Nimfomanka Dio 1
Nymphomaniac Volume 1 (2013.)
Zentropa Productions, 2012. / 2013., Discovery
Trajanje: 122 min.
Format: 2,35:1
Color: Color | Black and White (Chapter 4 sequence)
Zvuk: Dolby Digital (Dolby 5.1)
Redatelj: Lars von Trier
Glume: Charlotte Gainsbourg, Stellan Skarsgård, Stacy Martin, Shia LaBeouf, Christian Slater, Jamie Bell, Uma Thurman, Willem Dafoe, Mia Goth, Sophie Kennedy Clark, Connie Nielsen, Michael Pas, Jean-Marc Barr, Udo Kier, Maja Arsovic
Nymphomaniac – Movie Site
Nimfomanka 1.dio – IMDb
Ne mogu reći da me je Trierova ‘Nimfomanka’ oduševila. Provokativna tema obrađena je analitički, a eksplicitne slike spolnih aktova i organa djeluju kao anatomski atlas u odnosu na Mirabeaouvu erotsku priču.
S obzirom na stavove koje ću iznijeti, iznosim i činjenice o filmu koje relativiziraju te stavove. Prvo, radi se o cenzuriranom filmu koji se prikazuje uz redateljev pristanak, ali nije ‘netaknuto’ autorsko djelo. Što se ‘rezanja’ tiče, da su, umjesto eksplicitnih scena seksa, izrezane neke druge scene (fiziologija umiranja, na primjer), bilo bi bolje za film, odnosno, za ovu prvu polovicu. Radi se, naime, o prvom dijelu filma koji u toj skraćenoj verziji traje četiri sata, a trajao bi više od pet u izvornoj dužini. Čak ako neki likovi koji se sada čine pretjerano istaknuti ili nedovoljno zaokruženi, dobiju svoje mjesto u cjelini priče, bilo bi bolje da su je imali i u prvoj polovici.
- Prizor iz filma ‘Nimfomanka Dio 1’ ; Ustupio DF
Narativna struktura filma uspavljujućeg je ritma, iako sadrži uznemirujuće (uzbuđujuće) sadržaje. Naslovna junakinja opisuje usamljenom starcu (koji je pronađe na cesti i dovede u svoj stan) što je kao nimfomanka radila, osuđujući samu sebe i pretjerujući u tim osudama, dok je starac intelektualac, pun razumijevanja, oboružan sociopsihološkim argumentima uvjerava da to što je radila, nije (bilo) strašno. Ispovijest Nimfomanke koja, izudarana i prljava u postelji svoga spasitelja pije čaj, sastoji se od uvodnih riječi kojim se djelo najavljuje (najavljujući ga tako, da kad se prikaže, ne djeluje ‘tako strašno’) i retrospekcija u kojima se ilustrira njeno seksualno iskustvo. Priču priča Nimfomanka u zrelijem izdanju (Charlotte Gainsbourg), dok seksualno općenje i druge radnje koje rade nimfomanke (kako bi zadovoljile svoju kvalifikaciju), izvodi mlada glumica (Stacy Martin) gotovo asketske tjelesne građe.
Racionalno analiziranje stanja junakinje poništava erotski (pornografski) potencijal filma, a moraliziranje stavlja u pitanje ‘opću amnestiju’ junakinje činjenicom da se radi o bolesti. U jednoj dionici neujednačenog scenarija čak se uvlači i element društvenog angažmana cijele skupine mladih ‘…ačica’ koje svojim promiskuitetnim ponašanjem šalju subverzivnu poruku. Te uloge se isključuju. Za pravu bolesnicu nije potrebno ‘društveno opravdanje’, dovoljno je lučenje hormona, a kad se već konstatira ovisnost o izlučevinama, društvena sublimacija je redundantna. Problem je da posljedice ovisnosti o seksu nisu naglašene, bar u ovom prvom dijelu filma. Osim početne (vizualno najdojmljivije scene) u kojoj otkrivamo (uz užitak odlaganja) dokle ju je dovela njezina ovisnost, mlada Nimfomanka kontrolira situaciju u kojoj se nalazi. Ona dobiva partnere koje želi, ona određuje njihove uloge i raspored, ona manipulira njima, čak ih je svrstala u kategorije koje joj pomažu u održavanju dnevnog rasporeda. Nema naznake o opasnostima u kojima bi se mogla naći, uz sve te kontakte kojima se može samo mehanički posvetiti. U jednoj od parodičnih dionica, ostavljena supruga (Uma Thurman) izvodi na početku začudnu, a onda produženu scenu pred mužem u kojoj sudjeluje i njihovo troje djece.
U priči koju svom spasitelju povjerava Nimfomanka ima toliko slučajnosti da pitanje (ne)uvjerljivosti postavlja i njen sugovornik, konkretno, kad se ‘glavni muškarac’ (i u neizbirljivosti nimfomake ima hijerarhije) vrati u glavni tijek radnje na neočekivanom mjestu i ‘naručeno’ vrijeme. Ali kolika je vjerojatnost da će odbačenu ženu koja priča svoju priču pronaći sofisticirani muškarac u ‘popustljivim godinama’, a ne neki grubijan, primitivac ili strašljivac koji s takvim ženama neće imati posla?
Uz definiciju pitanja ‘nimfomanije’, film donosi i druge edukativne sadržaje kojim se mogu fascinirati sve ignorantnije generacije kojima je znanje ‘na dohvatu miša’. U dionici o bolesnom ocu, daje se utjeha u Epikurovoj filozofiji, a broj zahvata prilikom razdjevičenja povezuje se s znamenitim matematičkim nizom. U ponovljenoj poetskoj sceni s ocem saznajemo i kako prepoznati jasen zimi.
Film bi se mogao zvati ‘Nimfomanija’, s obzirom da tretira ovu pojavu ne samo s pojedinačnog, već općeg i znanstvenog, odnosno medicinskog aspekta, a i rimovalo bi se s ‘Melankolijom’, prethodnim Trierovim filmom, kojim je pod manje provokativnim naslovom uspio prenijeti emocionalne poremećaje junakinje (i čovječanstva).
Ada Jukić, ZG, 14.01.2014.
