Već se neko vrijeme liječim u jednoj od najstarijih zagrebačkih bolnica (sjetim se da je to neodgovarajući opis; naime ‘najmlađa’ bolnica u Zagrebu vremešna je starica od blizu 80…).
Svaki dolazak u bolnicu, makar samo na manju pretragu krvi prije operacije, na neki je način stresan:’… koliko ću puta još tuda ići, hoću li moći hodati sam ili će me voziti u kolicima, hoće li mi onaj raspadnuti bitumen na među bolničkim prilazima stvarati fizičku neugodu ili ću i dalje čvrstim, ali opreznim korakom kročiti prema određenoj mi ambulanti, pa što bude?’ Odlazak u ambulantu ima svoju svjetlost na kraju tunela, jer čovjek se nakon toga ipak vraća kući, ali hospitalizacija…? Kada se budući stanovnik nekog od objekata takve neke zdravstvene ustanove približi šalteru na kojem se valja javiti za prijem na bolničko liječenje, snishodljivost bolesnika postane vidljivi oblik ponašanja. ‘Dobro, naručeni ste, a sada se javite na centralni prijem radi upisa’, slijedi zapovjedni ton s druge strane šaltera. Vani, dakako, pada kiša, valja napraviti nekoliko stotina koraka, a vi nosite torbu s najnužnijim stvarima za koje mislite da će vam trebati (kažem mislite, jer na vaš upit o tome što valja ponijeti sa sobom dobivate odgovor kojeg se ne bi posramio niti crnohumorni majstor specijaliziran za viceve iz ludnice: ‘Pa sve ono što vam treba!’ Tu, naravno nema ni riječi da osim pidžame valja imati i ubruse i toaletni papir)
Bolesnik na nogama ; Foto AJ
Obavim upis u neizostavni centralni registar, ali ne odolim ponovno upitati sestru na odjelnom šalteru: ‘A što ako pacijent ne može sam obaviti upis, a nema nikoga u pratnji?’ – ‘Onda to obavljamo mi!’ Dakle tako, birokracija na školskom primjeru! Uputim se napokon na označeni mi odjel, a tamo u čekaonici gužva. Čudno, pomislim, a što toliki ljudi ovdje rade ujutro? Shvatim ubrzo da svi poput mene čekaju na prijem za bolničko liječenje. Vrijeme prolazi, neizvjesnost iščekivanja raste, glavna sestra povremeno dolazi kroz vrata s mutnim staklom kojim je odjel odvojen od svijeta, proziva neko ime, vlasnik imena odlazi s njom. Neumitno mi se javlja sjećanje na Dantea – ‘Voi qu’entrate…’ U čekaonici, koja je zapravo polumračni hodnik, nema vješalice, nema ni mjesta za odlaganje mokrih kišobrana, ali nema niti zahoda! Tu su dva naslonjača iz nekih starijih, možda sretnijih vremena i tri stolca. U nastupu adrenalina za samoodržanjem sugeriram sebi da sam među mlađima i prepuštam mjesta za sjedenje drugima. Vrijeme već prolazi u satima. U trenutku neopreznosti napuštam jedan od tri navedena stolca, koji sam ‘osvojio’ u jednom trenutku i dograbila ga se servirka hrane, koja je s kolegicom počela ručati u obližnjoj priručnoj kuhinji (‘Jer neće ona valjda stajati dok ruča!’). Nakon pola sata ponuđena je hrana i nama ostalima, čak i izbor od dvije vrste ručka, koji smo pojeli uglavnom stojeći, koristeći preostalu snagu i motoriku umornih udova, a odnešeni stolac nije bio vraćen u čekaonicu…
Za sve to vrijeme vodila se bitka za postelje na odjelu, glavna sestra i cjelokupno osoblje zdušno je sudjelovalo u zbrinjavanju bolesnika čiji je broj i dalje prelazio raspoloživost postelja. Prednost su imali vjerovatno teži bolesnici i oni iz udaljenijih mjesta Hrvatske.
*
Nekima je rečeno da se vrate sutradan… mada su svi bili naručeni za taj dan, a odjel je raspolagao njihovim brojem telefona. No zašto gubiti vrijeme i novce na telefoniranje kada ‘ovce’ ionako ‘moraju doći na šišanje’… Tako je lako raspolagati tuđim vremenom!
Ulazak u čarobni svijet odjela prošao je, nastupilo je vrijeme brze prilagodbe. Upute i pripreme za sutrašnju operaciju idu po planu, polako se upoznajem s time tko je tko, no ne znam tko će me operirati. Po hodniku ispred sobe prolaze osobe u odorama, ne razaznajem ‘činove’, nitko nema pločicu s imenom, ustvari jedino ‘poznam’ glavnu sestru, ona me upisala na odjel… Sljedećih dana morao sam se služiti pravom doušničkom službom ne bih li ipak saznao ‘tko je tko’! Bolesnička dvokrevetna soba nedavno je obnovljena, s krevetima na daljinsko upravljanje naslona i uopće položaja i visine, prava blagodat, tu su kupaonica i WC, TV, ali umor i uzbuđenje pred operaciju, uz pomoć blagog sredstva za umirenje, pomažu mi zaspati već oko 21 sat.
**
Operacija je prošla, kako je prošla, (ovo nije tema za ‘obradu’), višednevni boravak u postoperativnom odjelu za intenzivnu skrb bilo je posve novo životno iskustvo (još sam živ!). Bolesnik ne zna ništa o svojoj operaciji, osim što, onako manje-više usput sazna, i to najviše od sestara i medicinskih tehničara (naziv za muškarce koji rade poslove nekada vezane isključivo uz medicinske sestre), koji doista rade svoj posao na način istinski vrijedan divljenja. Čovjek koji proboravi samo nekoliko dana na takvom odjelu nosi sa sobom sjećanja za cijeli život, a oni koji te izuzetno teške poslove rade svaki dan bez riječi prigovora stvarni su junaci, od kojih se mnogi još i dodatno školuju kako bi dosegli viši stupanj sestrinske struke. Jednog dana čuo sam u blizini svoje postelje ženu u bijeloj odori, dakako bez izvješenog imena, kako nekolicini mlađih osoba, također u bijelom, govori o meni. Obratim joj se i upitam:’Oprostite, a tko ste vi?’ Čuđenje u njezinim očima prethodilo je jedva istisnutom: ‘Pa, ja sam Vaša liječnica!’ S dodatnim porivom borca za pravo bolesnika proširim pitanje: ‘Ima li moja liječnica ime i prezime?’ Naglo stisnute oči ‘moje liječnice’ upućivale su na to da sam ‘pogodio u sridu’! Dobio sam, istina odgovor, ali i dobru ‘porciju’ pogleda koji ni okorjeli zločinci ne bi lako podnijeli! Ali i to sam izdržao, ne može me se HZZO tako lako riješiti.
Jutarnje vizite u šok-sobi imaju, dakako, svoju rutinu, te u prosjeku ne uključuju razgovor s bolesnikom, ali me jedan liječnik s noćnog dežurstva, izvan takvog protokola, nesmotreno zapitao: ‘A što je vama?’ ‘Sve vam piše na bolesničkom kartonu’, odgovorio sam, jer sam bio u zaista teškom stanju, a nisam se osjećao ni pozvanim ni spremnim ukratko iznijeti svoje zdravstvene probleme. Kako mu vjerovatno uopće nije bilo stalo do stvarnog saznanja o mojem stanju, samo je odmahnuo rukom i uputio se na jutarnju kavu dežurnim sestrama u prostor odakle je ponekad i noću dopirala buka veselih glasova dežurnog osoblja, što nekim, netom operiranim bolesnicima, nije bilo ugodno slušati.
Bolesnička hrana svojevrsno je čudo, jer ako sam dobro obaviješten, obrok u prosjeku stoji samo nekoliko kuna, bliže je brojci pet nego ništici i kuhari su zapravo čarobnjaci! Istina, čarobnjake su znali i spaljivati u prošlosti, ali valjda nisu uvijek bili krivi…To me podsjetilo na sljedeći period u fazi laganog ozdravljenja, kada sam već pomalo hodao; na hodniku sam se skoro sudario s jednom sestrom, a ona se ispričala rekavši da me skoro zalila kavom. Na to sam rekao: ‘Kamo sreće da jeste, već desetak dana nisam pio kavu!’ Nakon par minuta došla je u moju sobu i donijela mi je šalicu vruće, crne i slatke kave, baš onako kako volim! U bolnici se može i uživati!
***
Došlo je i vrijeme napuštanja bolnice, uzbuđenje skoro kao pred ispit, očekuje se nalaz za koji dan, ali i otpusno pismo. Napisano suhoparnim jezikom struke, a kod sam ga kuće u miru pročitao, otkrio sam jedno jezično iznenađenje; sadašnje vrijeme u smislu prošlog, a ne liči na aorist, sastavni je dio, poput: ‘učini se ovaj zahvat, pa se zatim učini onaj…’ Kako sam svojedobno sudjelovao u nekim projektima EU o cjeloživotnom učenju, ovo sam shvatio kao priliku za dodatno učenje, pa makar i vlastitog jezika…
Liječničku struku oduvijek sam cijenio, stavljao sam je na sam vrh ljudskih vrijednosti, ali, eto govorim u prošlom vremenu; poljuljali su me u tom vjerovanju neki ljudi, koji su se bavili kupoprodajom ispita na medicinskom fakultetu (namjerno pišem malim slovom!), možda i diplomama, koji su možda i čuli za Hipokrata, ali sasvim sigurno ne mare za njega, kojima ni pet puta veći mjesečni prihod od prosječne plaće nije dovoljan, a čiji sindikat se ne bori za poboljšanje lošeg materijalnog stanja u zdravstvu, čime bi, u konačnici, promijenio na bolje i svoj status, već samo za plaćanje dodatnih sati i liječničku pripravnost! Možda bismo sada, kao građani članice EU, mogli dio svojih zdravstvenih problema rješavati u inozemstvu, no mi, eto, ne možemo kuvertirati svoje ostavke na funkciju bolesnika u vlastitoj zemlji, kako to neki od liječnika prijete ili čine… Stao bih ovdje, s gorčinom, ali i zadovoljstvom zbog svoje uloge u vlastitom opstanku. Mi bolesnici moramo se osloniti na vlastite snage. Ne možemo računati na podršku koju u američkim serijama imaju njihovi pacijenti. Tamo se liječnik noću budi jer misli da njegovom pacijentu nešto nedostaje, na brzinu i napola strpa svoju košulju u hlače i u tri ujutro hita svojim automobilom na adresu… Stvarno je dosta takvih gluposti, pa zar mi nemamo svoje serije…???
Tekst: Trpimir Spiker
U Zagrebu, 7. 12. 2013.
