Ada Jukić:  PORUKA 

Danas sam od ljubavnika primila sljedeću poruku:
‘Zbg nkih obvz nism u mog doć pred G. Javm se. Pozd.V.’

Kad sam to pročitala na mobitelu, već sam bila obučena za izlazak, skoro sam isključila vešmašinu prije centrifugiranja, možete misliti što sam mislila i o poruci i o pošiljatelju! Nikoga ne možeš tako mrziti kao onog… tko ti ide na živce. A Vlado me živcirao već gotovo dvije godine, od kad je otišao u penziju, tko ga je tjerao da ide prije nego ga otjeraju! A od kad je u mirovini, ne samo da su mu primanja manja, već kao da se sav smanjio i osušio, kao da mu se i lulek nekako zakrivio… Ali ja mu još uvijek dam da se jednom mjesečno razveseli u toplicama gdje je u cijenu dnevnog boravka uključeno i kupanje za jednu osobu. On odspava malo dok sam ja na bazenu, onda nešto pojedemo, pa kući.

Baš sam se danas veselila kupanju! Kupila sam novi kupaći, Svilafit jednodjelni, na karticu, Branimir neće ni primijetiti, on ništa ne primjećuje što bi ga moglo uzrujati. Ali neću sad o tome… Ponijela sam i kapu za plivanje, inače je ne nosim, nije obavezna, ali zbog frizure, jučer sam bila na frizuri, srijedom je popust za penziće, meni bi mogli i jeftinije, samo šišanje i malo pjene prije feniranja, nikakvo farbanje, ne treba to meni, a Božica se blajha od tridesete! Misli da može biti Merlinka, jadnica, s onim dvostrukim podbratkom. A ja, hvala bogu, ni grama viška, od jutra na nogama, to ti je najbolja dijeta. I baš sam se danas srihtala, jedva sam čekala da me on vidi, Vladi se sviđa kad se uredim, on to primjećuje. A evo, sve uzalud.

Mobi u ruci ; Foto AJ

Mobi u ruci ; Foto AJ

I što je najvažnije, dobro sam se naspavala, spavanje je najbolje za ten, kakve kreme! Pa ja uštedim kuna i kuna što ne kupujem kozmetiku, misliš da to netko cijeni? Božica troši tone masti protiv celupita, kao da joj to može pomoći, ne smije se ni sunčati bez tajica! Meni to ne treba, hvala lijepa. Dobro se naspavaš i malo nivee, pa da vidiš komada!  I baš danas, kad tako dobro izgledam, da ostanem  kod kuće!

Legla sam prije jedanaest i samo sam jednom ustala da…, nije bitno, nemam ja potrebe da ustajem, Branko ide redovito, čujem ga kad pusti vodu, ja samo kad malo više popijem, čaja, razumije se, šalica kamilice prije spavanja, i za ten i za probavu, vjerujte, ja svako jutro… Dobro, nećemo o tome. Ali o zdravlju treba brinuti, draga moja, a ne samo kupovati lijekove, moraš misliti na prehranu, a ne žderati pohance, pa kukati na kolesterol. Rekla bih ja to i Božici, ali što ja to njoj imam govoriti… Nisam ni doručkovala danas, da bolje izgledam u kostimu. I on meni sada da otkazuje sastanak!

Taj jadnik koji se boji svoje žene kao žaba zmije, kao da mu nešto može ta debeljuca metar cvancig, odgojiteljica! Koga će ona, molim vas, odgajati. Vidi njenu Miju, zatrudnila na prvoj godini faksa, jedva su natjerali onog asistenta da je oženi! A onda, umjesto da se zavuče u kuhinju i poklopi korom za kremšnite, gospođa odgojiteljica ide uokolo i priča o svom unuku kao da će postati Vladimir Nadzor! Baš nju briga za tog starčića koji samo prevrće po književnim časopisima da vidi što je u njima napisao. Za čitanje imaš vremena, ha, Prleža! A za mene nemaš, ni za toplice, kad smo se dogovorili! Ja moram u toplice, zbog zdravlja, ti dobro znaš da mi  topla voda godi za koljena, ma nije reuma, otkud meni reuma, već osjetljivi zglobovi, od planinarenja. I moram na svježi zrak, zbog cirkulacije. Što onda to radim u kuhinji, obučena za izlazak?

***

Htjela sam mu odmah odgovoriti, sad, dok sam bijesna, mogla bih mu pregristi grkljan, da je tu, gdje je? Gdje se to stisne, Miran mi je pokazao na IXonu što mi ga je poklonio kad je sebi kupio novi, tko zna koliko ga je platio! ‘Ovo, mama, stisni kad hoćeš nekom odgovoriti…’ Ma ne odgovaram ja nikome, dušo, ja nazovem toga, tko god to bio, i skrešem mu u lice što god mu treba odgovoriti. Baš ću ja nekome kucati po ovim tipkicama, dok bih to nakucala i zaboravila bih što mu hoću reći. Ali, sad ne mogu nazvati tu kukavicu. On sigurno već sjedi pred televizorom u kuhinji, on voli gledati svoje podnevne vijesti na svojoj maloj televiziji, poslije ručak, ne mora ni ustati sa stolice. Jadnoga li čovjeka! Sigurno je otišao baciti smeće, kad mi je javio da ne dolazi. ‘Idem baciti smeće’, rekao joj je, on ne smije nikamo otići, a da se ne javi. ‘Što će ti mobitel, Vladimire’, pitala bi ona, da je maknula pogled s miksera, baš je tada trebalo umiješati bjelanjak. ‘Čekam neki poziv’, sigurno bi tako odgovorio, da ga je pitala. Kao da te vidim kako kucaš po mobitelu u smetlarniku, jadni starče, jesi li oprao ruke kad si se vratio? U zadnji čas, prije vijesti, kad si već morao biti na putu po mene! Eto, ti moga ljubavnika!

Moram mu hitno odgovoriti. Baš me briga ako Božica čuje znak za poruku, baš me briga. Ja ne mogu čekati, ne mogu disati dok mu ne odgovorim, dok ne povrijedim tu tog mekušca, gdje se ono stisne, ah, da, Repli, Reply, pa da, engleski, zar nismo pjevali Yesterpay, svaki put na Stjemenu, ti i ja i naša obiteljska gnijezda dva, ljubitelji prirode, planinari, poznanici s posla, tko bi rekao? Božica u trenirki u koju mogu stati dva čovjeka. Branimir s naprtnjačom s priborom za preživljavanje. Ti, s priručnikom za gljive, kao da smo ikad našli išta osim muhara? I ja, možda ja nemam diplomu, ali mogu u četrdesetoj u majici bez grudnjaka. Nije ni čudo da sam prehladila križa. Pa naša dječica. Mija i Miran, neko vrijeme su se dobro slagali. A onda nisu htjeli ni čuti jedno za drugo. Da nisu nešto naslutili? Pa to nitko ne bi ni pomislio. On, besprijekoran otac i supružnik, književni kritičar, budući pisac, samo što nije objavio knjigu… Zar bi takav jedan mogao tako nešto učiniti? Sigurno ga je privukla moja …inteligencija. Prvi put si mi to rekao na engleskom, da ne čuju djeca: Olivija, letc du it. A što to učiniti, pametnjakoviću? Ono što sad ‘nisi u mogućnosti’ učiniti?

***

Nisam ja pala na prvu takvu njegovu izjavu. Takvim se izjavama, naravno, ne može odoljeti, ali eto, ja sam se opirala sve dok mi nisu pala primanja na polovicu. U međuvremenu, naravno, bilo je i drugih pokušaja. I nisu svi bili neuspješni. Ali ti se nisi mogao pohvaliti sve dok me… zglobovi nisu počeli mučiti. Moje zdravlje je u pitanju! Drugo bi bilo da mi je onaj moj u stanju to priuštiti, tko još radi u prosvjeti? Ali neću sad o njemu… Sad je o tebi riječ, dragoviću moj, nećemo preskakati. Nije to bio tvoj šarm, Vladimirče. Toplice su ti pomogle. Da, i u početku si mogao svaki tjedan, nisi mogao bez toplica, kao da si ti reumatičar. A sad ni jednom mjesečno ne mogu na tebe računati! Žalosno!

Moram smisliti nešto…, nešto što će ga udariti kao šaka, što će ga pogrebati do kože, do ključnih kostiju, i niže, do onih usahlih nožica u čarapama s opuštenom gumicom, kako se usuđuje doći tako zapušten sa mnom u Trupeljske, on misli da se ne treba potruditi biti malo privlačan, dovoljno je da mi citira Hoxliya? On se samo skine i izvali na leđa, i sve ostalo dođe samo po sebi? I sve to na brzake, dok ne posumnjaju oni na recepciji. Pa šta to ja imam za vidjeti što bi me moglo uzbuditi? Kakav je to muškarac bez dlaka na prsima? Ali, mogu li ja birati u svojima godinama? Dobro, nisu to neke godine, ali treba malo pripaziti na svoj izgled. Da ne pazim, teško bih ja vidjela toplice.  A i ovako… Jedva jednom u pet tjedana…. Nezahvalnik jedan!

‘Jebmt, jbti, jbse…’ Što da još  napišem, ovo je prekratko, koliko je ono za sms unutar mreže? Ni ti nisi iskoristio tarifu. A što god napišem, mogla bi i Božica pročitati, ona svugdje prčka i istražuje, ne zna što će sa sobom, zato i jede toliko, kad god dođem kod njih ona nešto žvače, žaba debela. Meni bi bilo neugodno da tako izgledam, nije pristojno toliko jesti kad pola zemaljske kugle gladuje. Nije ni čudo da ga više ne privlači. A možda ipak… Dok nije sa mnom… Zar nije premalo jednom mjesečno, čak i za takvog mlakonju. Možda on s tom babom, onim istim… Fuj! Pozlit će mi. Pa to je nešto najodvratnije što…

‘Pčk ti mt, Gde jdn, Pč tbi mate.. ‘. Ne, to ne smijem, nju ne smije nitko spomenuti. Zna se, ona se žrtvovala za svoga sina, kao da se sve ne žrtvuju za svoju djecu. Imala je težak život, da, da, kao da da je meni lako… Rano udovica, kao da je lako sa živim mužem… Ali dobro, nećemo nju, ako opet mislim u toplice. Njega osobno, može, on to i očekuje,.

Dakle, ‘Jebmt, Jbte’, to može. I ‘Jbse’, to je neodređeno, refleksija, on sam sebe jbe… I rimuje se, haha. Ma neću ga valjda zabavljati kad me ostavio na cjedilu! Nećemo tako. Ovako ćemo, spočitavanje: ‘Mgo si prje javit Nsm t ja blvca T je neprhvtljvo!!’, sve to, bez zareza a s uskličnicima, kao da se derem, kao što bih se derala da me zvao telefonom. Zato i nije zvao. On se i mene boji.

Da je dva sata prije javio, ne bih ni ustajala iz kreveta. Slabo nam griju, a meni je potrebna toplina, za moje zglobove, doktorica mi je rekla. Ne treba ona meni ništa govoriti, znam ja sve to i sama. Koliko sam se ja nasmrzavala  po tramvajima i autobusima. Bez potkošulje, u tankim gaćicama, nešto se mora žrtvovati za ljepotu! I eto sad, treba mi toplina. Topla kupka! I topli obrok mi treba koji neću sama morati praviti, ja se ne smijem zamarati. Potrebna mi je i tjelovježba, makar u krevetu, zato sam se ovako lijepo uredila!. A ono ništa. Zbog njega nisam otišla ni na otvorenje onog Nutrapop marketa i sad nemam što raditi do pola pet, dok se Branimir ne vrati!

***

‘Jbse Ne mgu t smslti Nkd vše da t nsm cula Gtvo Ffck’, da, engleski,  to se može još skratiti, nek’ si misli, zna on šta mu šaljem, šta mu poručujem. Već sam ja njemu prije toga rekla, ohoho, pa ništa. Ne bi on to trpio, da ima koga drugog za svog luleka, nije on bez razloga strpljiv sa mnom! A opet mi radi ovo što zna da mrzim. Mrzim kad mi nešto učini, pa nestane, pa mu ne mogu reći što mislim o njegovom ponašanju, kako se on to sa mnom ponaša? Da nije to možda zato što nečitam Omera, što nemam fakultet? Nije mu to prije falilo, da se razumijemo, pa netko mora i fakturirati! Zna on dobro što bih mu ja rekla preko telefona. Naš se odnos tako udomaćio, da više uživam kad ga vrijeđam nego kad se slažemo prije kupanja.

Daj da ti napišem, golube, sad ću ti ja napisati… Čujem svoje nokte kako stružu po onim sitnim gadnim slovima ‘Mrzm te Ne zlim t viseee vidti … Nikd vise..’. Mrzim ta mala slova i male tipke, kao za Barbrike, jedva ukucam manje od dva slova jednim prstom pa se vraćam da ih poništim, dobro, moji su prsti tanki, ali vidi Božicu kako tipka, Bože, kako to je žalosno, oni prsti kao hrenovke…. Ali nema ništa žalosnije nego vidjeti odraslog muškarca kako kuca po tim slovcima, jednim prstom  pritisne čitavu tipkovnicu. Pravom muškarcu treba veliki mobitel i inače treba biti visok. I dlakav, ne ono previše, to mi se gadi, ali nešto dlaka muškarac mora imati. Nisu dovoljne samo dlake na jeziku, moj književnjiče!  A što si dobro sastavio poruku, to svaka čast. Jbte tvoja poruka.

I inače mrzim te sms poruke, i kad su s najboljim željama, mrzim male skraćenice, ni jedna stvar koja ne možeš nazvati po imenu ne zaslužuje da postoji! A kako nazvati jednog takvog mlakonju, tu knjišku gnjidu, tog kućnog mekušca? Ma ja sam kriva što mu to dopuštam, što više puštam, to će me više… Kako god bilo, umjesto da se sad vozim prema Zabloku, ja smišljam kako da mu vratim udarac. Ali vratit ću ja tebi. Ima vremena.  Kad sljedeći put tebi bude trebalo, onda ja neću… To ću mu napisati. ‘Nemoj m zvt Nsam u Zgbu. Nma sgnala’ Tako ću ja njemu…Ali meni trebaju te kupke! Meni više trebaju kupke nego njemu moja … pažnja prema njegovom luleku. On, kakav je usporen, neće ni primijetiti ako preskoči jedan mjesec, a to će se odraziti na moje zdravlje. Moram provoditi redovitu terapiju, inače nema koristi od terapije! Bolje da samo pokažem kako sam ljuta, ali da ne odustajem. Ne znači da mu se neću osvetiti.

***

Taj gologlavi penzić koji ne zna što će s tolikim vremenom, nema vremena da me nazove umjesto da mi šalje ove poruke. I to piše u  šiframa, kao da radimo protiv države! Ono G …ne znači da ćemo se naći u Gradskoj kavani, kao što bi priličilo ljudima naših godina, dobro, on je puno stariji, ali još ne izgleda kao da je za baciti, onako, kad se gleda iz daljine. Samo ja znam kakav je… Nije bitno. Ali, hoću reći, on takav kakav je, on  se boji da bi nas mogao netko vidjeti, šta se On ima bojati!  To ‘G’ znači pred garažom na Tušklancu, ja moram biti tamo kad on prođe u autu, pa me, kao slučajno, pokupi. Samo je njemu moglo pasti na pamet da Tušklanac označi sa ‘G’,  kao da se to ne može odgonetnuti. A nema se tu što odgonetavati, pa svi to znaju, i njegova žena i moj muž. Ja znam da znaju. Božica jedva čeka da on ode iz kuće od kad više ne ide na posao, a Branimir, od kad je Miran diplomirao, ni ne ulazi u spavaću prije nego ja zaspim. Ovo što Vlado i ja radimo, to je za dobrobit dviju obitelji! Samo njemu treba sve to pretvaranje, da ima osjećaj kako radi nešto što ne smije. Ja smijem. Iz zdravstvenih razloga. Ja moram u toplice, a danas ništa od toga.

Što to on meni, zapravo, piše? Što je on time htio napisati? ‘Zbog nekih obveza…’, Kojih obveza, Šarče? Otkud njemu obveze kad je u penziji! Je li ‘Tulipan veličanstveni’ njegova obveza? Sad kad zbog nogometnog prvenstva daju reprize te sapljunice, starkeljama se produžilo radno vrijeme gledanja televizije. I školovani ljudi, bez obzira. Svi ti junaci na jeziku ne mogu propustiti lekciju iz povijesti: Kako je osvajač nad zemljama pokoravao svoj harem. To bi on htio gledati? I zamišljati kako trbušnate  ljepotice čekaju na njegovog luleka?  On će meni poruku na brzinu, prije nego počne novi nastavak?

Dobro, ako je već htio skraćivati, zar nije mogao bolje skratiti? ‘Nisam u mogućnosti…’, pobogu! U najvećoj hitnji, kad ne može ni jednu potpunu riječ napisati, on piše tri riječi da kaže da nešto ne može?  Zar nisi mogao napisati ‘ne mogu’, pišče poruke? Da si napisao ‘ne mogu’, ne bi ni morao skraćivati ono što si napisao! A što ti to nisi u mogućnosti? Nisi u mogućnosti napisati onu knjigu koju pišeš već trideset godina. Kako ćeš knjigu napisati, kad ne znaš napisati ni poruku! Zar nisi mogao napisati ‘ne mogu’ ako ne možeš, što ti to znači, biti ili ne biti u mogućnosti, ti to meni Hampleta poručuješ!

***

Kako je glup, ne mogu to izdržati! I uvijek kad napravi nešto tako, kad pomislim kako i nije tako pametan kakav se čini,  lijep sigurno nije, zar ne bi onda trebao bar biti pametan? I kad shvatim da ni to nije i da ne zna ni ono što bi obični muljator trebao znati, osjetim sažaljenje prema sebi više nego ljutnju. Na što sam spala! Ja!  Ja, koja sam mogla postati šefica računovodstva! Ma znam, Škodoznanče, nije ti se dalo danas voziti kad si vidio da je poskupio benzin. Postao je i škrt, otkad mu je oslabila potencija!

Gledam one njegove točke, imao je vremena stavljati točke umjesto razmaka,  to je imao! Čak je iza svoga imena stavio točku, kao da ne znam o kome se radi. Iza svake skraćenice dolazi točka, zar ne, moj Vladimire, profesore. A ovamo mu čitavo ‘pred’ upisano ispred ‘G’, pa gdje ćeš doći nego ‘pred’, hoćeš da se nađemo ‘iza’, ili da te tražim u G-araži, među autima, kao da tražim milostinju? I onda, na kraju, šećer na kraju. Zar makar Pozdrav nije mogao biti komplet?  Ma pustimo… Bitno je da nisi htio doći na taj sastanak. I to smo doživjeli. Zbog kojih ti to obveza nisi u mogućnosti doći, mravče, otkud tebi obveze, kad samo moraš ručati poslije podnevnog dnevnika?

***

I sve to tako ide zato što ja popuštam, što trpim kako me zanemaruje. I kako sve manje može izlaziti i kako stalno čita te članke i gleda televiziju. Ne gleda on samo televiziju, gleda on uokolo, samo se pravi da ne gleda, i preda mnom, svaku s grudnjakom većim od trojke, studentice, i recepcionerke gleda, sova pohotljiva. Olivija, Olivija, što sve moraš gutati zbog svoga zdravlja! On na recepciji objašnjava da uzimamo dvokrevetnu sobu zbog popusta. I da ću ja ući u sobu samo da uzmem ručnik za kupanje. Ja, prije bih ušla gola u kadu nego se obrisala tuđim ručnikom! Sve ja to gutam zbog one vode što smrdi po pokvarenim jajima. I sve to može sad pasti u vodu, ako mu ja kažem što stvarno mislim o njemu, ako napišem ono što ne smijem napisati. A što smijem? Teško je odrediti koliko možeš nekoga uvrijediti, ako ne vidiš kako prima uvrede. Nekome je dovoljno jedno ‘Jbg’ da te udari, a netko ni kad ga udariš ne shvati da ga hoćeš povrijediti. Ja poznajem Vladu. Ali nikad se ne zna kako će čovjek reagirati kad ga popljuješ napismeno. A opet, ne smiješ ni pustiti da te nekažnjeno vrijeđaju…

Stoga sam, popustljiva kao  uvijek kad ne mogu biti ljuta, uperenim kažiprstom upisala u mobitel.   ‘OK. Pizd. O’.  Vidjet ćemo hoće li razumjeti.  A ako se naljuti, imam odgovor, sam mi je jednom objasnio što je trikfeler. Jedno slovo može se uvijek potkrasti kao greška u pisanju.

Ada Jukić, u Zagrebu, 25 – 28 03 2013.