Čefuri raus!
Chefurs raus (2013.)
Depo, 2013.
Trajanje: 125 min.
Format: 1,85:1
Color: Color
Zvuk: | Dolby Digital
Redatelj: Goran Vojnović
Glume: Benjamin Krnetić, Dino Hajderović, Ivan Pašalić, Jernej Kogovšek, Emir Hadžihafizbegović, Mediha Musliović, Zoran Cvijanović, Polona Juh, Daria Lorenci, Milan Pavlović, Vesna Trivalić, Jernej Sugman, Peter Musevski, Mustafa Nadarević, Meto Jovanovski

Čefuri raus – Movie Site
Čefuri raus – IMDb

Jedan od najgledanijih filmova u Sloveniji prošle (2013.) godine, s posjetom preko 50.000 gledatelja, što u (i nama) doglednim okolnostima predstavlja spektakularan rezultat. Uz to, ne radi se o filmu koji samo zabavlja frivolnim ili bizarnim sadržajima, već dotiče osjetljivu društvenu problematiku.

Čefuri su pogrdan naziv za pripadnike bivše Jugoslavije koji su poslom došli u Sloveniju i ostali u industrijski razvijenoj bivšoj republici kao neke vrste gastarbejteri unutar vlastitih državnih granica. U neovisnoj Sloveniji žive na društvenim marginama kao stanovnici gradske periferije i metražne arhitekture, snažno upućeni na vlastitu zajednicu i tradiciju, s novim generacijama koje perpetuiraju inferiorni društveni položaj. Naslov filma prenosi poruku kojom se traži odlazak tih stranaca (Čefiri raus), međutim, te netrpeljivosti nisu slovenska specifičnost, svaka nacionalistička retorika raspolaže svojim ‘čefurima’ kojih bi se riješila, osobito u recesijskim okolnostima.

Prizor iz filma 'Čefuri raus' ; Fotografiju ustupio CF
Prizor iz filma ‘Čefuri raus’ ; Fotografiju ustupio CF

Film predstavlja asocijalno ponašanje čefurske mladeži u prigradskom naselju Ljubljane (Fužine!). Pratimo četvoricu mladića ‘balkanskog podrijetla’ u vremenskom rasponu od par tjedana (točno navedeni dani), u kojem eskalira njihova frustracija. Jedan od njih (Marko) ima mogućnost društvene promocije putem sporta (košarke), ali se lomi pod pritiskom očevih očekivanja. Drugi se besciljno odaju dokolici, grubosti, drogi, standardnim putevima do kriminala. Uz mladiće, upoznajemo i njihove obitelji, pritisnute problemima oskudice i preživljavanja. Povod pobunu adolescenata je poznat, to je reakcija na policijski tretman prilikom rutinskog incidenta, ali pravi razlog je, zapravo, konstantna frustracija koju osjećaju i na koju reagiraju ponašanjem koje perpetuira konflikt s okolinom. Mladi se osjećaju zakinuti u ekonomskim i statusnim vrijednostima i to uzimaju kao opravdanje za gubitak motivacije ili agresivnu reakciju. Scenarij otvara niz problema, ali dio problema ostaje otvoren, kao da su zaboravljeni ili preskočeni u žurbi postprodukcije. Među sitnicama koje potvrđuju taj previd je ruka u gipsu jednog od sudionika divlje vožnje gradom, koji (u istom danu) ostane bez gipsa. A tih gubitaka koncentracije ima i u strukturi priče.

Pored uočenih propusta, film generira znakovita pozitivna ostvarenja, napose, glumačka. Uz protagonističke uloge, prvenstveno Emira Hadžihafisbegovića kao Markovog oca, te dobro ostvarene uloge četvorice mladića, ostvareno je nekoliko antologijskih minijatura, koje su izgubljene u konačnom ishodu filma (Adijeva majka, Darija Lorenci, jedva izgovori koju rečenicu ili njegov bahati otac, koji dolazi iz Njemačke). Film sadrži i nekoliko ambicioznih formalnih redateljskih zahvata, osobito u prikazu subjektivnog stanja glavnog lika. Za kraj filma postojalo je nekoliko opcija, od kojih su neke mogle značiti i njegovo (poželjno) kraće trajanje. Tematika filma zanimljiva je i u našem kontekstu, pa bi bilo za očekivati šire zanimanje publike u hrvatskim kinima.

Ada Jukić, Zagreb, 16. 1 2014.