I ja sam jedna od onih koji cijene, vole i kupuju ‘domaće’. To sam radila i prije slogana o ‘domaćoj kupnji’ i apela na velike ciljeve koji se time postižu. Možemo kupovati ‘naše’ zato što time podržavamo domaću proizvodnju i zaposlenost itd., ali puni i pravi i dovoljan razlog za kupovinu treba biti dobar proizvod, to jest proizvod koji bi mogao kupiti i onaj tko nema sentimentalne ili makroekonomske razloge za kupnju.
U najmanju ruku domaći proizvod treba biti ono kako se predstavlja, to jest ‘domaći’. A što to znači? Treba li biti posve iz domaćih sirovina, je li to uopće moguće u današnjem svijetu?. Ima li tu pravila ili bar mjerila zdravog razuma na koja se možemo osloniti? Što je u onim posebnim slučajevima kad se kvaliteta proizvoda oslanja na adut ‘domaćeg’, a neki od bitnih sastojaka to nisu?
Palma u domaćoj radinosti – Foto RJ
Od čega se sastoje neki vrhunski ‘domaći brandovi’, oni koji se najčešće pozivaju na domaće vrijednosti, domaće izvore, autohtona obilježja ili tradiciju proizvodnje. To je osnova i za višu cijenu tog proizvoda, ‘domaća kvaliteta’ više nego viši porezi ili konkurencija globalnog tržišta. Da li naši proizvodi zaslužuju takav status, da li u tom odnosu u kojem se poziva na povjerenje, vjernost, tradiciju, pravila poštuje i druga strana?
PODMAZIVANJE DOMAĆEG PROIZVODA
Uzmimo primjer. Neću navoditi o kojoj se tvrtki radi, jer nije pojedinačan problem. Radi se o principu koji primjenjuju različiti ‘igrači’, možda samo iznenađuje kad to primjenjuju i oni na vrhu ‘lige’, naše prehrambene zvijezde, za koje bi mnogi potrošači ruku stavili u…. džep i ako su 50% skuplji od drugih, napose ”bezimenih’ marki.
Uzmimo, dakle, primjer proizvoda koji nije neophodan za život, zapravo je rezultat potrošačke lepeze novostvorenih potreba, ali veže se za zabavu, sport, opuštanje, sve, naravno, u poziciji gledatelja, a ne sportaša, jer tko može trčati za loptom ili zabijati gol dok gricka…
Zabavni primjer sastoji se od tri sastojka: krumpir, ulje (masnoća) i sol (tome se mogu dodati i drugi okusi, ali to nije bitno, i tako je to dodano zato što temeljna varijanta ‘dobro ide’). Osnovni proizvod, dakle, jednostavan je, pakiranje po 150 grama ili manje, u plastičnim vrećicama upadljivih boja, volumen veći nego što teži, ali sve su to očekivani marketinški. Najskuplji domaći od tih krumpirovih pržolica (koje ne mogu imenovati jer nemaju naziv na našem jeziku ☺), poziva se na domaću komponentu, to jest 100% domaćeg krumpira. Ali druga komponenta je palmino ulje, a to se ne čini da je domaća sirovina. Ako i ima domaćih palmi, služe kao ukras na rivama ili vrtovima i nemam ideju kako bi se iz njih mogla dobiti jeftina masnoća.
Vjerojatno se radi o cijeni tog ulja, vjerojatno je cijena suncokretova ulja ili ulja neke druge, domaće biljke, viša nego ovog palminog, pa ga stavljaju u ‘ekskluzivni’ domaći proizvod, da uštede, valjda stoga da taj proizvod mogu ponuditi po povoljnijoj cijeni ?! Kolika ušteda može biti? Radi se o oko 30% sadržaja proizvoda, pa uštede u masovnoj proizvodnji mogu biti znatne. Ali koliko ukupna cijena sirovina utječe na konačnu cijenu? Ako na tržnici kupim kilu domaćeg krumpira od neke bakice za pet kuna, onda ga tvrtka koja ga masovno kupuje dobije i za manje. Po četiri kune, tri? Ako se od te kile krumpira, to jest od te 3 kune, napravi šest paketa (od 150 grama) (a napravi se i više) po 10 kuna (a stoji i više), pa kad se plati ambalaža i odbiju porezi i marže itd, ako se dobije trećina od te maloprodajne cijene, ili manje, to jest 3 kune po pakiranju, to je 6 puta više nego je plaćena sirovina! Što u tom znači ‘jedna uljna kap’, to jest 45 g masnoće (30% od 150 g) i (koliko?) soli (i tako bi sol trebalo smanjiti i tako ‘zdravo uštediti’)! Koliki treba biti profit da opravda ‘kvalitetne uštede’? Ne uzimajući ‘pod račun’ ekološki aspekt, masovno korištenje palminog ulja dovodi do plantažiranja divljine i devastacije prašuma, ugrožavanja životinjskog habitata, orangutani stradaju zbog jeftinih grickalica!
Apsurd je da te grickalice nisu jeftine. Ako usporedimo cijenu najskupljih sastojaka, ako podvostručimo cijenu krumpira i dodamo maloprodajno suncokretovo ulje i najdomaćiju ninsku sol pet kuna kila i ambalažu od zlata, pa dodamo 50% troškova prodaje, to je 30 kuna po kilogramu, a kila tog ‘domaćina’ stoji više od 75 kuna. Pa da li u takvom obilju zarade treba činiti takve uštede? A ako ‘porijeklo vrsta’ sastojaka nije bitno, ako se želimo globalizirati gdje god nam to profitno odgovara, zašto naglašavati porijeklo jedne komponente? Zašto se ne hvaliti uvoznom komponentom? Ni ona nije zanemariva, gotovo trećinskog udjela? Zašto ne reklamirati, na primer, Evo palminog ulja u našem čipsu, svi ga koriste, sigurno i vi želite ‘omastiti brk’!
Ali ne. Ni riječi o palmi, da se ne radi o palmi, ne bismo ni znali da je je uvoz! Možda to nije ni loše? Možda to rade proizvođači za naše dobro, zato što misle da je palmino ulje zdravo, ili da je, zbog viših ciljeva, jednakosti, na primjer, jednakih šansi i ukusa na svijetu, da je potrebno ujediniti ljude na istoj masnoj frekvenciji. Možda to rade i zato što ih nitko ne pita što rade i nitko ne reagira na to ili ne misle o tome što jedu. Možda je upravo taj element, to prihvaćanje onoga što nam se nudi, razlog što sve ovo grizemo u sebi.
Treći sastojak domaćeg proizvoda bez domaćeg naziva je sol, a koja može biti domaća (iako se to ne ističe u reklami), ne znam da li je tako ili se i ona, zbog ekonomiziranja, uvozi, bez obzira o kolikoj se količini radi i o kojim jediničnim uštedama. Cum grano salis!
Ovo nije usamljen slučaj, radi se o pravilu. Kad sam ‘ušla’ u to područje, i napregnula oči da pročitam sitne fontove deklaracija i etiketa, razabrala sam da se u poznatim domaćim brandovima, napose grickalica, keksa i drugih ‘finih stvari’ u pravilu koristi palmino ulje. Nešto mi je već prije bilo čudno u okusima omiljenih napolitanki i kikirikija, neki slani štapići i ribice nisu mi bile ‘kao prije’, ali nisam razabirala što se s njima dogodilo. Dogodile su im se palme. Ali nije samo palmino ulje u pitanju. Palma je samo još jedan komercijalni smokvin list. U ribljim konzervama, i onima s jadranskom ribom, sojino je ulje (obično navedeno u zagradi, poslije općenite kategorije ‘biljnog ulja’). Koliko je domaćih rajčica u domaćim koncentratima, koliko je domaćih emulgatora u pecivima i kolačima? Nisam nastavila dalje, da ne odlučim prestati jesti ☺.
TEST POTROŠAČKE INTELIGENCIJE
Ne radi se, zapravo, o eksplicitnoj prevari. Kad netko kaže da je u nekom proizvodu 100% nečeg domaćeg, ne sumnjamo da je tako. Ali ako na osnovu toga zaključimo da je to posve domaći proizvod, ne znači da nismo pogriješili. Ako u domaćem proizvodu ima trećina uvoznog, što možemo zaključiti o njegovom ‘porijeklu’?
U slučaju reklame 100% domaćeg krumpira, nitko ne tvrdi da se radi o 100% domaćem proizvodu. Samo se kaže da je krumpir domaći. A kome je stalo ‘do sitnica’, može čitati u trgovini pod povećalom mikroskopske deklaracije i energetske analize, može saznati kojih i koliko sastojaka ima ‘u tragovima’, može pročitati upute o korištenju na šest jezika, može istraživati datume otisnute na pakiranju i dobiti naputak o odlaganju i zbrinjavanju ambalaže…
RJEŠENJA
Ili može sam oguliti dva krumpira, izrezati ih, ispržiti, posoliti i pojesti!
Ili uopće ne jesti slano i masno (OK, to je pretjerano, to su drastične mjere, ne smijemo pretjerivati s odricanjem…)
Što onda?
Jedina reakcija koju kupac ima kad ga (pa i na suptilan način) vuku za… jezik…, jedini jezik koji svi ti palmini proizvođači i prodavači razumiju je kupnja. Odnosno, odustajanje od kupnje.
Sve dok kupujemo, možemo se… gristi. I zbog grickalica.
Ada Jukić
Zagreb, 10. prosinca 2018.
