‘Nemate ništa ranije?’ pitala sam jedno tjeme nad papirima kraj printera, kroz rupu na šalteru. Morala sam se sagnuti jer je stakleni okvir u pregradi bio u visini glave službenika koji je sjedio. Mi stojimo pred šalterom, nesigurni i nestrpljivi dok čekamo, a razveselimo se kad na nas dođe red.
‘To je tri mjeseca. Nije moguće da moram toliko čekati za pregled pluća. Teško dišem.’ Moje izlaganje poništava zujanje printera, i tako jedva dišem, a kamo li govorim.
‘A, draga moja gospođo,’ javi se starica iza mene, ‘čeka se i dulje, nije ovdje najgore. Ja sam za danas naručena krajem prošle godine. Ako ste dobili datum, to je to. Probajte na Šalati…’
Sva lica iza mojeg ramena, s uputnicama i omotnicama u rukama, žele da se moj slučaj što prije obavi. I oni čekaju. I njima se žuri. I oni teško dišu. Neki samo što nisu prestali disati. Neki se javljaju na pregled. Neki su došli pitati gdje trebaju čekati. Neki su došli pitati kad mogu doći na pregled. To se zove naručivanje. Kao naručivanje namještaja ili odijelo po narudžbi. Ovo je naručivanje pacijenata. Ili pregleda? Tko tu koga naručuje?
Stručna terminologija
Zbunjuje me uopće ovaj termin ‘narudžba’, ‘naručivanje’, tko je to smislio? Teško se izgovara, dugo se piše, neki će u žurbi neznanja napisati ‘đ’, neki će tako napisati jer misle da se tako piše, ali rijetko tko će razumjeti što bolest ima s tim. Uostalom, naručuje se kad se zna što se nudi, kad postoji ponuda, potražnja, kao trgovačka terminologija. Ali nije to najveći problem ‘preglednog’ zdravstvenog postupka, nije ni najveća igra zabuna terminima (vidi ‘Kupčevo kupovanje’ – LINK, o stručnoj terminologiji centralnog toplinskog sustava, po kojoj se onaj od koga kupujete toplinu zove kupac topline 🙂 ).
Foto RJ
Tko god smislio stručne termine u zdravstvu, ne sumnjam da je stručan, ali nadam se da se bolje razumije u zdravlje. Dakle, što to ‘naručivanje’ znači u našem zdravstvenom sustavu? To je kad nam liječnik opće prakse, bolje rečeno, doktor obiteljske medicine (netko bi mogao postaviti pitanje što je to obitelj, pa uzrujati one koji to znaju, Zna se što je obitelj), dakle, doktor primarne medicine (to ‘primarno’ nije prevedeno, ali zna se što je primarna medicina, nije sekundarna J), dakle, kad nas doktor kojemu prvo odemo kad počnemo kašljati, kihati ili krvariti, a on nam da uputnicu za pregled kod nekog specijalista u nekoj zdravstvenoj instituciji, onda se trebamo naručiti kod istih!
Naručiti se možemo internetom, živimo u digitalnom vremenu, možemo faksom, osobno, možemo svime i svačime, ali ne telefonom, to je isključeno, vjerojatno zato što mi pacijenti dugo pričamo, naš slučaj je poseban, nešto nas probada oko srca… A od trenutka kad se osjetimo bolesni do termina kad nas mogu pregledati, može proći nekoliko mjeseci, pa i koja godina. Eto u tome je stvar. U tome je problem. Treba li se zbog toga srditi? Zbog tog čekanja? Ili biti strpljiv, engleski, patient.
‘Ako Vam je hitno, možete na hitnu ‘, kaže još jedan od iskusnijih bolesnika iza mene. ‘To je ono lijevo, na ulazu, treba se javiti na šalter.’ Pomislim na onu televizijsku Hitnu službu, američku, s našim glumcem u doktorskoj kuti i pomislim na hitnu s domaćim titlovima. Nije tako hitno. Treba biti strpljiv…
Oni koji nisu strpljivi (a žele biti spašeni 🙂 moraju biti spremni ‘keširati’ iznos za pregled kod privatnog liječnika (što ‘keširati’, pa oni prihvaćaju kartice i odgodu plaćanja, nije to tako nedostupno, danas svi kupuje na rate J ). Tko ni na to ne pristaje, njemu stoji na raspolaganju mogućnost naručivanja pregleda. Osobno, putem faksa ili interneta…
Internet, na primjer. Jednostavno, to znaju sve bakice koje žive od liječničkih pregleda. Treba skenirati uputnicu, ispuniti formular na webu predmetne ustanove i poslati je elektronskom poštom ili izravno putem weba! Iza toga će dobiti automatsku poruku da će narudžbu dobiti unutar nekoliko radnih dana, a ne treba se bojati da će propustiti termin pregleda, jer će na pregled čekati nekoliko mjeseci. To u nekim slučajevima znači, da će i pored produženog ‘roka trajanja’ uputnice, morati pribaviti novu uputnicu, ali za to ima vremena!
Uzgred, ne samo da čekamo na narudžbu pregleda, već čekamo i kad dođemo ‘po narudžbi’. Sjećam se da sam jednom, za pregled koji je potvrđen tjednima unaprijed, čekala nekoliko sati. Može li to biti rezultat nepredviđenih okolnosti? Nekog kompliciranog slučaja koji se ‘ubacio’ u vrijeme koje su mi odobrili? U zagušenom hodniku, uz druge bolesnike koji čekaju, koji su bili naručeni i prije i poslije mene.
A unutar tako uređenog sustava naručivanja, čitala sam u novinama, neki se pacijenti ljute i protestiraju, iako, kako kaže predstavnik zdravstvene institucije, oni čine maksimalne napore kako bi udovoljili potrebama za pregledima tih pacijenata. ‘Zamislite’, žali se ravnatelj ili predstojnik ili drugi Hipokratov sljedbenik, ‘mi koji želimo pomoći ljudima, moramo trpiti njihovo negodovanje i ljutnju…’
Kakav je to čovjek koji ne može mirno prihvatiti termin za snimanje nekom rezonancijom ili vibracijom osam mjeseci? Zar je ljutnja način na koji će se bolesnici izliječiti? Ili će pacijenti naljutiti još više liječnika, pa da svi odu u inozemstvo? Gospodin ravnatelj ili upravitelj iskreno je ogorčen na te ljude koji nemaju razumijevanja za probleme bolničkog pogona. Malo je djelatnika, skupa je oprema, što da se radi? Sigurno bi i on sam, da mu treba pregled, mirno čekao da dođe na red. I ne bi otišao preko reda. Ni u inozemstvo na liječenje. Ni kod privatnog liječnika. Ili bi zaključio da u interesu pacijenata treba voditi račina o svom zdravlju. Pa učinio sve što inače ne bi učinio. Bilo je čak spomena da je u nekoj zemlji ministar zdravstva otišao na liječenje u inozemstvo. Ili da su neki istaknuti zemljoljupci išli na operaciju u druge zemlje. Ali, radilo se o njihovom zdravlju, izjavljivali su u novinama. u pitanju je zdravlje, dragi čitatelji, a kad je zdravlje u pitanju, tu se ništa ne pita… Kako je moguće da oni kojih se ništa ne pita, ne šute? Već se ljute. Oni bi ranije na pregled. Svi bi ranije. Ali ne mogu.
***
U ruci sam još držala uputnicu za pregled pluća, na poleđini je pisao datum, 20. 08. 2018. u 8:30, danas je treći svibnja. ‘Nemate ništa ranije?’ zakašljala sam kroz staklenu rupu. Osjećam žamor neodobravanja onih koji čekaju iza mene, što čekam još tu.
‘Nemamo, puni smo. Počinju godišnji. Probajte negdje drugdje. Ako nađete što, javite na ovaj broj, da oslobodimo termin’, rekao je službenik sažaljivo, kad sam ponovo zakašljala. Digao je glavu s monitora i dao mi papirić s telefonskim brojem. Očekivao je da sad odem, iza mene se zbijao red, dobila sam sve što hoću, što još hoću? Nisam ni trebala dolaziti. Tko danas čeka na šalteru?
Idem kući. Na internet. Sad ću im ja pokazati. Dobitću svoj termin. Samo da skeniram uputnicu. I nađem stranicu. Kome da pišem?
U najbližoj bolnici, odjel pulmologije, dobila sam termin u rujnu. Drugi mail iz druge bolnice, na kraju grada, pregled u prosincu. Osamnaesti prosinca, osam ujutro. Kao da se vidim kako hripljem kroz maglu do punog tramvaja. Ako do tada budem mogla hripati. Treći je datum sljedeće godine, u siječnju, uz novu uputnicu, prema uputi iz narudžbe.
Trojka zaključaka
Došla sam sljedećih zaključaka:
Prvo, onaj prvi termin, koji se činio dalek i nedostižan, najbolje je što mogu dobiti!
Drugo, do tog pregleda mogu i ozdraviti, ako izdržim do tada, znači da nije bila upala pluća. Možda neki mali bronhitis. Astmica. Plućna embolija. Ništa važno.
Najvažniji je treći zaključak. A to je da ovaj sustav naručivanja zapravo proizvodi čekanje na preglede. To jest, produžuje čekanje. Zauzima više termina za jedan pregled. ‘Centralno naručivanje’ imalo bi smisla kad bi se odnosilo na sve bolnice u nekom mjestu, cijeli zdravstveni sustav grada (ili zemlje, ako bi se odlaskom u drugo mjesto mogao rok čekanja skratiti).
Najbrži pregled ne možemo postići pojedinačnim upitima bolnici, metodom pokušaja i ponovnih pokušaja. Ne možemo znati koji su rokovi u pitanju, koliko je bolnica zatrpana prethodnim narudžbama prije nego se prijavimo za pregled. Jer ne možemo koristiti telefon. ‘Kvaka’ je da se ne možemo raspitati o slobodnim terminima za pregled, osim ako se ‘ne naručimo’. A ako pokušamo dobiti bliži datum, to možemo samo ako se ponovo ‘naručimo’. Pacijenti se ‘naručuju’ na više mjesta za isti pregled, pa se nalaze na više lista i zauzimaju više termina koji se slažu u mjesece čekanja. O savjesnosti pacijenata ovisi, hoće li, kad negdje dobiju raniji termin ili obave pregled, to javiti drugima kod kojih su naručeni. A s obzirom na to kako su to daleki datumi, moguće je da to, pored najbolje volje, smetnu s uma. Ionako im je drugo što na umu…
Kada bi sustav bio doista ‘središnji’, a to bi bilo moguće uz današnju tehnologiju, pacijent bi na upit ‘od prve’ dobio najraniji datum pregleda tamo gdje je najmanje pacijenata ‘na čekanju’. Samo ako bi htio drugu, točno određenu zdravstvenu instituciju, za nju bi morao biti spreman čekati do termina koji je tamo raspoloživ. Kad netko treba pregled otorinolaringologa, na primjer, dobio bi najraniji termin u bilo kojoj bolnici ili redoslijed termina kod svih otorinolaringologa, pa bi se odlučio za jednoga od njih i potvrdio. A kad se jednom utvrdi mjesto i vrijeme njegovog pregleda, ne bi zauzimao druga mjesta i druge termine.
Čudna pitanja
Začuđujuće je da se nitko nije toga sjetio prije mene, jer ja nisam ni zdravstveni ni informatički stručnjak, a ni kao pacijent nisam, sva sreća, ekspert. Kako to da se nitko od medicinskih djelatnika, zdravstvenih znanstvenika, kliničkih ravnatelja, bolničkih upravitelja… koji čine maksimalne napore…, koji čine sve što je u njihovoj moći…, kojima je žao što ne mogu učiniti više…, kako to da se nisu sjetili pregledati te ‘bolesne liste čekanja’, pa vidjeti koliko je istih imena i podataka koje sadrže uputnice, pa pravim ‘centralnim sustavom naručivanja’ osloboditi duplirane termine… Ako se prosječni pacijent prijavio za pregled samo na dva mjesta, vrijeme čekanja moglo bi se prepoloviti. A vjerojatno je broj prijava i naručenih pregleda višestruko veći.
A ako se i nakon toga utvrdi da se predugo čeka, a čeka se predugo kad se čeka dulje nego bi onaj koji pravi liste čekanja sam bio spreman čekati, kad se utvrdi da se u nekoj uvaženoj bolnici ili popularnoj maloj klinici ili zavodu za kojim vlada velika potražnja, zar se ne bi, u okviru maksimalnih napora da se pomogne pacijentu moglo, putem nekog novog (ili postojećeg?) računalnog programa koji povezuje bolnice u sustav, a ne ostavlja ih kao samostalna i samouvjerena mjesta zdravlja i razuma, zar se ne bi moglo, korištenjem informatike 21. stoljeća, jer mi već jesmo u 21. satoljeću, zar sae ne bi mogao naći neki način, naći neko mjesto, pa i izvan mjesta boravka, neka manje popularna klinika, neki manje opterećen dom zdravlja, gdje se ne čeka tako dugo na pregled, gdje nije takav pritisak potražnje, kamo se može organizirati odlazak pacijenata naručenih unedogled ili im zakazati pregled ili ih bar uputiti na to da se sami upute tamo?
Ako se tko sjetio toga, začuđuje što se to ne provodi.
A ako se provodi, začuđuje što to ne znaju pacijenti.
A ako znaju, što čekaju?
Ada Jukić
Zagreb, 19. lipnja 2018.
