Dok sjedim u čekaonici Ordinacije za patologiju Stomatološkog fakulteta u Gundulićevoj u Zagrebu, imam vremena za razmišljanje. Svi imaju vremena za razmišljanje u svim čekaonicama, ali rijetki koriste tu priliku. A i oni koji se upuste u razmišljanje, upadnu u crne misli. Dosadno im je, teško i nepodnošljivo, muči ih što čekaju tako dugo, a neki ne čekaju tako dugo kao oni.

Muči ih zub, najradije bi vikali od muke, a evo, sjede tu mirno kao u kazalištu. Sjećaju se kako ih je boljelo sinoć i kako su jedva čekali da dođu do zubara, a sad kad su tu, najvažnije im je kad će otići…

U čekaonici

Dok sjedim u toplom i tijesnom prostoru, neugodno zbližena s nepoznatim ljudima kao u punom tramvaju, grize me što ne mogu biti negdje drugdje i raditi nešto drugo, a evo, sad sam tu i tko zna koliko ću još biti, osjećam patnju malog čovjeka koji ne ide kod privatnog zubara jer ne može i ne ide preko reda, a išao bi, da može .

Neki oko mene otvoreno su neraspoloženi, glasni, ne daju se oni tako lako ignorirati. ‘Ne dam se ja ignorirati!’ kaže starac najbliže vratima. ‘Ja sam tu naručen u jedanaest i ne dam da tko uđe prije mene, makar bio natečen kao lubenica!’
Drugi su oprezni i trgnu se na svaki ulazak ili prolazak, spremni na neučinkovito negodovanje. ‘Pa to nije u redu da neki samo tako ulaze, a ja sjedim od pola devet…’

Ali ipak neki prođu, kraj svih tih kerberskih prepreka, naoko neupućeni i slabi, primiču se polako do vrata kao da pročitaju natpis na vratima, pa čekaju da se vrata odškrinu, spremni na skok i uzmak, ovisno o situaciji. Rekao im je doktor, bili su tu već, trebaju samo potvrdu, samo da provire je li tamo netko tko bi tu trebao biti… Pa kad prekorače prag, uđu, prije nego ih oni koji čekaju spriječe svojim otrovnim pogledima :). Preostali su pomireni sa sudbinom, prepušteni čekanju kao mučenju, bez otpora.

Ja čitam. Shakespearea. Ili Balzaka, ništa mlađe od devetnaestog stoljeća. Ili pišem bilješke na računalu. Sve ću to ja opisati…Razmišljam o budućnosti. Kad sve to izdržim, kad prođe to čekanje, pa injekcija (hoće li im dati injekciju?), pa bušenje, ne smijem ni pomisliti što ma sve čeka iza onih vrata, ali nisam ja kukavica, samo ne volim čekati…

Kad prođe, dobit ću nagradu. Otići ću na kavu. Ali ne smijem ništa vruće! Dobro, prošetat ću do Name, pogledat ću one cipele… Zar nemam dovoljno cipela! Što mi preostaje? Planiram što ću kupiti na Dolcu, kad izađem. Sir i vrhnje, to ne treba žvakati.

Ali tek treba doći do zubarske stolice, a onda ‘stisnuti zube’ dok ih ne poprave, ako se uopće mogu popraviti, a ako ne mogu, neka ih izvade, neka rade što hoće, samo da se to obavi… Do tada sjedim, dobro da sam se dočepala stolice, i osluškujem hoće li me tko prozvati. Uz to vrebam hoće li tko ući preko reda, svatko tko uđe je sumnjiv 🙂 .

Uvod u čekanje

Kritično je dok ne predamo karton. A kartone dobivamo kroz stakleni prozorčić na odmorištu stepenica. I tamo čekamo, ali što je to prema pravom čekanju! A onda, kad savladamo prvu prepreku, s tim kartonom u rukama, pitamo se da li pokucati na vrata ordinacije (na vratima piše ‘Ne kucati’) ili čekati bolničarku, sestru, kako joj se obratiti?

A ako neka bolničarka ili zubna tehničarka ili tehničar, možda doktor, dobro, ako netko u bijeloj kuti i klompama, samouvjerenog pogleda, bez osmijeha na licu, netko tko nije probdio cijelu noć ali ne misli da je to dovoljan razlog za osmjeh od zuba do zuba od sreće, ako dakle, netko ozbiljan i služben i zubat prođe tvojim hodnikom, ti se uputiš prema njemu. To možda nije onaj kome se trebaš obratiti, već samo netko u prolazu, u žurbi, smeta mu što ga smetaš, ali ti se ne daš, a znaš da ako ga pitaš, ovi koji čekaju mogu pomisliti da nešto tražiš preko reda, pa si gotov, ali moraš riskirati i pitati. Ako šutiš, u ordinaciji ni ne znaju da si došao.

I tako tu stojiš, neodlučan i nesiguran, kako pravi pacijent i treba izgledati, i onda se dogodi da slučajno izađe netko u bijeloj kuti i zatraži kartone i mi ga predamo, onda je sve u tim rukama. Možemo se prepustiti čekanju.

Upute  za pravilno čekanje

Za čekanje se treba pripremiti. Kao za izlet. Naravno, u stomatološku čekaonicu ne možemo ponijeti sendvič. Nema žvakanja. Zubi i hrana u ovom su okruženju odvojeni, što pojačava želju za njihovim povezivanjem. Zamišljam kako zabijam zube u ljetnu jabuku. Ili čokoladni kolač. Ne, slatko uzrokuje karijes. Ili grickam nad knjigom zamišljene kikirikije, Ne, tvrdo troši zubnu caklinu…. Sir i vrhnje, to mi preostaje.

Bitno je ne misliti na ono o čemu jedino mislimo. Baviti se čime. Ponijeti sve predmete koji nam mogu zaokupiti pažnju, ne smijemo imati ni trenutka za čekanje.

Dakle, ja ponesem ‘Francuski bez muke’ i Ovidijeve ‘Metamorfoze’ i kremu za ruke i paketić papirnatih rupčića i Labello s kamilicom za usne… Vježbam treću pravilnu konjugaciju, učim ‘Lorelay’ napamet, slažem kartice u novčaniku, poništavam stare poruke na mobitelu, pregledavam ključeve (jesam li ih sve ponijela?, jesam li zaključala kuću?, jesam li ugasila plin?), radim vježbe za kralježnicu (koliko mogu u stolici, drugi me čudno gledaju) i sve to radim dok gledam ulaz čekaonice (da tko novi ne uđe) i ordinacije (da mi ne promakne poziv…..)

Potrebne su nam stvari koje gutaju vrijeme. Knjiga, u redu, najbolje knjiga, novine iritiraju, sve te recesije i crne kronike, baš nam trebaju uz zubobolju, ni modni časopisi ni tjednici, što nas se tiče što je ona pjevačica htjela postati kad je bila mala… Najbolje knjiga. Da je na stoliću bilo koja knjiga, zbornik, almanah, mislim da bi se čitali i eseji o kvantnoj fizici, samo kad čekanje prigusti. Kad bi marketinške agencije znale kakva glad postoji u čekaonicama za bilo kojim štivom, opskrbili bi ih sve prospektnim materijalima. Ali na stolu nema ništa. Nema ni stola. Nema ni stolica dovoljno, neki uspravno čekaju.

A glazba s mobitela, imam slušalice. Ali ne, moram čuti kad me prozovu, moram biti spremna brzo se odazvati, ovi jedva čekaju da se ne odazovem. Naćuli uši! Ali ruke mogu koristiti, zašto se nitko ne koristi rukama? Nisam nikoga vidjela da plete u čekaonici, na primjer, a to je idealno mjesto za pletenje. Nitko više ne plete ni kod kuće. Ni na televiziji. A čega nema na televiziji, ni ne postoji.

To je to! Televizija! Ono što bi čekači u čekaonici najviše voljeli je televizija. Da se postavi televizor u čekaonicu, bilo bi i onih koji bi, zbog neke sapunice, prepustili svoj red drugome. Ovako, bez televizije i drugih zamjenica za razmišljanje, nitko dok čeka ne radi ništa drugo od čekanja

U ordinaciji

Jednom, kad tad, prije ili kasnije, kako god dugo traje, čekanje prestaje. Evo, i meni se to dogodilo! Gotovo je! Zovu me. Ustajem, dok me drugi sa zavišću promatraju, uzimam stvari (jer ih, prema pisanom naputku, nije pametno ostaviti u čekaonici) i ulazim. Dočekala sam i to! Ulazim u ordinaciju!

Osobitost postupka u ordinacijama Stomatološkog fakulteta je da nas, pod nadzorom profesora i doktora, to jest profesorica i doktorica, ‘obrađuju’ studenti (utješno, viših godina studija). Dakle, pored mogućnosti da popravimo zube, imamo mogućnost, kao ‘pokusni zubić’, doprinijeti učenju mladih ljudi koji će danas-sutra biti ‘strah i trepet’ budućih pacijenata. To je naš doprinos znanstvenom uvježbavanju, pa ako nešto i ne prođe dobro, činimo dobro djelo!

Još jedna osobitost je da nas svaki put ‘preuzme’ drugi student, što je u isto vrijeme i dobro i nije. Jer, ako je prošli put prošlo ‘u redu’ pod nekom studentskom rukom, tko zna da li će nova ruka biti jednako dobra prema tvojim zubima. A ako prošli put s nekim nije bilo baš kako bi pacijent ‘sam sebi poželio’,  sljedeći put može biti bolje. I to je uzbuđenje koje te prožima u čekaonici. Tko će te pozvati u ordinaciju….

Do sada je bilo sve u redu. Bilo je manje ili više, odnosno, kraće ili dulje na zubarskoj stolici, u kojoj se ispružim kao na ležaljci. Dolazim s pozitivnim mislima. Spremna sam za suradnju. Mogu izdržati prihvatljivu količinu boli. Čak odbijam injekciju, jer mi se ukoči jezik, a to je najgore za osobu koja toliko voli pričati J. Otvaram usta koliko je to moguće. Ispirem usta kad god mi kažu. Klimam glavom kad me pitaju osjećam li što. Osjećam. Želim biti uzoran pacijent, kao odlična učenica.

Spremna sam za komunikaciju. Iako se ona u pravilu ne traži. Ovi mladi budući doktori već imaju zrele doktorske pristupe. A prvi ‘doktorski zakon’ je da pacijent ne zna ništa. A ako i zna, ne zna to izraziti. U stomatološkoj stolici, sa sisaljkom među zubima, ne bi se ni očekivalo da pacijent nešto pametno kaže .

Stoga koristim ono kratko vrijeme dok me pripremaju i pokrivaju mi prsa papirnatom pregačom (kao u restoranu u kojem će mi poslužiti morske plodove) i brzo kažem zašto sam došla, što je bilo prošli put, što su rekli da će napraviti danas i što sam u međuvremenu učinila. Te informacije primaju se usputno, kao suvišne i  nevažne, kao da im nije mjesto i kao da im nije vrijeme, ne treba ih reći sad, već kad dođe profesorica, ali kad ona dođe, ja sam već zauzdanih usta i mogu samo klimati glavom, a i to nije uputno, kad je u blizini bušilica.

Kad god mogu, to jest kad stignem, prije nego se predam pacijentskoj bespomoćnosti, pokušam saznati ime studenta kod kojeg sam dospjela, jer se u pravilu, sami ne predstavljaju. Dakle, kažem, Ja sam Ada Jukić, a kako se Vi zovete? Čini se kao da im nije jasno zašto želim znati njihovo ime, ali mi ga ipak kažu, misle, Kakva čudna gospođa, tko zna kakva će biti kad počnemo bušiti…

I do sada, kao što sam rekla, sve je bilo OK, par puta doista naporno, nekoliko sati na ležaljci, razjapljenih usta, dok mi proširuju ‘neobično uske i zavinute’ kanale u osmici, na primjer, tri i pol sata, ali ja sam mirna, to je dobro za zub, vidi se kako ga studiozno obrađuju.

Već se snalazim u ordinaciji, svaki put na drugoj stolici, svaki put pod drugim studentskim rukama, među kojima već mogu razabrati vrhunske majstore, one rođene zubare i zubarice, one umjetnike svoje profesije, koji sve izvode lakoćom i uz zadovoljstvo, a prema pacijentima se odnose kao kipari prema svojoj skulpturi. I one druge, koji će to moći nekako obaviti. Ali i s njima je nekako išlo. Do onoga dana.

P a n i k a

Dakle, došao je i taj dan, odnosno taj zub, sedmica koju treba liječiti, iako me ne boli, ali ako hoćemo biti sigurni… U ordinaciju me uvela jedna studentica, ozbiljna, kao da me sprema na srčanu operaciju. Nisam je pitala kako se zove. Poslije sam saznala, kad je sve prošlo i kad sam gotovo zaboravila kako je bilo. Ali trebalo je to izdržati.

Dugo sam čekala na red i u čekaonici izgubila energiju koja je potrebna za ‘zubne radove’. U žurbi, kad su me pozvali, nisam stigla otrčati u WC (to je preporučljivo prije dugotrajnog boravka na zubarskoj stolici). U čekaonici mi je ostala torba, spremala sam se na put, na neko savjetovanje, kolega me čekao u autu, na Marulićevom, tko zna kad ćemo krenuti?

U sedmici je bio lijek, a sad treba očistiti i popuniti tri kanala, procijenjeno vrijeme sat i pol, dva? Profesorica daje učinkovite upute. Odlazi. Ostajemo samo Ona i ja. Dok se pružam na zubarskoj stolici, osjećam napetost u trbuhu. Počinju se nakupljati negativni naboji. Nikako da me namjesti na pravu visinu. Razmak između spuštanja i dizanja traje. A onda mi stavljaju neku zelenu gumenu plahtu u usta. Kao neku zavjesu oko mjesta za operaciju, a to su moja usta. Potrebno je tu gumu zategnuti nekim metalnim držačima. I to ne ide. To ispada. Zub na koji se ta sprava treba osloniti, istanjena i zaobljena osmica, ne daje dovoljno podrške. Pokušaji razvlačenja ponavljaju se i prekidaju u različitim fazama zatezanja, dok ja držim otvorena usta i pokušavam disati na nos. Dobro što nisam prehlađena…

Znojim se. Vrh jezika mi je suh, a na dnu me pritišću valjčići vate. Osjećam se krivom. Kao da činim nešto što ne bih trebala ili ne činim ono što bi trebalo, da se stvar konačno obavi. A još uvijek traju ‘pripreme za operaciju’, dok mi istječe snaga, dok prolazi vrijeme. Mičem rukama i očima i svime što se može micati.

Mičem se… Ne smijem se micati.
Koliko to još može trajati?
Još malo, samo ostanite mirni!
Ne mogu!
Loše mi je!

Osjećam kako se studentica uplašila. Izgleda krhko i zabrinuto. Malo ogorčeno, uz to. Baš nju da dopadne taj slučaj! Samo joj treba da joj se ova čudna gospođa, koja stalno nešto pita i priča, pred njom onesvijesti? To zaslužuje malo podrške.

Još samo malo, brzo ćemo to. Samo se nemojte micati.
A jedino što ja ne mogu više to je sjediti u stolici i držati otvorena usta. Ne  mogu više.

A onda čujem kako nekoga zove….
Doktorice Ivana, možete li, molim, doći? Pacijentici nije dobro…

O l a k š a n j e

Nada mnom se nadvije lijepo mlado žensko lice, uokvireno svjetlom stomatološkog reflektora kao aureolom, lice Botticellijevog Proljeća. I ruka u kojoj se zubarske naprave umekšavaju i ni jedna ne bode ni stišće. U nekoliko nježnih minuta, moja izmučena čeljust predaje se pokretima doktorice Ivane (poslije sam saznala njeno ime i dobila pristanak da ga navedem u tekstu), ali onda je za mene bila Gemma i Beatrice i Laura, kao oni poetski renesansni profili iza kojih su ostali tekstovi bez vremenskih dimenzija.

Crtež (A. Jukić) po Botticelliju

Doktorica je pjevušila neku melodiju, koju bi trebalo patentirati u kriznim situacijama, koja kaže da se ništa strašno nije dogodilo, da se ništa strašno ne može dogoditi, da se nikad ništa krivo ni strašno ne može dogoditi. Njen glas poništava paniku, ja sam ponovo spremna za trpnju, imam snage za još napora, ali nije potrebno. Nekoliko pokreta iglom, nekoliko taktova pjesme i zub je popunjen. Ispiranje usta i mogu ići. Sa stolice! Iz Ordinacije! Na put!

Takvo olakšanje mogu zamisliti samo oni koji su bili kod zubara. Osjećam najdublju vezu pacijenta i doktora, onaj stisak koji povezuje one koji trebaju pomoć i one koji je mogu dati, nevjerojatnu blizinu uloga na krajevima raspoloživih mogućnosti.

Pa ako vas jednom iz životne rutine probudi bolni zub ili neizbježni zub vremena, tješite se da je i na zubarskoj stolici moguće doživjeti nešto lijepo. Renesansno lice iz suvremene pacijentove perspektive. Kad jednom prođe, i vrijeme koje smo htjeli da prođe što prije, ostavlja tragove dobrih vremena.

Ada Jukić

Reizdanje teksta, svibanj 2018.
(prva objava u ožujku 2010., www.film-mag.net)

Foto i crtež: Ada Jukić