ilirsku ulicu i Hrvatski trg, a konačnu granicu širokog Centra čini Njegoševa cesta, do Kliničkog centra, i potez Karlovške i Roške ceste koje obilaze Orlov vrh.

Unutar kadra Centra Ljubljane možeš satima hodati i fotografirati, obilaziti muzeje i izložbe, dodirivati rimske zidove i barokne fasade, možeš pojesti Creme Brulee u čokoladnom ateljeu Dobnik, možeš slušati saksofon u vrtu Jazz kluba na uglu od Moderne do Narodne galerije, možeš odsjesti u hotelu Mrak i subotom na Pogačarjevom trgu doručkovati vreli heljdin pizza cut, pa s ekološke kmetije kupiti goriške trešnje i domači jabolčni kis, možeš zagristi ‘božansku pitu’ u bistou ‘Bazilika’ i uživati u kriški najbolje malinove torte i sladoleda od arašidove kreme u  fotelji klimatiziranog  nadstropja Cacaoa, a u Gostilni Lovac poslije ukusne ‘malice’ nazdraviti čašom refoška. A ako si umoran od šetnje, organiziran je prijevoz vozilima na električni pogon, sa znakovitim natpisom Kavalir. A  pod mostovima, na ulazima u podzemne garaže, pothodnicima i drugim javnim mjestima dostupni su čisti i besplatni Toiletts, ovo je grad koji uvažava fiziološke potrebe turista, a ne iskorištava ih za sitnu zaradu.

U odnosu na svoju veličinu, Centar zauzima najveći dio Ljubljane, uz sinergijski efekt svojih urbanih komponenata. Drugi gradovi možda imaju veću ukupnu površinu ‘za razgledavanje’, ali ukupni dojam fragmentiranih turističkih sastavnica nije kondenziran. ‘V ljubljanskem primeru’ sâm put do određene lokacije zanimljiv je kao odredište i otvoren za  alternative.  Nisi stiješnjen ‘prometnim konvencionalama’ kojima do cilja ideš uvijek istim putem.

U odnosu na ukupni tlocrt Grada, u obliku simetrične ‘Leptirove mašne’ u kojoj se zrakasto šire gradska i prigradska naselja, Centar Ljubljane predstavlja središnji čvor ili ‘usko grlo’ dvostrukog pješčanog sata. Fascinantan efekt tog položaja su prirodni utori  u urbanu strukturu i struja zelenila i zraka od Tivolija, preko brda Ljubljanskog grada do Golovca. Središte je, zapravo, najuži dio Ljubljane, s najtanjim urbanim tkivom i najbliže prirodnim resursima. Mjestimice je granica Centra upravo granica Grada, linija koja ga odvaja i povezuje s prirodnim okružjem. S jedne strane Prešernova čini ključnu konturu jezgre Ljubljane, s druge strane, odvojena sve tanjim kvartovskim blokovima, pod  lukom Bleiweisove, graniči sa šumom Tivolija, a taj razmak najuži je na pothodniku kod Moderne galerije i Puharjeve, iza Pravoslavne crkve.  Dok su središta većine gradova okružena širokim i gustim urbanim sadržajima koji ga stišću kao mušicu u paukovoj mreži, Centar Ljubljane svojem u svom gradskom lijevku raspolaže vlastitim neposrednim izlazom u prirodu. Iz Centra možemo doslovce ‘iskoračiti  iz grada’.

LJUBLJANA & LJUBLJANICA

Uz trgove,  parkove i nadsvođene javne prostore, odrednica Grada je rijeka,  Ljubljanica napučena s obje obale, zatamnjena verikalama betonskih obala i razmaknuta zelenim pojasem ‘nadstropja’ koja su, i pored brojnih terasa cafea, demokratski opremljena besplatnim klupama. Galerije izgrađene neposredno uz vodu udvostručuju kapacitete njenih sadržaja. Prirodna ‘hladnjača vode’ iskorištena je u kompleksu Tržnice za smještaj ribarnice u kojem se osobito cijeni zdrava plava jadranska riba. Širina rijeke osigurava minimalni raspon između pročelja višekatnica koje gledaju na nju, a mostovi i trgovi s jedne i druge strane proširuju vodenu longitudinalu.

U novijem središtu Ljubljane Cankarjev dom i NLB, fotogenični portal Slovenske skupštine u Šubićevoj (sa strane je Beethovenova), ukrasni zabat Uršulinke na kruništu Kongresnog trga, Wolfova skraćenica do Prešernova trga sa spomenikom najvećem slovenskom pjesniku. Ljubljana je puna obilježja o ljudima iz kulture, osobito velikanima pera. Ako se okreneš, crveno pročelje franjevačke crkve Marijina uznesenja i art nouveau palača na početku u  Miklošićeve, u kojoj su hoteli Union i Kinoteka. Balustrade Tromostovja nad ogledalom Ljubljanice i rijeka turista, ne samo u ljetnom turističkom pohodu. U svim sezonama engleski je drugi jezik na ljubljanskim ulicama.  Let’s go there!

Ada Jukić, Ljubljana, srpanj 2013,.

Preneseno s: Arheologija.hr