Nimfomanka Dio 2
Nymphomaniac Volume 2 (2013.)
Zentropa Productions, 2013.
Trajanje: 123 min.
Format: 2,35:1
Color: Color
Zvuk: Dolby Digital
Redatelj: Lars von Trier
Glume: Charlotte Gainsbourg, Stellan Skarsgård, Stacy Martin, Willem Dafoe, Mia Goth, Michael Pas, Jean-Marc Barr, Jamie Bell, Ananya Berg, Peter Gilbert Cotton, Shia LaBeouf, Connie Nielsen, Uma Thurman
Nymphomaniac – Movie Site
Nimfomanka 2 .dio – IMDb
- Prizor iz filma ”Nimfomanka 2 dio’ ; Fotografiju ustupio DF
Slabija polovica napornog filma. Ako smo očekivali da će se u drugom dijelu ‘Nimfomanke’ razjasniti neke nedorečenosti, opravdati neke digresije, smjestiti fiziološku priču u društveni kontekst i utemeljiti slučajnosti, to se nije dogodilo. Zapravo su se nedoumice i proizvoljni segmenti radnje i karaktera još produbili, a potencijalno provokativna priča razvukla u zamornoj simetriji poglavlja. Opravdanje da se radi o skraćenom i cenzuriranom filmu (koji se prikazuje uz redateljevo odobrenje) ne može se trajno eksploatirati, a prije će biti da su cenzurane ‘eksplicitne scene’ od onih koje su odgovorne za konzistenciju radnje, likova i atmosfere. Pri tome, ipak, nismo ostali prikraćeni kadrova koji potvrđuju glasine o veličini crnačkih udova, ali ostajemo u nedoumici o tome tko je, zapravo, junakinja i u čemu je, zapravo, njen problem (na kraju se iznosi i teza da problema ne bi ni bilo, da se ne radi o junakinji, već junaku). Kad film i dotakne objektivne probleme (pitanja egzistencije, ugroženog zdravlja ili opasnih kontakata), preskoči ih ili zaboravi. Tu spada i voluntaristički zaokret u karijeri junakinje, od neodređenih tajničkih poslova do opasnih ‘poduzetničkih’ voda te prijelaz psihološke u kriminalističku dramu. Najnapetiji dio filma nije vezan za ‘nimfo-manijakalne’ aktivnosti, pa čak ni sadomazohistički ritual, već se odnosi na njenu majčinsku ulogu, odnosno, otklon od te uloge pod utjecajem ekstremnih seksualnih nagona. Da se ne izostavi ni jedna devijacija u (a)moralnom repertoaru ovisnice o orgazmu, u radnju filma ulazi štićenica te se prati razvoj pseudo-incestoznog lezbijskog odnosa. Ali sve to kod gletaelja ne izaziva očekivanu sablazan, već prije dosadu ili odbojnost.
Mi, zapravo, ni nakon četiri sata bogato ilustrirane intimne ispovijesti ne upoznajemo glavnu junakinju i ne saznajemo što je u njoj jedinstveno, neponovljivo, pa čak i neobjašnjivo (vidi ‘Ljepoticu dana’), na osnovu čega bismo joj mogli ‘oprostiti’ ne ono što radi u krevetu (tko danas moralizira seksualna pitanja), već što radi drugima. Da pokaže intenzitet pritiska biološke nužde von Trier dovodi junakinju do ruba podnošljivosti, pa ni naknadna racionalizacija njenih postupaka ne može neutralizirati odbojnost koja se razvija prema njoj (bez obzira s koje rodne pozicije gledatelja). ‘Odrješenje’ od odgovornosti koje joj na kraju priče udijeli sugovornik (čiji ga (a)seksualni status čini još manje mogućim ‘slučajnim sugovornikom’), feministička je floskula.
Problem filma je, zapravo, apstrakcija i dedukcija, film polazi od teze, prema kojoj konstruira pojedinosti, likove i situacije. Prije (konkretnog lika) nimfomanke, bila je ideja o problemu nimfomanije, a zaključci na općenitoj razini određivali su sredstva koja će izražavati redateljeve (scenaristove) stavove. Među kolizijama ističe se teza o seksualnoj i socijalnoj devijantnosti. S jedne strane ističe se fiziološki uvjetovana ovisnost, a s druge hiperseksualnost kao protest protiv društvenih konvencija, društvena angažiranost koju povremeno ističe junakinja, napose protiv društvenih predrasuda prema ženama. Kad govori općenito i najavljuje opise svojih postupaka (po poglavljima), Nimfomanka (koju u ovom dijelu filma i u provokativnim scenama glumi Charlotte Gainsbourgh) pita se da li je zbog toga što je radila zla osoba, ali u konkretnim okolnostima ovaj biološki determinizam interpretira kao svoj društvenokritički izbor.
Didaktička priroda filma u potpunosti poništava erotičnost. Opisi i analiza njenog hiperseksualnog života, koju daje humanistički erudit, sterilizira libidonosne asocijacije. S druge strane, deklarirana ignorantica s povećanim orgazmičkim potrebama povremeno nas iznenadi nekom vještinom (parkiranja auta, na primjer, u prvom dijelu filma) ili replikama (bez kompleksa zbog manjkavog znanja) svome sugovorniku. Ona kao arbitar procjenjuje njegove komentare (za najkorisniji savjet, kako spasiti život kad visiš na planinarskom užetu, kaže da mu je najslabiji), a vlastiti slučaj interpretira kao ‘preveliko očekivanje od zalaska sunca’. U odnosu na otvorene opise svoje seksualne prakse, ova ‘pejzažna metafora’ djeluje banalno, a cijela priča o trpnjama žene s ‘muškim potrebama’ (kako se opravdava njeno ponašanje), lažno ili nevažno.
Ada Jukić, ZG, 21.02.2014.
