Jasmine French
Blue Jasmine (2013.)
Perdido Productions, 2013.
Trajanje: 98 min.
Format: 2,35:1
Zvuk: Dolby Digital
Žanr: Komedija / drama
Redatelj: Woody Allen
Glume: Cate Blanchett, Joy Carlin, Richard Conti, Glen Caspillo, Alec Baldwin, Charlie Tahan, Annie McNamara, Sally Hawkins, Daniel Jenks, Max Rutherford, Andrew Dice Clay, Tammy Blanchard, Kathy Tong, Ted Neustadt, Andrew Long
Jasmine French – Movie Site
Blue Jasmine – IMDb
Odijelo čini … ženu
Nije stvar u tome što su stvari koje nosi Jasmine French skupe (u jednoj sceni jedan (muški) znalac nabraja prestižna dizajnerska imena njene odjevne kombinacije, a i sama spominje Vuittona), već što ih je ona darovito komponirala, što joj pristaju ‘kao salivene’, što se slažu s njenim karakterom i što su tako suzdržane u jednostavnosti, da izazivaju erotsko uzbuđenje 🙂 . Pri tome nije presudna činjenica da se radi o vrhunskim markama, već njen izbor tih skupih stvari, novčanik u drugim rukama uz iste izdatke mogao bi dovesti do suprotnih rezultata, zar ne vidimo neukusno obučene žene koje daju bogatstvo za svoje nezamislive oprave?
Prizor iz filma ‘Jasmine French’ ; Fotografiju osigurao DF
Jasmine French ne nosi skupu odjeću zato da se pravi važna i pokazuje drugima što sebi može priuštiti, već zato što ‘drugačije ne može’. To je izraz njene prirodne potrebe za finoćom i skladom, bez kojih ne može, čak i kad to sebi više ne može priuštiti. To što Jasmine nosi, čak i kad je iznošeno (vidi bijeli jacket u kojem putuje u avionu) ili umrljano (vidi znojnu haljinu u kojoj se vraća s propalog sastanka), odaje ukus koji sam po sebi nosi vrijednost, ukus koji dijeli sa znalcima umjetničkih djela, a time i onima koji ta djela stvaraju. To je talent na marginama umjetničkog talenta i taj talent cijene i oni koji ga ne mogu imati.
Woody Allen emancipira te elegantne, brbljive, krhke, osjetljive žene kojima je životni cilj naći pravog muškarca (više nego postići karijeru ili postati majke) kao nositeljice sofisticiranog obiteljskog i društvenog ukusa za koji nisu presudne kvalifikacije, već urođeni dar, koji se može i (ograničeno) komercijalno iskoristiti (u nekoj galeriji ili pri uređenju interijera). Woody Allen idealizira te ženstvene ženice kao što Balzak idealizira zaljubljene pripadnice plemićkog sloja, jer tek se poslije generacija ‘uglađivanja’ može tako uglađeno ljubiti (kao što su stoljeća potrebna za uzgoj engleskog travnjaka 🙂 ). I nisu to reakcionarni stavovi prema ženama, već fino izraženi argumenti nekih stvaralačkih muških ukusa. Uostalom, Woody Allen nije elitistički raspoložen prema svojim junakinjama. U središtu njegova zanimanja nisu samo protagonistice zbog kojih se ruše svjetovi i brakovi, već i ‘ženi u sjeni’ daje šansu za (čak i čvršću) životnu vezu.
Ada Jukić, 01. 12. 2013.
