Nastavci:
Homerovi akcijski junaci 1: UVOD [piše Ada Jukić]
Homerovi akcijski junaci 2: UVOD [piše Ada Jukić]
Homerovi akcijski junaci 3: AGAMEMNON [piše Ada Jukić]
Homerovi akcijski junaci 4: UTRKE KOLIMA [piše Ada Jukić]
Homerovi akcijski junaci 5: DIOMED [piše Ada Jukić]
BLU RAY: TROJA, povijesni [osvrt Ada Jukić]
DVD: HELENA TROJANSKA, povijesni spektakl [osvrt Ada Jukić]
Agamemnon
Poslije uvodne ‘špice’, prijeđimo na konkretna imena ‘castinga’ Ilijade. Koga ćemo prvo ‘obraditi’?
Kad je u pitanju redoslijed junaka, nameće se Ahilej, ali on se razvija tijekom epa i najdojmljiviji je na kraju, pa ćemo ga i ostaviti za kraj. Tko bi drugi mogao biti prvi?
Hektor je najveći junak, ali pobijedjene strane, pa gubi i ovu bitku.
Odisej je od Homera dobio zasebni ep.
Diomed ima svoje poglavlje u Ilijadi.
Ajasov image je da je jači nego pametniji, iako sve što kaže ‘stoji’, a ne govori puno (pročitaj Sofoklovog ‘Ajanta’, u kojem zapažen nastup dobiva njegov polubrat Teukar).
Menelaj se ‘upinje’ opravdati bratovo povjerenje i očekivanja ratnika koji su mu došli vratiti suprugu, ali nije junak ‘prve lige’.
Stoga ćemo se prvo upoznati s Agamemnonom, ne zato što je prvi ‘po abecedi’, već što je ‘prvi Ahejac’, vrhovni zapovjednik grčkih snaga, koji se spominje već pri dozivanju Muza, ‘Atrejev sin, junacima kralj’ (I, 7)*.
Agamemnon – Naslikao Efthymios Rizos
Prvi među Ahejcima
Homer Agamemnona uspoređuje sa Zeusom, a dodaje i atribute koji ga vežu s drugim božanstvima ‘posebnih nadležnosti’:
‘…među njima kralj Agamemnon
Gromovnom Zeusu glavom i očima svojima sličan,
Aresu pojasom sličan, a prsima bi <Posidonu.’ (II, 477-479)
Ali, kao da to nije vrhunac usporedbe, u sljedećem stihu uspoređuje ga s predvodnikom iz životinjskog svijeta, čime ‘poentira’ obilježja njegova statusa.
‘Kako je u stadu bik od sviju goveda drugih
Poglavitiji mnogo, med skupljenim govedma viđen,
Tako je taj dan Zeus učinio Atreju sina
Viđena, poglavita u skupu mnogih junaka.’ (II, 480-483)
Tako je Agamamomnon ‘viđen’, tako ga vide kao predvodnika moćne vojske, tu osobnu veličinu daju mu snage kojima upravlja. Kao što se danas doživljavaju vođe velikih sila i snažnih ekonomija. Bez obzira kako sami izgledali, vođe svjetskih sila izgledaju impozantno. Jedini koji ga tako ne vidi je Ahilej jer za usporedbu uzima kriterij koji njemu samom odgovara, a to je osobna snaga, a u kojoj mu nema ravna.
Kraljevski stav
Iako nije ni najveći ni najjači ni najljepši među Grcima (ni najplećatiji ni ‘najglavatiji’, kao Odisej J), Agamemnon je uočljiv kao vođa. Atrejev stariji sin ima kraljevski stav. On je samosvjestan kao najjači igrač, lider, sudionik koji raspolaže najjačim snagama. Sâm je pribavio stotinu lađa (i pomogao Arkađanima u pomorskom transportu), njegov brat raspolaže s respektabilnih šezdeset brodova, ali presudno je da ga je Zeus izabrao za vrhovnog vođu. Činjenica je da je i sâm, kako nas upoznaje Euripid (replika Menelaja u ‘Ifigeniji u Aulidi’), sudjelovao u tom izboru (ne očekuje se ni danas od kandidata za visoke pozicije da sjede skrštenih ruku J ), ali bez više sile ne bi uspio. Agamemnon je pobijedio i postavljen je na čelo znatnih vojnih snaga, a kao predstavnika vrhovne vlasti i Homer ga vidi kao Zeusa među drugim božanstvima. Ali tako ne misle svi.
U očima protivnika
‘Predični Atrejev sine, od sviju lakomče prvi’ (I, 122)
kaže Agamemnonu Ahilej, i to prije nego se doista na njega naljutio. A onda pojačava,
‘Lakomče, bestidniče okorjeli…’ (I, 149),
sve do kulminacije vrijeđanja (koje mu je odobrila Atena, u zamjenu za ‘fizički obračun’ s Agamemnonom koji žele izbjeći i ona i Hera):
”Teška o popilico, u tebe pasje su oči,
K tome jelenje srce! Ta nikada smio nijesi
Oružje metnuvši na se s vojnicima krenuti u boj
Niti u zasjedu kad s prvacima ahejskim zaći;’ (I, 225-228).
Prema ovoj interpretaciji, Agamamnon je puno ‘lošiji’ nego što jest po Homeru, što će pokazati u sljedećim pjevanjima. Častohlepni vrhovni grčki vođa dobit će priliku da se pokaje, ispravi, pa čak i ratnički proslavi (napose u Jedanaestom pjevanju). Ali daleko od toga da je idealan lik.
Negativni predznak
Agamemnon počinje kao negativac. Posvađao se s Ahilejem i pogrdio je Apolonova svećenika Hrisa, a time uzrokovao kugu koja uništava ahejske snage. Nije mu predao kćer uz otkupninu, što je bila uobičajena praksa, i što odobravaju drugi Ahejci, a karakterističan je način na koji je ‘otpravio’ starca. Zastrašio ga je i ponizio, izravno poništavajući božanske simbole na koje se starac pozivao.
‘Nego ga otpusti hudo i riječ mu doda žestoku:’ (I,25).
A tu ‘žestoku riječ’, to jest oštru zapovijed koja ne prihvaća pogovora, upućuje i svojim glasnicima Taltibiju i Euribatu, kad ih šalje Ahileju da mu dovedu Briseidu.
U dražesnoj epizodi, po strani velikih tema i junačkih podviga, u opisu ponašanja glasnika koji su svjesni Ahilejeve snage i (ne)raspoloženja, a ipak prisiljeni poslušati kralja, Homer psihološki uvjerljivo i duhovito opisuje i danas prepoznatljive crte ljudske prirode. Dvojica oklijevaju i ‘nerado’ idu prema mirmidonskim šatorima, a kad vide Ahileja, stanu, uplašeni, ali plaše se i neumoljivog kralja. Napetu situaciju razrješava Ahilej u jednoj od par neočekivanih ‘blagosti’ koje upriličuje u Ilijadi (drugi primjer je u Devetom pjevanju, kad ‘lijepo dočeka poslanike’). Ahilej umiri Agamemnonove ljude i pozove:
‘Zdravo, o poslanici, o glasnici Zeusa i ljudi!
Dođite, vi mi krivi nijeste, već Agamemnon, ‘ (I,334-335).
Zločin i kazna
Agamemnon je kriv ne samo za ono što mu zamjera Ahilej, već za zločin koji je učinio prije dolaska pod Troju. O tome govori Euripid, odnosno njegova tragedija ‘Ifigenija u Aulidi’. Ifigenija je Agamemnonova kći, a on dozvoli da je žrtvuju, kako bi osigurao povoljan vjetar za plovidbu grčke flote. Radi se o Artemidinim zahtjevima koji povezuju djevičanske principe s lovačkom okrutnošću (sjeti se Akteona). Artemida u zadnji čas spasi djevojku (umjesto nje strada srna), ali činjenica da je Agamemnon bio spreman to učiniti, postavlja njegov lik u monstruoznu vizuru. Agamemnon, po Euripidu, ne samo da pristaje žrtvovati dijete, već se služi varkom kako bi je s majkom (Klitemnestrom) svojevoljno dozvao u Aulidu, a u to upliće i Ahileja (nesvjesnog da je umiješan u podlu igru).
Argumenti koje razmjenjuje Agamemnon s bratom, ženom, kćerkom i samim sobom i situacije u kojima se koleba i opravdava odluku zastrašujuće su projekcije ljudske psihe u tragičkom povećalu. Vrhovni vođa opravdava se time da nema izbora, a Menelaj ga podsjeća da je sam htio doći u odlučujuću poziciju. Natjecao se za vodstvo, pa kao vođa mora napraviti ono što se od njega očekuje. Kao digresija u toj strašnoj dvojbi Menelaj svome bratu spočitava način na koji je izborio ‘mandat’. Pa kao da gledamo prijenos suvremenih izbornih kampanja, kaže kako se rukovao sa svima, kako je bio dostupan svima, kako je razgovarao sa svakim,
‘A kad dokopa se časti, onda drugu uze ćud’ (Euripid, Ifigenija u Aulidi, Drugi čin).
Kao da slušamo suvremene birače koji se žale da poslije izbora ne mogu prepoznati svojeg kandidata. Ništa novog u izbornoj etici (epici)! Poslije Menelaj ‘omekša’ i podrži brata u odluci da odustane od strašne nakane, ali ovaj se boji da ga ne porazi razjarena vojska.
Najjače argumente protiv Agamemonove odluke daje mu žena, Klitemnestra, koja u svom nabrajanju ključnih točaka njihova braka, iznosi još jedan, još stariji Agamemnonov zločin. On ju je oteo prvom mužu, Tantalu (ne ‘onom’ Tantalu, već drugom), i ubio ne samo njega, već i njihovo dijete, otrgnuo je dojenče s majčinih grudi i udario njime o zemlju! Zar to već ne bi bilo dovoljno za Klitemnestrinu mržnju i zločin koji je poslije počinila? Ali ona mu je oprostila taj put. Prije nego je uzela sjekiru u ruke (ili predala krvavi posao Egistu, po drugim izvještajima), pomirila se sa sudbinom, bila vjerna supruga i rodila tri kćeri i sina nasljednika, dakle, učinila sve što se od žene u to doba očekivalo. Bilo je potrebna nova faza Agamemnonove okrutnosti da ‘plati’ za ‘sve skupa’, a pored ključnog razloga (Ifigenija), tu je i Kasandra koja kod zakonite žene (koja se u međuvremenu povezala s drugim partnerom) izaziva ljubomoru. O uzroci, o posljedice!
Na kraju, Agamemnona (a i Ahileja koji se gentlemanski ponudio braniti djevojku pred pomahnitalim mnoštvom) te sve druge umiješane, rasterećuje krivnje sâma Ifigenija, koja ‘prihvaća nuždu’ i okreće je, paradoksalno rečeno, ‘na svoju stranu’. Kad već ne može izazvati sućut, kad ne pomažu molbe i suze, kad shvati da se ne može spasiti, ona samovoljno prihvaća žrtvu, pri tome naglašavajući veličinu svoje uloge. Ona se žrtvuje kao zaštitnica Helade i njenih žena koje više neće otimati barbari. Pri tome se zanemaruju argumenti iz drugih epskih interpretacija (Euripidove ‘Trahinjanke’, ‘Hekaba’, a to j4e i Herodotovo mišljenje J) po kojima je Helena svojevoljno otišla s privlačnim kraljevićem.
O svemu tome u ‘Ilijadi’ nema govora, odnosno, Agamemnon to samo implicira (nije mu u interesu vraćati se na događaj) kad Kalhantu u Prvom pjevanju kaže:
‘Ti mi, zloslutni vraču, još nikada dobra ne reče;’ (I, 106).
Ovaj put to se odnosi na proročanstvo da mora vratiti Hriseidu ocu, čemu se Agamemnnon, osvjedočeni ženoljubac, žestoko opire.
A o tome kakvu je sudbinu dočekao, to jest, kako se Klitemnestra osvetila, govori prva tragedija od jedine sačuvane organske trilogije antičkog svijeta, Eshilove ‘Orestije’, koja nosi Agamemnonovo ime. Da li je zločinom zbog kojeg se zgražaju patrijarhalna tisućljeća ‘platio’ svoje zločine, ostaje pitanje. Ima zločina za koje ne postoje dovoljne kazne.
UnHappy End
Što se Homera tiče, Agamemnonov kraj opisan je u ‘Odiseji’. I to na nekoliko mjesta. Prvo Atena spominje Telemahu Orestov ‘podvig’.
‘Ne znaš li, kakva je slava Oresta zapala divnog
Među ljudima svim, što ubilca očeva smače,
Podmuklog onog Egista, što oca mu dičnoga ubi?’ (Odiseja, I, 298-300).
Zatim Nestor priča Telemahu kako se to zbilo.
Onda Menelaj prenosi što je čuo o svom bratu od morskog starine Proteja, dok je još bio u Egiptu (kamo je dolutao poslije pada Troje).
A da ne ostane samo na ‘rekla-kazala’, svoj slučaj iznosi sâm Agamemnon, odnosno njegov duh, koga u Hadu susretne Odisej. Mišljenje mikenskog kralja o ženama tako je negativno, da upozorava i Laertovog sina na to, iako zna da kakve osobine krase Penelopu.
Obilježja moći
Agamemnon je samovoljan, žestok i tvrdoglav, kako samo mogu biti oni u kojih je ‘najjača sila’. Čini se da je sklon bogatstvu, gomilanju plijena, i Nestor spominje kako su mu šatori i lađe puni (pa je red da ugošćuje svoje suradnike). Ali razlog ne mora biti (samo) njegova pohlepa, već pravila raspodjele u kojoj sudjeluju svi sudionici pljačkaških pothvata, a neki su pri podjeli ‘jednakiji’ od drugih.
Agamamnon kao vrhovni vođa dobiva prvi i najviše, bez obzira na svoj ‘učinak’ u pribavljanju plijena, on je dobitnik zbog statusa, a to muči Ahileja, koji bi po zaslugama trebao dobiti najveći dio plijena. To što se on najviše ‘trudi’, a prima skromnu nagradu trajno ga frustrira, pa se zahtjev za Briseidom koja mu je dodijeljena kao plijen čini kao kap koja prevršuje mjeru.
Ali ‘jednako’ ne znači svima ‘isto’, već razmjerno. Homer nije egalitarist, u svakoj prilici ističe one koji vode i one koji slušaju, one koji se ističu i one koji slijede. On Odiseju daje palicu kojom udara napasitog Tersita (svima mrskog ne zato što ‘nema dlake na jeziku’, već što je i ružan). Zanimljivo je da Odisejev postupak odobravaju i drugi koji su u sličnoj poziciji s Tersitom. Jer taj grbavac pronicljivo otkriva odnose elite prema masi, i zapravo se zalaže za njene interese (ali masu je i u ‘herojsko doba’ bilo moguće manipulirati). Odisej ne ‘izbija’ Tersitove argumente, već mu ‘izbija’ leđa (i to nakon što mu je zaprijetio da će to tek sljedeći put učiniti).
Uzgred, zanimljiv je odnos Odiseja i Agamemnona. U pravilu, oni su na istoj strani, Odisej je pouzdani suradnik i savjetnik vrhovne vlasti te izvršitelj konkretnih Agamemnonovih naloga (pregovori s Trojancima, delegacija Hrisu, poslanstvo Ahileju…). Ali ipak doza kritičnosti i zajedljivosti koja povremeno izbija upućuje na to da su im interesi sličniji od karaktera. U Četvrtom pjevanju, dok obilazi vojskovođe pred bitku i jedne hvali, a druge kudi, Odiseju (koji stoji uz atenskog vođu Menesteja) kaže:
‘I ti lakomče jedan, prijevara opakih puni,’ (IV, 339).
Agamemnon ih ukorava jer su na gozbi prvi, a čekaju da započne bitka. Ali kad mu Odisej srdito odvrati, Agamemnon ‘porekne besjedu svoju’ i ovako mu se obrati:
‘Potomče Zeusov, domišljat Odiseju, sine Laertov,’ (IV, 358).
Evo kako se preformuliraju titule u interesu viših ciljeva, pa se Agamemnon pokaže jednako domišljat kao i Odisej, kako bi se nastavio koristiti njegovim resursima J.
Među Agamemnonove ‘bolje karakteristike’ spada spremnost da prizna grešku i povuče krive odluke, ali tek kad se nađe u krajnjim teškoćama. On, dakle, prvi ‘popušta’ u razmirici s Ahilejem, prizna da je bio u krivu (ali Zeus ga je naveo na to J), a spreman je i platiti za svoju krivnju, u vidu golemih darova koje obećaje dati Ahileju, ako se vrati u borbu.
Spreman je i na suradnju i savjete, ali ne od svih. Njegov najmiliji savjetnik je Nestor koji samim svojim godinama zaslužuje poštovanje, a njegovi savjeti teže za smirivanjem konflikata osoba. Tu je i Odisej sa svojim ‘inventivnim rješenjima’ i tradicionalnim društvenim stavovima, koji odgovaraju vlastodršcu. A u par zgoda svojim istakne se i mladi Diomed, s družnim poštovanjem prema starijima, ali mladenačkom energijom.
Od saveznika napose je blizak s kretskog kneza Idomeneja, kojeg pohvaljuje u svakoj prigodi, a koji svojim ratničkim doprinosom zaslužuje njegovu pohvalu.
Agamemnon se brine za ‘svoj narod’, za one koje predvodi. On nije neosjetljiv na stanje u kojem se nalaze njegovi podanici. Spomenuli smo već kako plače, a njegove suze Homer uspoređuje s tamnim planinskim vodopadima.
U Desetom pjevanju, nakon što jue Ahilej odbio njegovu ispriku i velikodušnu nagradu kako bi se vratio u borbu, dok trojanske vatre okružuju ahejski logor, Agamemnon ne može zaspati, već jeca i čupa kosu.
‘Tako je gusto kralj Agamemnon jeco u grudma
Iz dna duše svoje, u njemu je drhtalo srce’ (X, 9-10)
Ovo ‘drhtanje srca’ osjeća i Vergilije u apostrofi Didoni kad je napušta Eneja, još jedna poetska poveznica s Trojom.
Ali to nije znak slabosti, već osjetljivosti, pa uskoro Agamemnon kreće u akciju: obuče se (Homer opisuje detalje njegove garderobe), dâ svome bratu (koji također bdije) upute (kako da obilazi stražu), a sâm ode (Nestoru) po savjet:
‘Viči kud hodio budeš, govori im, budni nek budu
Svakog junaka po ocu, po plemenu njegovu zovi
Hvaleć ih sve, a u srcu svom ponosit se nemoj,…’ (X, 67-69)
Agamemnon je rođeni diplomat. Osobito u kriznim situacijama.
Borbene scene
Najveće junačke pothvate Agamemnon ostvaruje u Jedanaestom pjevanju u kojem ga Homer uspoređuje s lavom (primjerena usporedba s ‘kraljem životinja’). Ali ovaj lav proždire košutinu mladunčad, a ne bikove ili životinje koje se mogu mjeriti s njegovom snagom. Ne vjerujem da je Homer imao namjeru poniziti Agamemnona, već se usporedba više odnosi na Trojance koji bespomoćno bježe pred njim, kao košuta kojoj lav proždire mlade.
Druga usporedba Agamemnona sa šumskim požarem još je prestižnija.
‘kako putošnik oganj kad u šumu drveća punu
Padne, i vjetar njega posvuda raznosi, valja,
Od sile gonjene te se i stabla s kor’jenjem ruše,
Tako je Atrejev sin Agamemnon rušio glave
Trojanaca u bijegu:…’ (XI, 155-159).
Ovime se potpuno poništavaju Ahilejeve optužbe Agamemnona kao kukavice i čovjeka koji izbjegava borbu. Zapravo su Ahilejeve objede izravno demantirane već ranije, u prvoj polovici Četvrtog pjevanja, kad Homer eksplicira:
‘ Tad Agamemnona divnog da dr’jema vidio n’jesi
Ni da se skriva gdje, ni da mu se bneće u borbu,’ (IV, 223-224)
Da zasluži junačke ‘pohvale’, grčki vrhovnik mora ubiti niz protivnika te pokazati kako nema milosti prema onima koje ne ubije ‘iz prve ruke’. Ne ubija ‘jednog po jednog’, već po dvojicu! Prvo Bijenora, ‘ljudma pastira’ i njegova ‘druga Oileja igrikonjića’ (ne pobrkati s Oilejem, ocem manjeg Ajasa koji je uz velika junaštva počinio i zločin zbog koga će se na Ahejce naljutiti Atena). Nakon ubojstva slijedi oduzimanje oružja i drugih vrijednosti s mrtvaca, toga se ne odriče ni visokopozicionirani sudionik bitke. Grke osobito ‘iritira’ bogata odjeća i nakit barbara, koje ne propuštaju s njih skinuti. Pitanje je kako superjunaci, koji u jednom mahu svladavaju nekoliko (i desetak) protivnika, uspiju skupiti sve te teške stvari i nastaviti s borbom. Homer u nekoliko primjera opisuje postupak oduzimanja oružja, konja ili drugih dragocjenosti od palih junaka. Plijen se predaje pomoćnicima, suborcima, katkada upravljačima bojnih kola, koji to onda odnose u logor, ostavljajući glavnim akterima ‘slobodne ruke’. Kako to usporava kretanje vojske na ratištu, u kritičnim okolnostima iskusni strateg Nestor savjetuje da se odgodi pljačka mrtvaca, iako ne misli da se treba odreći plijena. U situaciji u kojoj nema razloga za žurbu i odricanje od ratnih uzanci, Agamemnon obavlja i taj dio posla, pa ide od ubijenih
‘Košulje skinuvši sa njih, nek sjaju sjaju se gole im prsi.’ (XI, 100).
Iza toga Agamemnon ubija dva Prijamova sina, Isa i Antifa, koje prepoznaje jer su neko vrijeme kao Ahilejevi zarobljenici bili u ahejskom logoru. Homer opisuje kako su stradali:
‘Kralj širokovladni jednog povrh sise u prsi kopljem
Zgodi, a Antifa mačem pos’ječe kod uha i njeg
Iz kola sruši. I jureć s obojice oružje krasno
Skine poznajuć njih…’ (XI,108-111)
Slijede dva Antimahova sina, Pisandar i Hipoloh, također članovi visokog trojanskog društva. Oni ispuste uzde iz ruku, poplaše im se konji, a Agamemnona zamole (uobičajenom formulom stihova) da ih poštedi u zamjenu za otkupninu (‘ucjenu’) koju će dobiti od njihovog oca.
‘Tako plačići oni progovore r’ječima milim
Kralju, al’ nemilu oni od njega besjedu čuju:’ (XI, 136-137).
Agamemnonovo uporište za neumoljiv stav prema mladićima osveta je njihovom ocu koji je kao član trojanskog vijeća, prilikom dolaska grčke delegacije i pregovora za povrat Helene, nagovarao Trojance da ubiju Menelaja, a Agamemnon je osobito osjetljiv kad mu je u pitanju mlađi brat. Nema poštede. Sinovi plaćaju za očeva djela. Agamemnon sruši Pisandra kopljem, a Hipolohu mačem odreže ruke i glavu,
‘onda je hiti, ko valjak po vojsci nek se kotrlja.’ (XI, 147).
Još jedan primjer okrutnosti koju čine i proslavljeni junaci. A najslavniji junak Ilijade, Ahilej, počinit će u bijesu zbog Patroklove smrti najokrutnija djela. Ne mislim samo na odnos prema Hektoru, to jest njegovu mrtvom tijelu, već epizodi s Likaonom, jednoj od najdirljivijih i filmskim rječnikom najnapetijih scena, koju ćemo obraditi u nastavku posvećenom Ahileju. Homer se u pravilu ‘suzdržava od komentara’, ali ne izostavlja uznemirujuće detalje opisa borbe: udaraca, uboda, rana, krvi te ubojitih replika koje razmjenjuju protivnici. U Hektorovom slučaju, međutim, Homer ne može ostati suzdržan. To što Ahil i Grci rade su ‘sramotna djela’.
Ahejski kralj nije usamljen u primjerima junačke bešćutnosti, a nije ni najokrutniji od svih, ali jasno je da njegove najbolje strane ne treba tražiti u ovom području.
U ‘Jedanaestercu’ epa (XI pjevanju) Agamemnon se toliko ‘raspalio’, da Zeus poručuje čak i Hektoru da ga se kloni. Kralj svih Grka u nastavku pohoda svlada Ifidamasa (o kojem Homer daje opširan CV, uključujući podatak da je oženjen svojom tetkom i koliko je ‘uložio’ u svadbu u kojoj nije stigao uživati). Čak i kad ga rani Ifidamasov brat Koon, s rukom iz koje kaplje krv, on se nastavlja boriti i smakne protivnika. Tek kad mu bol u ruci (kad se krv osuši) postane tako jaka kao rodiljini trudovi, Agamemnon se povlači iz bitke, ali ne prije nego da upute suborcima da nastave borbu.
Ovo je vrhunac Agamemnonovog junačkog imagea, a svoje će borilačke i vladarske sposobnosti imati prilike pokazati i kasnije.
U Dvadeset trećem pjevanju, u prikazu igara koje se organiziraju u čast pokojniku, Patroklu, u natjecanju u bacanju koplja koje dolazi na kraju (počelo je utrkom na kolima, a slijedilo je šakanje, hrvanje, utrkivanje, pa borba kopljima, bacanje koluta i strijeljanje), Agamemnon je predstavljen kao favorit. To mu osobno priznaje Ahilje, organizator igara koji ujedno osigurava i nagrade pobjednicima. S obzirom da su se u ovoj kategoriji javila samo dva natjecatelja, Ahilej odluči dodijeliti nagrade bez njihova sučeljavanja, po vlastitom izboru.
”Atrejev sine, znamo, koliko nadilaziš druge,
I koliko si snagom i gađanjem prvi od sviju,’ (XXIII, 890-891)
Zanimljivo je, pri tome, da nagradu koja se čini primjerenija najboljem kopljaniku, to jest ‘dugosjeno koplje’ namijeni Merionu, kretskom junaku, a Agamemnonu nudi kotao, doduše ‘vola vrijedan, nežežen, iskićen cvijećem’ (XXIII, 885). Nismo sigurni bi li to bio Agamemnonov izbor nagrade, ali on prihvati taj prijedlog. Čini se da su i nakon što su se pomirili, kod Ahileja prema grčkom kralju ostali, bar podsvjesno, neki ‘hard feelings’ J. Ili je to samo nastojanje Ahileja, koji i u drugim kategorijama arbitrira u dodjeli nagrada, privede igre kraju.
Sitne mane
Čini se da je Agamemnon sklon piću (koje mu dovoze lađe iz Trakije) i ženama (to će ga doći glave, ali ne prije pada Troje). On otvoreno uspoređuje Hriseidu sa svojom zakonitom ženom (Klitemnestrom), i traži Briseidu kao zamjenu, iako je Ahileju do nje toliko stalo. Na kraju se zaljubi u Kasandru, što ga, što saznamo iz drugih djela (čitaj Euripida) učini donekle humanijim u odnosu na preživjele iz pobijeđene Troje. Primjerice, on se zalaže za poštedu Poliksene od žrtvovanja u počast Ahileju te pokušava intervenirati u korist Hekabe, kad joj preostane samo trun osvetničke životne snage (‘Trojanke’, ‘Hekaba’).
Agamemnon je sklon gomilanju blaga, ali u tome nije usamljen, uostalom cilj cijelog pothvata je plijen i da barbari imaju manje zlata, manje bi bili izloženi moralnim osudama ‘civiliziranih’ osvajača.
Agamemnon je žestok, ohol, sklon ljutnji. A ljutnja moćnika sprječava otvoreno ponašanje njegovih podanika. Kalhant se boji reći istinu pred skupštinom koja je sazvana zbog gubitaka grčke vojske uzrokovanih kugom. Ahilej mora osobno zajamčiti sigurnost proroku koji se boji da će svojim odgovorom razljutiti moćnika. On zna da
‘Svagda bo jači je kralj, kad se na prostog čovjeka srdi;
Jer da još isti dan i priduši ljutinu svoju,
Al’ dok ne izvrši gnjeva, u grudma ga i daklje krije.’ (I, 80-82)
A ako i jest takav, Agamemnon nije jedini moćnik koji ne zaboravlja tko mu se zamjerio i u nedostatku suvremenih Ahileja, mnogi Kalhanti i Tersiti i drugi ‘obični ljudi’, šute J.
Agamemnon je častoljubiv. On osjeća adrenalin ‘glavne zvijezde’ akcijskog spektakla i stoga su mu osobito odbojni konkurenti za glavnu rolu (Ahilej, na primjer). Odiseju prepušta značajani nastup jer je svjestan da ‘performance’ itačkog Supermana ide u njegovu korist.
Kako god ga Homer predstavljao, budući pjesnici ne doživljavaju ga u ulozi beskompromisnog junaka. Euripid ga ‘Ifigeniji na Aulidi’ predstavlja kao vlastodršca koji priznaje da se da se boji vlastite vojske ako povuče svoju odluku o žrtvovanju kćeri, a u ‘Hekabi’ obećava da će podržati slomljenu trojansku kraljicu tako da se ne zna da joj daje podršku. Taktike pretvaranja i ‘kalkulacije’ ne odnose se na klasični pojam junaštva, ali za uspon i ostanak na vlasti nisu dovoljni mišići.
Agamamnon nije ni kukavica. Niti je zbog vlasti izgubio ljudskost. U odnosu na mlađeg brata pokazuje gotovo nježnu brigu. Odlučno ga odgovara od odluke da se sukobi s Hektorom, kad ovaj izazove na dvoboj ahejske junake (VII pjevanje). Pri tome odahnu i Menelajevi prijatelji i drugi Grci jer je svima jasno da nije dorastao Hektoru (za razliku od Parisa od kojega je jači).
Ali to je isti Agamemnon koji odbija molbe Antimahovih sinova da ih poštedi, a i kad je Menelaj u prigodi biti milostiv prema poraženom suparniku, Agamemnon ga odvrati od toga i sâm slavodobitno dokrajči zarobljenika.
Snažnu empatiju u Agamemnona izaziva sudbina njegovih boraca, prema kojima se, kad se nađu u teškim okolnostima, odnosi očinski i pun nadležne odgovornosti. On nekoliko puta plače kad vidi grčku vojsku u jadnom stanju, a njegove suze mogu dirnuti i Zeusa. Nitko od drugih junaka ne bi mu zamjerio takvu osjećajnost, uostalom, kao što smo spomenuli na početku priče o Homerovim junacima, i najjači mogu plakati bez ustručavanja.
Motivacija i stimulacija
Agamemnonova sposobnost poticanja borbenog duha vojske odvija se u rasponu od pohvala do ljutnje, ruganja i omalovažavanja. Cijeli jedan odjeljak Četvrtog pjevanja opisuje njegov pristup vojskovođama prije bitke, pri čemu naizmjence izražava svoje zadovoljstvo ili nezadovoljstvo njihovim borbenim stavom. Dizanje bojnog morala presudno je za ishod bitke, a prevage jedne ili druge vojske u tom pogledu objašnjavaju se kao izravno uplitanje božanstava na pojedinoj strani. Stoga je zadatak vojskovođin ne samo boriti se sa svojim ljudima, već ih ‘sokoliti’, učiniti sve da se sjete ‘ratne žestine’. Agamemnon je spreman učiniti i više. U jednom trenutku on obećava ‘brda i doline’ Ajantovom polubratu koji se (zaštićen Ajantovim štitom) ističe kao strijelac i pogađa nekoliko trojanskih odličnika. Teukar kaže da mu nisu potrebne ‘stimulacije’, već je i sam motiviran, a napose želi pogoditi Hektora, što mu, zna se, neće uspjeti!
Prednost antičkih epova pred osvrtom na novi akcijski film je da znamo kako će završiti, pa možemo slobodno pisati o ishodu. A zapravo znamo kako će završiti i akcijski blockbusteri. Neće završiti, jer će se snimiti nastavak J. Kad bolje promislimo, znamo i što će se dogoditi s holivudskim akcijskim junacima. Sigurno će pobijediti. A ako padnu u scenariju nastavka, na raspolaganju su im prequeli. Filmski akcijski junaci su vječni J…
Porijeklo Agamamnona
U kontekstu njegove uloge na čelu vojske te osobnog (samo)uvjerenja, Agamemnon je prvak grčkog junaštva. On se ponaša kao nadmeni grčki izdanak koji s prezirom gleda na barbare. A zapravo je potomak jednog Frižanina. Na to ga u podsjeća Teukar kojemu se Agamemnon obraća s kraljevske visine. ‘tvog oca otac, onaj Pelop, ne znaš li
Starinom barbarin da bješe, – Frižanin?( Sofoklo ‘Ajant’, Šesti čin).
Pelop je sin lidijskog kralja, a na mitski je način postao grčki zet (ubojstvo Enomaja, izdaja Mirtila, žena Hipodamija). Dakle samo par generacija od barbarskog pretka, Agamemnon se diči što je potpuni Helen i prezire sve koji to nisu. A Teukar, koga Agamemnon naziva sinom robinje, kraljevski je trojanski potomak, Laomedonov unuk po majci Hesioni. Najbolji strijelac grčke vojske, koji strasno ubija protivnike, neposredno je trojansko ‘koljeno’. Dok ga štiti Ajasov štit, Teukar čini masakr među trojanskim prvacima, među kojima žudi pogoditi Hektora, Prijamova sina. A Prijam je Laomedonov sin! Kako se, kad su interesi u pitanju, kidaju rođačke vez. Bliski srodnici mogu biti smrtni protivnici! A postoji povijest bliskih ‘ubojitih veza’!
U krupnom planu
Iz svega rečenog o Agamemnonu, to jest onoga što o njemu pjesnici i pisci misle i pišu, radi se o složenom, ambicioznom, častoljubivom, naglom, ali pragmatičnom, kontradiktornom, ali uvjerljivom, punom liku koji profiliraju snažne genetske i sociološke determinante.
Njegov energični temperament pojačava se u sinergiji s visokom društvenom pozicijom, ali racionalnošću interesa obuzdava apsolutističke strasti.
Iskusni vođa zna što sve treba učiniti za pobjedu, ali ono što i on (kao i svi natjecatelji) nemaju stalno na umu (uzalud ih pjesnici opominju J), to je da među smrtnicima nema pobjednika. U parafrazi A. Huxleyja: Svi smo mi gubitnici, samo kad bismo to znali 🙂 .
U nastavku… Diomed
Ada Jukić
Zagreb, 12. lipnja 2019.
*Citati iz ‘Ilijade’ navedeni su oznakom pjevanja i stiha, primjerice, Prvo pjevanje, stihovi od 17. do 21. (I, 17-21)
Literarna osnova:
Homer ‘Ilijada’, izdanje Nakladnog zavoda Matice hrvatske, Zagreb 1987., preveo i protumačio Tomo Maretić, pregledao i priredio Stjepan Ivšić
Homer: Odiseja, izdanje Nakladnog zavoda Matice hrvatske, Zagreb 1987., preveo i protumačio Tomo Maretić, pregledao i priredio Stjepan Ivšić
Vojtech Zamarovsky ‘Junaci antičkih mitova’, Leksikon grčke i rimske mitologije, Školska knjiga, Zagreb 1989.
Robert Graves: ‘Grčki mitovi’, Nolit, Beograd, 1974.
Sabrane grčke tragedije: preveli Koloman Rac i Nikola Majnarić, AIZ Dosije, Beograd:
Eshil: Orestija, Agamemnon
Sofoklo: Ajant
Elektra
Euripid: Ifigenija u Aulidi
Trojanke
Hekaba
Herodot ‘Povijest’, Matica hrvatska, Zagreb, 2007., preveo i priredio Dubravko Škiljan
Contents
HOMEROVI AKCIJSKI JUNACI 3, Agamemnon (piše Ada Jukić).
Prvi među Ahejcima. 1
Kraljevski stav. 2
U očima protivnika. 2
Negativni predznak. 3
Zločin i kazna. 3
UnHappy End. 5
Obilježja moći 5
Borbene scene. 7
Sitne mane. 10
Motivacija i stimulacija. 11
Porijeklo Agamamnona. 12
U krupnom planu. 12