{"id":61332,"date":"2026-04-08T15:49:40","date_gmt":"2026-04-08T13:49:40","guid":{"rendered":"https:\/\/film-mag.net\/wp\/?p=61332"},"modified":"2026-04-08T15:53:07","modified_gmt":"2026-04-08T13:53:07","slug":"zagrebdox-2026-press-konferencija","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/film-mag.net\/wp\/?p=61332","title":{"rendered":"ZagrebDox 2026: Press konferencija"},"content":{"rendered":"

22.izdanje ZagrebDoxa: gledanje i \u010ditanje svijeta – 112 filmova u \u0161esnaest programskih cjelina otvaraju prostor susreta razli\u010ditih do\u017eivljaja stvarnosti<\/strong><\/p>\n

Na konferenciji za medije uo\u010di 22. izdanja Me\u0111unarodnog festivala dokumentarnog filma ZagrebDox najavljen je program koji nas od 19. do 26. travnja 2026. o\u010dekuje u Kaptol Boutique Cinema, donose\u0107i ukupno 112 filmova u \u0161esnaest programskih cjelina.<\/p>\n

U sredi\u0161tu programa nalaze se Me\u0111unarodna konkurencija s dvadeset naslova i Regionalna konkurencija s osamnaest, koje zajedno oblikuju sna\u017ean i slojevit pogled na svijet obilje\u017een krizama, promjenama i osobnim pri\u010dama koje ih nadilaze. Festivalski program predstavili su umjetni\u010dki direktor Nenad Puhovski<\/strong> i izvr\u0161ni direktor Hrvoje Puk\u0161ec<\/strong>.<\/p>\n

<\/p>\n

Foto Robert Juki\u0107<\/p>\n

\u201eU vremenima kada se svakodnevno na raznim platformama objavi oko pet milijuna sati videa, kada skromni dokumentarac stoji tek jedan posto bud\u017eeta dodjele Oscara, kada redakcije iz dana u dan odlu\u010duju na koje \u0107e svjetsko rati\u0161te uop\u0107e poslati ekipu, a granica izme\u0111u umjetnog i ‘stvarnog’ postaje sve nejasnija \u2013 programiranje dokumentarnog festivala zahtjevnije je nego ikada. No upravo tada javlja se jednostavna spoznaja: mi smo tek predselektori. Imamo publiku koja ne samo da vjeruje onome \u0161to radimo nego i sama zna prepoznati, izabrati i procijeniti. I tada postaje lak\u0161e. Jer \u2013 ne samo na festivalu \u2013 u ovom nesretnom svijetu, ipak smo zajedno\u201c, izjavio je Nenad Puhovski.<\/p>\n

Me\u0111unarodna konkurencija okuplja filmove koji kroz razli\u010dite autorske pristupe otvaraju teme ratnih iskustava i njihovih odjeka, sje\u0107anja i trauma, migracija i egzila, obiteljskih i dru\u0161tvenih odnosa, polo\u017eaja \u017eena, tradicije i promjena u zajednicama, kao i odnosa \u010dovjeka prema prirodi, radu i tehnologiji u suvremenom globalnom kontekstu.<\/p>\n

Rat u Ukrajini, kojem se, na\u017ealost, jo\u0161 uvijek ne nazire kraj, o\u010dekivano je jedna od va\u017enih tema programa. U 2000 metara do Andriivke<\/em> Mstyslava Chernova<\/strong>, autora dokumentarca 20 Days in Mariupol<\/em> nagra\u0111enog Oscarom za najbolji dokumentarni film, kamera se ponovno nalazi u samom sredi\u0161tu ratne stvarnosti i prati ukrajinske vojnike u poku\u0161aju osloba\u0111anja okupiranog sela, nastavljaju\u0107i autorsku liniju koja je u Mariupolju obilje\u017eila jedno od najva\u017enijih dokumentarnih svjedo\u010danstava o ovom ratu. Dok Chernov ostaje u zoni izravnog sukoba, Divia<\/em> Dmytra Hreshka<\/strong> okre\u0107e pogled prema prostoru nakon razaranja, gdje priroda polako preuzima ulogu tihog svjedoka i nositelja sje\u0107anja na uni\u0161tene krajolike. Izme\u0111u te dvije perspektive smje\u0161ta se Poduka iz paleontologije<\/em> velikog Sergeija Loznice<\/strong>, u kojem djeca u kijevskom Prirodoslovnom muzeju pronalaze privremeni prostor bijega, a znanost i ma\u0161ta poku\u0161avaju nadja\u010dati ratnu stvarnost. Iz kolektivnog iskustva rata program se prirodno \u0161iri prema osobnim, intimnim tonovima. U autobiografskom hibridnom filmu Sje\u0107anje<\/em>, Vladlene Sandu<\/strong> rekonstruira svoje djetinjstvo izme\u0111u Krima i Groznog, obilje\u017eeno izbijanjem \u010de\u010denskog rata i prisilnim bijegom, kako bi kroz suo\u010davanjem s traumati\u010dnim sje\u0107anjima istra\u017eila mogu\u0107nost prekida kruga nasilja koji se prenosi generacijama.<\/p>\n

Jedna u milijun<\/em> Jacka MacInnesa<\/strong> i Itaba Azzama<\/strong> kroz desetogodi\u0161nje snimanje prati Israu od izbjegli\u0161tva iz Sirije do \u017eivota u Njema\u010dkoj i povratka, bilje\u017ee\u0107i odrastanje u stalnom kretanju izme\u0111u razli\u010ditih zemalja, kultura i privremenih domova. Novi po\u010deci<\/em> Vivianne Perelmuter<\/strong> i Isabelle Ingold<\/strong> prate \u010dovjeka koji nakon iskustva Vijetnamskog rata poku\u0161ava rekonstruirati vlastiti \u017eivotni smisao u sada\u0161njosti koja mu stalno izmi\u010de. Sli\u010dnu nit unutarnjih prijeloma nastavlja i Lisica pod ru\u017ei\u010dastim Mjesecom<\/em> Mehrdada Oskoueija<\/strong>, gdje tinejd\u017eerica kroz vlastite snimke i crte\u017ee bilje\u017ei poku\u0161aj bijega iz nasilnog okru\u017eenja, pretvaraju\u0107i vlastiti \u017eivot u prostor otpora. Sve moje sestre<\/em> Massouda Bakhshija<\/strong> promatra dug vremenski luk odrastanja triju sestara u Teheranu, \u010diji se osobni \u017eivoti postupno isprepli\u0107u s promjenama iranskog dru\u0161tva. Gotovo kao odgovor, Lome\u0107i prepreke<\/em> Sare Khaki<\/strong> i Mohammadrez Eynija<\/strong> radnju seli u ruralni Iran, gdje prva izabrana vije\u0107nica Sara Shahverdi kroz politi\u010dko djelovanje i svakodnevni otpor patrijarhatu mijenja polo\u017eaj \u017eena u zajednici \u2013 od borbe protiv dje\u010djih brakova do osna\u017eivanja djevojaka. U sli\u010dnom ali vrlo osobnom registru, Zahraa Ghandour<\/strong> u filmu Flana<\/em> kroz potragu za nestalom prijateljicom iz djetinjstva otvara pri\u010du o nasilju nad \u017eenama, obiteljskim gubicima i traumama koje oblikuju odrastanje u Bagdadu. Pitanjima polo\u017eaja \u017eena bavi se i Zemlja mu\u0161karaca<\/em> Mariam Bakacho Khatchvani<\/strong>, smje\u0161tena u gruzijsko planinsko selo u kojem se tradicija naslje\u0111ivanja sudara s otporom \u017eena koje \u017eele promjenu. Na tom tragu promjene tradicijskih obrazaca, Ivan Boiko<\/strong> u filmu Vjetar pu\u0161e gdje ho\u0107e<\/em> kroz vi\u0161emjese\u010dno snimanje bez naracije prati tushetske pastire i njihove migracije tisu\u0107a ovaca izme\u0111u planina i stepa, suprotstavljaju\u0107i drevni nomadski ritam sve vidljivijim tragovima suvremenog industrijskog i infrastrukturnog razvoja. Iz kolektivnih i dru\u0161tvenih okvira program se okre\u0107e prema intimnijim, gotovo meditativnim filmskim prostorima. Mira Rema<\/strong> u filmu Bolje poludjeti u divljini<\/em> prati izolirani \u017eivot dvojice bra\u0107e \u010diji se odnos raspada pod te\u017einom razli\u010ditih \u017eelja, dok film Zidovi <\/em>Sofie R\u00f8rdam<\/strong> i Nine Paninnguaq Skydsbjerg<\/strong> kroz odnos zatvorenice i autorice otvara pitanje povjerenja.<\/p>\n

Micha\u0142 Marczak<\/strong> u Razrje\u0161enju <\/em>prati oca koji nakon nestanka sina sam pokre\u0107e iscrpljuju\u0107u potragu uz Vislu, pretvaraju\u0107i gubitak u dugotrajno suo\u010davanje s nadom i prihva\u0107anjem, a u Ispovijestima jednog made\u017ea<\/em>, hibridnom filmu koji spaja intimni dokumentarni pristup i animaciju Mo Tan<\/strong> kroz povratak u obiteljski dom, pritisak tradicije i vlastitu dijagnozu preispituje obiteljske odnose i naslje\u0111e trauma. Program se dalje otvara prema globalnim ekonomskim i tehnolo\u0161kim strukturama. Natalia Koniarz<\/strong> u filmu Srebro <\/em>prikazuje \u017eivot u najvi\u0161em rudniku Bolivije, otvaraju\u0107i pitanje cijene modernog bogatstva i granica ljudske izdr\u017eljivosti u prostoru obilje\u017eenom radom, smr\u0107u i povijesnim naslje\u0111em. Pro\u0161la nesvr\u0161ena budu\u0107nost<\/em> Morteze Ahmadvanda<\/strong> i Firouzeh Khosrovani<\/strong> povezuje Iran i SAD kroz obiteljske arhive i iskustvo egzila, gdje tehnologija postaje jedini most izme\u0111u razdvojenih svjetova. U Slijepima za more<\/em> Tereze Smetanove<\/strong> kroz luke i kontejnerske terminale promatra se globalni sustav pomorske trgovine, gdje se iza industrijske logistike povremeno otvaraju intimni prizori \u017eivota. Sinteti\u010dko suosje\u0107anje<\/em> Marca Isaacsa<\/strong> kroz hibrid dokumentarnog i fikcijskog pristupa prati poku\u0161aj stvaranja \u201eautenti\u010dnih\u201c AI likova u istra\u017eiva\u010dkom laboratoriju, propituju\u0107i granice ljudske emocije i lica u eri umjetne inteligencije te budu\u0107nost same filmske slike kroz sukob istra\u017eiva\u010da, umjetnika i AI kreacija.<\/p>\n

Regionalna konkurencija okuplja 18 filmova koji polaze od \u017eivota u manjim zajednicama i svakodnevice u kojoj se privatni i kolektivni svjetovi neprestano prepli\u0107u. Otvaraju se teme nestajanja i preoblikovanja ruralnih i izoliranih prostora, odnosa \u010dovjeka prema krajoliku i \u017eivotinjama, ekonomskih i dru\u0161tvenih pritisaka, obiteljskih i generacijskih napetosti, te razli\u010ditih oblika sje\u0107anja, gubitka i dru\u0161tvenih promjena koje se odra\u017eavaju u intimnim \u017eivotima pojedinaca.<\/p>\n

Ruralna zajednica u filmu Vlak pro\u0111e svaki dan i nikada ne stane<\/em> Vlade Petrija<\/strong> \u017eivi u sjeni prolaznosti i gubitaka, izme\u0111u sprovoda, lokalne brija\u010dnice i humora koji ubla\u017eava svakodnevicu. Kroz ritam godi\u0161njih doba i neprekinutu prisutnost vlaka koji nikada ne staje, film gradi prostor u kojem se privatno i kolektivno neprestano prepli\u0107u. Iz tog mikrosvijeta otvara se pogled prema skrivenim slojevima povijesti u kriminalisti\u010dkom found footage<\/em> filmu Pozdravi iz Sekretarijata<\/em> Ivana Ramljaka<\/strong>. Arhivske fotografije napu\u0161tene policijske postaje razotkrivaju drugu stranu zrcala sun\u010dane vedrine popularne hrvatske turisti\u010dke destinacije. U Otapanju<\/em>, Nikolausa Geyrhaltera<\/strong>, ledeni krajolici postaju globalni arhiv nestajanja, gdje se klimatske promjene upisuju u svakodnevni \u017eivot ljudi koji u tim prostorima \u017eive. Planina se ne\u0107e pomaknuti<\/em> Petre Seli\u0161kar<\/strong> prati odrastanje trojice bra\u0107e u makedonskim planinama, izme\u0111u te\u0161kog rada, igre i izolacije. Kako odrastaju, njihovi se odnosi po\u010dinju mijenjati, otvaraju\u0107i pitanje mogu li ostati pastiri i kakva ih budu\u0107nost uop\u0107e \u010deka.<\/p>\n

Kakva pak budu\u0107nost \u010deka nekoliko stotina grla koza na pu\u010dinskom otoku, zaostalih nakon propasti dr\u017eavnog projekta razvoja lokalnog sto\u010darstva, pitanje je koje postavlja Ton\u0107i Ga\u0107ina<\/strong> svojim filmom Koze!<\/em>, dok u Vu\u010djoj gozbi<\/em> Jadrana Bobana<\/strong> strah od vukova u dalmatinskom zale\u0111u otvara pri\u010du o napu\u0161tenim zajednicama, nepovjerenju i \u0161irenju teorija zavjere u prostoru ekonomskog i infrastrukturnog zanemarivanja. Na istom je tragu Za nekoliko kri\u0161ki sira<\/em> Nikole Boshnakova<\/strong>: mala farma postaje simbol nestajanja ruralnog \u017eivota pod teretom ekonomskih i dru\u0161tvenih promjena. U pone\u0161to ogoljenijem obliku odnosa \u010dovjeka, \u017eivotinje i pre\u017eivljavanja u ekstremnim uvjetima, Mora li i konj raditi?<\/em> Leonharda Thomasa Pilla<\/strong> prati pastiricu Valeriju \u010dija se svakodnevica odvija u stalnom kretanju sa stadom, u potpunoj posve\u0107enosti radu na otvorenom i \u017eivotu izvan stabilnog doma.<\/p>\n

Prekrasni ali i surovi li\u010dki krajolik u Mirnoj Dolini<\/em> Sebastijana Borov\u010daka<\/strong> postaje prostor neizvjesnosti, dok potraga za nestalim mu\u0161karcem otkriva svu njegovu nepristupa\u010dnost. Iz te fizi\u010dke borbe s krajolikom, program se pomi\u010de prema unutarnjim prostorima ranjivosti i iscjeljenja, ali i prema raspadanju dru\u0161tvenih veza koje su neko\u0107 davale smisao zajednici. U Lavandi <\/em>Mateje Rai\u010dkovi\u0107<\/strong> priroda postaje prostor osobne rekonstrukcije i suo\u010davanja s traumom, dok se u Sjeti se moje pjesme<\/em> Jelene Bosanac<\/strong> i Tanje Brzakovi\u0107<\/strong> kroz nestanak gostionice Jablan razotkriva kako se kolektivni prostori pripadanja mogu u trenu pretvoriti iz mjesta ljubavi i veselja u objekte mr\u017enje i destrukcije. Nestabilnost se u filmu Medo u \u0161parugama<\/em> Ivana Grgura<\/strong> seli u medijski prostor, gdje pojava medvjeda u malom gradu pokre\u0107e kolektivnu paranoju i razotkriva mutne granice izme\u0111u istine i la\u017ei u doba dru\u0161tvenih mre\u017ea. Tako je moralo biti<\/em> Oliv\u00e9ra M\u00e1rka T\u00f3tha<\/strong> prati tinejd\u017eera iz ruralne Ma\u0111arske koji ubrzano postaje rap<\/em> zvijezda, dok se istodobno poku\u0161ava nositi sa \u0161kolom i obiteljskim \u017eivotom. Kroz trogodi\u0161nje pra\u0107enje njegova uspona i pada film oblikuje portret Generacije Z. Ruralna Ma\u0111arske mjesto je radnje i filma Omama<\/em>, Martina Herra<\/strong>. Kroz susret 88-godi\u0161njakinje i njezina unuka koji se vra\u0107a kako bi ponovno uspostavili odnos, Omama<\/em> otvara intimnu i pomaknutu studiju o starenju, klasnim razlikama te krhkoj vezi izme\u0111u brige i udaljenosti. U \u0161irem registru obiteljskih odnosa i osobne dislokacije, Tragovi pripadanja<\/em> Tatjane Bo\u017ei\u0107<\/strong> prati autoricu koja, nakon \u017eivota diljem Europe, poku\u0161ava razumjeti vlastiti trajni osje\u0107aj nepripadnosti i prona\u0107i oblik pripadanja. S druge strane, Ovaj po\u017eeljni stroj<\/em> Mine Simen\u010di\u0107<\/strong> otvara pitanje \u0161to sve gubimo u procesu emigracije i tra\u017eenja \u201eboljeg \u017eivota\u201d. Kolektivna tijela i povijesni slojevi pojavljuju se kao prostor pam\u0107enja i ideolo\u0161kih prijeloma.<\/p>\n

U Sletu 1988<\/em> Marte Popivode<\/strong> tijelo plesa\u010dice postaje arhiv socijalisti\u010dke Jugoslavije, gdje se kroz pokret \u010duva i raspada jedno dru\u0161tveno sje\u0107anje. Polaze\u0107i od tvrdnje Kire Muratove da \u017eene stvaraju \u201etvr\u0111e\u201d filmove, Isa Willinger<\/strong> u filmu Nemilosrdne <\/em>istra\u017euje kako redateljice i nebinarni autori kroz povijest i sada\u0161njost prikazuju nasilje, poni\u017eenje i odnose mo\u0107i. Kroz susrete s filma\u0161ima i promi\u0161ljanje o tzv. \u201efemale gazeu\u201d, film otvara \u0161ire pitanje odnosa roda i mo\u0107i, kako na ekranu, tako i izvan njega.<\/p>\n

\u201eImat \u0107emo projekcija kao prije korone. Imat \u0107emo oskarovce kao goste u godini kad su dobili Oscare: za film koji smo me\u0111u prvima u svijetu i sami nagradili. Imamo mladu, motiviranu i strastvenu ekipu koja je uistinu kapilarno povezana s Akademijom dramske umjetnosti. Festival nam je sastavni dio dviju va\u017enih svjetskih i europskih filmskih obitelji: Europske filmske akademije i Cannes Docs. ZagrebDox Pro se kona\u010dno ustabilio i prona\u0161ao<\/em> nakon nekoliko godina lutanja. Mogu samo poru\u010diti kolegicama i kolegama te svim ljubiteljima filma: u\u017eivajte u svom ZagrebDoxu!\u201c izjavio je Hrvoje Puk\u0161ec.<\/p>\n

Me\u0111unarodni festival dokumentarnog filma ZagrebDox o\u010dekuje nas u kinima Kaptol Boutiquea od 19. do 26. travnja 2026. godine.<\/p>\n

ZagrebDox se odr\u017eava uz potporu Grada Zagreba, Hrvatskog audiovizualnog centra, Dru\u0161tva hrvatskih filmskih autora i Turisti\u010dke zajednice Grada Zagreba.<\/p>\n

Sve novosti i informacije o ZagrebDoxu dostupne su na slu\u017ebenoj stranici http:\/\/zagrebdox.net\/<\/a> te na dru\u0161tvenim mre\u017eama festivala.<\/p>\n

[izvor informacije ZagrebDox<\/a><\/strong>]<\/p>\n