O NUŽNOSTI IZVEDBI
Darko Lukić, Uvod u antropologiju izvedbe. Kome treba kazalište?, Leykaminternational d.o.o., Zagreb, 2013.
Svakom ljudskom biću, bez ikakve iznimke, potrebne su, štoviše nužne izvedbe najrazličitijih vrsta jer su ljudi jednostavno evolucijski, antropološki, neurološki, psihološki i društveno uvjetovani i „programirani“ sudjelovati u izvedbama i promatrati izvedbe. (Ulomak iz knjige.)
Nova knjiga Darka Lukića Uvod u antropologiju izvedbe s podnaslovom Kome treba kazalište? nastoji, kako sam autor kaže, u brojnim susretima antropologije i teatrologije (i teatra!) postaviti ona pitanja koja su dosada bila relativno zanemarena,barem među onim stručnjacima kojima je kazališna umjetnost osnovna preokupacija.
Kako bi odgovorio na ta pitanja, Lukić poseže za suvremenom relevantnom literaturom iz područja neurologije, antropologije, psihologije, sociologije te drugih interdisciplinarnih područja kakvo je recimo sociobiologija ili neuroantropologija. Kroz deset poglavlja autor razmatra različite aspekte problema izvedbe uvijek i iznova dokazujući kako je izvedba čovjeku prirođena te igra važnu ulogu u čovjekovu psihičkom i društvenom životu.
- Naslovnica knjige ‘Uvod u antropologiju izvedbe. Kome treba kazalište?’
Na početku, autor definira pojam antropologije izvedbe uspoređujući njegovo značenje sa srodnim pojmovima kako bi odagnao terminološku zbrku i nejasnoće koje bi se oko toga pojma mogle pojaviti. Tako antropologiju izvedbe razlikuje od kazališne antropologije budući da promatra izvedbu u širem smislu te riječi što znači da se taj pojam širi na različite oblike ljudskog djelovanja koji nemaju nužno veze s kazalištem, a uključuju predstavljanje (igra, sportska natjecanja, rituali i sl.). Osnovno je pitanje koje si autor pritom postavlja jest zašto su te široko shvaćene izvedbe uopće nastale, zašto traju do dana današnjeg te, u krajnjoj crti, zašto su nam uopće potrebne?
Kako bi se razumjelo izvedbe kod ljudi treba promotriti kako se one manifestiraju kod drugih primata odnosno čovjekolikih majmuna. Za antropologiju izvedbe posebno su značajne spoznaje o prethumanim izvedbama kakve se mogu naći u čovjekolikih majmuna (apes), a to su čimpanze, gorile, orangutani i giboni. Pritom se posebna pozornost posvećuje ponašanju bonobo čimpanza koje su genetički najbliže čovjeku. Emotivna povezanost majke i mladunaca, kontrola agresije, razvijanje suradničkih odnosa u skupini te socijalno ponašanje ovisno o okruženju kod čimpanza, pogotovo su važna otkrića za antropologiju izvedbe. Čimpanze, usprkos pokušajima, nikada nisu uspjele naučiti jezik.No bez obzira na to kod njih se može govoriti o elementima kulture naročito ako se njezini začeci povezuju s uporabom oruđa (što je danas prevladavajuće stajalište o početku kulture uopće). Majmuni nemaju sposobnost apstraktnog mišljenja koje bi kod njih dovelo do razvoja umjetnosti, religije ili mitologije. Kod čovjekolikih majmuna postoje, međutim, izvedbena ponašanja poput „plesa“ ili igre pa se može govoriti o predizvedbenom ili ranom izvedbenom ponašanju. Izvedbena ponašanja majmuna omogućuju zbližavanje unutar skupine i njezino pretvaranje u zajednicu.
Iako izvedbene prakse, nastavlja autor, nisu isključivo ljudsko obilježje, u ljudskoj zajednici imaju posebno značenje i smisao koji se razlikuju od svih drugih vrsta. Humane izvedbe proizlaze iz ljudske evolucije pri čemu u ljudskoj zajednici imaju posebno značenje i mjesto. One su i evolucijski uvjetovane (urođene) i evolucijski razvijene (naučene) tako da imaju i biološku i socijalnu dimenziju.
Izvedbena su ponašanja, tako, odigrala važnu ulogu u ljudskoj evoluciji i zapravo su temelj ljudskosti. Radi se o specifičnom ponašanju ljudske vrste i njezinoj univerzalnoj potrebi koja je odigrala važnu ulogu u razvoju i opstanku čovjeka. Izvedbenost je evolucijski starija od jezika i govora tako da se može naći i u čovjekovih izravnih predaka (australopitek, Homo erectus itd.).
Različita obilježja i sposobnosti ostvario je, međutim, tek Homo sapiens. Njegov kulturni razvoj omogućila je zemljoradnja i sjedilački način života i, dakako, nastanak jezika. Apstraktno mišljenje i jezik doveli su do stvaranja umjetnosti, složenije tehnologije, religijskih vjerovanja kao i uzgoja biljaka i pripitomljavanja životinja. Apstraktno mišljenje dovelo je do simboličkog ponašanja te uporabe simbola u kulturnim praksama (u koje spadaju i izvedbe). Budući da su izvedbe važne za ljudski razvoj, ponašanje i opstanak može se slobodno konstatirati da je čovjek, između ostaloga, i Homoscaenicus, navodi Lukić.
Razvoj mozga u čovjeka doveo je do toga da je on uspio opažati vlastite psihičke procese. Čovjek može promatrati svoje osjete, osjećaje i spoznaje pa je stoga jedino biće na Zemlji koje ima samosvijest. S druge strane, primjećuje razlike između svog i tuđeg uma pa je naučio uvažavati i to da drugi imaju različite stavove i percepcije od njega. Upravo zbog ovih sposobnosti, čovjek ima i izvedbenu dimenziju. Stoga se može i pretvarati da je netko drugi (glumiti i predstavljati) a i zamisliti likove i događaje koji ne postoje u njegovoj okolini.
Zašto su ljudi razvili umjetnost i izvedbene prakse? Svijet je za ranog čovjeka bio vrlo opasno i nesigurno mjesto u kojem je prijetnji po njegov život i opstanak bilo puno, a koje su povrh toga bile i stalno prisutne. Stoga su ljudi izmislili oruđa, tehnologije, povezali se u zajednice u kojima su surađivali kako bi se zaštitili i opskrbili hranom, a u svrhu zaštite sebe i drugih stvorili su umjetnost, vjeru, znanost i sl. Pomoću svega navedenoga ljudi su se snalazili u svijetu oko sebe i prilagođavali mu se. Kroz te aktivnosti postizali su izvjesno emocionalno olakšanje i osigurali si iskustvo transcendencije, a to dvoje utječe na mozak i njegov rad. Potreba za umjetničkim i izvedbenim aktivnostima, u svakom slučaju, omogućuje iskorak iz stvarnosti i svakodnevice, bijeg od životnih patnji te pridavanje smisla vlastitoj egzistenciji.
U evoluciji čovjeka razni su se izvedbeni oblici (glazba, govor, mit, religija, kazalište i sl.) međusobno susretali i prožimali, no oni se međusobno razlikuju i po vrsti i po evolucijskoj funkciji. Religija je vjerojatno nastala zato jer je nudila međusobno povezivanje ljudi unutar zajednice kao i njihovo djelovanje prema zajedničkom interesu. Religijski obredi s plesom, pjevanjem i drugim aktivnostima smanjuju stres, potiču lučenje endorfina, navodi autor, i razvijaju snažan osjećaj pripadnosti zajednici.
Izvedbene prakse imaju bitnu funkciju pri pomirenju individualnih i skupnih interesa. Jedinka tako nastoji izboriti svoj status, hranu, partnera pa je stoga u sukobu s drugim jedinkama koje žele to isto. Skupina pak potiče suradnju i altruistično ponašanje budući da samo takvi odnosi u skupini mogu omogućiti njezino preživljavanje. Druženje s drugim jedinkama potiče lučenje unutrašnjih opijata i razvija snažan osjećaj pripadnosti te međusobno povezuje članove skupine. Pretpostavlja se da se i jezik razvio kako bi omogućio povezivanje ljudi unutar većih skupina, a utvrđeno je da su teme razgovora među njima uglavnom socijalne prirode (odnosno ogovaranje u širem smislu te riječi), zaključuje Lukić.
Ritual je način ljudskog suočavanja s vlastitom ograničenošću i nesigurnošću. Mnoge su ceremonije povezane s anksioznošću i svojom strukturom omogućuju emocionalno ispunjenje. Ritual je samo jedna od izvedbenih aktivnosti povezana s kazalištem. Druge su sport, igra, ples, glazba i slično. Ritual je samo starija izvedbena praksa od ostalih i kao takva je sasvim sigurno mogla utjecati na one mlađe podrijetlom. No pogrešno je tvrditi, napominje autor, da je kazalište nastalo iz rituala jer istraživanja takvo što ne potvrđuju niti se to može dokazati. Rituali jesu najstarije ozbiljne izvedbene prakse, no kazalište i ples se antropološki od njih razlikuju tako da zaista nije moguće dokazati izravnu povezanost, a kamoli pretpostaviti nekakav evolucijski tijek. Začeci umjetnosti, smatraju neki stručnjaci, leži u čovjekovoj potrebi da stvori neku „posebnost“ ili da istu prepozna.
Izvedbe opstaju do dana današnjeg i jednako su potrebne suvremenom čovjeku kao i paleolitskim ljudima. Izvedbe su se u suvremenom svijetu prilično izmijenile u formalnom smislu i koriste se raznovrsnim medijima, no još im je uvijek funkcija uspostavljanje i učvršćivanje osobnih i društvenih identiteta.
U suvremenim društvima koja su složena i gube neposrednost prvobitnih zajednica postoje izvedbene prakse koje članovima društva omogućuje snalaženje u takvim životnim okolnostima. Stvara se neka vrsta „društva spektakla“ koje odgovara složenom društvenom ustrojstvu. Tako virtualne izvedbe, kompjutorske tehnologije i društvene mreže omogućuju pojedincima i skupinama da „izvode“ i prate izvedbe. Te se izvedbe radikalno razlikuju od izvedbi u paleolitskim spiljama, kaže autor, ali zadovoljavaju potrebe koje se od paleolita do danas nisu bitno izmijenile. Danas većina ljudi izvedbe konzumira putem tehnologija koje glazbu, dramu i ples donose u dnevni boravak. Postoje i virtualne, digitalne i posthumane izvedbe pa je stoga pitanje kako tretirati izvedbu u današnjim okolnostima.
Zaključno, ova je knjiga zaista „popunila“ rupu koja je postojala u hrvatskim studijama izvedbe budući da promatra taj fenomen iz kutova koji su u našoj znanosti malo poznati ili posve nepoznati. Jasno artikulira potrebu da se izvedba promatra interdisciplinarno te upućuje našu stručnu javnost na relevantnu literaturu o njoj. Ova ozbiljna i vrijedna knjiga svjedoči o erudiciji svoga autora kao i inovativnosti u pristupu i analizi teme kojom se bavi. Vjerujem da će knjiga biti zanimljiva i poučna ne samo teatrolozima, već i širem krugu stručnjaka koji se zanimaju za fenomen izvedbe iz aspekta drugih osnovnih struka. Bit će od velike koristi i studentima te svima zainteresiranima za kazalište kojima kazalište, kako u podnaslovu kaže i sam autor, nužno i istinski treba.
Ozana Iveković
