SATIRIČKO KAZALIŠTE KEREMPUH, Zagreb
Ivo Brešan: PREDSTAVA HAMLETA U SELU MRDUŠA DONJA
Redatelj: Vinko Brešan
Dramaturginja: Željka Udovičić
Scenograf: Dragutin Broz
Kostimografkinja: Marita Ćopo
Glazba: Mate Matišić
Oblikovatelj svjetla: Aleksandar Mondecar
Asistentica redatelja: Matea Šarić
Jezična savjetnica: Ana Maras Harmander
- Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja ; Ustupio Kerempuh
Nezapamćena predstava “Hamleta” u selu Mrduša Donja, općine Blatnik, održana u organizaciji Mjesnog aktiva Narodnog fronta, Poljoprivredne zadruge i Mjesnog aktiva Partije, uz samoprijegoran rad i nesebično zalaganje ovih drugova:
MATE BUKARICE, rečenog Bukare, upravitelja zadruge i sekretara Mjesnog aktiva Partije, u ulozi kralja Klaudija – GORAN NAVOJEC
MILE PULJIZA, rečenog Pulje, predsjednika Mjesnog aktiva Narodnog fronta u ulozi Polonija – BORKO PERIĆ
ANĐE, njegove kćeri, u ulozi Ofelije – TIHANA LAZOVIĆ
MARE MIŠ, rečene Majkače, seoske krčmarice, u ulozi kraljice Getrude – ANA MARAS HARMANDER
MAČKA, predsjednika Upravnog odbora Zadruge, u ulozi Laerta – RAKAN RUSHAIDAT
JOCE ŠKOKIĆA, rečenog Škoke, momka u ulozi kraljevića Hamleta – FILIP DETELIĆ
ŠIMURINE, komentatora i tumača predstave, u ulozi Horacija – HRVOJE KEČKEŠ
i ANDRE ŠKUNCE, seoskog učitelja, kao režisera predstave, koji za nju ne preuzima odgovornost – ŽELJKO KÖNIGSKNECHT
Seljaci i seljanke iz Mrduša Donje:
Tereza – ANITA MATIĆ DELIĆ
Antula – MAJA POSAVEC
Šime – LUKA PETRUŠIĆ
Jure – MARIO MIRKOVIĆ
Frane – IVAN ĐURIČIĆ
—————————————————————
Ivo Brešan rođen je u Vodicama, 27. svibnja 1936. godine. Jedan je od najpoznatijih hrvatskih pisaca i scenarista. U Šibeniku je pohađao osnovnu i srednju školu, dok je kasnije studirao slavistiku i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Osim pisanja, radio je i kao srednjoškolski profesor u Šibeniku, no tamo je također bio i umjetnički voditelj Centra za kulturu. Počinje pisati 1955. godine, no veći uspjeh doživljava tek 1971., nakon svoje Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja, te tada postaje jedan od najpoznatijih dramskih pisaca u Jugoslaviji. Osim književnosti, piše i dramske scenarije. 2008. godine dobio je Nagradu Ksaver Šandor Gjalski za svoj roman Katedrala.
Prva njegova drama Proteus angineus ostala je neobjavljena i neizvedena, dok mu je prvi objavljeni dramski tekst filozofskog usmjerenja Četiri podzemne rijeke (1970.) prošao gotovo nezapaženo. Njegova “groteskna tragedija” Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja (napisana 1965., tiskana u Kolu 1971. i iste godine praizvedena u ITD-u) izazvala je burne reakcije, u rasponu od brutalne političke cenzure do književno kritičkih atributa prijelomne drame u povijesti novijeg hrvatskog dramskog teatra.
Njegovi dramski tekstovi (poput Nečastivi na Filozofskom fakultetu, Anera, Svečana večera u pogrebnom poduzeću i druge) sakupljeni su u knjigama Groteskne tragedije(1979.), Nove groteskne tragedije (1989.) i Tri drame (1993.). Okušao se i kao scenarist (napisao scenarije za Papićeve filmove Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja, Izbavitelj i Tajna Nikole Tesle). Najveći uspjeh postigli su filmovi koje je na temelju Brešanovih scenarija režirao njegov sin, Vinko Brešan, Kako je počeo rat na mom otoku i Maršal.
Romane je počeo pisati 90-ih godina, s najčešćim obrascem pustolovnog, avanturističkog romana. U romanesknom prvijencu Ptice nebeske (1990), glavni likovi su dvojica beskućnika i varalica, dok u Ispovijedima nekarakternog čovjeka prikazuje životni put glavnog lika od 1918. do 1990., dajući usporedo i presjek političkih, ideoloških i socijalnih mijena. Roman Astaroth (2001.) aktivira Brešanovu književnu maniru reinterpretacije klasičnih tekstova, te u njemu autor preoblikuje faustovski motiv “ugovora s đavlom” i smješta ga u povijesne prilike Hrvatske u 20. stoljeću.
Okušao se i u novelistici (Pukotine, 2000.), te esejistici (Osnovna načela mojeg dramskogsustava, Republika, 1996.).
——————————————————————
Vinko Brešan rođen je u Zagrebu 3. veljače 1964. godine. Studirao je komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu i Filmsku i TV režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Njegov debitantski niskobudžetni film Kako je počeo rat na mom otoku je, nakon Titanica, najgledaniji film u hrvatskim kinima od 1990. godine (350 000 gledatelja). I sljedeći film, Maršal, bio je izuzetno dobro primljen i imao auditorij s više od 100 000 gledatelja. Njegovi filmovi Maršal i Svjedoci nagrađivani su na festivalima u Berlinu i Karlovym Varyma. Film Nije kraj osvojio je nagradu međunarodne filmske kritike FIPRESCI na festivalu u Karlovy Varyma.
Njegov najnoviji igrani film Svećenikova djeca (2013.) prema scenariju Mate Matišića nominiran je za nagradu Europske filmske akademije za komediju godine, a do danas ga je pogledalo gotovo 160 000 gledatelja čime je postao najgledaniji domaći film u 21. stoljeću.
Od prosinca 2004. godine ravnatelj je Zagreb filma, a od 2009. radi kao docent na Akademiji dramske umjetnosti. Uspješno režira i u kazalištu. Njegova predstava PljuskaNenada Stazića u produkciji Satiričkog kazališta Kerempuh pobjednica je Dana satire u Zagrebu 1999. godine, a predstava Mirisi, zlato i tamjan Slobodana Novaka proglašena je kultnim događajem Riječkih ljetnih večeri 2005. Režira na Splitskom ljetu Ribarske svađeCarla Goldonija te kazališni hit Ljubav, struja, voda, telefon Ante Tomića u Satiričkom kazalištu Kerempuh gdje je u prosincu 2012. premijerno izvedena predstava Ne igraj na Engleze Vladimira Đurđevića u njegovoj režiji koja i danas uspješno puni gledalište.
—————————————————————–
U pedesetoj, jubilarnoj sezoni, ponosno najavljujemo premijeru autora koji je svojim djelima obilježio ne samo repertoar Satiričkog kazališta “Kerempuh” već i cjelokupnu domaću dramsku književnost – Ivu Brešana i njegovu legendarnu komediju “Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja”. Režiju potpisuje jedan od najpoznatijih filmskih i kazališnih redatelja, Vinko Brešan, čije su komedije redovite obarale rekorde gledanosti u Hrvatskoj.
U ovom najpoznatijem primjeru “teatra u teatru” domaće literature prokazuje se sav apsurd jednog društvenog poretka i, uopće vlasti kao takve. Pa je tako politika odavno ušla u sve sfere ljudskog života. No, ovdje se ne radio o jednodimenzionalnom političkom teatru nego o nečem mnogo širem. Prema riječima samog autora: “Još u vrijeme kad je komad krenuo, u svim intervjuima odbijao sam prihvatiti kvalifikaciju da se radi o “političkom teatru”, jer kod mene politika nije stajalište nego objekt promatranja, i to u onolikoj mjeri ukoliko je ona dio života. Riječ je, naime, o vječnim temama književnosti: lupeštini, primitivizmu i pokvarenjaštvu, s jedne, i uzaludnoj ljudskoj težnji za idealom pravde, koja u sukobu s tim silama zla doživljava poraz, s druge strane. Politika je, dakle, neizbježna, jer, napokon, ne može se ući u more i pri se ne smočiti, ali ona ovdje ostaje samo pano na kome se ispisuju vječna ljudska pitanja.”
Specifičnost ovog projekta jest upravo propitivanje njegove snage u novim socio-političkim okolnostima. Bit će zanimljivo vidjeti što ova komedija može značiti današnjem gledatelju.
Odjek nekog dramskog djela u javnosti ne ovisi samo o njegovoj književnoj kvaliteti nego i o trenutku kada se pojavilo. «Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja» napisao sam u vrijeme kad sam bio silno ogorčen, jer su svi moji tekstovi bili u kazalištima sustavno odbijani; zacijelo ih nisu ni pročitali oni kojima sam ih nudio. Stoga sam otprilike negdje oko godine 1965. počeo pisati nešto što doista nema nikakve šanse, kako sam tada mislio, da se ikad pojavi na sceni. Htio sam tako dati oduška svojemu gnjevu prema sustavu koji me uporno ignorirao. To me potpuno oslobodilo svake autocenzure i brige oko toga kako će tko to primiti. Ali odlučio sam nikako taj svoj gnjev ne pokazati, nego ga prikriti crnim humorom, kako se ne bi vidjelo da sam povrijeđen. I smislio sam apsurdnu situaciju da apsurdnije ne može biti:
Polupismeni seljaci iz zabitnog sela Dalmatinske zagore izvode Shakespeareova «Hamleta», a onda doživljavaju sudbine junaka koje igraju – ima li išta nerealnije i luđe od toga? Pišući, shvatio sam da vršim dvije diverzije. Prva je estetska: u okvir pozornice, ukrašen pozlaćenim ornamentima, unutar kojega se može zamisliti samo «Traviata» ili «Zemlja smiješka», pokušavam unijeti autentično selo u svoj njegovoj grubosti i primitivizmu, lišeno svake folklorne romantike, u kojemu se lica prežderavaju, loču, prde, psuju… što bi bez sumnje izazvalo skandal, jer se to do tada na pozornici nije vidjelo. (Sada možda toga ima i previše). Druga diverzija je politička. Jedno zabitno selo Dalmatinske zagore oblikovao sam tako da postane metaforom za cio društveni i politički sustav u kojemu smo tada živjeli ne samo mi nego i takoreći pola planeta. Ovo potonje, zahvaljujući i vezi s univerzalnom znakovitošću Shakespeareovih junaka, učinilo je da komad, mimo svakog mojega očekivanja, poslije 6 godina, točnije u travnju 1971., ipak zaživi na sceni i postane popularan ne samo kod nas nego i u brojnim drugim zemljama, ponajviše u Poljskoj.
Ove dvije diverzije, estetska i politička, danas možda nemaju istu snagu, pa komad ne živi onim intenzitetom kao nekad. Ali ostalo je nešto što je neizmjenjivo – mentalitet ljudi. Tako drama, i bez onog politički subverzivnog elementa, govori o nečem što je vječna tema književnosti: lupeštini, primitivizmu i pokvarenjaštvu, s jedne, i uzaludnoj ljudskoj težnji za idealom pravde, koja u sukobu s tim silama zla doživljava poraz, s druge strane. Ali ni danas se politika ne može sasvim izbjeći. To što je takav univerzalni konflikt postavljen u kontekst suvremenog života, koji je, htjeli mi to ili ne, političan, čini da i drama još uvijek poprima političke konotacije. Politika je, dakle, neizbježna jer, napokon, ne može se ući u more i pri tom se ne smočiti. Ali ona ovdje ostaje samo pano, na kome se ispisuju vječna ljudska pitanja.
Što, dakle, “Predstava Hamleta…”može reći današnjem gledatelju, poslije više od 40 godina, odnosno novoj generaciji?
Naravno da ona ne može proizvesti isti učinak kao nekad, ali to se događa i sa svakim drugim komadom, koji nakon tolike stanke ponovo oživi na sceni. A to bi se dogodilo i da se u stvarnosti ama baš ništa nije izmijenilo. No, kako su kod nas sve promjene uglavnom u ikonografiji, terminologiji i nazivlju, pri čemu mentalni sklop sredine ostaje isti, ne sumnjam da će nekog odjeka u gledalištu ipak biti i da fenomen prepoznavanja živih obrazaca neće izostati. Ali koje će to biti kvalitete i intenziteta i kojim će smjerom ići, preostaje da se vidi nakon izvedbe.
Ivo Brešan
Detalji o Programu, Off programu, Festivalu i Kerempuhu: 38. Dani satire Fadila Hadžića od 03. do 21. lipnja 2014.
[izvor informacije Kazalište Kerempuh]
