KAZALIŠNA PREMIJERA: ‘THIS CASTING’ [osvrt Ada Jukić]

Predstava: This Casting, autorski projekt Mirana Kurspahića
Premijera 1. veljače 2014. KD V. Lisinski Zagreb

U Zagrebu u Maloj dvorani KD Lisinski u subotu 01. veljače 2014. održana je premijera predstave ‘This Casting’ u režiji Mirana Kurspahića. U Predstavi glume Mirela Videk, Iskra Jirsak, Mia Biondić, Ivan Bošnjak i sam redatelj (kao Glas).

This Casting ; Foto RJ
Glumice u This Castingu ; Foto RJ

Provokativna predstava, uostalom, kao i prethodni autorski projekti Mirana Kurspahića. Ne-Miran duh nekonvencionalne kazališne scene reagira na društvene i kulturne poticaje kao da se tu ‘nešto može napraviti’, za razliku od pasivne društvene i kulturne većine. Prošli put sam u &Td-u pratila njegovu ‘Lijepu našu’, a prije toga sudjelovala u izvršenju Zadatka (H. Muellera), ‘This Casting’ vodi nas na audiciju za voditeljicu TV emisije. Tri mlade glumice (Mirela Videk, Iskra Jirska i Mia Biondić) natječu se za jedno mjesto u bizarnom svijetu popularnosti, udovoljavajući sve jačim zahtjevima za otkrivanjem intime ili povlačenjem granica ljudskog dostojanstva.

Miran Kurspahić ; Foto RJ
Miran Kurspahić ; Foto RJ

Smiješno se razvija u tragično, a u finalu događa se obrat, zamjena objekta u subjekt izbora, s katarzičnim namjerama koje se samo donekle ostvaruju. Naslov predstave ‘This Casting’, koji se ponavlja izobličen tehničkim posredstvom (glas putem zvučnika komunicira s kandidatkinjama i publikom), u uznapredovanom procesu ponižavanja i samoponižavanja natjecateljica i zadanoj reakciji publike (pljesak, uzvici podrške ili negodovanja) zvuči kao ‘Disgusting’, izražavajući ukupni dojam cijele priredbe. Naoko zabavna, ‘demokratska’ procedura izbora na osnovu pokazivanja sposobnosti i osobnosti, uz perverziju obrazloženja za te zahtjeve ‘interesima posla i publike’, dovodi do gađenja, ne toliko prema onima koje trpe ponižavanja na sceni (prisiljene okolnostima koje postupno otkrivaju), čak ni prema nevidljivim organizatorima te žalosne medijske priredbe (sjeti se filmske Male seoske priredbe), već prema samima sebi u ulozi gledatelja. Taj osjećaj krivnje koji se razvija u publici eksplicira se krajem predstave u obratu uloga (casting), ali činjenica je da publika ima ulogu tijekom cijele predstave, jer to je konstanta redateljskih i autorskih projekata Mirana Kurspahića. Pa ako natjecateljice predstavljaju gladijatore u suvremenoj (ne)kulturno-zabavnoj pop-areni, a Glas zvučnika predstavlja glasnogovornika nekog rimskog imperatora show businessa, onda je ova publika ista ona publika zbog koje su se u arenama Rimskog imperija održavale gladijatorske borbe i mase iživljavale nad žrtvama.

Predstava je provokativna, ali nije provokativnija od realnih izbora anonimnih junaka za televizijske zvijezde ili jednokratne junake masovnih medija. Jedna epizoda takvog izbora, koju sam vidjela na nekoj televiziji (čini mi se za top model neke modne kuće), zaprepastio me pristupom prema krotkim kandidatkinjama, u kojem se izmjenjuju pritisci, ponižavanja i poticaji, kao u nekom SF TV izdanju Igara gladi. Uostalom, ne samo da nas je gledao Big Brother, već su TV gledatelji gledali Njega, a i zasitili se tog gledanja (iako se u početku činilo da zanimanju za disgusting detalje ljudske egzistencije nema kraja).

Mirela Videk ; Foto RJ
Mirela Videk ; Foto RJ

Apsolutne junakinje Predstave su tri mlade glumice, raspoređene u ulogama koje su trebale biti dijametralno suprotne. Jedna je obrazovana, sofisticiranog ukusa, kozmopolitskog iskustva i snobovskih stavova, druga provincijalka, beskrupulozna, dirljivo spremna udovoljiti tuđim očekivanjima. U nekom (tro)kutu ženskih tipova treća bi mogla biti primjerak kućanice, majčinski, obiteljski lik, ali nije. Treća natjecateljica predstavnica je frustrirane žene koja svoje uporište nalazi u istočnjačkoj filozofiji, horoskopiji i ekološkim pretjerivanjima. Toj nedorečenoj različitosti protagonistica pridruženi su njihovi ljubimci (konj za prvu, psić za treću, a druga je bez kućnog ljubimca). Ono što je djelovalo kontraproduktivno u tekstu bilo je individualizirati jednu od tih tipova u konkretnu, prepoznatljivu osobu. Dovoljno je bilo označiti opće crte takvog karaktera, što ostavlja mogućnost šireg poistovjećivanja, a ne detaljima u kojima ćemo prepoznati točno određeni lik s medijske (i političke) scene, suziti područje reakcije i zapravo, stati u obranu tako ‘prozvane’ jedinke. Uz to, isticanje nužnih okolnosti zbog kojih kandidatkinje sudjeluju u tom izboru, na neki način slabi i zabavne i katarzične potencijale. Apsurdnije je  ako sudionice takvih izbora sudjeluju ne zato što nemaju alternative, već zato što žele biti popularne i što su sve spremne podnijeti za mogućnost da to postanu.

Predstava bi bila dinamičnija u manjoj dvorani, u kojoj bi mikrofon i kamera brže kolali ‘po publici’. Mala Dvorana Lisinskog činila se prevelika za taj ‘set’, a od domaćih celebritija na premijeri neki nisu bili oduševljeni mogućnošću sudjelovanja. Vidjet ćemo kakav će biti odziv anonimnih gledatelja. Predstava je mogla biti kraća. Djelomice se ponavljaju uvodni nastupi kandidatkinja na videu i pozornici, a s obzirom na slabu kvalitetu projekcije, možda bi se moglo bez videouvoda ‘alltogether’. Moglo se ekonomizirati i u formulaciji pitanja te opsegu govornih nastupa (recitacije, detalji o radnom iskustvu..), u odnosu na efektnije scene govora tijela i koreografije, uključujući skidanje pred publikom. Teške zadatke  glumice su darovito odigrale. Nadam se da je angažman u nekoj domaćoj TV seriji lakši od ovog kazališnog izbora za TV voditeljicu :).

Ada Jukić
ZG,02.02. 2014.