Ona
Her (2013.)
Annapurna Pictures, 2013.
Trajanje: 126 min.
Format: 1,85:1
Color: Color
Zvuk: SDDS | Datasat | Dolby Digital
Redatelj: Spike Jonze
Glume: Joaquin Phoenix, Lynn Adrianna, Lisa Renee Pitts, Gabe Gomez, Chris Pratt, Artt Butler, May Lindstrom, Rooney Mara, Bill Hader, Kristen Wiig, Brian Johnson, Scarlett Johansson, Amy Adams, Matt Letscher, Spike Jonze
Film osobitog scenarija (Oscar), u početku daje naslutiti obrise kultnih SF filmova s univerzalnim pitanja o ljudskoj prirodi i prirodi svemira, ali postupno gubi na složenosti i od epohalne futurističke priče devalvira u romantičnu priču. Uz dužno uvažavanje snage emocija, samospoznaje i slobodarskih težnji svih (mislećih) bića, malo je vjerojatna mogućnost ’emancipacije’ proizvoda i samoukidanja funkcije robe koja je namijenjena ostvarenju profita. Ni galaktičke sile ne bi mogle mirno izaći iz ugovornog odnosa s nositeljima copyrighta, a stvoritelji (i vlasnici) umjetnih inteligencija manje su skloni samoodređenju svojih umotvorina nego svjetske sile osamostaljenju nafttonosnih područja. Stoga je izostanak reakcije intelektualnih vlasnika na ponašanje svoje inteligentne imovine snažno naudio ‘opsegu’ filma.
- Ona ; Ustupio KV
Oscarom nagrađena priča ima SF potencijala, iako komorna ograničenja (mali broj likova, zatvoreni prostori, krupni planovi, nevidljiv jedan od protagonista), film povremeno dovode do zasićenja. Usamljeni muškarac ženske osjetljivosti pribavi napredni operativni računalni sustav koji s njim komunicira glasom žene i s tim ‘bićem’ ulazi u nepredvidive psihološke (i fiziološke!) odnose. U nekoliko navrata film dotiče temeljne dileme ljudskosti i univerzalnih vrijednosti i gotovo nas uvuče u uznemirujuće dvojbe Spielbergove ‘Umjetne inteligencije’, ali se povuče iz ‘viših sfera’ sentimentalnim zaključkom.
Na pojedinačnom planu, film priređuje niz zgodnih senzacija. Svatko tko vidi scenu u kojoj se glavni lik u dnevnoj sobi zabavlja hologramom videoigre, poželjet će da budućnost dođe brže. Kad se pojavi hologram kao najpotpunija iluzija trodimenzionalnosti, svi će poželjeti takvu igračku (kao danas mobitel), a postojeća 3D iluzija s naočalama past će u prošlost kao što se to dogodilo magnetofonima ili videokasetama (možda su baš zato hologrami odgođeni za budućnost).
Budućnost u filmu Spikea Jonzea, u odnosu na uvjerljivije mračne SF projekcije, prikazana je pastelno, samo s naznakama intervencija koje tehnologija može učiniti u urbanom prostoru, bez drastičnih upozorenja na njene negativne potencijale. Golemi videoekrani futurističkog velegrada manje su zamjetni od reklamnih skela na zagrebačkoj Špici (ukinutih dekretom!) i manje agresivne nego videoploča na krovu Cvjetnog trga!. Prizori koji se projiciraju na videozaslonima ugodni su oku. Daleko od onog košmara ili nametljive ustrajnosti po kojoj sam zapamtila Gilliamov ‘Nulti teorem’ (uzdužnim videozidom u visini očiju prolaznika reklama prati pješake uvjeravajući ih u prednosti svoje ponude). Jedna od najefektnijih vizualnih prizora filma ‘Ona’ vezan je za projekciju na otvorenom. Glavni junak sjedi leđima okrenut videozidu na kojemu divovska sova slijeće s ispruženim pandžama i ostavlja dojam da će ga ščepati. U odnosu na viziju budućnosti javnog prostora u ‘Blade Runneru’, na primjer, ova budućnost izgleda idealizirana, tako da bismo iz ove krize i nezaposlenosti (da ne govorimo o ograničenjima 3D tehnologije 🙂 ), u nju odmah preskočili.
Film nije upao u zamku nastojanja da budućnost u potpunosti predstavi i konkretizira kompletom novih gadgeta. Tu i tamo daju se naznake novih rješenja, interijeri, odjeća, pa čak i mobiteli samo su evoluirali iz suvremenih. Time se implicira neposredna budućnost, iako ne idemo u tom smjeru. Filmske ulice su čiste, prijevozna sredstva uredna, a zajedničke prostorije stambenih blokova sjaje kao interijeri današnjih financijskih institucija. Videospot kojim se nudi operativni sustav podsjeća na propagandne relikvije žanrovske baštine (Potpuni opoziv, 1990.), ali sve u svemu, reklama nema previše i nisu upadljive. U liftu stambene zgrade koji je tehnički opremljen za vizualne pritiske na stanare, ne prikazuju se reklamni spotovi, već umirujuće sjenke stabala, protagonisti žive u neodređenoj egzistencijskoj udobnosti, radeći softwearske poslove, a jedna čistačica ureda djeluje da je slučajno upala u kadar (u skladu s općom harmonijom i sugestijom tehnološkog potencijala, bilo bi prihvatljivije da podove ‘glanca’ neki ugođeni robot ‘Vrlog novog svijeta’).
Pored izvanredne interpretacije, Joaquin Phoenix mi ne odgovara za tu ulogu. Moćni duh Komoda poništava image osjetljivog, povučenog muškarca koji ne može bez žene. Neki plavokosi mršavko možda bi bio uvjerljiviji u toj priči, ali ‘casting is cast’ 🙂 i to se može promijeniti samo u remakeu. Scarlett Johansson zavodljiva je i glasovnom izdanju, a Amy Adams u zadnje vrijeme vidimo u svakom filmu 🙂 . Spike Jonze (‘Adaptacija’, ‘Biti John Malkovich’), nekonvencionalni autor s opusom izuzetne videonazorne estetike i u ovom filmu ostvaruje začudnu atmosferu, a i ona pitanja od kojih u ovom filmu odustaje, nastavljaju nas poticati na razmišljanje.
Ada Jukić, 05.03.2014.
