Svatko tko ne voli nogomet, a svi ga vole, nije to pitanje sporta, čovječe, milijun ljudi gleda utakmicu, znači svi gledaju, hajde reci da ne voliš nogomet nekom sa žarom u očima i pivom u ruci, u mreži kockastih majica pred televizorom pod tvojim prozorom, naravno da voliš nogomet i drago ti je da svi glasno navijaju i da pucaju petarde (sigurno petarde?) kad zabijemo goool! Svi smo mi pooobjednici!
A uz standardnu vezu piva, kafića i navijača, uvuklo se nešto drugo, nešto vruće, dodatna ponuda, nešto da okrijepi kršne navijače, nešto što paše uz pivo kao meso s roštilja! Uz cijele nogometne četvrti u središtu grada, sa šatorima, tribinama, projekcijama, prijenosima, suvenirima i roštiljima, u stambenoj periferiji pojavili su se improvizirani roštilji.
Foto RJ
U početku su se grilovi, gradele i rešetke kućne izrade ukazivale u javnom prostoru kao slučajno, uzgred, na rubu pločnika ili pod drvoredom, drveni ugljen raspaljivao se kao od uzbuđenja, sam od sebe, a zajapureni amaterski pečenjari bili su spremni na povlačenje ako bude reakcije, a nije je bilo. Danas se to podrazumijeva, to ulično dimljenje i pečenje i mesni obroci u kafićima prije važne utakmice, tako se bolje navija, tako smo jači, zar nismo pobijedili… U međuvremenu su se naprave za pečenje uvećale i ‘profesionalizirale’. Teške metalne kutije, slične onima koje koriste pečenjari kestena, parklirane su u blizini kafića, spremne za sljedeći TV prijenos, a kad su u pogonu, čini se da pečenjari znaju svoj posao. Možda se razvio neke vrste cateringa za navijačke domjenke, pa opslužuju kafiće kao posebna djelatnost, možda su još uvijek izraz susjedskog entuzijazma, ali što god su, sve ih je više i sve su sigurniji na uličnim nogama.
Urbani roštilji postali su dio uličnog inventara, uz terase kafića kao jedine poduzetničke zone u prizemlju praznih poslovnih prostora, po dva, tri kafića u jednoj zgradi, uz povremene pekare i sportske kladionice, to se pokazalo kao najpotrebnije obližnjim stanovnicima. Uz ćevape i pljeskavice, na stolovima uz roštilje na otvorenom priređuju se salate i prilozi, a na nekoj biciklističkoj stazi postavljena je peć za kotlovinu!
Tko god se sjetio te masne ideje s mesom na žaru navijanja, ne sumnjam da je za to dobio odobrenje, jer se događa na javnom mjestu i pred očima prolaznika, pa i komunalnih redara. Ne sumnjam da su poduzete mjere kako se od te vatre ne bi nešto zapalilo i zadimilo, ne računajući prozore i balkone obližnjih stanara, koji se i tako ne računaju ako nisu navijači. Uostalom, njima je najbliže sići stubištem po svoju porciju nogometnog roštilja. Ali kako se može doći do tih navijačkih pladnjeva? Jesu li besplatni ili se plaćaju sa i bez računa… Kakva su to pitanja? Tko vodi računa o računima kad je nogomet u pitanju! Tko je lud postavljati pitanja o nogometnoj kuhinji?
Ako i nema pitanja, odgovori su spremni. Što vas briga što tu pečemo? Ovo je javni travnjak (pločnik, drvored…), ne pečemo u vašem dvorištu! Tu se radi o navijanju za naše!, a vi dižete buku oko malo mesa. Imate nešto protiv nogometa!?
Bilo tko može reći da ne voli operu ili da Picasso nema pojma o slikanju. Nitko neće pomisliti da nešto nije u redu s onima koji ne slušaju Beethovenove klavirske sonate. Nikome neće biti neugodno priznati da tri sezone nije bio u kazalištu. Ali, oni koji ne vole nogomet, neće to reći. Oni šute. Dok nogometno prvenstvo ne prolazi.
Ada Jukić, ZG 28. 06. 2018.
