Vrag je u (izgubljenim) detaljima

Franšiza nastala na uspjehu dva vrhunska filma – prvo ‘Prizivanje’ (2013.) i još bolji nastavak iz 2016., između kojih je pokrenut spin-off ‘Anabelle’ (2014.) – rastegnuta je na čak osam filmova: jedva gledljive nastavke ‘Anabelle’ (2017., 2019.), sasvim negledljivu ‘Časnu’ (2018.), klišejiziranu ali zabavnu i tehnički solidnu ‘La Llorona: Prokletstvo tugujuće žene’ (2019.). Upravo je redatelj ‘La Llorone’, Michael Chaves odabran za režiju friške krvi u franšizi i možda je u tome najveći problem.

Prva dva ‘Prizivanja’ opravdano se komplimentiraju kao potencijalno najbolji horori 21. stoljeća primarno zbog rukopisa Jamesa Wana. Neki će reći da je Wan usavršio žanr komercijalnog horora no kad radite visoko kvalitetna djela, ne možete previše brinuti oko epiteta. Doista, komercijalni horor nije blamaža ako govorimo o Jamesu Wanu ili npr. Alexandreu Aji (čiji se comeback iz 2019., ‘Plijen’, našao na popisu najboljih filmova godine časopisa Variety). Wanovi filmovi stoje jako dobro čak i u konkurenciji s tzv. high-elevated hororom koji je doživio uzlet s Arijem Asterom i Robertom Eggersom i što je zanimljivo, skoro svi su pretvoreni u velike franšize. Debi ‘Slagalica strave’ (2004.) prometnuo se u gigantsku horor franšizu a izvrstan horor ‘Podmuklo’ (2010.) i nastavak iz 2013. također su postali dijelom većeg serijala. Što je zajedničko svim navedenim naslovima? Izvrsni ‘prvi’ filmovi, nekad praćeni jakim nastavkom (kao što je slučaj s ‘Prizivanjem’ i ‘Podmuklim’) i hordom ostalih nastavaka koji kvalitetom jako odudaraju od originala i u zadnjim ‘vagonima’ dosežu dno. Naravno, nizašto od toga ne možemo okriviti Wana, nijedan loš (a kamoli grozan) nastavak nije se formatirao pod njegovom palicom, Wan je većinu navedenih franšiza nastavio podupirati kao producent i dio scenarističkog tima.

Fotografiju ustupio Blitz

‘Prizivanje 3: Kriv je Sotona’ prvi je izravan nastavak umjesto širenja spin-off priča. Patrick Wilson i Vera Farmiga ponovno su sjajni kao supružnici Warren – glumom, karizmom i kemijom nimalo ne odudaraju od standarda prvih dvaju filmova. Warrenovi se u novom ‘Prizivanju’ suočavaju s novom nadnaravnom prijetnjom: demonskim silama koje su zaposjele dječaka iz obitelji Glatzel a ubrzo i obiteljskog prijatelja, Arneja Cheyenne Johnsona. Johnson je navodno pod utjecajem demonskog opsjednuća počinio ubojstvo a njegovo suđenje iz 1981. u povijesti američkog zločina poznato je kao „Devil Made Me Do It“ slučaj – dakle, (pod)naslov filma nije jeftini poklič već kriminalistički termin. Suđenje Johnsonu inspiriralo je i niskobudžetni TV film iz 1983., ‘The Demon Murder Case’ u kojem je karijeru započinjao Kevin Bacon a iste godine Gerald Brittle napisao je, uz sudjelovanje (nefiktivne) Lorraine Warren, knjigu ‘The Devil in Connecticut’ koja je nadahnula ovaj film.

Naravno, u filmskoj recenziji nećemo previše raspravljati o autentičnosti stvarnih događaja ni stvarnih osoba koji su inspirirali film; čak i kod ekranizacija koje se kunu u autentičnost, brzo i lako nađe se publika posvađana vlastitim interpretacijama i uvjerenjima. Informativni sadržaji i literatura o stvarnim slučajevima lako su dostupni svakome tko je zainteresiran.

Vratimo se trećem ‘Prizivanju’. Nakon jakog uvoda (egzorcizam dječaka Glatzel koji snimljen kao hommage Friedkinovom ‘Egzorcistu’ i upoznavanje protagonista) film se odmiče od žanra tradicionalnog horora i skliže u teren nadnaravnog trilera i detektivske priče: doznajemo da je slučaj ukletog ubojice Johnsona povezan još s jednim ubojstvom a supružnici Warren brzo moraju raspetljati čvorove i otkriti tko (ili što) stoji iza svega.

Dio hororofila sigurno neće biti oduševljen s žanrovskim okretom no osobno sam ljubitelj nadnaravnih trilera i obzirom da je tema zaposjednutih kuća i objekata već razrađena u prethodnim filmovima, svježa i drukčija perspektiva nije na odmet. Plus, kroz priču vidimo nekoliko hommagea žanrovskim klasicima (spomenuti ‘Egzorcist’ i također, ‘Strava u Ulici Brijestova’). Dakle, casting je više nego dobar – uz moćan vodeći duo, zanimljiva je sporedna uloga Johna Noblea (široj publici najpoznatiji kao zlosretni upravitelj Gondora iz Gospodara prstenova) – estetika kamere je vješta, vidimo da je redatelj Chaves stilski sazrio i odmaknuo se od klišejiziranih prepada.

Međutim, rasplet filma ipak nije zaokružena cjelina, priča je ostavljena s dosta ‘rupa’. Primjerice, nadala sam se detaljnijem prikazu suđenja Johnsonu i razradi kriminalističkog zapleta no u završnici to ostaje nedorečeno. Kvaliteta Wanovih filmova, među ostalom, leži u posvećivanju detaljima. Prvo i drugo ‘Prizivanje’ snimljeni su kao studija slučaja, publika je potpuno upoznata sa svim akterima (ljudskim i onima koji to nisu), njihovim motivacijama i pozadinskim pričama, mitologijom, religijom, psihologijom, estetskim karakteristikama ere u kojoj se radnja događa. U završnici trećeg ‘Prizivanja’ doznajemo tko je negativac ali razrada lika gotovo je nepostojeća, moglo bi se reći da je ovaj filmski vrag u izgubljenim detaljima. Slabo finale ozbiljno je narušilo dojam o cjelini ali imajući na umu da je franšiza opterećena brojnim spin-off filmovima i njihovim lošim nastavcima, cijenim Chavesov trud da izbaci nešto u rangu prva dva filma. Vjerojatno će se mnogi poklonici tzv. Conjuring Universe složiti da bi s Wanovom režijom ovaj film ispao jako dobar (a ako je Wan prezauzet, zašto ne angažirati nekog iskusnijeg i kvalitetnog redatelja koji se dokazao na horor terenu, recimo Mikea Flanagana?).

Iva Esterajher