{"id":53974,"date":"2023-12-26T21:13:24","date_gmt":"2023-12-26T20:13:24","guid":{"rendered":"http:\/\/film-mag.net\/wp\/?p=53974"},"modified":"2024-04-06T21:51:45","modified_gmt":"2024-04-06T19:51:45","slug":"izbor-filmskih-osvrta-ade-jukic-objavljenih-2010-godine","status":"publish","type":"post","link":"http:\/\/film-mag.net\/wp\/?p=53974","title":{"rendered":"Izbor filmskih osvrta Ade Juki\u0107 objavljenih 2010. godine"},"content":{"rendered":"

Uvod <\/a><\/p>\n

Ljupke kosti (The Lovely Bones; 2010.), fantasy drama, redatelj Peter Jackson. 1<\/a><\/p>\n

Machette (Machete; 2010.), akcijski trash, redatelj Robert Rodriguez. 4<\/a><\/p>\n

Red (Red; 2010.), akcija, redatelj Robert Schwenkte. 6<\/a><\/p>\n

Upoznat \u0107e\u0161 visokog, tamnog stranca (You Will Meet a Tall Dark Stranger; \/ 2010.), komedija, redatelj Woody Allen\u00a0\u00a0 8<\/a><\/p>\n

Zvuk inskata (The Sound of Insects: Record of a Mummy; 2010.), dokumentarni, redatelj Peter Liechti 10<\/a><\/p>\n

Uvod <\/a><\/a><\/strong><\/h1>\n

<\/a>Ljupke kosti (The Lovely Bones; 2010.), fantasy drama, redatelj Peter Jackson<\/h1>\n

Ve\u0107ina kriminalisti\u010dkih romana bavi se potragom za zlo\u010dincem (ubojicom). A da bi potraga bila napeta i duga (otkri\u0107e dolazi na kraju), u pravilu nema dovoljno vremena za pomno upoznavanje \u017ertve. U romanu Alice Sebold ‘Ljupke kosti’ (The Lovely Bones) i istoimenom filmu Petera Jacksona, nije tako. Ne samo da na po\u010detku saznamo da \u0107e junakinja biti ubijena, nego nas o time obavijesti s\u00e2ma \u017ertva,\u00a0 a nju samu upoznajemo ne samo dok je \u017eiva i zdrava djevoj\u010dica, s tipi\u010dnim i posebnim potrebama i \u017eeljama, ve\u0107 je pratimo i u zagrobnom \u017eivotu. \u017drtva nam otkrije i tko je ubojica, ali to ne mo\u017ee izravno otkriti onima koje je ostavila na ovome svijetu. Dakle, ni roman ni film napetost ne crpe iz neizvjesnosti, ve\u0107 opreci izme\u0111u onoga \u0161to znamo i onoga \u0161to oni koji bi to trebali znati (policija, roditelji, susjedstvo, dru\u0161tvo…) ne znaju. Napetost filma osniva se na detaljima realnih i nadrealnih rukavaca radnje poslije Susiene (Saoirse Ronan ) smrti. o \u0161to djevoj\u010dica (u off-u) sama iznosi svoj slu\u010daj, povjeravaju\u0107i nam svoja sje\u0107anja na idili\u010dne i dramati\u010dne obiteljske doga\u0111aje i predstavljaju\u0107i \u010dlanove svoje obitelji, doprinosi da joj se emocionalno pribli\u017eimo i ispunimo gotovo neizdr\u017eljivim gnu\u0161anjem prema zlo\u010dinu prikrivenog psihopata (uzgred, eksplikacija toga monstruma kao ‘\u017eivotinje’ neprimjerena je razmjerima isklju\u010divo neljudskog \u010dina; izopa\u010deni zlo\u010din ne mo\u017ee se usporediti, a kamo li izjedna\u010diti, s odnosom \u017eivotinje prema suparniku ili plijenu).<\/p>\n

<\/p>\n

TTo \u0161to na po\u010detku pri\u010de (filma) izgubimo junakinju, koja s nama i dalje komunicira, nije filmska novina. U slavnom ‘Bulevaru\u00a0 sumraka’ (Sunset Blvd., Billy Wilder, \u00a01950.) William Holden nam, s dna bazena holivudske vile, pri\u010da kako je ubijen. \u010cinjenica da znamo \u0161to \u0107e se dogoditi djevoj\u010dici ne umanjuje jezu kojom pratimo njene do\u017eivljaje prije (i poslije) tragi\u010dnog ishoda. I zahvalni smo Jacksonu \u0161to nam izravno ne prikazuje \u0161to joj u\u010dini zlo\u010dinac, ve\u0107 u opisu prijelaza iz ovoga u onaj svijet ostavlja slikovnu opciju da joj je uspjelo pobje\u0107i. Ali s tom eufemisti\u010dkom tampon-zonom oti\u0161ao je predaleko. Naime, ve\u0107 u fazama u kojima opisuje ‘istjecanje \u017eivota’ i boravak djevoj\u010dice u neodre\u0111enom podru\u010dju ‘ni na Nebu ni na Zemlji’, neke slike i opisi ne prenose u\u017eas u kojem se \u017ertva nasilja morala na\u0107i. Ve\u0107 tu Jackson upotrebljava neke ‘ljupke pejza\u017ee’ i kompozicije, pastozne boje i pokrete, koji se izmjenjuju s mra\u010dnim i stra\u0161nim predod\u017ebama zagrobne no\u0107ne more. Da je, dakle, vizualni pritisak toga me\u0111usvijeta bio dosljedno proveden do kraja, to jest do ostvarenja uvjeta za smirenje junakinje u ljepoti drugoga svijeta osiguranom nevinim i dobrim du\u0161ama, onda bi njeno opiranje da se tamo uputi bilo i dramatski i filmski nagla\u0161enije. Na tom mjestu i tim poretkom, rajske scene svijeta igre, bezbri\u017enosti i beste\u017eine dobio bi svoj katarzi\u010dni i jedinstveni specijalni u\u010dinak. Ovako, kao da je redatelj \u017eurio s obiljem iznena\u0111uju\u0107ih slika koje je rasporedio u filmu, jer ih sve ne bi mogao iskoristiti na kraju, odnosno vrhuncu filma. \u0160to se, pak, mra\u010dnih i stra\u0161nih prizora u ovom filmu o stra\u0161nom zlo\u010dinu ti\u010de, ona scena u kadi, s ubojicom pokrivene glave koji sa sebe ispire blato i krv, ulazi\u00a0 u ‘Krug*’ antologijskih horor scena.<\/p>\n

Nekoliko tipi\u010dnih holivudskih postupaka, to jest ustupaka zdravom razumu, naru\u0161ava fantasti\u010dne obrise Jacksonove redateljske palice. U to spada stereotip napete scene u kojoj neza\u0161ti\u0107ena djevoj\u010dica provaljuje\u00a0 i pretra\u017euje\u00a0 uboji\u010dinu ku\u0107u, a on se vra\u0107a i otkriva da je otkriven! Ili kad na vrhuncu napetosti, dok zlo\u010dinac proganja djevoj\u010dicu (\u017ertvinu sestru) koja se do\u010depala dokaza njegovih zlo\u010dina, u usporenom idili\u010dnom vremenu traje obiteljski ‘reunion’. \u010cinjenica da je otkrila zlo\u010dinca, da u rukama dr\u017ei dokaz i da joj (i cijeloj obitelji, a i budu\u0107im \u017ertvama, ako zlikovca ne uhvate) prijeti opasnost, manje je bitna od raznje\u017eene \u010dinjenice da se obitelj okupila i da sre\u0107a nije potpuno isklju\u010dena iz njihova \u017eivota. \u010cak se name\u0107e i mogu\u0107nost da djevoj\u010dica pre\u0161uti sve, kako ne bi naru\u0161ila obiteljsku idilu! Ovo se mo\u017ee usporediti samo sa scenom Emmerichove ‘2012’ u kojoj se ‘na smaku svijeta’, u\u00a0 sceni u kojoj je ‘biti ili ne biti’, otac (John Cusack) miri sa svojim zanemarenim sinom i rje\u0161ava ‘prioritetne’ obiteljske\u00a0 probleme. Te\u0161ko je napraviti savr\u0161en film, iako spomenuti Wilderov primjer pokazuje da je to mogu\u0107e, i s manje specijalnih efekata na raspolaganju.<\/p>\n

Ada Juki\u0107, U Zagrebu, 06. 03. 2010.<\/em><\/p>\n

<\/a>Machette (Machete; 2010.), akcijski trash, redatelj Robert Rodriguez<\/h1>\n

Kako odr\u017eati i poja\u010dati razinu na visokoproduciranoj akcijskoj trash skali? Poslije krvavih ‘Mariachija’ i ‘Desperadosa’, ‘Planeta Terora’ i jedne od ‘\u010cetiri sobe’, ‘Od sumraka do zore’, Robert Rodriguez upinje se zadr\u017eati, ako ne i podi\u0107i decibele akcije i vulgancije i svoje stripovski konturirane likove ponovo stavlja u nemogu\u0107e situacije iz kojih se, samovoljom scenarija, izvla\u010de kao superjunaci ili raskomadane \u017ertve. Kad se do (privremenog) maksimuma nategne \u017eica napetosti, u\u010dinci kod publike mogu se posti\u0107i samo poja\u010danjem doze ‘krvi i igara’. A kad se starta od klimaksa, za dizanje napetosti nije dovoljno ponavljanje. Kako bi bilo \u0161to vi\u0161e toga \u0161to se mo\u017ee ubiti i razbiti, Rodriguez\u00a0 trpa u film \u0161to je vi\u0161e mogu\u0107e potro\u0161nog materijala, uklju\u010duju\u0107i i poznata gluma\u010dka imena,\u00a0 uz\u00a0 dojmljivu odlu\u010dnost kojom padaju neza\u0161ti\u0107eni hijerarhijom castinga. U novom brandu ‘Machete’ na okupu je nekoliko mu\u0161kih gluma\u010dkih perjanica (Robert de Niro, Jeff \u00a0Fahey, pa neko vrijeme zapreteni Don Johnson, uvjerljiv ‘kao smrt’ i Steven Seagal, kome pristaje uloga negativca). Do\u0161lo je i do umno\u017eavanja \u017eenskih slavljenica, pa su na istom projektu razgoli\u0107ene ili bizarno kostimirane Jessica Alba, Lindsey Lohan i Michelle Rodriguez (o anonimnim meksi\u010dkim ljepoticama koje nastavaju mafija\u0161ke sredi\u0161njice da ne govorimo). Naslovni junak filma biv\u0161i je upe\u010datljivi sporedni lik Rodriguezovih naslova, karizmatski Danny Trejo, kojemu je Rodriguez povjerio ne samo najnevjerojatnije akcijske pothvate, ve\u0107 i nekoliko ljubavnih epizoda s pristupa\u010dnim ljepoticama, u \u010demu se \u010dovjek mra\u010dnog ‘naran\u010dinog lica’ slabije snalazi nego s odredom protivnika.<\/p>\n

<\/p>\n

U pri\u010di koja varira pri\u010de o sukobu sprege Zla (meksi\u010dka narkomafija s potkupljenom policijom i ameri\u010dkom politi\u010dkom desnicom) i snaga Pravednosti (Mre\u017ea, ne dokonog Facebook\u00a0 tipa, ve\u0107 anga\u017eirana dru\u0161tvena mre\u017ea, organizacija koja podr\u017eava meksi\u010dke ilegalce u SAD-u), sve je mogu\u0107e. Agentice u visokim \u0161tiklama bore se za provedbu licemjernih imigracijskih zakona, biv\u0161i federalci bore se na suprotnim stranama zakona, a beskrupulozni politi\u010dari manipuliraju predvidljivom bira\u010dkom masom… Sve \u0161to je pretjerano ili nije logi\u010dno, u Rodriguezovoj formuli je zabavno ili smije\u0161no. Na kraju filma otvoreno se, kao i sve drugo, istovremeno samouvjereno i\u00a0 ironi\u010dno, najavljuju nastavci, uklju\u010duju\u0107i i naslove budu\u0107ih filmova. Nema kraja pobjedama na strani obespravljenih. \u017dednih osvete.<\/p>\n

Naprijed junaci! Otvorite ventile za ispuhivanje frustracija pora\u017eenih! Koji mogu vidjeti kako stradaju zlikovci, profiteri, pokvarenjaci, visokopozicionirani gadovi i njihovi tjelohranitelji. Simboli\u010dna Ma\u010deta Pravde nije ni spora ni milosrdna. Satisfakciju zbog nepravdi koje trpe mali ljudi svih zemalja mogu\u0107e je dobiti. U kinu.<\/p>\n

Ada Juki\u0107, Zg. 06.10.2010.\u00a0\u00a0\u00a0\u00a0<\/em><\/p>\n

<\/a>Red (Red; 2010.), akcija, redatelj Robert Schwenkte<\/h1>\n

Film mi se svidio. Uzev\u0161i u obzir da nisam ljubitelj ni akcijskog ni \u0161pijunskog filma, a napose \u00a0filmova po stripovskom predlo\u0161ku, ovu izjavu dajem s jo\u0161 ve\u0107om ozbiljno\u0161\u0107u J. Ali film u kojem junaci mogu sve, uklju\u010divo i oporavak \u00a0od smrtonosnih rana, nije ozbiljan. Nema govora o ozbiljnosti. Radi se o vrhunskoj zabavi u kojoj vrhunski glumci igraju stripovski slikovitu ulogu.Bruce Willis i Morgan Freeman, ni John Malkovich, ni Hellen Mirren, da ‘Rusa’ (Brian Cox) ne spominjemo, nisu se na\u0161li samo zato da poja\u010daju svoje\u00a0 porezne osnovice, ve\u0107 imamo dojam kako se i sami zabavljaju u svojim tipiziranim, ali dotjeranim i dosljednim ulogama (biv\u0161ih?) re\u017eimskih negativaca koji u ulozi potencijalnih \u017ertava, zaslu\u017euju da budemo \u00a0na njihovoj\u00a0 strani.<\/p>\n

I taj element, ta stripovski neograni\u010dena emancipacija ostarjelih ljudi, u stara\u010dkom nizu od ‘pedesetih’ do \u00a0osamdeset godina (kad se ‘nema \u0161to izgubiti’), \u010dini film simpati\u010dnim (i tu sam pristrana, zbog vlastitih godina). Lijepo je (i zabavno) vidjeti kako se i od tih ‘dedica’ mo\u017ee jo\u0161\u00a0 sva\u0161ta o\u010dekivati, a mo\u017ee se ‘korisno iskoristiti’ i \u010dinjenica da neki od njih ‘nemaju vi\u0161e \u0161to izgubiti’. Glavni junak filma je biv\u0161i CIA-in djelatnik, vrhunski stru\u010dnjak za egzekucije i eliminacije, sada u mirovini, ali jo\u0161 uvijek u kondiciji, spreman za svaku okolnost. I poka\u017ee se da je imao pravo, izlo\u017een i dorastao pretjeranim napadima, za koje \u0107e se ispostaviti da dolaze iz najbli\u017eih i najvi\u0161ih pozicija. U obrani i za\u0161titi svoje osobe, Willis anga\u017eira i svoje stare (ne)prijatelje koji su u stanju pripravnosti i sposobnosti, pa i kad se \u010dini da im ‘nisu sve daske na broju’.<\/p>\n

<\/p>\n

U svijetu u kojem su tridesetogodi\u0161njaci ve\u0107 ‘prestari’ za neka radna mjesta, ali u kojem je sve vi\u0161e umirovljenika u odnosu na mlade generacije i zaposlene\u00a0 (tako je i razvijenom svijetu), emancipacija starije generacije (u visokoprora\u010dunskom ameri\u010dkom filmu) djeluje optimisti\u010dno i zabavno. U odnosu na status na\u0161ih umirovljenika koji odr\u017eavaju kondiciju (i ku\u0107ni prora\u010dun) preme\u0107u\u0107i kontejnere, ovi dobro opremljeni, snala\u017eljivi, duhoviti i (gotovo) neuni\u0161tivi starci, zabavljaju me, preko recesijske i gerijatrijske mjere.Osobito su me radovali brzi i efektno sro\u010deni dijalozi, te britke replike, kao iz vremena Wilderove ‘Naslovne strane’ , \u0161to pokazuje da\u00a0 je Hollywood jo\u0161 uvijek spreman ulo\u017eiti truda u taj aspekt filma, uz sve mogu\u0107e vizualne specijalne efekte.<\/p>\n

Bruce Willis, bez trunke sala na trbuhu, ali oslabljen naklono\u0161\u0107u prema lai\u010dkoj djevojci (\u017eeljnoj pustolovina), uz malu pomo\u0107 dream teama starkelja (koji se odreda dobro dr\u017ee, osim mo\u017eda jadnog Borgninea koji mu nije aktivan suradnik, ve\u0107 daje logist\u010dku potporu), ‘kicks asses’ dobro obu\u010denom mladom executivu i njegovoj nadmo\u0107noj ekipi. Ispostavi se da od hladnokrvnih ubojica koji su sve spremni napraviti po naredbi, ipak postoje jo\u0161 opakiji naredbodavci, zlo\u010dinci s politi\u010dkom krinkom, koji se pretvaraju da su ono \u0161to nisu i spremni su za svoje spla\u010dine\u00a0 (i prikrivanje) \u017ertvovati sve, uklju\u010duju\u0107i i one koji su im odano slu\u017eili. Ni\u0161ta novo pod…<\/p>\n

Film je zgodan, zabavan i proti\u010de, uz silne pucnjave, eksplozije i replike, za \u010das, kao da ne traje skoro dva sata.<\/p>\n

Ada Juki\u0107, 23. 11. 2010.<\/em><\/p>\n

<\/a>Upoznat \u0107e\u0161 visokog, tamnog stranca (You Will Meet a Tall Dark Stranger; \/ 2010.), komedija, redatelj Woody Allen<\/h1>\n

Filmovi Woodyja Allena zadovoljavaju raznovrsne filmofilske potrebe, za smije\u0161nim i ozbiljnim, lakim i te\u0161kim, za jednostavnim i slo\u017eenim, intelektualnim i emocionalnim, za egzistencijalnim i esencijalnim, kao neki plod koji je ukusan i hranjiv, i ako nema mogu\u0107nosti za promjenu, taj isti plod \u0107e zasititi i najdulje\u00a0 sa\u010duvati od zasi\u0107enosti. Raznosvrnost Allenovih filmova ne proistje\u010de iz razli\u010ditosti tema, likova, efekata, scenografije i drugog specijalnog i spektakularnog filmskog materijala, ve\u0107 upravo suprotno. Usredoto\u010den na suvremenog osjetljivog urbanog pojedinca, Allen filmizira univerzalne teme o \u010dovjeku, \u017eivotu i \u00a0smislu, o mogu\u0107nostima i uvjetima sre\u0107e. Daleko od velikih junaka kojima je svijet pozornica, u malim pri\u010dama o malim usamljenim\u00a0 i nesigurnim ljudima, Allen gradi stilski jedinstvenu kompoziciju. U opusu koji traje desetlje\u0107ima, u dugom i produktivnom autorskom re\u017eimu, i u razli\u010ditim \u017eanrovima, Woody Allen pri\u010da istu pri\u010du\u00a0 i, uz razumljive oscilacije, ostaje prepoznatljiv.<\/p>\n

<\/p>\n

I u ovom novom izdanju vje\u010dne pri\u010de o potrebi \u010dovjeka za sre\u0107om (koja se ostvaruje prvenstveno na dva podru\u010dja: stvarala\u010dkom i emocionalnom, napisati knjigu i ostvariti ljubavnu (obiteljsku, trajnu) vezu, Woody Allen izmi\u010de ponavljanju i potpunoj predvidljivosti. Autobiografskom\u00a0 uvjerljivo\u0161\u0107u opisuje stvarala\u010dke krize, ljudske slabosti, racionalizacije moralnih otklona, uz blagu ironiju prema stereotipima mu\u0161kih i \u017eenskih potreba i odnosa.<\/p>\n

I kad s\u00e2m ne glumi u svojim filmovima, njegov casting je autorsko djelo. Glumci u njegovim scenarijima, dijalozima i pred njegovom kamerom postaju oni koje glume. Uvjerljiva je svaka sitnica. Odje\u0107a, interijeri, lajt motivi nekog lika (vidi pivsku bocu u Royevim rukama, ona je stalno tu, ali ne nametljiva i ‘uperena u nas’, ve\u0107 uo\u010dljiva pa\u017eljivom oku), na\u010din govora, iluzije koje kod njih djeluju, sve je dosljedno, bez propusta, va\u017eno u cjelini u kojoj iz naoko banalne bra\u010dne sva\u0111e ili me\u0111ugeneracijesje razmirice zaiskre filozoske spoznaje ili pitanja. U ovoj Allenovoj epizodi glumci briljiraju. Od junakinje Naomi Watts i njene krhke i izdr\u017eljive filmske majke do Anthonyja Hopkinsa u ulozi starca u sredovje\u010dnoj krizi, do ubla\u017eeno vulgarne Punch u ulozi sponzoru\u0161e supruge (u nezamislivo ki\u010dastoj skupoj bundi), do epizodnog sjajnog Banderasa koji glumi netipi\u010dnog tamnoputog zavodnika. Svi su odli\u010dni. Na svakom uglu iznena\u0111enje, i u naoko kli\u0161eiziranim kontekstima. Sve duhovito pomije\u0161ano u suvremenu urbanu ‘ljudsku komediju’.<\/p>\n

Bez patetike, ali i parodije, diskretno, duhovito, Allen nas vodi kroz finu mre\u017eu ljudskih varki i samozavaravanja, poku\u0161aja i pogre\u0161ki i povremenih, krhkih rje\u0161enja. Filmski u\u017eitak na zami\u0161ljenom pustom otoku. Ili fotelji\u00a0 multipleksa.<\/p>\n

Ada Juki\u0107, U Zagrebu, 29. 12. 2010.<\/em><\/p>\n

<\/a>Zvuk insekata (The Sound of Insects: Record of a Mummy; 2010.), dokumentarni, redatelj Peter Liechti<\/h1>\n

Najbolji europski dokumentarni film suo\u010dava nas s paradoksalnim pitanjem: da li je to uop\u0107e dokumentarni film? Ili, jo\u0161 dublje, \u0161to je to uop\u0107e dokumentarni film? Jer ako dokumentarni film samo dokumentira ono o \u010demu ‘govori’, ovaj film to ne mo\u017ee, on ne mo\u017ee prikazati to \u0161to se dogodilo, jer je ‘sve pro\u0161lo’, \u00a0protagonist je trajno i kona\u010dno izgubljen, a nema ni svjedoka njegova \u010dina koji bi o tome mogli govoriti. Jedini trag je dnevnik koji je budu\u0107i mrtvac vodio, pa se \u00a0radi doslovce o ‘Bilje\u0161kama jedne mumije’, a ne ‘Bilje\u0161kama o mumiji’ kako je naslov s engleskog (Records of a Mummy) preveden. Dnevnik samoubojice koji je realizirao svoju namjeru.<\/p>\n

Film \u00a0nije ni opis onoga o \u010demu dnevnik govori, jer bi to mogao samo igrani film: rekonstruirati doga\u0111aj, uz glumca koji glumi samoubojicu, uz imitaciju njegovog skrovi\u0161ta pokrivenog plasti\u010dnom folijom, uz rekvizite njegovih knjiga, svije\u0107a, radija na baterije… Ali mi ne vidimo ni \u010dovjeka koji le\u017ei u kolibi, ni kolibu izvana, ve\u0107 ono \u0161to je autor filma zamislio da je taj \u010dovjek osje\u0107ao i mislio u pojedinim fazama svojeg slabljenja i umiranja. Zapravo vidimo subjektivne kadrove kao da sami le\u017eimo pod plasti\u010dnim pokrovom i povremeno izlazimo na \u0161umski proplanak na kojem smo se osamili i slike koje nastaju u na\u0161oj svijesti izmu\u010denoj gla\u0111u. Na\u010din na koji nas autor filma uvla\u010di u subjektivni do\u017eivljaj junaka sna\u017ean je do mu\u010dnine.<\/p>\n

<\/p>\n

Film je snimljen po romanu japanskog pisca Masahiko Shimade, pa ga i to odvla\u010di iz podru\u010dja uobi\u010dajene dokumentarnosti. To \u0161to je snimljen po istinitom doga\u0111aju, tako\u0111er nije dokaz njegove dokumentarne prirode jer se i igrani filmovi snimaju prema istinitim doga\u0111ajima, a neki \u00a0od njih s vi\u0161e stilske i produkcijske osnove da taj doga\u0111aj gotovo dokumentaristi\u010dki rekonstruiraju. I nije presudno da li je koja komponenta ovog filma glumljena (scena u kojoj iz snje\u017ene \u0161ume nose mrtvaca do mrtva\u010dkih kola, sigurno nije dokumentarna snimka, a mu\u0161ki glas, svejedno da li je profesiona\u010dlni glumac ili nije, \u010dita dnevnik), ve\u0107 na\u010din na kojim se manipulira dokumentarnim materijalom, kako ga se oblikuje, kako se koriste efekti boje, crnila i sivila, nejasno\u0107e do is\u010dezavanja (u bjelini), prenose\u0107i subjektivna stanja, simbole, znakove, vi\u0161e nego stvarnu sliku. Autorski odnos oslobo\u0111en je faktografije objekta snimanja do eksperimentalne slobode. Ovaj dokumentarni film nije dokument o \u010dovjeku koji je umro i o procesu umiranja, ve\u0107 impresija o tome, u\u010dvr\u0161\u0107ena citatima njegova dnevnika. Kadrovi koje sadr\u017ei film mogu biti dokumentarni, to jest snimljeni izvan studija, bez glumaca, u prirodi, ali na\u010din na koji su komponirani nije usmjeren na to da prenese radnju, ve\u0107 atmosferu, osje\u0107aje, tijek svijesti protagonista koji opisuje svoje stanje na putu prema smrti. Slike \u0161ume, neba, ptica, vode, (pa i insekata!), svih onih elemenata pejza\u017ea prenose u isto vrijeme individualne i arhetipske poruke \u010dovjeka koji \u0107e sve to napustiti i koji je do kraja svjestan onoga \u0161to \u010dini, bez ideolo\u0161kih ili religijskih anestetika.<\/p>\n

Dokumentarnosti se opire i nedostatak faktografskih detalja o protagonistu te mjestu i vremenu doga\u0111aja. Umjesto pojedina\u010dnog, ostaje dojam uvjetne univerzalnosti (u okviru suvremenosti, spominju se baterije, radio…). Pabir\u010dimo podatke o glavnom (to jest, jedinom) junaku. Mu\u0161karac, ne znamo kako se zove, \u010detrdesetak godina, \u0161to upu\u0107uje na \u010dovjeka u punoj snazi, koji se mo\u017ee oprijeti procjenama rokova \u017eivotne izdr\u017eljivosti. Mo\u017ee trajati du\u017ee. Uzgred saznamo da je studirao i to se vidi i iz njegovih bilje\u017eaka: obrazovan, ateist, \u010dita Becketa, slu\u0161a Bacha… Ni rije\u010di o poslu, obitelji, intimne veze u mno\u017eini.\u00a0 Ne znamo za\u0161to se odlu\u010dio ubiti. Neko neodre\u0111eno nezadovoljstvo, vi\u0161e preveliko o\u010dekivanje nego nedovoljni rezultati. Nismo sigurni ni u kojoj je zemlji \u017eivio. Jezik filma je univerzalni engleski, s blagim germanskim \u0161tihom govornika, \u0161to neodre\u0111eno upu\u0107uje prema nekom europskom sjeveru (roman je japanski). Ali, i pored \u017eelje da samozatajno napusti ovaj svijet, samoubojica ipak ima potrebu ostaviti tom svijetu opis svojeg odlaska. Svjestan je da \u010dini ono \u0161to nitko ne bi u\u010dimio i o\u010dekuje da neobi\u010dna smrt ozna\u010di njegov nezna\u010dajni \u017eivot. Ima naznaka \u017eelje za slavom i to zbog jedinstvenosti pothvata, a ne njegovog sadr\u017eaja ili ostvarenja. Pa kao \u0161to je Herostrat \u017eelio postati slavan destruktivnim \u010dinom, ovaj to poku\u0161ava samodestrukcijom.<\/p>\n

I dok nas ova stra\u0161na i sna\u017ena filmska veza s mrtvim \u010dovjekom mo\u017ee potresti ili protresti iz \u017eivotne rutine, mo\u017eemo li u svijetu koji neki do\u017eivljavaju kao gadljivi reality show isklju\u010diti mogu\u0107nost da se na\u0111e netko spreman ovo ponoviti i sru\u0161iti rekord izdr\u017eljivosti pod punim imenom i \u00a0medijskim svjedocima?<\/p>\n

Ada Juki\u0107, U Zagrebu, 06. 04. 2010.<\/em><\/p>\n

Ada Juki\u0107, Zagreb, 26.12.203. <\/strong><\/p>\n