{"id":9347,"date":"2013-07-22T13:38:46","date_gmt":"2013-07-22T11:38:46","guid":{"rendered":"http:\/\/film-mag.net\/wp\/?p=9347"},"modified":"2013-07-22T13:38:46","modified_gmt":"2013-07-22T11:38:46","slug":"pula-2013-vis-a-vis-romanticna-komedija-osvrt-ada-jukic","status":"publish","type":"post","link":"http:\/\/film-mag.net\/wp\/?p=9347","title":{"rendered":"PULA 2013: VIS-A-VIS, romanti\u010dna komedija [osvrt Ada Juki\u0107]"},"content":{"rendered":"

Vis-a-Vis<\/strong>
\n Vis- a-Vis (2013.)<\/strong>
\nAntitalent Produkcija, 2013.
\nTrajanje: 80 minuta
\nFormat: 2,35:1
\nColor: Color
\nZvuk: Dolby Digital
\nRedatelji: Nevio Marasovi\u0107
\nGlume: Rakan Rushaidat, Janko Popovi\u0107 Mlinari\u0107,Kre\u0161o Miki\u0107, Daria Lorenci<\/p>\n

Film u produkciji znakovito duhovitog naziva (vidi Impresum) dokumentira kroni\u010dni problem (doma\u0107eg) niskobud\u017eetnog filma, a to su pretenzije autora da uz nedostatak komercijalnih sredstva ostvare umjetni\u010dko djelo i improvizacijom kompenziraju nedostatak sredstava. Bez obzira na to da je uzrok mnogostruke uloge redatelja (istovremeno scenarista, producenta, monta\u017eera itd.) financijska oskudica ili vi\u0161ak njegova samopouzdanja, rezultat takvih ‘gerilskih’ (to bolje zvu\u010di od ‘amaterskih’) uvjeta u pravilu je upravo ono \u0161to ti autori nastoje izbje\u0107i, a to je film koji li\u010di na studentsku vje\u017ebu ili, u najboljem slu\u010daju, diplomski rad budu\u0107eg dobitnika Oskara.<\/p>\n

Jo\u0161 jedan od stavova koje dijele talentirani filmski stvaraoci koji snimaju filmove zato \u0161to to vole (a ne zbog profita \ud83d\ude42 ) je da su njihovi stvarala\u010dki problemi, dvojbe i postupci, zanimljivi za filmsku publiku. To nije isklju\u010deno, ali je rijetkost (malo je Woodyja Allena koji od svojih frustracija stvaraju dobre filmove).<\/p>\n

\n
\n
\"Prizor<\/a><\/dt>\n
Prizor iz filma ‘Vis-a-Vis’ ; Fotografiju osigurao PFF<\/dd>\n<\/dl>\n<\/div>\n

Nagla\u0161avanje umjetni\u010dke dimenzije filma ne dolazi samo iz stvarala\u010dkih filmskih krugova. Na otvorenju jubilarne Pule ministrica kulture izra\u017eava nadu da \u0107e se u tih tjedan dana pro\u0161iriti umjetni\u010dki horizont publike i da \u0107e se Matani\u0107evi ‘Majstori’ znati odmjeriti s 60-godi\u0161njom pulskom filmskom ba\u0161tinom. Ne vjerujem da \u0107e se dogoditi ni jedno ni drugo, jer je publika u punoj Areni, kao \u0161to je bila i u rimsko doba, zainteresirana prvenstveno za zabavu, a ‘Majstori’ su za Otvorenje vjerojatno izabrani upravo stoga da se masovna publika ne zamara ‘umjetni\u010dkim problemima’. Uostalom, film ima i druge (pre\u010de) funkcije, osim u\u0107i u Louvre filmske budu\u0107nosti.<\/p>\n

Pohvalna su nastojanja da se ‘ni od \u010dega’ stvori autorski film, ali otkrivanje stvarala\u010dkih te\u0161ko\u0107a pri pravljenju filma, ne jam\u010di njegov uspjeh. To \u0161to su se filmski autori stra\u0161no trudili da ga naprave (\u010dak i kad to poka\u017eu na filmu), ne samo da ne osigurava uspjeh filma, ve\u0107 (kao \u0161to smo u filmu vidjeli) ni dobivanje sredstava za njegov nastanak. Da se u osami slikarskog ateljea mu\u010de s novom Mona Lizom ili na obligatnom Mac-u sri\u010du novog ‘Uliksa’, posljedice artisti\u010dkih poku\u0161aja bile bi manje. Film je, \u010dak i izvan kategorije ‘filmske industrije’, rezultat timskog rada i odre\u0111ene specijalizacije. I film ne postaje dobar film zato \u0161to je njegov autor odlu\u010dio da \u0107e to postati, ve\u0107 je to sekundarna posljedica rje\u0161enja unutar strukture filma.<\/p>\n

Konkretno, u filmu dosjetljivog naslova, pod redateljskom (ujedno scenaristi\u010dkom, producentskom i monta\u017eerskom) palicom mladog (u Puli ve\u0107 nagra\u0111enog) autora, radi se o naporima neafirmiranog redatelja da napi\u0161e (ispravi, skrati ve\u0107 napisani) scenarij po kojem bi snimio film. Taj autorski napor prikazan je insiderski iscrpno, a odnos prema autoru pristrano. Autor ne nailazi na o\u010dekivanu potporu i priznanje u svojoj okolini i ovaj film predstavlja, zapravo, \u017ealopojku neshva\u0107enog autora kojemu okolina ne daje optimalne uvjete za umjetni\u010dko stvaranje, s utje\u0161nim zavr\u0161etkom. Aspekt ‘umjetni\u010dkog’ ekspliciran je i u vizualnom smislu, jer u interijeru oto\u010dke ku\u0107e u kojoj dolazi s glumcem razra\u0111ivati scenarij ima hrpa ‘umjetni\u010dkih’ slika, koje su, pretpostavljam izra\u0111ene u tehnici ulja na platnu \ud83d\ude42 .<\/p>\n

Redatelj i dalje radi na scenariju koji je ve\u0107 predan na natje\u010daj za dobivanje sredstava, i (u neuvjerljivoj simultanki) po\u010dinje i uvje\u017ebavati s glumcima. Dakle, dok se odvija proces odobravanja scenarija (informacije neupu\u0107enom aplikantu daje upu\u0107ena (jedina) \u017eenska uloga), taj uradak upravo do\u017eivljava promjene, u komunikaciji s glumcima (Kre\u0161imir Miki\u0107 i Janko Popovi\u0107 Volari\u0107), kao da podloga predana po natje\u010daju nikoga ne obvezuje.<\/p>\n

Pitanje je za\u0161to se redatelj, uspje\u0161an u snimanju komercijalnih reklama (za koje sam ka\u017ee da mu omogu\u0107uju nekoliko mjeseci egzistencije!), toliko napre\u017ee smisliti scenarij. On se, opremljen plo\u010dom i kredom, kao junak CSA-a u jeku kriminalisti\u010dke istrage, mr\u0161ti, razmi\u0161lja i smi\u0161lja, kako bi vlastite traume transformirao u suvisli scenarij, kojim \u0107e impresionirati povjerenstva za dodjelu sredstava, ali i kolege glumce, kako bi \u0161to bolje odglumili nedovr\u0161enu i improvizaciji podlo\u017enu scenaristi\u010dku podlogu. Pitanje je za\u0161to redatelji moraju pisati scenarije po kojem \u0107e re\u017eirati film. Zar nije mogu\u0107e da scenarij napi\u0161e i scenarist? A ako i scenarij ‘pro\u0111e’, za\u0161to se za njega ne raspi\u0161e natje\u010daj za re\u017eiju?<\/p>\n

Osim naslova filma, ima i drugih igara rije\u010dima i slikama kojima se poku\u0161ava ovaj film promovirati kao originalan, svje\u017e mladena\u010dki proizvod. Banalna re\u010denica ‘Ne mogu \u017eivjeti s njom, a ne mogu \u017eivjeti bez nje’, za koju glumac koji je izgovara (s pravom) tvrdi da je pateti\u010dna (ili tako ne\u0161to), ispostavi se da je to rekao samo zato \u0161to je \u017eivotna i uvjerljiva jer sam pro\u017eivljava vezu koju ta re\u010denica opisuje. Ali i da je to ‘\u017eiva istina’, i dalje ostaje banalna, a u najmanju ruku, ve\u0107 re\u010dena.<\/p>\n

Najbolja scena filma je kupaonici u kojoj obilazi oko glumca uronjenog u kadi elegantno i prirodno kre\u0107e ma\u010dka. Ali, poslije te scene, scenarij zaboravi tu ma\u010dku, koja je film zadu\u017eila najljep\u0161im kadrovima. Ostaje neizvjesno \u0161to se zbiva s tom junakinjom kad ‘\u010dovjek koji se brine o njoj’ ode na vi\u0161ednevni put. Ali to je samo jedan od primjera kako autor okupiran velikim ciljevima zaboravlja na ‘sitnice’. Drugi mo\u017ee biti pra\u0161njava vespa, za koju glavni lik prvo ka\u017ee da ne zna da li jo\u0161 radi jer ga je na njoj kao dje\u010daka vozio otac, a onda se sjeti da ju je isprobao i prije dvije godine, kad je s djevojkom imao’ intimni sudar’ .<\/p>\n

Pula, 21.07. 2013., Ada Juki\u0107<\/em><\/p>\n

Share<\/a><\/div>