NUŽNO I DOBRODOŠLO TEATROLOŠKO ŠTIVO
Boris Senker, Uvod u suvremenu teatrologiju II, Leykaminternational d.o.o., Zagreb, 2013.
U Predgovoru knjige Uvod u suvremenu teatrologiju I, Boris Senker, osim što definira osnovne pojmove (teatrologija, suvremeno te kazalište), ističe da će njegova studija imati dva dijela te da će, prikazujući radove brojnih teatrologa i teoretičara, uvesti čitatelja u suvremenu znanost o kazalištu. U prvom će se dijelu, pritom, baviti onim krugom stručnjaka koji su proučavali teatar vežući se uz lingvistiku, filozofiju jezika i katkad estetiku, dok će drugi dio obuhvatiti pristupe koji se više zanimaju za sociologiju, antropologiju i društvene znanosti.
U ovom ću se prikazu baviti drugim dijelom Senkerovog priručnika, kako on i preskromno naziva svoje djelo, za koje smatram da prelazi te okvire. Naime autor,ne samo da iznosi pojedine teorije, nego svaku i kritički propituje hoteći potaknuti čitatelja da ih i sam promišlja te, dakako, da i sam pročita djela o kojima govori.
Senker brižljivo i precizno navodi i mnoge podatke o navedenim teatrolozima i teoretičarima, a ključne pojmove donosi i na više stranih jezika,te na taj način upućuje i na stranu literaturu koja se bavi spomenutim konceptima. Iako više nego kompetentan, ozbiljan i sistematičan teatrolog, autor (u)vodi čitatelja u/kroz materiju na zanimljiv i poticajan način proizvevši tako tekst koji, osim što je namijenjen stručnjacima i studentima, može zaintrigirati i one koji se još ne bave kazalištem te svakako i one koji se njime bave amaterski. Senkeru je želja, kako i sam ističe, da njegova studija inicira razgovore i pisanje o kazalištu kao i da omogući čitatelju da sam provjeri zanimaju li ga teatar i teatrologija.
- Naslovnica knjige ‘Uvod u suvremenu teatrologiju II’
Drugi dio Uvoda u suvremenu teatrologiju podijeljen je na pet poglavlja, odnosno četiri ako se izuzme pogovor. Prvo se poglavlje bavi kazališnom antropologijom i antropološkim kazalištem, drugo sociologijom kazališta, treće izvedbenim studijima, a četvrto poviješću kazališta. Ukratko ću se osvrnuti na svako od njih.
Prvo poglavlje započinje s definicijama antropologije kao znanosti koja proučava čovjeka generalno uzevši, zanimajući se i za njegov biološki razvitak kao i za društvene i kulturne fenomene određenih ljudskih zajednica. Tako se antropologija može ugrubo podijeliti na fizičku te sociokulturnu antropologiju. Unutar ove druge svoje mjesto ima i kazališna odnosno izvedbena antropologija. U narednim odjeljcima govori se o pretečama antropologije kao znanosti kao i prvim antropolozima odnosno začetnicima te discipline. Autor konstatira kako se antropolozi praktički od početka zanimaju za kazalište te navodi sklop problema i pitanja koji su relevantni i za antropologiju i za teatrologiju. Prvi je pitanje o podrijetlu kazališnih predstava u ritualnim izvedbama koji Senker dovodi u vezu s radom Gilberta Murrayja. Drugi je sklop problema prisutnost rituala u kazalištu te analogije između drame i mita te predstave i rituala. Kako bi se time pozabavio, autor analizira djelovanje FrancisaFergussona. Kad je riječ o dodirnim točkama antropologije i teatrologije autor daje kratak prikaz Schechnerovih teorija, no veću im pažnju pridaje u poglavlju o izvedbenim studijima. Za analogije između kazališta i svakodnevnog života kao primjer se navodi Victor Turner, antropolog i dugogodišnji Schechnerov suradnik, a zajednička obilježja izvedbenih praksi u kontekstu različitih povijesnih i zemljopisnih uvjeta istražuje Eugenio Barba.
Nakon poglavlja o kazališnoj antropologiji, Senker prelazi na tematizaciju sociologije kazališta. Daje kratak uvod u sociologiju, govori o njezinim osnivačima te prethodnicima u povijesti. Konstatira tako da je antropologija nastala kao znanost o „drugima“ i to uglavnom s namjerom njihova podčinjavanja, dok je sociologija nastala iz potrebe da se istražuje „naše“ društvo u svrhu njegova razumijevanja ili pak promjene. Što se tiče sociološkog izučavanja kazališta, ono se usmjerava prema ovim istraživačkim problemima: dramatičar i njegova profesija, kazalište kao institucija, produkcija, dramski sadržaj, publika i društvena funkcija kazališta.
Autor potom analizira bitne dijelove opusa pojedinih sociologa koji su se bavili gore istaknutim sociološkim temama što se tiču kazališta. Analizira i one autore koji su pojam kazališta upotrebljavali metaforički, kako bi opisali funkcioniranje društva u cjelini. Pritom se posebno ističe ErvingGoffman. Taj sociolog u svom kapitalnom djelu Samopredstavljanje u svakidašnjem životu zaokupljen je načinom na koji se ljudi predstavljaju drugim ljudima, bilo da se radi o obitelji, susjedima, kolegama (bitno da dijele isti prostor). Ljudi u svim segmentima života nose određene uloge, a svijet shvaćaju kao kazališni prostor želeći ostaviti određen dojam na druge. Sve to izvode potičući, dakako, izvjesni tip djelovanja.
Prvi sociolog koji se bavio „kazališnošću“ društva i „društvenošću“ kazališta bio je GeorgesGurvitch. Upravo je on definirao ta dva bitna polazišta u istraživanju: istraživanje teatralnosti u društvu te društvenu organizaciju u kazalištu.Goffman i ranije spomenuti Victor Turner su krenuli putem koji je zacrtao upravo francuski sociolog, no neovisno o njemu. Slijedi razmatranje o JeanuDuvignaudu i SiegfrieduMelchingeru koji su sociološki i politološki nastojali istražiti prošlost kazališta.
Treće i najveće poglavlje Senkerove knjige odnosi se na izvedbene studije. Autor problematizira samu činjenicu uvrštavanja izvedbenih studija u knjigu koja je nazvana i koja jest „uvod u teatrologiju“. Naime, tzv. performancestudies, čiji je rodočelnik Richard Schechner, uvedene su na američka sveučilišta kao nova „paradigma“ koja nastoji istraživanjem široko postavljenog pojma izvedbe zamijeniti teatrologiju odnosno theatrestudies. Teatrologija, smatraju Schechner i njegovi sljedbenici, ograničava se isključivo na kazalište i kazališne izvedbe dok taj pojam, u stvari, označava puno više od toga. Kratko rečeno, podrazumijeva određene oblike ponašanja i određene djelatnosti koje se odnose na ljudski rod, ali ne samo na njega budući da su neki oblici izvedbi uočeni i kod primata. Schechner smatra da se izvedbe u čovjeka javljaju u osam situacija: u svakodnevnom životu (npr. kuhanje ili druženje), u umjetnosti, u sportu i popularnim zabavama, u poslu, u tehnologiji, u seksu, u ritualu (svetom i svjetovnom) te u igri. Priču o izvedbenim studijima Senker nastavlja govoreći o JonuMcKenzieju te završava analizirajući rodne izvedbe, kazališne i nekazališne posebno u smislu u kojem ih promatraju feminističke teoretičarke i znanstvenice.
Zadnje je poglavlje posvećeno povijesti kazališta. Senker naglašava da je teatrologija otpočela svoj put kao povijest kazališta, no ne propušta dodati kako su izvedbene studije znatno proširile područje interesa te pristup kazališnoj povijesti. Tako pisci pojedinih povijesti kazališta osvjetljavaju povijest teatra iz drugog kuta ili pak proučavaju one segmente koji su dosada bili zanemareni ili prešućeni – poput alternativnog kazališta, primjerice. U nastavku izlaganja, autor iznosi primjere povijesti kazališta opširno ih analizirajući.
Zaključno, ova knjiga (zajedno s prvom s kojom čini cjelinu) pruža detaljan i temeljit uvid u suvremenu tematizaciju kazališta i daje okvir za individualno studiranje i proučavanje pojedinih teatrologa i teoretičara, ali i određenih teatroloških pitanja i problema na koje Senker upućuje.
Dvije knjige Uvoda u suvremenu teatrologiju, držim, jednostavno su „must have“ te bi ih u svojoj biblioteci trebali imati svi koji imaju želju baviti se kazalištem, bilo teoretski ili praktično. Prikladne su i za stručnjake raznih profila koji proučavaju teatar, kao i za studente koji to područje tek postupno otkrivaju. U svakom slučaju, preporučam ih za čitanje i proučavanje jer kriju mnoštvo informacija, a njeguju i kritički pristup koji je u svakoj znanosti dobrodošao i poželjan.
Ozana Iveković
