Nastavci:
Homerovi akcijski junaci 1: UVOD [piše Ada Jukić]
Homerovi akcijski junaci 2: UVOD [piše Ada Jukić]
Homerovi akcijski junaci 3: AGAMEMNON [piše Ada Jukić]
Homerovi akcijski junaci 4: UTRKE KOLIMA [piše Ada Jukić]
Homerovi akcijski junaci 5: DIOMED [piše Ada Jukić]
BLU RAY: TROJA, povijesni [osvrt Ada Jukić]
DVD: HELENA TROJANSKA, povijesni spektakl [osvrt Ada Jukić]
Uvod, drugi dio
Čovjekova potreba za slavom i divljenjem prema iznimnim osobama i osobinama, starija je od ere Supermana. Inherentna ljudskoj prirodi, korisna je i u društvenom kontekstu, jer promovira pojednice koji se ističu u situacijama u kojima su u pitanju ciljevi ili opstanak cijele zajednice. Kad obrane svoj grad od osvajača, pastire od lavova, a putnike od testa inteligencije koju im postavlja zagonetna Sfinga 🙂 , najmanje što mogu očekivati mitski junaci je ‘odlikovanje’ svojih i budućih generacija, a time se potiču i daljnja društveno korisna zalaganja.
A što je društvu primarno i korisno, mijenja se, pa je danas više medijskih proslavljenih likova zbog bizarnosti ili banalnosti nego postignuća. Više ljudi prati što radi neka obitelj reality showa nego upute o zdravom načinu života. To pokazuje, s jedne strane, oslobađanje današnjeg društva od primarnih potreba, ali i potrebu ljudi za zabavom, čak i na račun egzistencijskih prioriteta. Potrebu za zabavom zadovoljava i film, napose nekim žanrovima, među kojima je i akcijski. U sve moćnijim tehničkim uvjetima namnožila se ‘vojska’ blockbuster junaka. Tu su, pored spomenutog Supermana, njegovi kolege Spiderman i Ironman i Aquaman… Tu su ubojiti kiborzi, alienske kombinacije i futurističke strojne transformacije, a zbog velike potražnje, mjesta imaju i mitološki i legendarni junaci.
Heraklo – Atrij AMZ-a ; Foto AJ
Ako usporedimo filmske akcijske junake s Homerovim likovima, napose protagonistima ‘Ilijade’, možemo zaključiti da su epski supermani ‘ljudskiji’ od filmskih, ne u smislu uvjetno definirano ‘humanosti’, već nesavršenosti, to jest ljudskih slabosti. Oni mogu oklijevati u borbi (Hektor tri puta trči oko zidova Troje dok ga progoni Ahilej (Iliada XXII pjevanje, stihovi 136-165*) , oni mogu pobjeći iz bitke (Odisej se ne odaziva na poziv Diomeda da pomognu Nestoru (VIII, 97- 98), oni mogu roniti suze (Agamemnon plače zbog vojnog gubitka, tako da dirne Zeusa (VIII, 245), a najveći junak Ahilej plače u samosažaljenju zbog gubitka djevojke (I, 349 i 357), ali zbog toga ne gube svoj junački status.
Redundancija nasilja
Slabost je najblaža od nesavršenosti drevnih ‘junačkih karaktera’. Ono što je uznemirujuće je okrutnost, užitak koji doživljavaju u nanošenju rana neprijatelju, redundancija nasilja, i u redovitim okršajima, a napose u ispoljavanju osvetničkog poriva, osveta je ‘slađa od meda’. U nizu primjera, Homer opisuje kako prijatelj, rođak ili saveznik ubijenog ostvaruje inventivne načine kojima će nauditi onome tko je uzročnik njegove boli, odnosno onome tko su se nađe na putu kao zamjena. Najveći, najdulji i toliko pretjeran osvetnički program, da gotovo premašuje razmjere povoda, reakcija je Ahila (žestoka kao i druge njegove reakcije) na gubitak Patrokla. Shvatljivo je njegovo osobno žalovanje, jer je za Patrokla bio tako i tako dugo vezan, ali orkestriranje masovnog žalovanja cijele vojske za njim, čini se u nesrazmjeru s ulogom Patrokla u cijelom pothvatu, iako je pao u odlučnoj bitki u kojoj je vojsku predvodio. A osveta koju nastavlja pred Trojom, i koja se ne ograničava na Hektorovu smrt, već krvavi pohod na Trojance koji mu prethodi i nastavlja se mrcvarenjem mrtvaca, čini spektakularnu ratnu ‘sekvencu’ kojom Homer u završnim poglavljima svoga djela (od Dvadesetog pjevanja), nakon svih bitaka i sukoba koje je prethodno opisao, diže radnju do kulminacije napetosti doslovce u potocima, to jest rijeci (Skamandru) krvi. Ali o tome kad dođemo do Ahileja.
Mjedeni rat
Sama praksa ‘mjedenog rata’, bez specijalnih efekata mučenja, dovoljno je zastrašujuća. Ubodi kopljima, strijelama, mačevima (i kamenjem koje se nađe pri ruci), uzrokuju takve rane i boli koje je bolje ne moći zamisliti. Ali Homer se trudi prikazati ih jer zna da to zanima slušatelje, jednako kao što današnje gledatelje zanimaju strašne pojedinosti u filmovima katastrofe ili ratnim filmovima. Homer se zaustavlja usred bitke i pojedinačno opisuje kako je stradao poraženi, kako ga je pogodilo koplje, i kakve su rane nastale, opisane su stotine načina na koje su ljudi pali, a neki od tih prikaza izazivaju gotovo mučninu. Homer opisuje masovne bitke i pojedinačne okršaje s takvim detaljima kao u usporenim slikama filma, s još dubljim pjesničkim alatom.
Oružje junaka
Kako su naoružani sudionici Trojanskog rata možemo saznati iz podataka vezanih za pripreme i odvijanje bitaka te nekoliko detaljnijih opisa. Jedan od najpoznatijih je opis oružja koji na molbu Tetide za Ahila izrađuje Hefest (nakon što je stari Ahilov ‘kit’, koji je posudio Patroklu, dospio u Hektorove ruke), ali pri tome se više radi o opremi (štit, oklop, šljem) i više o ‘umjetničkom aspektu’ produkcije (XVIII, 468-615*), s reljefima koji prikazuju tadašnji način života i običaje, nego instrumente smrti. Ranija ‘sekvenca’ posvećena oružju i opremi junaka za boj ona je u kojoj se Patroklo ‘preoblači’ u Ahileja (ali ni on ne može ponijeti njegova koplja, pa mu ga poslije Hefest ne mora izraditi). A svi koji su pažljivo stigli do patroklovog preodijevanja, sjetit će se da su ‘odjeću koja čini ratnika’ ‘već vidjeli’, to jest čitali. Usporedimo ‘design’. Osjenčena su mjesta koja se razlikuju u ta dva prikaza, što pokazuje Homerov smisao za pjesničko ‘recikliranje’ i filmski uvjerljive detalje!
Patroklo, dakle, u XVI pjevanju,
‘Nazuvke najprije on navuče oko goljeni,
Nazuvke krasne, što kopče od srebra spučahu kruto,
Okolo prsiju oklop navuče, koji je bio
Oklop potomka brzog Eakova, -sjajan i zvjezdan;
Metne na pleći mač sa srebrnim klincima mjeden,
Veliki i teški štit on onda u ruke uzme,
Na glavu junačku šljem krasnotvoran postavi zatim
Sa konjskim repom, i kita odozgo se tresaše strašno,
Koplja ubojna dva, što u ruci mu stajahu zgodno, ‘ (XVI, 131-139)
To nisu bila Ahijeleja koplja, uostalom Ahilovo koplje (jednina),
‘Veliko, teško i čvrsto, ni jedan nije Ahejac
Mahati mogao njim do Ahileja…’ (XVI, 141-142).
Ovo je gotovo isti opis naoružanja kao u Trećem pjevanju (u kojem se nastavlja 22. dan od početka Ilijade, Prvo pjevanje obuhvaća 21 dan, a onda jedan, to jest 22. dan zauzima pet punih pjevanja, od 2. do 6., te dio 7. pjevanja), kad u jednom od nesmotrenih junačkih inicijativa nastupa Paris ‘pardalsku kožu na plećima imajuć i mač i luk saviti, i dva sa mjedenim okovom koplja’ (III, 17-18). Vitlajući kopljima Paris izazove pažnju svog rivala Menelaja (od kojeg najprije pobjegne), a kad pristane na dvoboj, uz ceremonije zakletve i žrtvovanja, u kojem učestvuju i Agamemnon i Prijam, dobijemo prikaz njegovog ‘oružanog kompleta’:
‘Nazuvke najprije on navuče oko goljeni,
Nazuvke krasne , što kopče od srebra spučahu kruto,
Okolo prsiju oklop navuče, i uredi ga na sebi,
Metne na pleći mač sa srebrnim klincima mjeden,
Veliki i teški štit on onda u ruke uzme,
Na glavu junačku šljem krasnotvoran postavi zatim
Sa konjskim repom, i kita odozgo se tresaše strašno,
Uzme ubojno koplje, što zgodno mu za šaku bješe,…’ (III, 330- 338).
Ali ni tako opremljen Paris nije uspio savladati protivnika (koji je isto tako opremljen, III, 339). Ali na njegovoj strani je Afrodita koja je više nego pouzdana zaštitnica. Ne samo da je prekinula remen Parisova šljema kojim ga je Menelaj vukao (III, 369-375) , već ga je zavila maglom i odnijela u ‘mirisnu svođenu sobu’ pa otišla po Helenu (mora je nagovarati) da mu se pridruži (III, 380-383).
Koplje žedno mesa
Kako izgleda koplje i koliko dugo može biti, možemo saznati u VI pjevanju, primjerice, kad Hektor posjeti Parisa (nakon što se ovaj oporavio s Helenom) i ponovo se sprema za boj.
‘Hektor uniđe tu miljenik Zeusov u ruci
Koplje držeći, jedanaest lakata dugo, na njemu
Mjedeno sjaše oštrice, zlatni ga kolut optako’ (VI, 318- 320).
Koplje je načinjeno od jasenova drveta i baca dugu sjenu (dugosjeno), a mjedena je oštrica ‘žedna ljudskog mesa’. Tijekom cijelog epa atribucije koplja i njegovih uboda provlače se kroz ratne epizode.
Luk i strijela
A luk strijelca Pandara, koji (po nagovoru Atene) prekrši pogodbu Trojanaca i Helena, Homer ne samo detaljno opisuje, već priča o njemu, kako je načinjen (ako ne ‘ab ovo’, a ono ‘od jarca’) od čijih je rogova napravljen! U sceni punoj napetosti, dok se očekuje što će se dogoditi između dviju vojski zatečenih ishodom dvoboja, dok Pandar kojemu Atena ‘ludovu nagovori srce’ (IV, 104) vadi luk, Homer se vraća u prošlost i priča o tome kako je zelijski strijelac, Likonov sin ‘kojemu je luk udijelio sam bog Apolon’ (II, 827) uhvatio moćnu životinju, kako ju je pogodio, koliki su bili rogovi (16 šaka dugi) i kako ih je obradio ‘rogodjelja majstor’. Iza ‘povijesti luka’ slijede detalji o tuljcu, strijeli, (volujskim) tetivama i postupku gađanja, ukupno dvadesetak stihova (IV, 105-126).
‘Hladno oružje’
Osim koplja, luka i strijela te spomenutog mača, tu je i nož. Agamemnon uvijek uza se nosi nož, koji mu služi i za ubijanje žrtvenih životinja.
‘A sin Atrejev nož povuče od boka onda,
Koji mu visaše vazda uz velike korice mača,’ (III, 271-272)
Još jednu vrstu oružja spominje Nestor, iz svojih mladenačkih dana, a to je kij (kijak), to jest topuz. Arejtoj je poznat kao kijonoša, a njegovog sina Menestija iz Arne u Sedmom pjevanju ubije Paris.
‘Priručni arsenal’
Kamenje, kao što je spomenuto, također služi kao oružje, osobito ako se koplje baci ‘uprazno’ i zataji drugo oružje. U dvoboju Ajasa i Hektora (VII pjevanje) kamen igra ‘filmsku ulogu’. Kad mu Ajas probode štit i ozlijedi ga,
‘Hektor sjajnošljemac još ne odusta,
Već se povuče, te crn i velik i hrapav kamen
Čvrstom pograbi rukom, što na polju ležaše ondje,
I njim udari u štit sedmokožni Ajasov strašni
U kvrgu baš po sredini, te okolo sva mjed zazveči.’ (VII, 263-267)
Ali Ajas podigne još veći kamen, ‘kamen na žrvanj nalik’ (VII, 270). Kako je okončan dvoboj saznat će svi koji pročitaju tristotinjak heksametara Segmoga pjevanja, a hint koji možemo dati onima koji nisu gledali ‘Homerov film’ je da se tu umiješa Deus ex machina, to jest Zeus ex Ida planina koji još nije odlučio napustiti Hektora iako će u nastavku (Šesnaesto pjevanje) biti spreman pustiti vlastitog sina Sarpedona da pogine, uz utješni ishod (po savjetu Here!?) koji izvršava Apolon (pokop u rodnoj Likiji).
(Ne)srazmjerna Razmjena
A kad smo kod Likije i oružja, zanimljivu digresiju od bitke i ubijanja čine Diomed i Glauk u Šestom pjevanju (VI, 119-236) kojom prilikom dolazi do zamjene oružja. Pri tome lukavi Diomed bolje prođe jer pokloni Glauku mjedeno oružje, a dobiva od njega zlatno ‘stotinu goveda vrijedno’. Homer se gotovo šali kad kaže da je Glauku Zeus ‘uzeo pamet’ kod te razmjene. I inače se spominju trojanski saveznici po svom bogatstvu i bogatoj opremi. Jedan od vođa Karana, Nasto
‘u zlatu sav ko djevojka pošo je u boj
Ludak, al propasti jadne odvratio ne bješe time…’ (II, 872-873).
Zaštita junaka
Štit
Od ratničke opreme osobito je važan štit. On brani ratnike od koplja i strijela, ali ako doista vrši svoju funkciju, nije lak, pa ga nije ni lako nositi. A kad se pojedinačni štitovi sastave, čine neprobojni zid. Tako je Patroklu, kad
‘…okolo sina
Stojeć Menetijeva Ahejci jednoga srca
Mjedenim štitima svi se ogradiše;’ (XVII, 266-268).
Jedan od najistaknutijih štitova ‘pod Trojom’ Ajasov je štit. Ajas (Ajant), rođak Ahilejev (oba su Eakovi potomci, Ahil Pelejev sin, a Ajas Telamonov), drugi je po snazi, poslije svoga bratića, odnosno, prvi, kad se ovaj povuče iz bitke.
‘…Ajas, što djelima svojim i licem
Za Ahilejem bješe nezazornim Danajac prvi.’ (XVII, 279-280)
Ali u ‘Katalogu brodova’ u Drugom pjevanju, to jest popisu ahejske vojske, koji zauzima tri stotine stihova (II, 484-877), dok je za Trojance i njihove saveznike (ne samo da ih ima manje, već govore različitim jezicima i jedni druge ne razumiju, a i nisu toliko motivirani za borbu, jer su im žene i ‘luda dječica’ daleko) dovoljno manje od sto stihova (II, 786-877), u tom, dakle, popisu zaraćenih strana, među Grcima spominje se ime Nireja koji je pod Troju doveo najmanje (tri) lađa. Homer Nireja spominje toliko puta koliko je doveo lađa, te i za njega kaže da je ‘pod Ilijem od svih junaka iza nezazornog Ahileja Danajac prvi’ (II, 671-674). S obzirom da je doveo tako malo vojske, Nirej ‘bijaše slab’, pa mu Homer, poslije početnog priznanja, ne obraća pažnju, a poziciju ‘deuteragonista’ prepušta Ajasu.
Ajasov štit ima sedam koža pokrivenih mjedenom pločom (VII, 219-224), a u sredini ima kvrgu (zato se štitovi zovu ‘kvrgaši’). Podrazumijeva se da je potrebna velika snaga držati tako težak štit. Ali to nije sve. Ajasov štit ima i svoga autora, to jest, zna se tko ga je napravio (evo još jednog, ali najmanje raširenog načina za postizanje slave , a to je znanje i rad J :
‘… , sa trudom ga izradi njemu
Tihije, najbolji od svih kožara živeć u Hili;’ (VII, 220-221).
Još se jedan grčki junak zove Ajas, Ojlejev sin, ali on je malen rastom, međutim, nije slab i nije nebitan u odvijanju radnje, a i nije došao sa zanemarivom silom. Vođa Lokrana skupio je četrdeset lađa. Za usporedbu, njegov imenjak sa Salamine doveo ih je tuce, jednako kao i slavni Odisej!
Kad smo već kod brojeva, razumljivo je da je Agamemnon došao s najvećom silom, stotinu lađa. Njegov brat Menelaj, glavna stranka u sukobu (jer je izgubio blago i ženu), prikupio je manje, ali još uvijek respektabilnih šezdeset, manje od mladog Diomeda, Tidejevog potomka, koji dolazi s osamdeset. Ahilej je u ‘zlatnoj sredini’ po broju brodova, to jest pedeset, a smjestio se na kraju grčkog tabora, uzdajući se (ne u svoje brze noge J ), već u svoju snagu. Za usporedbu, Odisej je u sredini, kako bi ga i jedna i druga strana čula, a on uvijek ima što za reći. Ali i tu ima konkurenciju, jer ako itko voli savjetovati i govoriti, a napose o svojim mladim danima i ranim radovima, to je Nestor koji u trećoj (ne dobi), već ljudskoj generaciji, ima o čemu pričati.
U Katalogu su i drugi podaci o broju brodova (ali i vojskovođama, područjima i gradovima iz kojih dolaze Grci ), ali po tome ne možemo izravno doći do ukupnog broja sudionika jer je u brodovima različit broj mornara. Dok je, primjerice, u brodovima koji dolaze iz Beotije (prvi na popisu), došlo pedeset lađa, a u svakoj ‘sto i dvadeset bješe momaka beotskih mladih’, u Ahijelevim lađama je, to saznamo kad pokrene Mirmidonce na čelu s Patroklom, po pedeset mornara. Iznenađenje na drugom mjestu po broju lađa može prirediti starina Nestor, koji je poveo ‘devedeset prostranih lađa’.
Uz Ahileja i dva Ajasa, Velikog i malog, na grčkoj strani protagonisti su Diomed (napose u Petom poglavlju u kojem ranjava Afroditu i Aresa), te ostala postava ‘rtnika’ kao što su Agamemnon, Menelaj, Odisej, razumije se, Patroklo, Idomenej, kretski kralj, i njegov pratilac Merion, kojeg Homer uvijek spominje uz atribut koji upućuje na Aresa (Enijalili nalik), a ja ga uvijek zamišljam kako strijelom pogađa onu golubicu koja je živa meta u jednom od Ahijelevih natjecanja povodom Patroklove smrti. Kad Teukar strijelom presiječe uzicu kojom je vazana i ptica poleti u zrak i slobodu, Merion mu istrgne luk iz ruku i pogodi strijelom pticu koja u dirljivom padu
‘Grlicu plašljivu spazi u visu, ispod oblaka,
Pa je, dok se je vijala tu, pod krila po sr’jedi
Zgodi te naskroz prođe strijela, …
… a ptica onda
Htjede na katarku se mrkokljune spustiti lađe,
Ali obori vrat, i krila gusta joj klonu,
Brzo iz uda joj život izleti, daleko odande
Padne,’ (XXIII, 874-881)
Umjesto empatije, prekaljeni ratnici ‘… –i motrahu svi to i svi se divljahu tome.‘ (XXIII, 881)
Štit od štita
Masivni mjedeni i kvrgavi štitovi mogu sami pozlijediti onoga tko ih nosi, pa se nečim treba zaštiti. Nazuvci štite donji dio nogu (goljeni) od rubova štita, a mogu poslužiti i za obranu od predmeta s protivničke strane (kamenja, strijela i mačeva, kad su u pitanju ‘niski udarci’). Kao što smo citirali, nezuvcima počinje oblačenje junaka, pa ih Homer ne zaboravlja spomenuti, iako nisu prvi po vrijednosti ni veličini.
Šljem glavu čuva
U mirnodopskoj poslovici ‘kapa glavu čuva’, a u ratno doba, metalno pokrivalo, šljem. Spomenuta je Parisova kaciga (i na njegovoj glavi i u Menelajevim rukama), spominju se i drugi sjajni ‘oklopi za glavu’ s konjskim grivama na vrhu, ali najpoznatija i najpoetskija je ona Hektorova, koja pri susretu junaka sa suprugom Andromahom uplaši njihovog malog sina Astijanaksa, pa je nježni otac skine i položi na tlo. Posljednji osmijeh i obiteljski susret prije poraza i pada najvećeg junaka na gubitničkoj strani, kao dio lektire, možda je Homerova najšire ‘praćena’ epizoda.
Nastavit će se…
Ada Jukić
Zagreb, 28. veljače 2019.
*Citati iz ‘Ilijade’ navedeni su oznakom pjevanja i stiha, primjerice, Prvo pjevanje, stihovi od 17. do 21. (I, 17-21)
Literarna osnova:
U tekstu (i svakodnevnom životu i radu 🙂 ) koristim Homerovu ‘Ilijadu’ i ‘Odiseju’, izdanje Nakladnog zavoda Matice hrvatske, Zagreb 1987. obje knjige preveo i protumačio Tomo Maretić, pregledao i priredio Stjepan Ivšić
Ostali izvori: <
Herodot ‘Povijest’, Matica hrvatska, Zagreb, 2007., preveo i priredio Dubravko Škiljan
Robert Graves: ‘Grčki mitovi’, Nolit, Beograd, 1974.
Vojtech Zamarovsky ‘Junaci antičkih mitova’, Leksikon grčke i rimske mitologije, Školska knjiga, Zagreb 1989.
Sofoklo ‘Filoktet’, GZH, Zagreb 1980.
Sofoklo ‘Antigona’, Školska knjiga Zagreb 1989.
Tragedije Eshila i Euripida
Djela Platona i Aristotela
Povijest umjetnosti Starog vijeka, opće gimnazijsko znanje, putovanja, predavanja, kazalište, film i internet
