Moram vam reći: BESPLATNI POZIV
Piše Ada Jukić
Upravo sam završila telefonski razgovor sa službenicom zdravstvenog osiguranja. Šest besplatnih minuta, koje se možda snimaju, na početku to kaže automatska sekretarica, uz neko umirujuće obrazloženje, Da se služba poboljša, da budu još bolje usluge…
Obavijest djeluje kao upozorenje, zašto? Nema za to nikakva razloga, nemaš ti što skrivati, nisi ti ništa skrivila, samo koristiš svoja prava… Ali zar i to nije nešto čega bi se trebala odreći, zar ne bi trebala prihvatiti što ti kažu, već se raspituješ? Zar i to što pitaš nije neprilično, kad ti već daju pravo da pitaš, kad ti nešto daju nešto što ne moraju, zar ne bi bilo za očekivati da se zadovoljiš time, a ne da ideš dalje, da ispituješ, da tražiš objašnjenje, kao da ti nešto nije jasno. Što nije u redu? Što? Dobila si račun koji trebaš platiti i što sad hoćeš? Hoćeš znati zašto je to više nego prošlog mjeseca, pa sigurno je poskupilo, sve poskupljuje, kud neće zdravstveno osiguranje, dobro je da ga i ima, kakvo je stanje u privredi!
- Telefonski poziv ; Foto AJ
Onaj glas koji te upozorio, nastavlja. Tko želi sklopiti ugovor, treba stisnuti broj jedan, a tko je izgubio iskaznicu, trojku. Tko hoće nešto drugo, neka čeka dok se netko ne javi, neki od operatera. Ti čekaš, što te briga, zar nije poziv ‘potpuno besplatan’, rekli su na početku, ali kako se to može provjeriti? Što, ti im ne vjeruješ, ne vjeruješ kad ti kažu preko telefona? Ma ne, nije to, nije ti ni nakraj pameti… Dobro, vjeruješ da ti ovo neće naplatiti, ali krajičkom oka ti dobro znaš da nema ništa besplatno i da se sve mora platiti.
***
I dok čekaš ‘slobodnog operatera’, ono upozorenje te grize, ne razumiješ, nije da ti imaš išta reći što se ne bi smjelo snimiti, ali što se tu ima snimati? Što bi ti mogla reći što bi trebalo biti snimljeno, što bi to moglo značiti? Dok čekaš, razmišljaš, Što sad? Da spustiš slušalicu, već si se dosta načekala! Ali zar i to ne bi bilo sumnjivo? Zar te već nisu zabilježili, negdje, u neku listu, u neku evidenciju, tek toliko, radi statistike, a sad znaju da si zvala, pa se mogu zapitati zašto odustaješ. Nemaš ti razloga za odustajanje. Ti lijepo pitaš, zar se ne smije pitati?
***
Uopće, ta upozorenja, taj pravni jezik, taj jezik fusnota koji te nisu učili ni na faksu, nisi pripravna na ta sitna slova, te dodatke, te pojedinačne stavke koje te poklope kad misliš da znaš na čemu si, da znaš koliko je ukupno, kad sve zbojiš, a ono nije! Kao ručak u cjeniku, a kruh nije uključen u cijenu ili kuna po minuti, a nije uračunato uspostavljanje veze, pa kad šutiš, kažu da si pristao… Što god poduzmeš, dočekat će te ono što si željela izbjeći. Slijepo crijevo nepovjerenja te upozorava, ali ne možeš sad odustati, sve što učiniš može se protumačiti protiv tebe, tko zna što se sve iz toga može izroditi… Ako te već snimaju, bolje da to ni ne znaš, bar da se ne moraš brinuti. Ali već kad su te upozorili, ti instinktom vodozemca osjetiš potrebu da se povučeš, Što ja tu mogu, što ja tu imam pitati, neka obračunaju koliko hoće, tko će me drugi osigurati, u ovim godinama!
Uostalom, zar sâm taj poziv, to korištenje besplatnog telefona, ne znači pristanak na sve što oni s druge strane, koji to plaćaju, mogu tražiti? Oni znaju tko si i kako si, zapravo ćeš im sam to reći, zar nisi nazvala da im to kažeš? Pa što i neka znaju? Nemaš ti što o sebi skrivatiI Ti si čista k’o suza, ali što ti imaš nekome objašnjavati… Ideš ti, neka se svi slikaju s tim telefonima! I prije nego poklopiš slušalicu, javi se. Ženski glas. Hajde, bar to. Dežurna službenica.
***
Službenica govori polako, sigurna u to što govori, kao da je nedopustiva mogućnost da nije u pravu. Govori kao gazdarica telefonske linije, raspoložena, nema pitanja na koje ne bi mogla odgovoriti, a ako nešto ostane neriješeno, to je zato što ja nešto ne razumijem. Traži moj broj, osobni, ne onaj kraći s iskaznice, već jedanaest znamenaka koje još ne znam napamet, moram ga potražiti. Ona čeka, zna da se nisam pripremila, nitko se ne pripremi prije poziva. Onda pomno sluša brojke koje čitam sa zdravstvene, pa ih ukucava u računalo, pa me traži u računalu. Sigurno me pronašla prije nego se javila, sigurno je pregledala cijelu moju stranicu. Nešto je smeta kod mene, brzina kako govorim, zar ne bih trebala govoriti sporije? Ili formulacija pitanja.Je’l se to ja nešto uzrujavam? Nešto joj govori da me treba obuzdati, da me treba suočiti sa stvarnošću. Gdje ja to živim? Što ja to umišljam? Što ja to od njih očekujem, zar nije dovoljno što sam dobila?
Ja čekam, dok ona razmišlja, valjda se i to snima, ta tišina, zar se ne bi trebala požuriti, da pokaže kako je učinkovita… Ali ne, glas se izražava polako, nadređeno, oslovljava me imenom, kao da zna da me pozna i zna da sam nevažna i da ništa ne mogu…. Ona zna da ću poslije prve runde argumenata odustati i da je uzaludno ovo zbog čega se javljam, ali ćemo prije toga malo popričati. Ona vidi koliko sam dužna. Ispostavi se da sam manje dužna nego su mi obračunali, ali više od onoga što sam mislila da sam dužna. Pa zar je zbog toga trebalo… To se i ja pitam, Što mi je trebalo da pitam, pa to su takvi iznosi, zar sam na to spala, ali da, to je zbog principa… Tako svi kažu.
***
Dobivam upute. Trebam se javiti u računovodstvo. Dat će mi broj telefona, To je u ulici…. A zašto ne bih otišla tamo? Kojeg drugog posla, zar nisam u mirovini? Službenica diktira adresu, ne obazire se na moje primjedbe, tko će svima ugoditi? Uvjerava me da neću dugo čekati, sad nema gužve. Na trećem katu, ali ima lift. Pa zar je problem otići tamo, u Jukićevu i popeti se na taj kat, zar nema lifta? I pričekati malo pred vratima, par minuta, pa im sve to objasniti, pokazati svoje papire. Ma zar je to neki napor, čovječe, već više kao neki izlet da ti prođe vrijeme, jer kad si u mirovini, imaš vremena, do smrti, zar nemaš?
I ta žena, koja s druge strane žice govori mirno i s nekom mješavinom službenog i prisnog u glasu, koja ima (osam sati radnog) vremena i ljudskog razumijevanja za tuđe greške, Zar nismo svi ljudi… daje besplatnu utjehu. Što ćete, nismo u Švicarskoj, kaže u telefonskoj blagosti. Ja odgovaram pozitivno, s punim uvjerenjem, ne zato što se snima (Snima se, snima). Ja odgovaram kao slučajni prolaznik pred televizijskom kamerom, u popodnevnoj emisiji, srdačno i s optimizmom, Ja se nadam da krećemo u tom pravcu, da se razvijamo sve bolje… Nekako tako, nisam sigurna što sam sve rekla, ali zvučalo je kao da ne prigovaram i da ne očekujem previše, da se ne tužim jer još nismo…, da nemam ništa protiv, već, naprotiv… Gajim iskrene želje. Sve u dobrom duhu. Nisam ja ništa htjela, ma dobro je da je ovako. Kunem se da sam tako… Uostalom, možemo provjeriti.
Na snimci.
Ada Jukić
Zagreb, listopad 2013.
