Reizdanje teksta iz 2008.

Ada Jukić:

‘Ne idem ja zato dođem tamo,
već da odem odavde’

Putovanja s plaćanjem na rate izobličena su stegnutom potrošnjom. Apsurd skromnih potrošača koji, na putu koji im nije bio neophodan, pokušavaju ograničiti tim putem uzrokovani proboj uobičajenih troškova. Bez opuštanja u terapeutskoj potrošnji, stisnuti drugom klasom, nastavljaju ekonomizirati. Jedina zadovoljština im je zavist onih koji su ostali. Neki ne mogu nikamo, pa slušaju kako je onima na putu. Tri dana s noćenjem i dnevnim boravkom, švedski stol za doručak, povoljno…

Turističko preživljavanje uključuje dobrovoljnu trpnju. Kočenje udova na uspravljenim autobusnim sjedištima. Sati nepodnošljivog izbora vozačeve glazbe. Kratka pišanja na odmorištima u muško-ženskoj podjeli. Noćni polasci , sjedala s iskrivljenim čeljustima bez žvakaće. Čudovišta pred recepcijom izliježu se u podnošljiva obličja na doručku poslije prvog noćenja. Izlaze u grupama. Slikaju se pred spomenicima. Da pokažu gdje su bili, kad se vrate i naspavaju. Još nekako kad se provlače mladi. Studenti s naprtnjačama, za par godina direktori informatičkih tvrtki, doktori kojima ćeš se ulizivati da te prime kad si na redu. Ali što s jadnicima srednje generacije, što sa starcima koji obilaze svijet prije nego ga napuste? Autobusni turisti optrčavaju mjesta na kojima treba stajati, zgrčeni u nesentimentalnoj nuždi, više od vodiča trebaju im itinereri zahodskih mogućnosti. Ušuljavanje u restorane. Korištenje gužve u kafićima. Minimalna narudžba. Sklopljeni pogled dok se iskradaju još zavijeni zahodskim mirisom kraj recepcije. Može li se dragocjeno odredište doživjeti bez obilja sredstava?

Putopis ojađenog turista  ; Foto RJ
Novogodišnji Beč; Foto RJ

Moj izbor je luksuzno mjesto. Ušetaš, ne smiješ žuriti, kraj portira Intercontija, s izgledom osobe kojoj nije važan izgled. Što oni znaju, i Soros hodau sintetičkom džemperu, nema više prihvatljivih kriterija za isključivanje, sumnjiv si im, ali te, dezorijentirani opuštenim stilom prihvatljive hotelske klijentele, puštaju u putnom izdanju. Ušetaš, dakle, odlučnog koraka, tu čaj stoji pola tvoga polupansiona, ne smiješ na to misliti.

Predvorje hotela Savoy, Firenca. Naklon portira, sram te malo što ti se naklonio, znaš da neće dobiti napojnicu. Cappuccino. Što misliš koliko bi to moglo biti? Neizvijesnost uzbuđuje. Grize te savjest. Valjda to sebi možeš priuštiti! Ipak se pitaš. Koliko bi to, uopće, moglo koštati?

Ostaješ za stolom što duže, tek si došao! Neka se guraju po pizzerijama. Gledaš hoće li te tko iz grupe vidjeti, bilo bi dobro da te vide. Ti piješ kavu u Savoyu. Još tri sata slobodno. Platneni rupčić pod šalicom. Okrećeš glavu kao da te se malo toga može dojmiti. Ti si tu! Sve ćeš im ispričati, onima što prežderavaju puricu s mlincima kod kuće.

Motaš se po Savoyu. WC namirisan laticama. Školjka pod dezinficiranom drvenom daskom, glazba koja umiruje sendvičima začepljenu probavu, ne bi te iznenadilo da je pijanist iza paravana. Ostaješ pomno pred ogledalom. Tražiš sitnice koje smiješ ponijeti. Kozmetičke maramice. Kockice mirisnih sapunčića. Toaletni papir kao paperje. Trebat će ti na odmorištu poslije granice. Još dva papirna ubrusa. Vraćaš se s oporavljenim izgledom. Razvlačiš presušenu tekućinu u šalici. Stavljaš vrećice šećera s grbom hotela u džepove.  Skupljaš dokaze da si bio na tom mjestu, ne bi ti vjerovali.

Lijepo ti je, ali moraš se jednom maknuti. Ne možeš sjediti tu do polaska, zašto si išao na put, znaš koliko je to čekova! Platiti, molim, kažeš na engleskom, nisi ni morao kazati. Jedva čekaju da te se riješe, ali to ne pokazuju. Koliko? Quanto? Odahneš. Ipak nije koliko je moglo biti. Još ti je ostalo za samoposlugu kod autobusne stanice. Dobro se osjećaš. Izlaziš na kišno napolje.

Putopis ojađenog turista  ; Foto RJ
Kišna Firenca ; Foto RJ

Palazzo Strozzi. Gucci. Louis Vuitton. Ulašteni prodavači se dosađuju, ali ti ne ulaziš, znaš da to nije za tebe, tek si se izvukla iz onog čemu ne pripadaš, ne izazivaj sudbinu. Sergio Rossi, Gilli slatkiši, Piazza dell’Olio, Via dei Pecori, Roberto Biagini, Via Panzani. Hladno, kiša, zatvaraju se dućani, Grand Hotel Majestic, Liquidazione Totale, pola sata do polaska autobusa. Još jedan kafić? Imaju toalet? Moraš to obaviti prije polaska. Imaju, onda kavu. I čašu vode. Bez vode. Voda se plaća, gulikože talijanske. Nisam žedna. Idem kući. Puna mi je kamera!

Ada Jukić, napisala 2004., objavljeno www.film-mag.net 10. 01. 2008.