24. ožujka 1999. trebao sam službeno otputovati u Bruxelles. Već se danima govorilo i pisalo u svjetskim medijima da predstoji napad NATO snaga na Srbiju i Crnu Goru, jedine preostale dijelove nekadašnje zajedničke države. Nagovještaji o napadu pretvorili su se u stvarnost i cijelo područje bivše Jugoslavije blokirano je za civilni zračni promet, tako i zagrebačka zrakoplovna luka Pleso. Bez obzira na to, ipak sam odlučio otići na Pleso i sačekati daljnji razvoj događaja. Moje mi je dotadašnje iskustvo govorilo da se mora naći rješenje za putnike koji će se zateći na aerodromu. Na Plesu se iz minute u minutu povećavao broj putnika, jer ni jedna linija kojima se inače prebacivalo putnike na veća zrakoplovna odredišta Europe, nije toga jutra radila.

Maketa padobranca (Faust Vrančić) na Prviću ; Foto AJ

Maketa padobranca (Faust Vrančić) na Prviću ; Foto AJ

Poprilično miran, iako je realno rat bio blizu, čekao sam i promatrao ljude oko sebe. Većina ih je nervozno opsjedala šalter informacija, iako je razglas svako malo javljao da od planiranih letova toga dana nema ništa, ali da se sljedeće informacije očekuju za, recimo pola sata. U tom, dosta turobnom ambijentu opće čekaonice u što se Pleso bilo pretvorilo zamijetio sam trojicu ljudi, shvativši da su glazbenici. Imali su, naime, putnu opremu za svoje instrumente i nisu pokazivali ni trunku nervoze, dapače, zračili su jednim ležernim ‘baš-me-briga’ stilom, što me, moram priznati privuklo. Približio sam im se i čuo da govore i engleski i francuski (što su i ‘moji’ jezici) i uskoro shvatio da su bili u Zagrebu na festivalu jazz glazbe na kojem im je domaćin bio Boško Petrović. Moje anonimno ‘prikradanje’ maloj skupini završilo je pristupom i nekom vrstom neformalnog upoznavanja, kroz dosjetke vezane uz stanje na aerodromu. Nastavivši čavrljati u istom stilu dočekali smo i obavijest da se putnici za Bruxelles i Amsterdam mogu uputiti pred zgradu aerodroma, gdje ih čekaju autobusi za prijevoz na mariborski aerodrom. Bravo! Dakle, ipak se nešto kreće. Do dolaska u Maribor, mala, sada već četveročlana skupina (prihvatili su me vrlo brzo) bila je već tako homogena, da su pokušaji nekolicine drugih osoba da se pridruže propali sami po sebi jer nisu sadržavali onu dozu onog duha i raspoloženja koje smo razvili putem. Druženje se nastavilo i u zrakoplovu Croatia Airlinesa koji je improvizirano skupio putnike za Amsterdam, a potom i Bruxelles. Dolazak na jedan od najvećih aerodroma u Europi, Schiphol u Nizozemskoj, bio je redovit. Tamo je naša grupa ostala na samo dva člana, jer su dvojica ostala u Amsterdamu. U atmosferi dobrog druženja, a napokon i djelomičnog rastanka, potpuno sam zaboravio da moram posebno prijaviti svoj kofer, jer radilo se o posebnoj liniji pa moja prtljaga nije bila prijavljena do konačnog odredišta.

Istine radi, moram reći da naše dobro raspoloženje nije bilo rezultat konzumacije pića, ponajmanje alkoholnih! Tako smo, napokon, oko 20 sati stigli i u Bruxelles. Prije toga moj me suputnik bio pozvao na piće doma, u kući koja nije daleko od aerodroma, prije nego produžim za hotel u kojem sam imao rezerviranu sobu. Iskreno, malo sam dvojio oko poziva na večernje piće s muškarcem svojih godina, simpatičnim, ni po čemu čudnim, ali ipak… Stigavši na aerodrom znao sam da najprije moram riješiti pitanje prtljage. Došli smo do ureda za prijavu nestanka prtljage, ušao sam u praznu prostoriju i odmah bio na redu. Moj me suputnik pričekao ispred vrata i naglas mi doviknuo: ‘Čekam te!’ Na to mi se obratio službenik ureda i upitao: ‘Poznate li Vi ovog gospodina?’ Rekao sam da smo se družili putem, ali da mu, zapravo, ne znam ni ime! Moje iznenađenje nije bilo malo kada mi je službenik rekao: ‘Pa to je Philip Catherine, najbolji jazz gitarist Europe!’ Čovjek koji je već godinama nosio ‘breme’ nasljednika Djanga Reinhardta, a nagradu s njegovim imenom dobio 1995., da bi gotovo usporedo bio nazivan ‘ocem belgijskog jazza’… Na svoju sramotu, priznajem da to tada nisam znao! Piće smo na kraju ipak popili!

Dopisivali smo se mailovima neko vrijeme, a meni je ostalo sjećanje na prekrasno druženje i činjenicu da ljudi mogu sjajno funkcionirati i izvan svojih zanimanja; on, naime tada nije znao ni čime se ja bavim!

Što god sam tada radio, sada sam u mirovini . A kad se danas spomene Bruxelles, pomisli se na europske fondove ili institucije. Moja asocijacija je jazz.

Trpimir Spiker, Zagreb 29. 11. 2013.