{"id":54946,"date":"2024-04-10T13:44:19","date_gmt":"2024-04-10T11:44:19","guid":{"rendered":"http:\/\/film-mag.net\/wp\/?p=54946"},"modified":"2024-04-10T13:44:19","modified_gmt":"2024-04-10T11:44:19","slug":"premijera-predstave-brodovi-od-papira-u-pulskom-ink-u","status":"publish","type":"post","link":"http:\/\/film-mag.net\/wp\/?p=54946","title":{"rendered":"Premijera predstave ‘Brodovi od papira’ u pulskom INK-u"},"content":{"rendered":"

Mentorski projekt KUMMA predstavlja prvu ovogodi\u0161nju premijeru u INK \u2013 praizvedbu teksta “Brodovi od papira” Emme Kliman u re\u017eiji Gabrijela Lazi\u0107a<\/strong><\/p>\n

10. travnja 2024. \u2013 Mladi pulski autori u prvoj ovogodi\u0161njoj kazali\u0161noj premijeri u Istarskom narodnom kazali\u0161tu Gradskom kazali\u0161tu Pula otvaraju me\u0111ugeneracijska i pitanja vezana uz radni\u0161tvo, a sve kroz pri\u010du o brodogradili\u0161tu Uljanik i njegovom sna\u017enom utjecaju na identitet grada.
\n<\/em><\/p>\n

Prva ovogodi\u0161nja premijera u INK rezervirana je za predstavu koja je nastala kao dio inovativnog projekta KUMMA<\/strong> (Kreativno umjetni\u010dko mentorstvo za mlade autore), koji za cilj ima poticati razvoj novih izvedbenih jezika te trajnih veza izme\u0111u iskusnih umjetnika i novih talenata, od razvoja njihove ideje i koncepta, preko procesa probi, sve do premijere i izvedbi predstava. Prva edicija mentorskog programa predstavlja dramu \u201cBrodovi od papira<\/strong><\/a>\u201d mlade pulske autorice Emme Kliman<\/strong>, koju je na scenu postavio Gabrijel Lazi\u0107<\/strong>. U predstavi igraju Tea Har\u010devi\u0107, Linda Kliman, Nikola Rado\u0161 i Boris Baruk\u010di\u0107<\/strong>, redom mladi akademski glumci okupljeni oko drame o pisanju, obitelji, zahr\u0111alim odnosima i radni\u010dkim pitanjima.<\/p>\n

<\/p>\n

Fotografije ustupio INK Pula<\/strong><\/a><\/p>\n

Brodovi od papira drama je o pisanju, o obitelji i pisanju o obitelji. Na Prvi maj 2019. godine tisu\u0107e radnika i\u0161\u010dekuje koju \u0107e presudu Kinezi izre\u0107i brodogradili\u0161tu Uljanik. Takav praznik ne mo\u017ee se slaviti, ali mo\u017ee se zabilje\u017eiti, kao i jedan predugo odga\u0111an povratak ku\u0107i. Mlada spisateljica do\u0161la je nakratko doma iz Berlina \u010dime se ona, brat, majka i otac pretvaraju u likove. Njeno kopanje po bolnoj situaciji u poku\u0161aju da razumije svoju obitelj otkriva zahr\u0111ale odnose. Kao papir, ni tone metala ne mogu uzvratiti ljubav ni ispuniti obe\u0107anja, a to im je \u010desto zajedni\u010dko s ljudima.<\/em><\/p>\n

\u201cOvaj tekst napisala sam jo\u0161 u Zagrebu na Akademiji, tada me zanimalo \u0161to to zna\u010di pisati o svojem gradu, svojem domu i o ljudima koji su mi jako poznati iako ova pri\u010da nije autobiografska, ali i dalje jako osobna. Ovo je prvi put da radim u Puli, to jest doma, i drago mi je da je ovaj tekst u pitanju, jer mislim da ovdje pripada. Nadam se da \u0107e ga i grad prihvatiti. Prije svega, htjela sam zapisati to, kao dokument nekog vremena. Ipak nije dovoljno samo napisati tekst, on za\u017eivi tek kad ga se igra, kao i brod kad zaplovi. Ni jedno ni drugo nije vje\u010dno, ali mislim da se svejedno isplati.\u201d<\/em> \u2013 izjavila je Emma Kliman.<\/p>\n

Pogleda li se ovla\u0161 par stranica teksta, mo\u017ee se, ve\u0107 na nivou slike, dobiti dojam da je tekst kola\u017e(ir)an. Sa\u010dinjen je od dijalo\u0161kih scena, autori\u010dinih komentara i refleksija, citata iz novinskih \u010dlanaka i poeti\u010dnih slika, koje naglim rezovima i disparatnim i asocijativnim nizovima \u2013 iz kojih scene proizlaze jedne iz drugih \u2013 ostvaruje dojam struje svijesti. U predstavi se otvara pitanje djelovanja \u2013 treba li se slaviti dan rada i radnika u gradu gdje se radni\u0161tvo gasi; treba li se boriti, pa \u010dak i poginuti za odre\u0111enu ideju poput radnika Arsenala 1920; treba li ostati ili oti\u0107i iz grada koji sve vi\u0161e i vi\u0161e mladima nema \u0161to za ponuditi?<\/p>\n

\u201cU pristupu ovom tekstu i procesu rada pitali smo se na koji na\u010din povezati rad u kulturi s fizi\u010dkim radom radnika u Uljaniku. Kakav je na\u0161 odnos prema radu i \u0161to je zapravo \u201erad\u201d. Povla\u010di li rad za sobom isklju\u010divo egzistencijalnu sigurnost, u njoj pronalaze\u0107i svoj cilj, na koji na\u010din oblikuje na\u0161 identitet te \u0161to zna\u010di za jednu zajednicu? Kroz svoju je povijest Arsenal, a kasnije i Uljanik, bio mjesto koje je okupljalo ljude raznih nacionalnosti i kultura \u2013 oni su svoje kulturne razlike i politi\u010dka previranja u gradu (posebice za vrijeme velikih ratova) nadvladali upravo \u201eidentitetom radni\u0161tva\u201c. Ti radnici svojim su radom zadu\u017eili Pulu, zadu\u017eili su je bilo razvojem urbanosti grada, ili pak gradskom infrastrukturom. U trenutku kad Uljanik nije vi\u0161e u mogu\u0107nosti oblikovati grad, mislim da je bitno da kazali\u0161te, kao mjesto susreta, otvori pitanja na tu temu. Upravo sad se mi \u2013 kulturni radnici koji radimo na ovoj predstavi, iz raznih dijelova Hrvatske (a i \u0161ire) \u2013 okupljamo u svojoj \u201eradioni\u201c kako bi poku\u0161ali doprinijeti ovoj zajednici.\u201d<\/em> \u2013 rekao je Gabrijel Lazi\u0107 uo\u010di premijere.<\/p>\n

Predstava \u201cBrodovi od papira\u201d nastala je prema tekstu Emme Kliman, re\u017eiju i kostimografiju potpisuje Gabrijel Lazi\u0107, scenografiju Josip Kresovi\u0107<\/strong>, glazbu Dimitrije Simovi\u0107<\/strong>, a dizajn svjetla Dario Dru\u017eeta<\/strong>. Mentori u okviru projekta KUMMA su Jasna Jasna \u017dmak, Mauricio Ferlin, Alen Sinkauz, Nenad Sinkauz, Leo Rafolt, Desanka Jankovi\u0107 i Matija Ferlin<\/strong>. U edukativnom procesu kroz produkciju predstave sudjelovali su i polaznici Dramskog i plesnog studija INK Maria Buri\u0107 <\/strong>(re\u017eija), Iris Per\u0161i\u0107 <\/strong>(dramaturgija) i Adrijan Ban\u010di\u0107<\/strong> (scenografija), a njihovi su koordinatori bili Marijana Per\u0161i\u0107 i Luka Mihovilovi\u0107<\/strong>.<\/p>\n

\n

Projekt KUMMA<\/strong>
\nKreativno umjetni\u010dko mentorstvo za mlade autore<\/strong><\/p>\n

Emma Kliman
\nBRODOVI OD PAPIRA<\/strong><\/p>\n

Igraju<\/strong>
\nTea Har\u010devi\u0107
\nNikola Rado\u0161
\nLinda Kliman
\nBoris Baruk\u010di\u0107<\/p>\n

Re\u017eija i kostimografija: Gabrijel Lazi\u0107
\nDramaturgija: Emma Kliman
\nScenografija: Josip Kresovi\u0107
\nGlazba: Dimitrije Simovi\u0107
\nDizajn svjetla: Dario Dru\u017eeta<\/p>\n

Mentori: Jasna Jasna \u017dmak, Mauricio Ferlin, Alen Sinkauz, Nenad Sinkauz, Leo Rafolt, Desanka Jankovi\u0107, Matija Ferlin<\/p>\n

Koordinatori polaznika DiPSINK uklju\u010denih u proces: Marijana Per\u0161i\u0107, Luka Mihovilovi\u0107
\nPolaznici DiPSINK: Maria Buri\u0107 (re\u017eija), Iris Per\u0161i\u0107 (dramaturgija), Adrijan Ban\u010di\u0107 (scenografija)<\/p>\n

Produkcija:<\/strong>
\nIstarsko narodno kazali\u0161te Gradsko kazali\u0161te Pula
\nKazali\u0161na sezona Oda mladosti 2023\/2024<\/p>\n

Trajanje: 80 min
\nPremijera: 12. travnja 2024. u 20 sati<\/p>\n

SADR\u017dAJ<\/strong>
\n‘Brodovi od papira’ drama je o pisanju, o obitelji i pisanju o obitelji. Na Prvi maj 2019. godine tisu\u0107e radnika i\u0161\u010dekuje koju \u0107e presudu Kinezi izre\u0107i brodogradili\u0161tu Uljanik. Takav praznik ne mo\u017ee se slaviti, ali mo\u017ee se zabilje\u017eiti, kao i jedan predugo odga\u0111an povratak ku\u0107i. Mlada spisateljica do\u0161la je nakratko doma iz Berlina \u010dime se ona, brat, majka i otac pretvaraju u likove. Njeno kopanje po bolnoj situaciji u poku\u0161aju da razumije svoju obitelj otkriva zahr\u0111ale odnose. Kao papir, ni tone metala ne mogu uzvratiti ljubav ni ispuniti obe\u0107anja, a to im je \u010desto zajedni\u010dko s ljudima.<\/p>\n

O TEKSTU<\/strong>
\n‘Brodovi od papira’ tekst je o pisanju. O procesu pisanja. Pogleda li se ovla\u0161 par stranica teksta, mo\u017ee se, ve\u0107 na nivou slike, dobiti dojam da je tekst kola\u017e(ir)an. Sa\u010dinjen je od dijalo\u0161kih scena, autori\u010dinih komentara i refleksija, citata iz novinskih \u010dlanaka i poeti\u010dnih slika, koje naglim rezovima i disparatnim i asocijativnim nizovima \u2013 iz kojih scene proizlaze jedne iz drugih \u2013 ostvaruje dojam struje svijesti. Ako tekst promatramo iz pretpostavke konvencionalnog dramskog pisma, moglo bi se re\u0107i da je on nedovr\u0161en. To je skica, ili studija, za neki finalni tekst koji tek treba nastati. No, upravo je ta forma ono \u0161to mu daje snagu i \u010dini ga zanimljivim. Takvoj formi redatelj i njegov autorski tim nastoje prona\u0107i scenski ekvivalent \u2013 ponuditi publici proces nastanka predstave. U predstavi se otvara pitanje djelovanja \u2013 treba li se slaviti dan rada i radnika u gradu gdje se radni\u0161tvo gasi; treba li se boriti, pa \u010dak i poginuti za odre\u0111enu ideju poput radnika Arsenala 1920; treba li ostati ili oti\u0107i iz grada koji sve vi\u0161e i vi\u0161e mladima nema \u0161to za ponuditi? Svjedoci smo nemilih doga\u0111aja koji potresaju Pulu i \u2013 \u0161to \u010dinimo? Otac zamjera k\u0107eri jer se bavi pitanjem Uljanika, a oti\u0161la je iz Pule. Za njega, ona je svojevrsni licemjerni \u201eeksploatator\u201c koji pi\u0161e o njima, bez da je zaslu\u017eila to pravo. Ona ga je, \u010dini se, izgubila svojim odlaskom. Me\u0111utim, sam \u010din pisanja (a tako i stvaranja predstave) postaje \u010din djelovanja. \u010cin kojim se bilje\u017ei jedan trenutak u vremenu, koji ostaje kao svjedo\u010danstvo doga\u0111aja koji su se desili. Svjedo\u010danstvo koje \u0107e, mo\u017eda, neke druge ljude nagnat na djelovanje i, u kona\u010dnici, mo\u017eda i stvoriti neku bolju Pulu.<\/p>\n

PROJEKT KUMMA<\/strong>
\nKreativno umjetni\u010dko mentorstvo za mlade autore inovativan je projekt INK, koji za cilj ima poticati kreativnost, razvoj novih specifi\u010dnih kazali\u0161nih jezika te stvoriti trajnije veze izme\u0111u iskusnih umjetnika i novih talenata. Program mladim autorima pru\u017ea priliku da, uz vodstvo starijih, iskusnijih kolega, razvijaju svoje umjetni\u010dke vje\u0161tine i stvaraju autenti\u010dna kazali\u0161na djela. Uloga mentora ovdje je, u tom smislu, vi\u0161estruka \u2013 razvojna, savjetodavna i edukativna. Naime, prisutni su u svim fazama rada \u2013 od razvoja ideje i koncepta preko procesa probi do premijere i izvedbi predstava, a dolaze iz svih sfera neophodnih za budu\u0107u izvedbu, od vizualne, scenografske i kostimografske, zvu\u010dne, redateljske, koreografske i teorijske. Prva edicija mentorskog programa predstavlja dramu \u201cBrodovi od papira\u201d mlade pulske autorice Emme Kliman, koju je na scenu postavio Gabrijel Lazi\u0107.<\/p>\n

\n

Emma Kliman<\/strong>\u00a0<\/strong><\/p>\n

Ovaj tekst napisala sam jo\u0161 u Zagrebu na Akademiji, tada me zanimalo \u0161to to zna\u010di pisati o svojem gradu, svojem domu i o ljudima koji su mi jako poznati iako ova pri\u010da nije autobiografska, ali i dalje jako osobna.<\/p>\n

Ovo je prvi put da radim u Puli, to jest doma, i drago mi je da je ovaj tekst u pitanju, jer mislim da ovdje pripada. Nadam se da \u0107e ga i grad prihvatiti. Prije svega, htjela sam zapisati to, kao dokument nekog vremena. Ipak nije dovoljno samo napisati tekst, on za\u017eivi tek kad ga se igra, kao i brod kad zaplovi. Ni jedno ni drugo nije vje\u010dno, ali mislim da se svejedno isplati.<\/p>\n

\n

Gabrijel Lazi\u0107
\nMi gradimo brodove, brodovi grade nas<\/strong><\/p>\n

U pristupu ovom tekstu i procesu rada pitali smo se na koji na\u010din povezati rad u kulturi s fizi\u010dkim radom radnika u Uljaniku. Kakav je na\u0161 odnos prema radu i \u0161to je zapravo \u201erad\u201d. Povla\u010di li rad za sobom isklju\u010divo egzistencijalnu sigurnost, u njoj pronalaze\u0107i svoj cilj, na koji na\u010din oblikuje na\u0161 identitet te \u0161to zna\u010di za jednu zajednicu? Kroz svoju je povijest Arsenal, a kasnije i Uljanik, bio mjesto koje je okupljalo ljude raznih nacionalnosti i kultura \u2013 oni su svoje kulturne razlike i politi\u010dka previranja u gradu (posebice za vrijeme velikih ratova) nadvladali upravo \u201eidentitetom radni\u0161tva\u201c. Ti radnici svojim su radom zadu\u017eili Pulu, zadu\u017eili su je bilo razvojem urbanosti grada, ili pak gradskom infrastrukturom. U trenutku kad Uljanik nije vi\u0161e u mogu\u0107nosti oblikovati grad, mislim da je bitno da kazali\u0161te, kao mjesto susreta, otvori pitanja na tu temu. Upravo sad se mi \u2013 kulturni radnici koji radimo na ovoj predstavi, iz raznih dijelova Hrvatske (a i \u0161ire) \u2013 okupljamo u svojoj \u201eradioni\u201c kako bi poku\u0161ali doprinijeti ovoj zajednici.<\/p>\n

Brodovi od papira<\/em> tekst je o pisanju. O procesu pisanja. Pogleda li se ovla\u0161 par stranica teksta, mo\u017ee se, ve\u0107 na nivou slike, dobiti dojam da je tekst kola\u017e(ir)an. Sa\u010dinjen je od dijalo\u0161kih scena, autori\u010dinih komentara i refleksija, citata iz novinskih \u010dlanaka i poeti\u010dnih slika, koje naglim rezovima i disparatnim i asocijativnim nizovima \u2013 iz kojih scene proizlaze jedne iz drugih \u2013 ostvaruje dojam struje svijesti. Ako tekst promatramo iz pretpostavke konvencionalnog dramskog pisma, moglo bi se re\u0107i da je on nedovr\u0161en. To je skica, ili studija, za neki finalni tekst koji tek treba nastati. No, upravo je ta forma ono \u0161to mu daje snagu i \u010dini ga zanimljivim. Takvoj formi poku\u0161avam prona\u0107i scenski ekvivalent \u2013 ponuditi publici proces nastanka predstave.<\/p>\n

Kad sam se pitao kako bi izgledala ta predstava, javljale su mi se sna\u017ene slike (poput dijela velikog broda u stvarnoj veli\u010dini koji je odjednom \u201euplovio\u201d u kazali\u0161ni prostor). Prisutnost tog broda i njegove materijalnosti (brod je bio zami\u0161ljen kao da je od \u010delika) za mene su zna\u010dili prisutnost Uljanika u vizuri grada \u2013 gdje god da se nalazimo u Puli, nai\u0107i \u0107emo na neku zgradu koju je Uljanik dao izgraditi ili \u0107emo na obzoru ugledati dizalice. To je naravno bilo nemogu\u0107e za ostvariti, ali prisutnost konkretnih materijala (dakle, onih koji nisu samo kazali\u0161na kulisa izra\u0111ena u stolariji), odvela me putem dokumentarnosti i potencijalne performativnosti koje volim u kazali\u0161tu. Takva dokumentarnost zadr\u017eala se u vizualnom aspektu predstave, dok je performativnost \u2013 dodu\u0161e, ne u pravom smislu te rije\u010di \u2013 prona\u0161la drugi oblik kojim je utkana u predstavu. Druga jaka slika koju sam imao bila je pozicija \u201epromatra\u010da\u201d. Pod time mislim na osobu koja svjedo\u010di procesu proizvodnje (predstave) \u2013 dakle, radnik\/izvo\u0111a\u010d ili publika, osoba koja svjedo\u010di stvaranju umjetni\u010dkog djela \u2013 sam umjetnik, osoba koja svjedo\u010di tragediji jedne obitelji \u2013 \u010dlan te obitelji, ali i osoba koja svjedo\u010di doga\u0111ajima u vlastitom gradu. To je gra\u0111anin Pule. Ta pozicija mi se \u010dini zanimljivom jer ona gledatelje potencijalno pretvara u svjedoke. Svjedo\u010dim nekom doga\u0111aju, kakav stav imam prema tome? \u0160to radim s takvom spoznajom?<\/p>\n

Mi gradimo brodove, brodovi grade nas<\/em>. Citat je na koji sam nai\u0161ao za vrijeme svojeg istra\u017eivanja. Mislim da on sublimira ono \u0161to je Uljanik zna\u010dio Puli, odnosno \u0161to su sva brodogradili\u0161ta zna\u010dila u povijesti jadranskih i mediteranskih gradova, ali i \u0161to ova predstava mo\u017ee biti. Veza izme\u0111u Uljanika i Pule imala je toliki utjecaj na \u017eivot ljudi, rutinu jedne obitelji, izgled grada, a posljedi\u010dno i na ono \u0161to sad \u017eivimo kad te veze vi\u0161e nema. Uljanik je bio srce Pule, uvjetovao je ritam grada. Sje\u0107am se kako me mama upozoravala da, izme\u0111u 15 (kad se za\u010dula Uljanikova sirena) i 16 sati, ne idem autom u grad, jer tad se Uljanikovci vra\u0107aju ku\u0107i i treba im se osloboditi prostor da do\u0111u na ru\u010dak. Iako sirena i dalje odzvanja u 15, sad mogu voziti auto Bulevarom i Rivom. Uljanik se (u)gasi(o), ali sje\u0107anje na njega jo\u0161 uvijek je \u017eivo. No, ono postaje i svojevrsni teret. Pitam se \u0161to u\u010diniti s takvim sje\u0107anjem? Kamo s njim? Kako ga pretvoriti u djelovanje?<\/p>\n

U tekstu se otvara pitanje djelovanja \u2013 treba li se slaviti dan rada i radnika u gradu gdje se radni\u0161tvo gasi; treba li se boriti, pa \u010dak i poginuti za odre\u0111enu ideju poput radnika Arsenala 1920; treba li ostati ili oti\u0107i iz grada koji sve vi\u0161e i vi\u0161e mladima nema \u0161to za ponuditi? Svjedoci smo nemilih doga\u0111aja koji potresaju Pulu i \u2013 \u0161to \u010dinimo? Otac zamjera k\u0107eri jer se bavi pitanjem Uljanika, a oti\u0161la je iz Pule. Za njega, ona je svojevrsni licemjerni \u201eeksploatator\u201c koji pi\u0161e o njima, bez da je zaslu\u017eila to pravo. Ona ga je, \u010dini se, izgubila svojim odlaskom. Me\u0111utim, sam \u010din pisanja (a tako i stvaranja predstave) postaje \u010din djelovanja. \u010cin kojim se bilje\u017ei jedan trenutak u vremenu, koji ostaje kao svjedo\u010danstvo doga\u0111aja koji su se desili. Svjedo\u010danstvo koje \u0107e, mo\u017eda, neke druge ljude nagnat na djelovanje i, u kona\u010dnici, mo\u017eda i stvoriti neku bolju Pulu.<\/p>\n

\n

Biografije autora<\/strong><\/p>\n

Gabrijel Lazi\u0107 <\/strong>ro\u0111en je 1995. u Puli, bio je polaznik Dramskog studija INK, gdje stje\u010de osnovne gluma\u010dke, plesne i redateljske vje\u0161tine. Odlazi na studij multimedijalne re\u017eije u Sarajevo na Akademiju scenskih umjetnosti, gdje je diplomirao u rujnu 2021. u klasi Aide Begi\u0107-Zub\u010devi\u0107. Tijekom i nakon studija asistirao je mnogim redateljima (Tomi Jane\u017ei\u010d, Mirjana Medojevi\u0107, Ivan Popovski, Dora Ru\u017edjak Podolski), od kojih izdvaja suradnju s Tomijem Jane\u017ei\u010dem, jer je iskustvo rada na predstavi Nije to to<\/em> (SARTR, MESS, BDP, Zetski dom) bilo od formativnog zna\u010daja za njegov daljnji rad. Trenutno \u017eivi i radi u Zagrebu. Imao je priliku re\u017eirati nekoliko kazali\u0161nih predstava i filmova. Glavna podru\u010dja interesa su mu kazali\u0161te, pokret i performans, a u svojim procesima bavi se istra\u017eiva\u010dkim i kolaborativnim radom. Ideja kojom se vodi pri stvaranju predstave jest prepoznavanje specifi\u010dnosti osoba s kojima sura\u0111uje u kontekstu u kojem radi. U ZKM-u u Zagrebu\u00a0 asistirao je 2023. Dori Ru\u017edjak Podolski na predstavi Moj mu\u017e<\/em>, u Istarskom narodnom kazali\u0161tu vodio je radionicu za mlade na Kazali\u0161nom ljetu, a u rujnu, opet u ZKM-u, re\u017eirao je scenska \u010ditanja nagra\u0111enih tekstova Nagrade Marin Dr\u017ei\u0107. Uz projekt Brodova od papira<\/em>, u 2024. priprema i predstavu Neka \u017eive \u017eivi<\/em>, autorski projekt inspiriran djelom Janka Poli\u0107a Kamova.<\/p>\n

Emma Kliman<\/strong> ro\u0111ena je 2000. u Puli. Nakon zavr\u0161ene srednje \u0161kole, upisala je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, trenutno je na prvoj godini diplomskog studija. Na Akademiji je radila s gluma\u010dkom klasom i sudjelovala na studentskim festivalima. Kao asistentica dramaturgije radila je na dvije predstave, Moj mu\u017e<\/em>, u re\u017eiji Dore Ru\u017edjak Podolski, u ZKM-u, i u Predstavi za \u017eive u doba izumiranja<\/em>, u re\u017eiji Anice Tomi\u0107, u zagreba\u010dkom HNK. Prvu profesionalnu dramaturgiju potpisuje na koncertnim \u010ditanjima nagra\u0111enih tekstova Dr\u017ei\u0107 u ZKM-u 2023, u re\u017eiji Gabrijela Lazi\u0107a. Usto, 2024. radi kao dramaturginja na predstavi Nestajanje<\/em>, prema tekstu Tomislava Zajeca, u re\u017eiji Dore Ru\u017edjak Podolski, u zagreba\u010dkom HNK. Brodovi od papira<\/em> njezin su prvi javno izvedeni dramski\u00a0 tekst, nastao jo\u0161 tijekom studija.<\/p>\n

[izvor informacije\u00a0INK Pula<\/a><\/strong>]<\/p>\n