VELIKO NATJECANJE DUGOMETRAŽNOG FILMA ANIMAFESTA 2021: U KONKURENCIJI I RUSKI AVANGARDNI SPEKTAKL KOJI JE NASTAJAO VIŠE OD POLA STOLJEĆA

Zagreb, 28. svibnja 2021. – U Velikom natjecanju dugometražnog filma Animafesta 2021 koje nudi šest monumentalnih djela rame uz rame nalaze se visokoproducirani i samostalno realizirani radovi, izraziti tehnički hibridi te nevjerojatne priče o višegodišnjim autorskim opsesijama. Od irske povijesne bajke jedinstvene ljepote za sve uzraste, preko ruskog avangardnog kolažnog spektakla, psihodeličnog američkog filma “izbjeglog iz 1970-ih”, dirljivog čileanskog SF-a i poljske autobiografske groteske, do dokumentarnog eseja o Quebecu – dugi metar na Animafestu ne nudi “za svakoga ponešto”, već “za svakoga sve”.

Fotografiju ustupio Animafest

Za Oscara 2021 nominirani film WolfWalkers irskih čarobnjaka iz studija Cartoon Saloon Tomma Moorea i Rossa Stewarta ne bi trebale propustiti ne samo obitelji s djecom svih uzrasta, ne samo poklonici obožavanih Tajne Kellsa i Pjesme mora, prethodnih prekrasnih i originalnih radova s mitološkim podtekstom ovih majstora, već ni ljubitelji umjetničke animacije s društvenokritičkim potencijalom. Iako se nekima prikaz magičnih događaja iz okolice Kilkennyja oko 1650. godine može činiti slikovničarski raskošnom klasičnom pričom o odnosu ustrašenog i posesivnog roditelja s poduzetnim djetetom koje odbija društvene norme i vidi svijet iz narodnih vjerovanja te se preobražava “kako bi nešto naučilo”, kontekst i estetika Wolfwalkersa nadilaze “red akcije, red humora, red pouke” poznat iz holivudskih crtića “za male i velike”. Prije svega, junakinja Robin i njezin otac-lovac na vukove Englezi su “dotepeni” u Irsku na valu brutalne Cromwellove okupacije, pridošlice dakle u prostor etničko-političkih tenzija. Cromwell je vjerski fanatik koji pripitomljujući vukove i odbacujući poganska vjerovanja zapravo pripitomljava irski narod. Također je snažan prikaz društvenog pritiska na pretvaranje djevojaka u sluškinje koje opslužuju maskulini ratnički poredak. Sve to, naravno, ne mora zanimati mlađe gledatelje koji će uživati u napetoj i dirljivoj priči s alternativnopovijesnim, dakle sretnijim završetkom. No i oni će primijetiti kako je svaki kadar prekrasna slika – neki izgledaju kao concept art kakvog raskošnog igranog fantasyja, drugi, pak, sadrže zanimljiv prikaz vučjih instinkta koji se oslanja na skicoznost i dekoloriranost. Svoju pseudosrednjovjekovnu estetiku Tomm Moore u WolfWalkersima razrađuje do savršenstva – vizualni dojam ponovno je razmjerno plošan sa sugestijom “bez-perspektivnosti”, oštrijim linijama i evokacijom onodobne umjetnosti, ali ovoga puta i s fenomenalnim pružanjima koja dubinu odmjenjuju vertikalnošću. Tim se postupkom postižu zadivljujući prikazi grada i mnoštva. Kako boje WolfWalkersa izmiču svakom pokušaju tekstualnog opisa, dovoljno je reći kako se događajima ovdje može pristupiti kao tek povodu lutanja šumom, bez da se time tvrdi išta loše o njihovoj fabuli. Članovi Cartoon Saloona održat će tijekom festivala online izlaganje o nastanku filma.

Nos ili zavjera odmetnika legendarnog ruskog animatora Andreja Hržanovskog možda je i najveća priča ovogodišnje konkurencije. Monumentalno umjetničko djelo, adaptacija avangardne opere Dmitrija Šostakoviča temeljene na djelima Gogolja i drugih klasika, ostvareno je prvenstveno kolažom, ali i mnoštvom drugih tehnika (2D crtež, tuš, igrani i arhivski film, računalna animacija, fotografija i dagerotipija…) te je nastajalo više od pola stoljeća. Dozvolu za korištenje glazbe redatelj je tako dobio od samog Šostakoviča. U trodijelnom spektaklu ruske kulture i povijesti susreću se, pored autora Nosa, Mejerhold, Ejzenštejn, Bulgakov, Staljin i cijeli Centralni komitet kako bi “raspravili” razlike između formalističke i realističke umjetnosti. Na ovom satiričnom, farsičnom presjecištu avangarde i postmoderne upadljivo se ističu konstruktivizam, futurizam i piktorijalni realizam s elementima nadrealizma i montaže atrakcija, ali nemoguće je nabrojati sve tehnike, perspektive, povijesne i fikcionalne ličnosti, glazbene i likovne utjecaje ovog Gesamtkunstwerka. Sigurno je jedino da se temelji na polifoniji i polihistoriji koja ne bježi od diskontinuiteta te da u svojoj mnoštvenosti daje novo značenje sintagmi “prštava referencijalnost”. Suvremena medijska komponenta sadržana je u okvirnom letu Aeroflotovim avionom (uobičajeno nazvanim prema “velikom Rusu”) s mnoštvom ekrana, u metafilmskim insertima animatora na poslu, u anakronizmima poput računala u 19. stoljeću te u kontinuirano prisutnom elementu publike, dok je promišljanje o prirodi opresije i umjetničkog stvaranja, dakako, univerzalno. Vokalne akrobacije, disharmonija i atonalnost prvi dio filma čine zahtjevnom “pljuskom društvenom ukusu”, ali uz olakotnu okolnost oporog intertekstualnog humora i pobornici klasičnog izraza trebali bi izdržati do drugoga čina koji nakon romantične minijature između Bulgakova i Staljina donosi, i dalje u formi opere, zaumni obračun socrealističkih tendencija s avangardom. Ovdje se, međutim, uz uplive narodne muzike uglazbljuju socrealistički manifesti, uključujući i tekst samoga Vožda oko kojega plaze poznata lica Jagode, Ždanova, Kaganoviča, Molotova, Mikojana i dr. Film nagrađen Nagradom žirija u Annecyju završava otrežnjujućim arhivskim podsjećanjem na mučene, zatvarane i ubijane umjetnike. Hržanovski, koji je diplomirao kod Leva Kulješova i blisko surađivao s Jurijem Norštejnom u okviru studija SHAR iz kojega Nos i dolazi, još je 1960-ih u svojim filmovima kritizirao komunističku birokraciju (Živio jednom Kozjavin, Ormar) te potpisuje i prvi zabranjeni sovjetski animirani film Staklena harmonika zbog kojega je služio prisilni dvogodišnji vojni rok. Na Zapadu se, međutim, proslavio tek 2000-ih filmom Soba i pol o Josifu Brodskom kojega je Nos svojevrsni nastavak.

Sa Sundancea nam preko Berlinalea stiže ambiciozna američka psihodelična eksplozija alegorijske fantastike Cryptozoo Dasha Shawa koji, u skladu s ovogodišnjim tematskim programom Animafesta, usko surađuje sa suprugom Jane Samborski kao glavnom animatoricom. Film čiji se crtež pri pokretu doima kao kolaž i čije ekspresionističke boje te estetika tarota evociraju 1970-e, djeluje kao nešto što je moglo nastati pod okriljem Metal Hurlanta, što ne čudi kada se zna da je Shaw dugo bio prvenstveno uspješni strip-autor. Vizualne asocijacije nižu se dalje prema Fantastičnom planetu Renéa Lalouxa, a sam autor ističe izgubljeni film Winsora McCaya Kentauri, Akiru te igru uloga Dungeons & Dragons. Premisa o zaštitnici mitoloških bića, veterinarki motiviranoj iskustvom iz djetinjstva te sponzoriranoj po ostarjeloj meceni – vlasnici svojevrsnog zoološkog vrta / tematskog parka / skloništa – alegorija je o odstranjivanju šezdesetosmaških snova i utopijskog kontrakulturnog impulsa iz zapadne civilizacije u korist vojnoindustrijske paradigme. Stoga je to, razumljivo, u dobroj mjeri i priča o nasilju. Sustegnuto tripoidan film lako se prati zahvaljujući čvrstoj, avanturističko-akcijskoj fabuli koja podsjeća na kakvog pomaknutog Indianu Jonesa kojemu se “na misiji” spašavanja japanskog bića koje jede snove pridružuje Gorgona. Iako se stupanj ironijskog odmaka prema nerijetko bedastim, a kadšto i posesivno zaljubljenim hipijima i njihovim “napušenim” vizijama, pa i prema poukama u stilu “inteligencija i izgled nisu povezani” i “ljubav se ljubavlju vraća”, ne može točno ustanoviti, Cryptozoo svakako otvara i raspravu o licu i naličju “zaštite prirode” u kapitalističkom kontekstu, o nužnosti samofinanciranja ekologije kao spektakla, odnosno o osjetljivim granicama zaštite i slobode. Neobične animacijske vizije panova, grifona, himeri, hidri, jednoroga, krakena, alkonosta itd. itd. iščekuju se iz slike u sliku ovog intrigantnog filma koji se djelomično nadaje i kao klasična gotska priča o hubrisu i čudovištima, a svakako i kao edukativna platforma za upoznavanje svjetskih mitologija.

Nadrealizam, apsurd i groteska često se spominju pri opisu suvremenog kratkog umjetničkog animiranog filma, ali dugometražna animacija mnogo im je manje sklona. Zato posebno raduje snažan, globalni medijski odjek poljskog filma Uništi to i odlazi iz ovog grada Mariusza Wilczyńskog. “Sirov, intenzivan i sanjiv” piše Peter Bradshaw u The Guardianu, Variety nalazi utjecaje Grosza, Dixa, Švankmajera i Barte, a Indiewire tvrdi: “Don Hertzfeldt prema ovome izgleda kao Disney.” Tu su i dvije nominacije na Berlinaleu gdje je film premijerno prikazan, posebna nagrada žirija u Annecyju, glavna nagrada u Ottawi te ona kritike na Viennaleu. S četrnaest godina dugim procesom stvaranja, ovaj autobiografski, fragmentirani film o sjećanju, starosti, tijelu, umiranju, obiteljskom životu, odgoju i rastanku od bližnjih još je jedno kapitalno djelo u konkurenciji s hibridnom formom jer koristi kolaž, crtež na papiru, 2D, 3D itd. Također je još jedan rad koji se upušta u rekonstrukciju 1970-ih, ovoga puta Łódźa koji je prelomljen kroz bizarne, morbidne, kadšto i opscene i odbojne strahove, neuroze i noćne more, ali i melankoliju i crni humor. U filmu tako možemo svjedočiti eksplicitnom prikazu tjelesnosti umiranja, šivanju trupla, sjeckanju ekstremiteta, miljenju insekata i općenitoj estetici ružnoće, ali i upečatljivoj upotrebi boje i pozadinskog osvjetljenja. Ovaj “unutarnji ep” u dobroj je mjeri ostvaren strujom tugujuće podsvijesti, ali u svojim pomaknutim i otuđenim verbalnim razmjenama sadrži i sjajne glasove uloge (između ostaloga i Andrzeja Wajde) te upečatljivu i autentičnu pop rock glazbu. Izrazito atmosferičan u svojoj neobičnoj kombinaciji poljskih motiva i tradicije, industrijskih i urbanih pejzaža i detalja te modernosti, Uništi to i odlazi iz ovog grada naposljetku vrvi i namigivanjem obrazovanoj publici u rasponu od Fausta do Mickeyja Mousea.

U vremenu računalne animacije samostalni dugometražni projekti nisu više toliko rijetki, ali su i dalje divljenja vrijedni i iznimni napori ostvarivi jedino uz golema odricanja i ustrajnost. Čileanski autor Gabriel Verdugo Soto upustio se u jedno takvo, sedam godina dugo putovanje s filmom Elulu. Teorija superstruna s klasičnom pretpostavkom o ljubavi koja nadilazi ontološke razine (čime je njezin efekt na gledatelja jači), znanstvenofantastična je premisa ovog tihog, nježnog i emocionalnog filma o povratku kući i sjećanjima na djetinjstvo s prerano preminulom majkom. Bešavne analepse i kronotopska poskakivanja između kuće i impresivno posredovane prirode, usporeni i ubrzani pokret te motiv slikanja realizirani su ponovno mješavinom tehnika – Soto koristi kombinaciju 2D-a i 3D-a, fotografija, igranog filma i stop animacije da bi u programima Blender, GIMP i Krita bez dijaloga ispričao priču o nezaposlenom fizičaru i dogodovštinama njegove umanjene mame s mačkama i multidimenzionalnim bićima koja su kontrolom entropije svijesti događaje i pokrenula.

Félix Dufour-Laperrière u Zagreb se nakon odlično primljenog Ville Neuvea vraća s novim filmom Arhipelag posvećenim omiljenom mu kvebeškom području. Ova psihogeografija, poetski animirani dokumentarac i etnografski film s elementima filma eseja i filma stanja na način lijeve obale novog vala slavi tamošnje toponime putujući rijekom St. Lawrence i njezinim otocima, ali i brojnim gradovima i gradićima do kojih stiže željeznicom. Iako realiziran uz pomoć čak 12 različitih autorskih tehnika, film se ne razmeće formom i zadržava misaonost, meditativnost i dominantne odnose crnog i bijelog s rjeđim upečatljivim uplivima boje, ni u jednom trenutku ne podsjećajući na kakav postmoderni pastiš. Mapiranje i re-mapiranje prostora ostvareno je, primjerice, animiranim siluetama kroz koje se naziru dokumentarni, arhivski i edukativni segmenti povremeno impregnirani novim crtanim slojem. Takav postupak sugerira prožetost krajolika i identiteta na filozofski način dodatno potenciran enigmatičnim monolozima i dijalozima, ali uz intimno-egzistencijalističku ne izbjegava ni kolektivnu, ništa manje melankoličnu razinu. GEOmetrija Arhipelaga ne zanemaruje, naime, ni povijest obilježenu francuskom civilizacijom i vjerom, pobunama, industrijom i zagađenjem, kolonijalizmom, urbanim i ruralnim vistama… a koja se prorađuje najprije kroz egzaltirane propagandne filmove te potom kroz monolog protagonistice. Nostalgični modus tu je svakako prisutan, ali ne bez kritičkog odmaka – posebice kada je riječ o odnosu prema starosjedilačkom narodu Innu (Naskapi). Dufour-Laperrière uglavnom koristi crnu podlogu iz koje, popraćene bogatom zvučnom slikom, izranjaju umetnute animacijske bravure poput one s plivačem, razgradnje zemljopisnih karata i kratki nakloni prema najvećem umjetniku animacije kojega je Kanada imala, kao i prema Innu pjesnikinji Joséphine Bacon.


LJUBAV NA ANIMAFESTU 2021: OD LOTTE REINIGER I IGLIČASTIH ODNOSA DO VIRTUALNIH STRASTI I POSTMODERNIH PREKIDA

Zagreb, 1. lipnja 2021. – Ljubav između dva ljudska bića tema je koja zaokuplja svakoga od nas, pa tako i mnoge umjetnike. Nebrojena su djela nastala zbog čežnje, sreće, tuge i ostalih emocija koje nam donosi osjećaj ispunjene ljubavi. Ili njegov gubitak. Ljubav je pokretačka snaga iza mnogih budnih noći i jakih emocija izlivenih u verbalne ili vizualne bravure posvećene Njoj ili Njemu. Animatori, naravno, nisu iznimka, pa Animafest Zagreb 2021 u izboru umjetničkog ravnatelja Daniela Šuljića donosi zbirku animiranih filmova vezanih uz tu lijepu i intimnu, ali katkad i duhovitu ili tešku temu. Raznovrsni program kroz tri cjeline i 8 segmenata nudi uvid u različite načine kojima su se autori uhvatili ukoštac s tim vječitim izazovom.

Prva cjelina bavi se klasičnom ljubavlju, prateći “kronološki” nastanak, vrhunac i kraj veze u segmentima “Kad smo se sreli”, “Plamen ljubavi” i “Slomljeno srce”. Vrijedi skrenuti pažnju na fantastični klasik Papageno velike Lotte Reiniger iz 1935. godine koji se u Tuškancu prikazuje s 35-milimetarske kopije, ali u ovoj cjelini nalazimo i svevremenske uspješnice kao što su Jednoga dana Marie Paccou ili Vukovi Rafaela Sommerhaldera. Neki filmovi donose urnebesno viđenje prekida, kao 12 godina Daniela Nockea, drugi su veći od života, kao što je bila sudbina glavnih junaka u U susjedstvu grada Joška Marušića, dok treći obrađuju ljubav preko mreže, specifičnu za današnje vrijeme – primjerice Bujica ljubavi Seana Buckelewa. Vrijedi podsjetiti i na Animafestovu pobjednicu Yumi Joung (Ljubavne igre), kao i na dopadljivu minijaturu Kirsten Lepore Zdravo, stranče, Nemoguće figure i druge priče II Marte Pajek, Repete Michaele Pavlátove, Mravlju pjesmu Saše Svirskog, Dva na dva Jelene Oroz, Améliju & Duartea Alice Guimarães i Mónice Santos – radove redom omiljenih Animafestovih autora.

Druga cjelina “ménage à deux” posvećena je animatorskim parovima, umjetnicima koji su isprepleli svoje privatne i profesionalne živote zajedno kreirajući filmove. U toj tematskoj cjelini neki su od najpoznatijih supružnika i partnera iz povijesti i sadašnjosti animacije: izumitelji pinscreena (igličastih ekrana) iz 1930-ih Alexandre Alexeieff i Claire Parker (Noć na pustoj gori), Joy Batchelor i John Halas (Automania 2000) koji su obilježili sredinu 20. stoljeća, Olga i Priit Pärn čija je humana groteska daleko nadrasla estonske granice (Piloti na povratku kući), Abi Feijó i Regina Pessoa koji su obilježili portugalsku animaciju (Tragična priča sa sretnim završetkomi), dva puta za Oscara nominirane majstorice gvaša Wendy Tilby i Amanda Forbis (Kad zora svane), Michelle i Uri Kranot (Šuplja zemlja) koji danas oduševljavaju VR projektima. Tu su i Paul i Sandra Fierlinger, Joanna Quinn i Les Mills, Ivana Bošnjak i Thomas Johnson, Chintis Lundgren i Draško Ivezić, Alison Snowden i David Fine, Ana Nedeljković i Nikola Majdak Jr., John i Faith Hubley, Emma De Swaef i Marc James Roels, Ru Kuwahata i Max Porter…

Za treću tematsku cjelinu “Požuda”, tj. erotiku u animaciji, nekad su se na festivalima rezervirali termini nakon ponoći. Ta je tabu tema dugo bila obrađivana prvenstveno kroz geg i humor. No u posljednjih tridesetak godina senzualnija, lascivnija i eksplicitnija oslikavanja tjelesne ljubavi postaju prihvaćeni standard. U skladu, pak, s velikim porastom broja autorica u posljednja dva desetljeća erotika zadobiva distinktivnu perspektivu, s daleko većom samosviješću te često i konkretnijom i hrabrijom reprezentacijom. Signe Baumane (Teat Beat of Sex Ep. 1-3) zajedno s Joannom Quinn (Ženski provod) predvodnica je generacije koja je započela ovaj obrat koji se danas na novi način odražava i u filmovima mlađih autorica poput Renate Gąsiorowske (Mačkica), Lori Malépart-Traversy (Klitoris) ili Sawako Kabuki (Nemoj reći mami). Suvremeno žensko viđenje tijela i seksualnosti može se, međutim, protegnuti i na prošlost (Konkubinina gozba Hefang Wei) te poslužiti kao polazna točka posve idiosinkratične senzualnosti (Futon Yoriko Mizushiri). Posebni povijesni, dakako izrazito nekorektni kuriozum predstavlja pak američki pornografski nijemi film iz 1928. godine Eveready Harton u Zakopanom blagu grupe anonimnih autora. Navodno nastao kao projekt triju velikih studija za potrebe zabave u čast Winsora McCaya, film je razvijen u kubanskom laboratoriju te je izazvao salve smijeha pri prvom, dakako privatnom prikazivanju.

U oblikovanju tematskog programa ljubavi Danielu Šuljiću pomogli su Nancy Denney-Phelps, Margit Antauer Buba, Olivier Catherin, Olga i Michał Bobrowski, Matea Milić, Vivien Halas, Thomas Renoldner i Sabine Groschup.


RALPH BAKSHI NA ANIMAFESTU 2021: GOSPODAR PRSTENOVA I URBANO PODZEMLJE AMERIČKOG MAJSTORA

Zagreb, 2. lipnja 2021. – Za dobitnika Animafestove Nagrade za životno djelo 2021. godine, američkog redatelja Ralpha Bakshija moglo bi se reći da je najprije “nacrtao američke 1960-e” i njihovu kontrakulturu koja se neinhibirano valjala velegradskim četvrtima, da bi potom odrazio i eskapističke srednjovjekovne fantazije koje su ih u narednom desetljeću neminovno smijenile, posvetivši se prvoj značajnijoj filmskoj adaptaciji Tolkienova, za visoku (epsku) fantastiku temeljnog troknjižja. Žanr koji će u bitnome obilježiti postmoderno doba filmskog spektakla dobio je u Bakshijevu Gospodaru prstenova velebni, ali nikada dovršeni i produkcijskim teškoćama pogođeni rotoskopski ep koji je postao nezaobilaznom vizualnom lektirom svakoga tko se fantasyja u filmskom mediju kasnije laćao, uključujući i Petera Jacksona. Bakshi, koji je godinama hodočastio u United Artists kako bi izmolio prava na animiranu adaptaciju, već je tada dobro znao da Gospodar prstenova više nije Tolkienova priča, već dio javne svijesti nalik (novome) mitu ili narodnoj priči koja se interpretira u skladu s osobnim senzibilitetima. Njegova posvećenost predlošku, koja mu je pribavila i podršku Tolkienove kćeri, i kreativno vizualno svjetotvorstvo s utjecajima u rasponu od Bruegela od Wyetha te s nekima od najkompleksnijih prikaza do tada ostvarenih u animiranom filmu do danas u mnogočemu nadmašuju višestruko skuplje pokušaje i stoga si svaki poklonik široke vizije oksfordskog profesora duguje u subotu 12. lipnja u 21 sat biti u Kinu SC.

Povijest animiranog filma pamtit će Bakshija, međutim, ne samo po snažnoj afirmaciji rotoskopije i svakovrsne hibridizacije igranog, arhivskog i animiranog filma, već i po inovativnim, fotorealističnim pozadinama Mačka Fritza (nedjelja, 6. 6, Dvorište ALU, 21 sat) – lascivne satire u kojoj ovaj ljevičar ne bježi od proturječja “u vlastitim redovima”, izvrćući ruglu kako naivni aktivizam, tako i napušene vizije i isprazne tjelesne odnose. Velika je zasluga Ralpha Bakshija što je vještim meandriranjem kroz surove labirinte američke filmske, studijske i nezavisne produkcije k glavnoj struji i brojnoj publici priveo estetiku underground kulture, počevši sa stripom Roberta Crumba, ali nastavivši sa širokim rasponom vrlo “odraslih” tema u mediju koji se često pogrešno shvaćao infantilnim. Samo je autorska ustrajnost, kojoj je na putu stajao i sam Crumb, mogla dovesti do toga da Fritz popularnošću nadvlada epitet pornografije i šunda, odnosno svoju slavnu prvu animacijsku X “karakteristiku”. Danas će mnogima, s dobrim razlozima, zasmetati ona obilježja Mačka Fritza koja ga čine artefaktom mnogo manje korektnog vremena, ali njegove neprolazne kvalitete sirovog i žovijalnog prikaza autentične svakodnevice “seksa, droge i rock ‘n’ rolla” križane sa psihodelijom i karikaturom ostaju trajnim audiovizualnim nasljeđem zapadne civilizacije.

U svojem kritički najpriznatijem filmu Gužva (četvrtak 10. 6., 15:30, Kino SC), blago nadrealističkoj i psihodeličnoj dramediji o njujorškom wannabe strip-autoru koja predstavlja i svojevrsni nastavak Fritza bez životinja, Bakshi zaranja u miljee talijanske, židovske i crnačke zajednice Brooklyna obilježene kriminalom, sitnim poslovima, nasiljem i prostitucijom. Okvirnim motivom/metaforom flipera, obilnom dozom crnog humora i groteske te preplitanjem animacije, fotografije, igranog i arhivskog filma vještije negoli ikada prije ili poslije, Bakshi slika organsko društveno raspadanje epohe potvrđujući se kao par excellence umjetnik 70-ih. Zabilježivši nakon Mačka Fritza drugi uzastopni animirani hit, Bakshi postaje Disneyjem animacije za odrasle i ulazi u legendu.

Ono što je Bakshi svakim novim filmom ostavljao u nasljeđe bila je i ostala stvaralačka sloboda, ideja koja poništava cenzuru i autocenzuru. Njegov rad obilježili su autorska i umjetnička hrabrost, prilagodljivost produkcijskim uvjetima, inovativnost i sklonost filmskom eksperimentu, kao i snažna socijalno-politička alegoričnost te igranofilmski režijski pristup animiranom mediju. Retrospektiva Ralpha Bakshija u sklopu programa Majstori animacije Animafesta 2021 možda nije ekstenzivna (mogli bismo poželjeti još barem heavymetalovske, na dvadesetostoljetne totalitarizme i militarizme referencijalne Čarobnjake), ali jest ekskluzivna – arhivističko-restauratorska briga za izvorne kopije Bakshijevih djela u svijetu danas nije adekvatna, pa ostaje nada da će i Animafestova Nagrada za životno djelo skrenuti pozornost na njihovu neprolaznu vrijednost i nužnost primjerenog očuvanja.

Zbog visoke dobi Ralph Bakshi neće osobno preuzeti Animafestovu Nagradu za životno djelo, ali će putem videoveze održati predavanje i razgovarati s publikom uz moderaciju Daniela Šuljića u srijedu 9. lipnja u 22 sata u &TD-u.

[izvor informacije Animafest]