„KRSTARICA POTEMKIN“ (SERGEJ M. EJZENŠTAJN, 1925., SOVJETSKI SAVEZ)
ZAGREBAČKA FILHARMONIJA/KREŠIMIR BATINIĆ
14.11. / 20:00h / 60 kn
15. i 16.11. / 19:00h i 21:00h / 60 kn
Na početku ovog osvrta dugujem Vam ispriku jer se nikad neću naviknuti kultni Ejzenštjenov film nazivati „krstaricom“ pošto sam kroz cijeli svoj život ovo kultno djelo rane kinematografije navikao zvati „Oklopnjačom Potemkin“ (u skladu s Peterlićevom emisijom „Crno-bijelo“ u boji). No, u trendu novog nazivlja gotovo svega što je prije bilo uvriježeno „oklopnjača“ je postala „krstarica“ i u tom se novom ruhu našla u kinu „Europa“ koje i samo ima iskustvo prilagođavanja imena novim trendovima.
No, promjena imena nipošto nije utjecala na percepciju filma koji, iako je snimljen 1925. godine, djeluje jednako svježe gotovo stotinu godina kasnije. Bazirajući se na stvarnom događaju povodom godišnjice revolucije 1905., a koji je bio reflekst rusko-jap. rata, ovaj povijesni trenutak uhvaćen u filmu od početka nalikuje opernom spektaklu. Događaji na platnu međusobno se prožimlju s glazbom u pet „stavaka“, zbog kojih je čitav film sinestezija osjetila za koju ćemo teško povjerovati da je stara gotovo stotinu godina.
Iako smo već imali prilike svjedočiti „Metropolisu“ i „Nosferatuu“ u pratnji orkestra, glazba Edmunda Meisela u izvedbi Zagrebačke filharmonije pod ravnanjem Krešimira Batinića zaista je zaslužila ovacije i aplauz koji je dobila. Po uzoru na Nibelunge Ejzenštajn pristupa temi klasne obespravljenosti na jedinstven način, a njegovi protagonisti poput Vakulinčuka ljudi su u kojima se mogla ogledati obespravljenost ruskih radnika i seljaka početkom stoljeća. Film se, kako rekoh, sjajno prožimlje s glazbom i bez obzira na to jeste li ga gledali prije u ovoj ga kombinaciji vrijedi pogledati. Svaki od pet različitih dijelova gradi priču „Oklopnjače Potemkin“ i svaki se sjajno uklapa u ritmičku strukturu glazbe koja ga prati. U tom je smislu posebno upečatljiva Šostakovičeva peta simfonija. Također, vrijedi istaknuti kako je doživljaj posebno jak na nekima od antologijskih scena poput one na stubama u Odesi koje su u filmsku umjetnost uvele pojam reza i filmskog vremena.
Ejzenštajn je majstor kompiliranja fragmentarnih scena u jedinstvenu cjelinu, a pogotovo se njegova umješnost vidi u scenama masovnosti koje bi trebale dokazati snagu revolucije koja se može ostvariti jedino brojnošću onih koji ju podržavaju. Jer, poručuje nam „Oklopnjača Potemkin“ revolucija u tom slučaju uspijeva bez obzira koliko moćni bili oni kojima se suprostavlja.
Upravo u tome leži i najveća zamka ovog filma. „Oklopnjača Potemkin“ ne smije se promatrati izvan vremena u kojem je nastala. Primijetit ćete ovdje sve „revolucionarne“ klišeje na koje ste navikli u starim jugoslavenskim partizanskim filmovima, ali i klišeje koji su neovisno o državi i ideologiji upotrebljavani u devedesetima. No, te klišeje je stvorila ideologija i prvi su put upotrijebljeni u ovom remek-djelu. Nemojte nasjesti provokaciji i prisjećanju. Ejzenštejn je kompilirao film koji je oda revoluciji u pet stavaka. Revoluciji, za koju se 1925. godine činilo da joj je suđeno da pokori svijet. U anketi na Svjetskoj izložbi u Bruxellesu, „Oklopnjača Potemkin“ izabrana je za najbolji film svih vremena i na raznim se sličnim top ljestvicama nalazi među prvih deset.
Osobno, gledao sam film i ranije ali nikad mi doživljaj nije bio ovako snažan kao na izlasku iz kina „Europa“. Ambijent tog kina kao da i filmu daje dodatnu snagu. Upravo zato, neovisno o imenu, preporučam da ga odete pogledati. Isplati se. Nadajmo se da će nas Fil(m)harmonija još koji put iznenaditi.
Zagreb, 15 11 2013
Danijel Jedriško
Zagrebačka filharmonija u Kinu Europa. Foto: VJB.
Zagrebačka filharmonija u Kinu Europa. Foto: VJB.
