POSLJEDNJI ODMOR OD POVIJESTI U 2013.
Odmor od povijesti” – međunarodni festival AKCENT u Pragu
16. studenog 2012. 18:00h & 22:00 h
17. listopada 2012. 18:00h & 22:00 h
Divadlo Archa, Na Poříčí 1047/26, Prag
BACACI SJENKI nakon niza gostovanja i osvojenih nagrada ponovno, ovaj put za publiku u Pragu, na međunarodnom festivalu AKCENT (http://www.akcentfestival.eu/2013cz/), izvode jednu od svojih najzapazenijih predstava – ODMOR OD POVIJESTI.
Predstava se igra u slavnom Teatru Archa , Na Porići 26, u subotu 16. i u nedjelju 17. studenog u 18:00 i u 22:00 h – nedaleko osiguravajućeg društva u kojem je službovao Franz Kafka, čijom se pripovijetkom “Ein Traum” (Jedan san) ova predstava nadahnjuje.
ODMOR OD POVIJESTI je najzapazenija i najnagradjivanija predstava u produkciji BACACA SJENKI koju izvode Jelena Lopatic (clanica HNK Rijeka i dobitnica brojnih kazalisnih i filmskih nagrada), Marija Skaricic (dobitnica Zlatne Arene u Puli, Srca Sarajeva te glavne glumacke nagrade na Sarajevskom festivalu, sa 18 dugometraznih filmova u zemlji i inozemstvu), Damir Klemenic (ex-frontmen grupe Montazstroj, glumac u brojnim predstavama teatra EXIT, Male scene, Tresnje i Teatra ITD), Bojan Navojec (clan ansambla HNK Zagreb, nagradjen za glumacka ostvarenja u brojnim filmovima i TV serijama, predstavama kazalista ITD, HNK Zagreb i Rijeka, Gavelle i Teatra EXIT), uz performersku i ostalu kreativnu multimedijalnu svjetlosnu i glazbenu podrsku Borisa Bakala, Katarine Pejovic, Stanka Juzbasica i Sinise Jakovcevica.
Odmor Od Povijesti je magično putovanje koje se odvija na granici izmed sna i jave u kome publika – lišena uobičajenog kazališnog rituala i distance – sudjeluje cjelim svojim bićem.
Odmor od povijesti je multimedijalna kazališna predstava u kojoj su Bacači sjenki uspostavljaju novu sinergiju s publikom pri svakom izvođenju, čineći svaki nastup jedinstven u sadržaju. Ovaj rad predstavlja završnu fazu četiri-godišnje trilogije posvećene Kafki. Putovanje koje nudimo u Odmoru od povijesti je pasivno i spokojno, gotovo melankolično, daje prostora za svakom od gledatelja da vidi dio njegovog / njezinog vlastitog zaborava. Predstava ima nekoliko faza, od kojih nijedna nije fiksna, a koje su više upute kako bi podtakli memoriju ili samorefleksiju nego zaobljeni segment. Odmor od povijesti je meta (fizički) komentar na Kafkinom djelu: putovanje po rubu kolektivne i individualne svijesti, kroz carstvo snova i smrti kao jedinog sigurog odmora iz povijesti.
Odmor od povijesti uspješno se predstavila na brojnim kazališnim festivalima u Hrvatskoj i u inozemstvu; Zagreb, Pula, Sarajevo, Beograd, Subotica, Maribor i Cluj te je polučila i brojne nagrade: 2010. nagrada “Oblak” na 16. Pulskom međunarodnom festivalu PUF; 2009. Specijana nagrada žirija na 43. festivalu BITEF i 2008. nagrada „Avazov zmaj“ na 48 festivalu MESS.
Koncept: Boris Bakal
Scenarij, režija: Boris Bakal, Katarina Pejović
Dramaturgija: Katarina Pejović, Boris Bakal
Autori i izvođači: Damir Klemenić, Jelena Lopatić, Bojan Navojec, Marija Škaričić, Stanko Juzbašić, Katarina Pejović, Boris Bakal
Suradnici: Željko Zorica, Siniša Jakovčević, Barbara Blasin, Stjepan Filipec, Milan Žerjav
Bacači Sjenki (Shadow Casters) je umjetnička i produkcijska platforma osnovana u Zagrebu 2002. Posvećena je interdisciplinarnoj suradnji, stvaranju i refleksiji, kao i traganju za novim stvaralačkim jezicima, prije svega u polju performansa, urbane i javne umjetnosti, novih medija i njihovih hibrida. Bacači Sjenki preispituju postojeće koncepte individualnih i kolektivnih identiteta, baveći se svim vrstama socijalne, političke i kulturne netolerancije i segregacije, podstičući debatu o prirodi i protivriječnostima tekućih globalizacijskih procesa.Za svoj rad, Bacači Sjenki su dobili različita međunarodna priznanja i nagrade, između ostalih, ArtsLink specijalnu nagradu 2003. (za projekt Shadow Casters u New Yorku), Specijalnu nagradu žirija BITEF-a 2007. i Nagradu Oblak na PUF-u 2009. (za predstavu Ex-pozicija: Proces_grad, drugi dio), Avazovog zmaja na MESS-u 2008. (za cjelokupnu trilogiju Proces_grad), Specijalnu nagradu žirija BITEF-a 2009. te Nagradu Oblak na PUF-u 2010. (za predstavu Odmor od povijesti: Proces_grad, prvi dio). Svoja ostvarenja i projekte, Bacači Sjenki su predstavili i producirali u više od 30 zemalja svijeta i 3 kontineta (Azija, Europa, Sj. Amerika). http://odmorodpovijesti.blogspot.com
ODLOMCI IZ POJEDINIH KRITIKA O ODMORU OD POVIJESTI:
Korak po korak, sloj po sloj, događa se upadanje u zonu sumraka, prostor između sna i jave, stvarnosti i maštarije. Barem se meni dogodilo. Prepuštanje se rađa iz tjelesne i mentalne otvorenosti, koje su, rekla bih, pretpostavka primanja čitavog događanja.
Tjelesna, jer smo postavljeni u pasivno ležeće stanje koje asocira na djetinjstvo, san, bolest, smrt. Mentalna otvorenost proizlazi iz polusna u kojem se gubi potreba za kontrolom. Otvorenost i prepuštanje provociraju osjećaj ranjivosti, ali pažljivost izvođača i umjerenost događanja umiruju.
“Odmor od povijesti” uveo me u stanje slično meditaciji. Brzo sam odustala od razumijevanja, logika i zdrav razum zadrijemali su. Bio je to polusan iz kojeg sam se teško probudila, neobičan osjećaj trajao je još satima, baš kao nakon svakog suočavanja sa samom sobom. Doživljaj je, razumljivo, potpuno osoban, tako da je svako detaljnije prepričavanje ne samo neprikladno, nego i nepouzdano. Vjerujem da je neobičnost iskustva zagarantirana svima.
Iva Gruić, “Kako u avangardnom kazalištu preći rampu”, Jutarnji list, 18.04.08.
Ako sveopća dominacija površnosti može biti od neke koristi, onda je najkorisnija kao izazov kojem su Bacači sjenki svojom posljednjom premijerom Odmor od povijesti Proces_grad_01 pružili pamtljiv odgovor.
U stvaranju, ali i pristupu recipijentu, Bacači sjenki priklanjaju se intimizaciji koja je u Odmoru od povijesti doslovna – gledalište i prizorište ujedinjeni su u spavaonicu s nekoliko odjeljaka, a sjedalice zamijenjene ležajima.
Miris i okus naranče, tihi svakonoćni razgovor s izvođačima i dugi mirni monolog emitiran u privatnosti slušalica prešutno predlažu san kao jednako iskoristivu i poželjnu mogućnost bivanja u predstavi čiji dinamičan i promjenjivi scenarij zahtijeva višestruko gledanje odnosno opetovani odmor.
Dok priča predstave naizgled uporno izmiče ili izostaje, kao što nam izmiče i povijest zasićena nepreglednim informacijama, na njezinu se mjestu javljaju endemske pojave u 21. stoljeću poput mira ili ugode na nepoznatome mjestu, s nepoznatim ljudima, u sigurnoj neupućenosti. Nemogućnost da se SVE sazna, shvati ili kontrolira preplavljuje gledatelja kao legitiman način življenja, oslobođen suvremene panike i s pupoljkom drugačijeg smisla, koji se u predstavi dostojno slavi “buđenjem” uz razgovor i šampanjac.
Višnja Rogošić, “San kao mogućnost predstave”, Vjesnik, 17.04.08.
Čitava glumačka ekipa pokrenula je veliki broj pitanja kojima se regularne kazališne predstave nikada ne uspijevaju približiti, vjerojatno zato što tkivo Odmora od povijesti prvenstveno čine osobna svjedočanstva, koja su tretirana kao svima potencijalno blisko skriptiranje zajedničke svijesti i podsvijesti. Ovaj dramaturgijski postupak, karakterističan za posljednje dvije Bakalove predstave, čini mi se označava jedno od najvitalnijih mjesta današnjeg teatra, u kojem se ne samo glumcu, nego i gledatelju u interakciji s glumcem, priznaje mogućnost izvedbenog sustvaralaštva.
Ako postoji, odmor od povijesti manifestira se kao “dijeljenje sjećanja”, odnosno kao izvedbeno inicirana refleksija o tragikomičnoj gurnutosti osoba u luđačke košulje političkih režima, o čemu je sasvim drugačije misliti pratimo li pir licemjerja za stolom HNK-ove pozornice ili ležimo u plavičastom svjetlu zamrle gradske knjižnice. Bakalov nas ansambl pita kad točno “strah od tame” i njezinih apstraktnih čudovišta zamjenjuje strah od previše jasnog dnevnog svjetla, od njegove novinske površnosti i konkretnih zločinačkih protagonista. Stvar je u tome da možemo, da smijemo biti i previše budni i previše osjetljivi: moje je mišljenje da nam Bakalova predstava daje dozvolu da imamo povjerenja u ta svoja uzrujana bdijenja, toliko različita od deklarativne “nedvosmislenosti” ili jednoznačne jave vojnih mašinerija.
Nataša Govedić, “Pijanke, uspavljivanja i budnice”, Zarez, 18.04.08.
(…) Tehnički rečeno, u ovoj predstavi nema priče niti vidljive glumačke igre pa ni gledatelja u klasičnom smislu, ali impresija koja se dobiva u polusnu toliko je iskrena, duboka i ljekovita da vrijedi više nego kompletni repertoar jedne sezone.
Bojan Munjin, “Gorki talog” FERAL TRIBUNE tjednik, 23. Travnja 2008.
[izvor informacije Bacači sjenki]
