Dvije prijateljice u po\u010detnim tridesetim, razli\u010ditih \u017eivotnih i radnih okolnosti, sastaju se srijedom i povjeravaju o svojim te\u017enjama, tra\u017eenjima\u00a0 i razo\u010darenjima. U komornoj atmosferi polukru\u017ene dvorane &TD-a, glumice Judita Frankovi\u0107 Brdar i Paola Slavica, uvjerljivo, duhovito i dramati\u010dno\u00a0 govore o ‘generaciji mobitela’, a predstava koja traje vi\u0161e od sat vremena \u010dini se kra\u0107a zbog svoje dinamike i semantike \ud83d\ude42 .<\/p>\n
Tridesete godine mo\u017eda su najte\u017ee godine koje moraju izdr\u017eati svi koji (bez uvjeta i razloga) ne u\u017eivaju u \u017eivotu.\u00a0 S jedne strane, postoji pro\u0161lost, jo\u0161 bliska detaljima, ali izgubljena i idealizirana vremenskim odmakom. S druge strane, \u017eivotni ciljevi jo\u0161 su daleko, a ve\u0107 se vidi da ih ne\u0107emo posti\u0107i.<\/p>\n
Tridesete su posebno uznemiruju\u0107e za akademski obrazovane ljude, koji su u \u0161kolovanju ‘potro\u0161ili’ godine i upravo kad postignu ono u \u0161to su toliko ulo\u017eili, kad dobiju diplomu, moraju po\u010deti od po\u010detka. Pojavljuju su kao novaci (pripravnici) na radnim mjestima (ako ih uop\u0107e uspiju dobiti) i uspore\u0111uju ono \u0161to su ostvarili s o\u010dekivanjima.<\/p>\n
<\/p>\n
Va\u017enije polovice ; Foto RJ<\/p>\n
Tridesete su osobito osjetljive za \u017eene, bez obzira na nastojanja i postignu\u0107a u podru\u010dju emancipacije spolova. \u010cinjenica je da \u017eene nisu opremljene za ‘odgo\u0111enu trudno\u0107u’ i utjecaj biolo\u0161kog sata na akademsku karijeru\u00a0 tako\u0111er je jedna od tema Predstave.<\/p>\n
Ali ono \u010dime tridesete zastra\u0161uju sve, to su ve\u0107 u\u010dinjeni izbori, su\u017eavanje prostora slobodnih odluka i konkretizirani osje\u0107aji prolaznosti. To su (mo\u017eda posljednje) godine u kojima bismo mogli ostvariti ‘sve i sad’, ali sad ve\u0107 uz posljedice i rizike na\u0161ih promjena odluka. Slijedi razdoblje u kojem ni\u0161ta ne\u0107e biti mogu\u0107e izmijeniti. To su, zapravo, godine u kojem se najsna\u017enije osje\u0107aju ‘oportunitetni gubici’.<\/p>\n
Na\u0161e junakinje bore se s tim pritiscima, porazima i odlaganjima, bore se protiv malodu\u0161nosti dostupnim metodama autosugestije i psihoterapije, a najpouzdanija metoda je osobno povjeravanje, pa \u010dak i kad se obmanjuju planovima i poduze\u0107ima.<\/p>\n
Ono \u0161to ih mu\u010di nije samo njihova situacija (koja naoko nije tako te\u0161ka, bar imaju (unajmljeni) krov nad glavom i diplome u vitrinama), ve\u0107 uvjerenje da su drugi (pa i oni koji u \u0161koli to nisu dali naslutiti) ‘pro\u0161li bolje’ u \u017eivotu. Nekima od njih junakinje zavide (ljudski razumljivo i vi\u0161e duhovito nego zlo\u010desto), ali to je zato \u0161to ne znaju kako je njima. Jer nikome nije dobro. Nitko nema sve \u0161to mu treba. U isto vrijeme \u017eelimo i ‘ono ne\u0161to’ i ono \u0161to to isklju\u010duje, privla\u010de nas suprotnosti i\u00a0 mogu\u0107nosti i nijanse (ne samo sivog \ud83d\ude42 ) svih mogu\u0107nosti.<\/p>\n
Jedna od prepreka mladena\u010dkoj slobodi izbora je izbor karijere ili obiteljskog \u017eivota. I uvijek se \u010dini krivim izborom onome tko je izabrao jedno, a nije drugo. Izbor jedne strategije (maj\u010dinstvo ili karijera) nije rje\u0161enje.\u00a0 To mogu zaklju\u010diti junakinje i iz vlastitih primjera.\u00a0 Jedna od njih posve\u0107ena je\u00a0 obitelji, a druga ima ‘dobar posao’. I jednoj i drugoj nedostaje ono ‘drugo’, \u0161to druga nema. Ali \u010dak da imaju oboje, uvijek ima mjesta za ono \u010dega nema i \u0161to nam nedostaje. Nitko nije uspje\u0161an, samo kad bismo to znali (\u010ditaj Huxleya).<\/p>\n
U jednoj od scena, u okviru\u00a0 planova kojim \u0107e se ‘nagraditi’ i razbiti rutinu, jedna od prijateljica ka\u017ee kako \u0107e oti\u0107i u zra\u010dnu luku, naru\u010diti kavu i gledati putnike. Sjetila sam se svoja dva sata ovog kolovoza na Gatwicku. Samo onaj tko ne putuje mo\u017ee u\u017eivati u ‘aerodromskoj kavi’ \ud83d\ude42 . U jednoj sceni spominju kolegicu koja ide na ve\u010deru s direktorom (ravnateljem). Samo onaj tko ne ide na poslovnu ve\u010deru mo\u017ee zami\u0161ljati kako je ugodno u tom dru\u0161tvu u skupom restoranu. Nikome nije lako. Ni onome kome mo\u017eemo zavidjeti \ud83d\ude42 . Ali lak\u0161e je podnositi tridesete (i druga ljudska doba) ako postanu inspiracija za tekstove, predstave i druge umjetni\u010dke interpretacije.<\/p>\n
Informacije o predstavi: <\/strong><\/p>\n Autorice: Beatrica Kurbel i Mirna Rustemovi\u0107 Ada Juki\u0107<\/strong>
\nRe\u017eija: Paola Slavica
\nGlume: Judita Frankovi\u0107 Brdar i Paola Slavica
\nDizajn i scenografija: Luka Bor\u010di\u0107
\nProdukcija: Teatar Ma\u0161ina Igre u suradnji s Teatrom &TD<\/p>\n
\nZagreb, 29 11 2019.<\/p>\n