Otvorenje izložbe autora Željka Kipkea, održat će se 3. srpnja Galeriji SC s početkom u 20 sati. Izložbu razgledajte do 18. srpnja u radno vrijeme Galerije SC, radnim danom od 12 do 20 sati te subotom od 10 do 13 sati.
- Intermezzo 2013 ; Ustupila KP
INDUSTRIJA SNOVA, MARY CASTLE I CRNO, CRNJE OD CRNOGA
Četvrta retrofuturistička izložba Željka Kipkea u formalnom se pogledu nastavlja na onaj dio njegovog opusa u kojem filmska (pokretna) i statična (štafelajna) slika simultanom prezentacijom i međusobnom sadržajnom povezanošću stvaraju dinamično tkivo izložbe. Riječ je o načinu prezentacije koji je Kipke već koristio na svojim ranijim multidisciplinarnim izložbama, poput Policijskog dvorišta u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu (2012.) ili Umjetnika na odmoru, MSU (2012.), u kojima štafelajno slikarstvo – Kipkeova za širu publiku ključna umjetnička disciplina – figurira kao slijed kadrova preuzetih iz filmske naracije oko koje se izložba razvija.
Po slikovnom i tekstualnom sadržaju likovni segment Četvrte retrofuturističke izložbe u ovom slučaju je možda prije aproprijacija vizuala marketinških kampanja kojima su specijalizirani časopisi, kao izvedenica industrije snova, konstrukcijom i eksploatacijom sustava glumačkih zvijezda najavljivali filmske uspješnice.
No, taj niz slika sadrži i jedan kuriozum, iznimku koja potvrđuje pravilo: vertikalnu kompoziciju (jedinu u ciklusu), koja slijedom tri prizora simulira nizanje kadrova na filmskoj vrpci s prikazom seksepilne figure Mary Castle. Starleta je naslonjena na solidan, falički trup divovskog kaktusa, u vizualno zbunjujućem, a epohi suobraznom mačističkom redoslijedu: noge, tijelo, glava. Začudnost kompozicije proizlazi iz svjesne prilagodbe projekcije pokretnih slika (čija se percepcija razvija u vremenu) mediju statične slike (koja se percipira odjednom) te naizgled drugačije logike prikaza. Naime, filmska sekvenca Mary Castle razvija se u kontinuitetu snimke od stopala prema nasmiješenom licu, odnosno, razvijala bi razinu senzualne stimulacije publike simulacijom pogleda na starletu odozdo prema gore, dok nam njena slikana varijanta isti prizor predstavlja u tri segmenta, stavljajući vremenski prvu sekvencu donjeg dijela nogu na vrh kompozicije, a zatim slijedom tijelo u sredini i glava na dnu. S obzirom na to da svaki segment slike ima vrh i dno, oni se nadovezuju logikom filmske vrpce, a ne slikanog prostora, pa je tijelo razlomljeno u dijelove poslagane redoslijedom, ali bez kontinuiteta, a konstrukcija prostora naglašena je uobičajenim slijedom teksta od vrha prema dnu slike.
U prilog tekućem dijalogu pobornika tradicionalne likovnosti s multimedijalnim stvaralaštvom obilježenome nerazumijevanjem suštine, onima kojima to nije jasno iz cjeline Kipkeovog opusa upravo ova slika zorno ukazuje da medij pokretnih slika utječe na štafelajno slikarstvo i da je veličina štafelajnog slikarstva upravo u tome da uspijeva apsorbirati pomake u prezentaciji i percepciji vizualnog sadržaja u raznovrsnim medijima njegove suvremene distribucije. Uostalom, poznato je da je na formalni i sadržajni razvoj suvremenog figurativnog slikarstva više utjecala medijska umjetnost filma i fotografije negoli navlastiti mu povijesni korijeni.
Vraćajući se na užu problematiku Kipkeove izložbe, slika Mary Castle ukazuje na sve njene ključne metode i strategiju. Riječ je o kombinaciji aproprijacije i montaže u svrhu ne samo demistifikacije nego i instrumentalizacije najuvjerljivijeg vizualnog jezika masovne kulture – filma holivudske tvornice snova iz njenog zlatnog razdoblja sredine dvadesetog stoljeća. Riječ je o metodološkom arsenalu koji je u leksik umjetnosti tijekom sedamdesetih unijela i razvila upravo generacija neoavangardista (kojoj Kipke pripada), sa svrhom transformacije kulturnog sustava te ambicijom da se ona prelije u širi društveno-civilizacijski diskurs i blagotvorno poremeti njegovu okoštalu hijerarhiju.
Unyielding look into the future /Neumoljiv pogled u budućnost (10 min., 2013.) prisvaja formu filmskog žurnala, lateralnog žanra koji je, poput filmskih magazina, prije filmske projekcije publiku obavještavao o nadolazećim kinematografskim atrakcijama i/ili agitpropovskim nabojem obavješćivao građanstvo o relevantnim društveno-političkim događajima. Materijali Kipkeovog filma preuzeti su iz filmova holivudske produkcije pedesetih godina, kao i sama forma filmskog žurnala: brza montaža, agitirani ton naratora, bombastična koncepcija i odgovarajuća tehnika pisanja popratnog teksta. U filmu nastupaju filmske zvijezde John Wayne, Nancy Olson, Erich von Stroheim, Patricia Knight, Cornel Wilde, Silvana Mangano i Mary Castle, a njihova zvjezdana karizma i seksepil iskorišteni su u najavi Kipkeovih filmskih projekata koji će se realizirati trideset do šezdeset godina kasnije. Filmovi ne samo da su najavljeni, nego se njihovi segmenti ili tekstualni dodaci montirani u preuzete sekvence doimaju poput vizija njegovih protagonista.
Kipkeov retrofuturizam generalno nam predočava nekadašnje koncepcije budućnosti koje su u današnjici već stvar prošlosti, bez obzira na to jesu li ostvarene ili napuštene. Vremenski salto mortale negira koncepciju linearnog razvoja u vremenu i upozorava na povijesno potisnute sadržaje koji u budućnosti mogu nenadano biti revidirani, prevrednovani, promišljeni i funkcionalni. To stanovište blisko je konceptu postmoderne, u čijem se ozračju dogodila i Kipkeova transformacija u jednog od ponajboljih slikara osamdesetih godina, a koji ne samo da je zagovarao napuštanje teorije o evoluciji umjetnosti kao neprekidnog razvoja stila, već je u praksi kulturno nasljeđe afirmirao kao nepresušni izvor inspiracije i mogućnost distance prema kurentnim fenomenima. Spajanje i koegzistencija do tada formalno nespojivog bili su zaštitni znakovi epohe.
Više od odjeka te umjetničke prakse vidljivo je u filmu Neumoljiv pogled u budućnost. Na primjer, sav vizualni materijal u njemu preuzet je iz kinematografskog nasljeđa¹ i umjetnikovog arhiva, a holivudski glamur iz pedesetih godina doživio je neočekivani spoj s Kipkeovim performansom iz 1985. godine. Postmodernu su često smatrali ciničnom, najviše stoga što je njen fokus, nasuprot etikom zadojenih neoavangardnih prethodnica, bio usmjeren na formalno-estetsku problematiku. I Kipkeov novi film u usporedbi s prethodnim radovima iz njegovog filmskog opusa koji se bave prikrivenim aspektima totalitarnih aspiracija i njenim poveznicama s kulturom pokretnih slika može se tumačiti kao fascinantna vježba unutar estetskog koda specifičnog filmskog žanra. Međutim, jedan od najupornijih glasova neslaganja s poretkom stvarnosti na našoj umjetničkoj sceni nikad ne posustaje u borbi za ispravnim i dosljednim vrednovanjem istinskog umjetničkog stvaralaštva – onog koje se aktivistički postavlja prema problemima sadašnjosti. Riječ je o biblijskom srazu Davida i Golijata, nezavisnog filmaša i najveće filmske industrije. Sav mitomanski vokabular industrije snova upregnut je da s povijesnog vrhunca svoje snage propagira opus jednog istinskog kreativca udaljenog ne samo u vremenu i prostoru nego i u poimanju crnog koje je »crno, crnje od crnog«.
Branko Franceschi
¹ Nije naodmet prisjetiti se filmskog opusa Christiana Marclaya, koji je karijeru zasnovao na kolažiranju materijala preuzetih iz pop-kulture, a svjetsku je slavu zadobio montažom sekvenci preuzetih iz nepreglednih filmskih arhiva poput radova Telephones / Telefoni (1995.) ili The Clock / Sat (2010., Zlatni lav na 54. Venecijanskom bijenalu 2011.). O koncepcijskoj i montažerskoj bravuri Sata u kojemu je tijekom devet sati projekcije izjednačeno vrijeme svih apropriranih sekvenci satova s vremenom u realnom prostoru izložbenog prostora, Kipke je 2011. na www.filmovi.hr objavio pohvalni esej pod nazivom Filmski sat Christiana Marclaya i totalna režija. No, dok se Marclayeva bravura percipira upravo i samo kao fascinantni postmodernistički kolaž koji objedinjuje stoljeće filmske produkcije, Kipke u svom radu, zahvaljujući neoavangardističkim korijenima, ne može a da makar indirektno ne iskaže otpor prema manipulativnim aspektima filmske industrije.
ŽELJKO KIPKE (Čakovec, 1953.) – slikar, pisac, povremeno djeluje u području filma. Diplomirao je slikarstvo na ALU u Zagrebu (1971.–1976.). Bio je član Radne zajednice umjetnika, neformalne skupine koja je djelovala u Galeriji Podroom i Galeriji proširenih medija u Zagrebu (1978.–1981.). U prvoj polovici osamdesetih snima kratke filmove u S8 formatu kojima dokumentira vlastite akcije u javnim prostorima. Predstavljao je Republiku Hrvatsku na Venecijanskom biennalu 1993., a dvije godine kasnije na Kairskom biennalu. Član je Međunarodnog udruženja likovnih kritičara (AICA) od 1997. te Hrvatskog društva filmskih kritičara. Bio je selektor hrvatskog paviljona na 52. Venecijanskom biennalu 2007. godine. Do sada mu je objavljeno devet knjiga – od zbirke teoretskih članaka i eseja o suvremenoj umjetnosti, zbirke kratkih priča do jednogodišnjeg dnevnika (Od veljače do veljače, Zagreb, 2005.), kataloga snova (Sei-khai-reich, Velika Gorica, 2006.) te knjige koincidencija (Figura 17 – Nebo može pričekati, Zagreb, 2007.). Živi u Zagrebu.
[izvor informacije Kultura promjene]
