Premijera u Kazalištu „Komedija“
komedija
‘Ukroćena goropadnica’
Williama Shakespearea
U petak, 20. rujna 2013. u 19:30 sati.
Prijevod: Andy Jelčić
Redateljica: Nina Kleflin
Scenograf: Osman Arslanagić
Kostimografkinja: Marija Šarić Ban
Autor glazbe: Tomislav Babić
Asistent redateljice i scenski pokret: Damir Klemenčić
Uloge: Ana Kraljević, Filip Juričić, Vanda Winter, Vid Balog, Dražen Čuček, Damir Lončar, Ivan Magud, Filip Detelić, Saša Buneta, Igor Mešin, Jasna Palić Picukarić, Goran Malus, Zlatko Ožbolt, Šiško Horvat-Majcen i drugi
Borba spolova u žaru ljubavne strasti nikad ne izlazi iz mode! Mogu li se suvremeni muškarci zapitati kako ukrotiti divlju mačku, a da pri tom nitko ne izgubi svoje dostojanstvo? Recept će im dati Petruccio, glavni muški lik ove komedije, koji će na sebi svojstven, ležeran i zavodljiv način na sve napade i uvrede svoje bolje polovice samo vedro povikati: “Poljubi me, Kato!” I zagrlit će je žestoko oko struka, a ona će mu pritom nešto razbiti o glavu! Slobodni, jaki, strasveni i nesputani – junaci ove komedije pružiti će nam inspiraciju da budemo iskreni i svoji, baš onakvi kakvi su ti mahniti tipovi koji će prošetati pozornicom.
- Prizor iz predstave ‘Ukroćena goropadnica’ ; foto Ines Novković ; fotografiju ustupila Komedija
Prateći zgode i nezgode oko udaje dviju sestara, krotke i promućurne Biance i divlje i temperamentne Katarine, upoznat ćemo i cijelo jedno zabavno društvo oko njih. Šašave prosce i njihove budalaste sluge, smiješne očeve i zaljubljene mladiće kojima je ljubav posvema zamaglila vid. Upoznat ćemo cijeli jedan mali svijet veselih, posebnih ljudi koji se vrti brzo, živo i dinamično kao dobro nauljeni šareni vrtuljak. Majstor u oslikavanju karaktera, najveći bard svjetske drame, veliki Shakespeare, ponovno će nas osupnuti
svojim sjajnim poznavanjem ljudske prirode, svojom moći da nam kroz duhovite situacije progovori o nama samima, kao da vidi i sudjeluje u našem životu i dan danas. I sve to kroz moćnu poeziju i prekrasan sklad jezika i stiha. Klasika se u modernom ruhu i u velikom stilu vraća na daske Komedije. Uz novi, suvremeni prijevod i u interpretaciji velikih glumačkih zvijezda našeg ansambla Goropadnica stiže u furioznom tempu. A i kako drukčije! I kad bude ukroćena, Goropadnica će sagnuti glavu tek da bi primila vaš pljesak.
Napomena prevoditelja:
„Neprobojan“ Shakespeare na hrvatskom jeziku ne postoji. Kao u antičkoj retoričkoj vježbi, svaki autor prijevoda sam može navesti niz razloga i opravdanja zašto je baš njegov ili njezin prijevod dobar, kao i podužu listu mana i propusta istog tog teksta.
Svaka poznatija i izvođenija Shakespeareova drama ili komedija prevođena je više puta, u rasponu od prigodnih prijevoda, rađenih za određenu kazališnu trupu i nakanu, do onih filološki usmjerenih, čija je prvenstvena svrha uporaba u sklopu školske lektire, studija komparativne književnosti ili anglistike.
Komedija The Taming of the Shrew u Hrvatskoj je uglavnom poznata iz dva standardna prijevoda, Bogdanovićevog u izdanju Matice hrvatske iz 1922. (Ukroćena goropadnica) i onoga Mate Marasa, također u izdanju Matice hrvatske, točno devedeset godina kasnije, 2012. (Kroćenje goropadnice).
Bogdanovićev je prijevod više „kazališni“, dok je Marasov više filološki. U doba dok je nastajao Bogdanovićev prijevod, koji nesumnjivo ima svoj specifičan šarm, komunikacijski su kriteriji bili drukčiji. Suvremeni trendovi, zahvaljujući posve drukčijoj kulturnoj umreženosti, priklanjaju se izvornim imenima i nazivima, pa tako Christopher Sly iz Prologa danas više nije Krsta Lisac, bez obzira što prezime Sly sugerira tu vrstu prepredenosti, jer će današnji gledatelj takvo ime odmah asocirati s crtanim filmom, a ne s kazališnom predstavom za odraslu publiku. Niz predmeta, pića, zvanja i običaja iz Bogdanovićeva teksta, još potpuno ukorijenjenoga u 19. stoljeću, današnjem su gledatelju i čitatelju nepoznati i nerazumljivi, do raspada sadržaja. Zbog toga se primjena tog teksta u kazalištu „Komedija“ pokazala upitnom.
Tekst Mate Marasa išao je posve drugim putem, onim svjesne žrtve. Naime višestruko prevođenje, jer o tome je ovdje riječ – prevođenje s engleskog na hrvatski jezik, prevođenje iz 16. stoljeća u 21. i prevođenje među naplavinama filoloških istraživanja i referenci – svakako zahtijeva odabir. Krene li se putem poštovanja metra, izvornog ili nekog primjerenijeg hrvatskom jeziku (o tome je Mate Maras pisao i govorio prevodeći Shakespeareove sonete), to je uvijek korzet koji će dovesti do gubitaka i nepreciznosti u značenju; krene li se pak putem točnosti, izvorno značenjske, filološke i interpretativne, mora se žrtvovati metar, pa i stih kao takav. Mjestimične rime kakve se pojavljuju u komadu, spasive su i u ovoj inačici. S obzirom da je prevodio cjelokupan Shakespeareov opus, u čijemu kontekstu valja gledati i ovaj njegov prijevod, Maras se odlučio da rad na metru i stihu ograniči na sonete, a u dramama da naglasak stavi na točnost i potpunost sadržaja. U obzir je uzeo i brojne napomene iz raznih kritičkih izdanja (npr. The Arden Shakespeare, ur. Barbara Hodgdon, Methuen, London, 2010.) te ih djelomice i prenio u obliku napomena uz svoj tekst.
Takav je prijevod dragocjen pri razumijevanju mnogih aspekata Shakespeareovih drama, no tempo koji Goropadnica nameće, tradicija njezine režije te parametri kazališta kao što je zagrebačka „Komedija“ tražili su brži, kompaktniji i „pjevniji“ tekst. Temeljem tih zahtjeva nastao je novi prijevod, koji balansira između nekoliko linija vodilja: želi biti neposredno komunikativan, omogućavajući gledatelju praćenje radnje i odnosa između likova, želi biti filološki točan u nekom supstratu raznolikih čitanja određenih pojedinosti koje su nam namrli razni izdavači i interpreti tijekom povijesti te kao najvažnije želi spasiti shakespeareovsku spretnost baratanja stihom i prikazati je u okvirima hrvatskog jezika. Mnogo je to zadaća i ambicija i nije autorovo da o njihovoj uspješnosti sudi. Valja reći samo to da je na mnogo mjesta učinjen jasan i jednoznačan izbor između niza interpretativnih mogućnosti te da se odustajalo od nekih aluzija i višeznačnosti, pogotovo onih povijesne naravi, ako su one sa sobom nosile tehničke nespretnosti, nudeći tek malen sadržajni dobitak.
Budući da je donesena režijska i produkcijska odluka (prilično česta širom svijeta) da se izvodi samo jezgra, takoreći „čista“ Goropadnica, bez prologa koji je čini predstavom u predstavi, Prolog je preveden neutralno, iako istim stilom kao i ostatak teksta, no u njemu nisu učinjene nikakve meta-intervencije. One su se, međutim, dogodile u ostatku teksta, a cilj im je stvaranje dodatnog sloja, koji u suvremeno doba preuzima funkciju Prologa i njegovih likova, i povremenog modernog odmaka. Takvih intervencija nema mnogo i one ne narušavaju korpus izvornog teksta. Negdje su se s njim tako stopile da ih je vrlo teško otkriti, a negdje su namjerno vidljive. Ne pojavljuju se u važnim lirskim monolozima, čiji je integritet očuvan koliko god je to bilo moguće.
Velika djela s dugom poviješću danas ionako više nije moguće prenijeti samo jednim prijevodom i jednom interpretacijom, nego samo zajedničkim djelovanjem svih takvih nastojanja, pogotovo ako se protežu kroz cijelo stoljeće kao u ovom slučaju. (Andy Jelčić)
[izvor informacije Zagrebačko gradsko kazalište Komedija]
