Program ‘Venecija u Zagrebu’ donosi izbor filmova prikazanih na prošlogodišnjem Filmskom festivalu u Veneciji (Mostri).
Od 27. do 30. ožujka bit će prikazano sedam naslova, među kojima su novi film Andree Segrea (prvijenac ‘Shun Li i Pjesnik’ dobitnik je nagrade LUX 2012.), restaurirana verzija filma ‘Ruke nad gradom’ Francesca Rosija iz 1963., dokumentarci o Pasoliniju i Bertolucciju te ‘Sacro Gra’, prvi dokumentarac u povijesti Mostre koji je dobio Zlatnog lava za najbolji film.
Program je ostvaren kao suradnja Zagreb Film Festivala, Mostre i Talijanskog instituta za kulturu u Zagrebu, a ulaznice će biti u prodaji od ponedjeljka, 24. ožujka.
- Venecija u Zagrebu 2014
Diana Nenadić o ‘Veneciji u Zagrebu’
Svake godine u bablje ljeto, još od davne 1932, oči filmske javnosti okrenute su prema venecijanskom Lidu, pozornici najstarijeg filmskog festivala na svijetu i jednog od tri najuglednija. Svo to vrijeme, od čuvene Mostre ne očekuju se samo novi filmski naslovi, jer ona je uvijek bila i detektor novih trendova u svjetskoj kinematografiji, a to je ostala do svojeg posljednjeg, sedamdesetog izdanja. Tako je prošlogodišnju slavljeničku Mostru obilježio i jedan presedan; Zlatni lav prvi put u povijesti festivala dodijeljen je dokumentarcu (Sacro Gra, Gianfranco Rosi), što svakako korespondira s općenito visokim plasmanom nefikcionalnih filmova na prošlogodišnjim listama najboljih filmova diljem svijeta. No sedamdeseto izdanje festivala poklopilo se i sa sedamdesetim rođendanom Viscontijeve Opsesije (1943), koja se smatra rodonačelnikom neorealizma, pravca koji je sredinom 20. stoljeća proslavio talijansku kinematografiju, a to valja reći zato što Mostra nikada ne zaboravlja baštinu talijanskoga filma i njegove vizionare, dok su suvremenost i prošlost katkada itekako povezane.
Sve to, na malom uzorku izabranih festivalskih filmova, pokazuje i „Venecija u Zagrebu“. Program započinje projekcijom restaurirane kopije filma Ruke nad gradom (Le mani sulla città, 1963) koji je prije pola stoljeća režirao jedan od učenika neorealista i prvaka talijanskog političkog filma, Francesco Rosi, te njime zaradio Zlatnoga lava, a da tada možda nije ni slutio kako će njegova priča o koruptivnoj sprezi kapitala i političke moći biti itekako aktualna i u 21. stoljeću. Slično tome, njegov suvremenik, najveći marksist i pjesnik, a možda i teoretičar, među talijanskim sineastima, Pier Paolo Pasolini, svojim je filmovima iz 1960-ih nagovijestio da će njegova omiljena Afrika jednoga (postkolonijalnog) dana izmjestiti lumpenproletarijat iz talijanskih predgrađa, čime se tragom Accatonea, Evanđelja po Mateju i drugih filmova iz 1960-ih, ali i njegova onodobnog razgovora s Jean-Paulom Sartreom, bavi posljednji film u programu, dokumentarni esej Profezia: L’Africa di Pasolini Enrica Mendunija.
Pasolinijevu dalekovidnost na neki način potvrđuje i suvremeni igrani prvijenac dokumentarista Andrea Segrea, Prvi snijeg (La prima neve, 2013) nadahnut životom postkolonijalne Italije, no Segre ide korak dalje od komparativne antropologije svojega velikog prethodnika, supostavljajući drame talijanske obitelji i samohranog libijskog azilanta u planinskom zaseoku na sjeveru Italije kao dvije strane iste intimne medalje. Na tu se suvremenu situaciju, tematizirajući odnos samohranog oca-samaritanca i depresivnog sina, nadovezuje epizodična i stilizirana melodrama Neustrašivi (L’intrepido, 2013; Zlatni lav 1998.) iskusnog i nagrađivanog Giannija Amelija, redatelja čiji su se sentimalni i socijalno sentimentalno obojeni filmovi iz 1990-ih naslanjali na nasljeđe neorealizma.
A o tom nasljeđu govori dokumentarac Gianija Bozzacchija Nismo bili samo… kradljivci bicikla: neorealizam (Non eranvamo solo… ladri di biciclette. Il neorealismo, 2013), prema scenariju neorealista Carla Lizzanija, rubno i Pasolinijev „šegrt“ Bernardo Bertolucci u dokumentarcu Bertolucci on Bertolucci (Luca Guadagnino i Walter Fasano, 2013), koji je ipak ponajviše fokusiran na sklapanje mozaičnog portreta kontroverznog redatelja iz isječaka njegovih intervjua iz raznih etapa njegove filmske karijere.
I dok su veteran Rosi i Pasolini učili od neorealista, a Bertolucci od Pasolinija, prošlogodišnji laureat Mostre Gianfranco Rosi, rođen 1960-ih, prema vlastitoj izjavi, pokušao se u dokumentarcu Sacro Gra referirati na prozu Itala Calvina. Uz prometnu autocestu GRA u blizini Rima možda nije pronašao Calvinove nevidljive gradove, ali jest ekscentrične marginalce neke nove i nevidljive Italije.
Diana Nenadić
