{"id":12453,"date":"2014-01-13T22:43:02","date_gmt":"2014-01-13T21:43:02","guid":{"rendered":"http:\/\/film-mag.net\/wp\/?p=12453"},"modified":"2014-01-13T22:50:20","modified_gmt":"2014-01-13T21:50:20","slug":"putovanje-u-bruxelles-pise-trpimir-spiker","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/film-mag.net\/wp\/?p=12453","title":{"rendered":"PUTOVANJE U BRUXELLES [pi\u0161e Trpimir Spiker]"},"content":{"rendered":"

24. o\u017eujka 1999. trebao sam slu\u017ebeno otputovati u Bruxelles. Ve\u0107 se danima govorilo i pisalo u svjetskim medijima da predstoji napad NATO snaga na Srbiju i Crnu Goru, jedine preostale dijelove nekada\u0161nje zajedni\u010dke dr\u017eave. Nagovje\u0161taji o napadu pretvorili su se u stvarnost i cijelo podru\u010dje biv\u0161e Jugoslavije blokirano je za civilni zra\u010dni promet, tako i zagreba\u010dka zrakoplovna luka Pleso. Bez obzira na to, ipak sam odlu\u010dio oti\u0107i na Pleso i sa\u010dekati daljnji razvoj doga\u0111aja. Moje mi je dotada\u0161nje iskustvo govorilo da se mora na\u0107i rje\u0161enje za putnike koji \u0107e se zate\u0107i na aerodromu. Na Plesu se iz minute u minutu pove\u0107avao broj putnika, jer ni jedna linija kojima se ina\u010de prebacivalo putnike na ve\u0107a zrakoplovna odredi\u0161ta Europe, nije toga jutra radila.<\/p>\n

\"Maketa<\/a>

Maketa padobranca (Faust Vran\u010di\u0107) na Prvi\u0107u ; Foto AJ<\/p><\/div>\n

Poprili\u010dno miran, iako je realno rat bio blizu, \u010dekao sam i promatrao ljude oko sebe. Ve\u0107ina ih je nervozno opsjedala \u0161alter informacija, iako je razglas svako malo javljao da od planiranih letova toga dana nema ni\u0161ta, ali da se sljede\u0107e informacije o\u010dekuju za, recimo pola sata. U tom, dosta turobnom ambijentu op\u0107e \u010dekaonice u \u0161to se Pleso bilo pretvorilo zamijetio sam trojicu ljudi, shvativ\u0161i da su glazbenici. Imali su, naime, putnu opremu za svoje instrumente i nisu pokazivali ni trunku nervoze, dapa\u010de, zra\u010dili su jednim le\u017eernim ‘ba\u0161-me-briga’ stilom, \u0161to me, moram priznati privuklo. Pribli\u017eio sam im se i \u010duo da govore i engleski i francuski (\u0161to su i ‘moji’ jezici) i uskoro shvatio da su bili u Zagrebu na festivalu jazz glazbe na kojem im je doma\u0107in bio Bo\u0161ko Petrovi\u0107. Moje anonimno ‘prikradanje’ maloj skupini zavr\u0161ilo je pristupom i nekom vrstom neformalnog upoznavanja, kroz dosjetke vezane uz stanje na aerodromu. Nastaviv\u0161i \u010davrljati u istom stilu do\u010dekali smo i obavijest da se putnici za Bruxelles i Amsterdam mogu uputiti pred zgradu aerodroma, gdje ih \u010dekaju autobusi za prijevoz na mariborski aerodrom. Bravo! Dakle, ipak se ne\u0161to kre\u0107e. Do dolaska u Maribor, mala, sada ve\u0107 \u010detvero\u010dlana skupina (prihvatili su me vrlo brzo) bila je ve\u0107 tako homogena, da su poku\u0161aji nekolicine drugih osoba da se pridru\u017ee propali sami po sebi jer nisu sadr\u017eavali onu dozu onog duha i raspolo\u017eenja koje smo razvili putem. Dru\u017eenje se nastavilo i u zrakoplovu Croatia Airlinesa koji je improvizirano skupio putnike za Amsterdam, a potom i Bruxelles. Dolazak na jedan od najve\u0107ih aerodroma u Europi, Schiphol u Nizozemskoj, bio je redovit. Tamo je na\u0161a grupa ostala na samo dva \u010dlana, jer su dvojica ostala u Amsterdamu. U atmosferi dobrog dru\u017eenja, a napokon i djelomi\u010dnog rastanka, potpuno sam zaboravio da moram posebno prijaviti svoj kofer, jer radilo se o posebnoj liniji pa moja prtljaga nije bila prijavljena do kona\u010dnog odredi\u0161ta.<\/p>\n

Istine radi, moram re\u0107i da na\u0161e dobro raspolo\u017eenje nije bilo rezultat konzumacije pi\u0107a, ponajmanje alkoholnih! Tako smo, napokon, oko 20 sati stigli i u Bruxelles. Prije toga moj me suputnik bio pozvao na pi\u0107e doma, u ku\u0107i koja nije daleko od aerodroma, prije nego produ\u017eim za hotel u kojem sam imao rezerviranu sobu. Iskreno, malo sam dvojio oko poziva na ve\u010dernje pi\u0107e s mu\u0161karcem svojih godina, simpati\u010dnim, ni po \u010demu \u010dudnim, ali ipak… Stigav\u0161i na aerodrom znao sam da najprije moram rije\u0161iti pitanje prtljage. Do\u0161li smo do ureda za prijavu nestanka prtljage, u\u0161ao sam u praznu prostoriju i odmah bio na redu. Moj me suputnik pri\u010dekao ispred vrata i naglas mi doviknuo: ‘\u010cekam te!’ Na to mi se obratio slu\u017ebenik ureda i upitao: ‘Poznate li Vi ovog gospodina?’ Rekao sam da smo se dru\u017eili putem, ali da mu, zapravo, ne znam ni ime! Moje iznena\u0111enje nije bilo malo kada mi je slu\u017ebenik rekao: ‘Pa to je Philip Catherine, najbolji jazz gitarist Europe!’ \u010covjek koji je ve\u0107 godinama nosio ‘breme’ nasljednika Djanga Reinhardta, a nagradu s njegovim imenom dobio 1995., da bi gotovo usporedo bio nazivan ‘ocem belgijskog jazza’… Na svoju sramotu, priznajem da to tada nisam znao! Pi\u0107e smo na kraju ipak popili!<\/p>\n

Dopisivali smo se mailovima neko vrijeme, a meni je ostalo sje\u0107anje na prekrasno dru\u017eenje i \u010dinjenicu da ljudi mogu sjajno funkcionirati i izvan svojih zanimanja; on, naime tada nije znao ni \u010dime se ja bavim!<\/p>\n

\u0160to god sam tada radio, sada sam u mirovini \uf04a. A kad se danas spomene Bruxelles, pomisli se na europske fondove ili institucije. Moja asocijacija je jazz.<\/p>\n

Trpimir Spiker, Zagreb 29. 11. 2013.<\/em><\/p>\n

Share<\/a><\/div>