Vjetar puše kako hoće
Vjetar puše kako hoće (2014.)
Filmska autorska grupa Enthusia Planck
Trajanje: 87 min.
Format: 1,85:1
Color: Color
Zvuk: Dolby Digital
Redatelj: Zdravko Mustać
Glume: Ivana Krizmanić, Mislav Čavajda, Iva Mihalić, Maja Posavec, Nađa Josimović, Marko Cindrić, Bojan Navojec
Vjetar puše kako hoće – HAVC
Vjetar puše kako hoće – IMDb
Eksperimentator kratkog metra Zdravko Mustać upustio se u avanturu zvanu igrani film. Prema autoru, njegov najnoviji uradak ‘Vjetar puše kako hoće’ trebao bi biti homage klasičnom žanrovskom holivudskom filmu pedesetih godina prošloga stoljeća (a što se u filmu ne vidi i ne čuje). Konačni rezultat je pretenciozna zbrka koja s gore spomenutim žanrom ima doticaja tek u tragovima.
- Vjetar puše kako hoće ; Ustupio PFF
Već u prvoj obećavajućoj sceni upoznajemo posao kojim se bavi glavni lik. On je profesionalni ubojica koji prihvaća sljedeći posao (za koji se na kraju ispostavlja da ga nije obavio, iako je u svim elementima radnje sugerirano da je u tijeku obavljanje toga posla. Uz množinu redundancija, mnogo toga ostaje nejasno i neodređeno, a veze među brojnim likovima koji bi trebali biti povezani, u službi dodatnog ‘napinjanja’ thrillera, ostalo je u naznakama, u zraku ili prepušteno mašti gledatelja.
Niz podugačkih improvizacija s dijalozima koji u pravilu izmiču uvjerljivosti, iscrpljuju zanimanje gledatelja koje zanima konačni ishod istrage.
Pa kao što pravo umjetničko djelo ne trpi izmjene, za thriller je osobno pogubni tragovi koji nikamo ne vode i napetost koja se podiže bez potrebe i posljedica. U nizu slijepih smjerova u koje nas film (gradske ceste) vodi (a neke scene odredišta vožnje i ponavlja), spomenimo izlazak lika (u šumi u kojoj je izvršen preljub) iz auta u kojem je ostavio ljubvnicu koja se plaši da ih netko prati. Kamera pomno prati preljubnika koji se udaljava i vraća, a da nije ni: a) pronašao uljeza b) pogođen metkom tog uljeza c) nije obavio nuždu 🙂 uljez nije iskoristio njegovo odsustvo da uđe u auto i napadne njegovu partnericu. A kad ga ljubavnica upozna s opasnošću koju predstavlja njen muž kriminalac, on je doveze do kuće i pred kućnim pragom oprezni ljubavnici strasno se poljube. Na čelu slijepog crijeva je duga scena planiranja ubojstva agresivnog muža, neka daleka derivacija Poštara koji zvoni (uzalud). I neću vam reći (da vam ne pokvarim iznenađenje), da se ništa od tog plana nije ostvarilo)
U ambivalentnoj ulozi muža Bojan Navojec s vidljivim naporom pokušava učiniti taj lik bar predočljivim, ako ne stvarnim. A naš ubojica, koji djeluje profesionalno efektno dok šuti (i vozi), gubi na uvjerljivosti kada progovori, a najmanje je zastrašujući kada se počne natezati sa svojim žrtvama. A o Zecu Ljubimcu (kojeg bračni par bez djece voli kao svoje dijete, a koji u dijelu filma nestane, uz njihovu umjerenu reakciju), da ne pišemo. Još jedan primjerak hrvatskog filma koji hoće više nego što može, a služi popunjavanju praznina domaćih i svjetskih filmskih festivala.
Robert Jukić, Pula, 23.07.2014.
