{"id":53967,"date":"2023-12-25T19:56:56","date_gmt":"2023-12-25T18:56:56","guid":{"rendered":"http:\/\/film-mag.net\/wp\/?p=53967"},"modified":"2023-12-25T20:00:00","modified_gmt":"2023-12-25T19:00:00","slug":"izbor-filmskih-osvrta-ade-jukic-objavljenih-2011-godine","status":"publish","type":"post","link":"http:\/\/film-mag.net\/wp\/?p=53967","title":{"rendered":"Izbor filmskih osvrta Ade Juki\u0107 objavljenih 2011. godine"},"content":{"rendered":"

Uvod \u2013 link. 1<\/a><\/p>\n

Ples malog pingvina 2 (Happy Feet Two; 2011.), animirani, redatelj George Miller. 1<\/a><\/p>\n

Po\u0161tena igra (Fair Game; 2010.), \u0161pijunska drama, redatelj Doug Liman. 2<\/a><\/p>\n

Promatra\u010d (The Resident; 2011.), psiholo\u0161ki triler, redatelj Antti J. Jokinen. 5<\/a><\/p>\n

Taoci (Trespass; 2011.), krimidrama, redatelj Joel Schumacher. 8<\/a><\/p>\n

Zaraza (Contagion; 2011.), drama, redatelj Steven Soderbergh. 11<\/a><\/p>\n

Uvod \u2013 link<\/a><\/a><\/strong><\/h3>\n

\u00a0<\/strong><\/a>Ples malog pingvina 2 (Happy Feet Two; 2011.), animirani, redatelj George Miller<\/p>\n

Animirani Mali Carski Pingvin simpati\u010dan je u svom drugom filmskom nastupu i 3 D izdanju, ali mo\u017eemo li mu ipak dopustiti da radi, to jest pjeva, \u0161to god ho\u0107e? To da ska\u010de i rapa u plesnim to\u010dkama, koje su manje integrirane u kontinuitet radnje nego u prvom filmu,\u00a0 to se i o\u010dekuje po naslovu filma, ali da u svom infantilnom falsetu pjeva Puccinijevu tenorsku ariju Cavaradossija iz Tosce (E lucevan le stelle), s tekstom ‘izgubljenim u prijevodu’, obra\u0107aju\u0107i se nezahvalnom Mor\u017eu, to je ipak previ\u0161e. Filmski studiji, koji su bespo\u0161tedni u obrani svojih autorskih prava, eksploatiraju svjetsku kulturnu ostav\u0161tinu bez obzira i ograni\u010denja, kao \u0161to se globalni poduzetnici ne obaziru na prijetnju devastacije prirode i globalnog zatopljenja.<\/p>\n

<\/p>\n

O posljedicama zatopljenja govori i ovaj film. Gromada ledenjaka koji se otopio izolira populaciju carskih pingvina daleko od mora i izvora hrane, pa su potrebni napori starih i novih animiranih junaka da (glavom i nogama) ‘stepaju’ rje\u0161enje.<\/p>\n

Zanimljiv je tretman likova u ulogama lidera (jata). Umjesto manipulacije ili obmanjivanja pernate mase, vo\u0111e se kao pozitivci bore za boljitak svojih sljedbenika. Kad vidimo ko\u010dopernog Pingvina na govorni\u010dkoj uzvisini pred tisu\u0107ama pingvina (susjeda ‘na\u0161ih’ carskih ljubimaca), o\u010dekujemo da \u0107e u najmanju ruku uvesti carsku diktaturu, a on ulogu junaka prenese na jedinstvenog Lete\u0107eg Pingvina! Ni on nema skrivenih planova kontra mase koja mu odobrava, ve\u0107 ih hrabri i educira. I starac na \u010delu izgladnjelih carskih pingvina \u00a0nema skrivene zalihe ribe u carskom fri\u017eideru, ve\u0107 do posljednjeg kljuna ptica neprijateljica, ostaje na vrhu (zadatka). Ako pomislimo da se animiranim hitovima prenose neke poruke budu\u0107im generacijama filmskih gledatelja, ovo su umiruju\u0107e projekcije pona\u0161anja nadre\u0111enih, za razliku od scenarija u kojima se vje\u0161tice pretvaraju u dobre ma\u0107ehe, a ma\u0107ehe pretvaraju da \u00a0ne misle zlo Ivici i Marici.<\/p>\n

Simpati\u010dni Kril koji se \u017eeli izdvojiti iz nepregledne planktonske mase \u00a0odustaje od ‘revolucionarnih’ ideja i skrasi se u svojoj, manje subverzivnoj, gay ulozi.\u00a0\u00a0 Ljudi su prikazani kao za\u0161titinici i dobro\u010dinitelji pingvina, kao da nemaju ‘crne mrlje’ na ekolo\u0161koj savjesti. U svijetu pred globalnom prijetnjom ima mjesta za idili\u010dne roditeljske, prijateljske odnose i privremeni sretan kraj, jer ako se komercijalno isplati ovaj nastup Malog Pingvina, opasnosti \u0107e se aktualizirati u sljede\u0107em nastavku.<\/p>\n

Ada Juki\u0107. U Zagrebu, 23. 11. 2011.<\/em><\/p>\n

<\/a>Po\u0161tena igra (Fair Game; 2010.), \u0161pijunska drama, redatelj Doug Liman<\/h1>\n

Ameri\u010dka kinematografija ima ‘petlje’ za aktualnu dru\u0161tvenu (samo) kritiku. To joj, uz autorsku odva\u017enost, omogu\u0107uje i ekonomski status koji je relevantan u zemlji (ameri\u010dkog) sna i (multinacionalnog) profita, a koji su, po mogu\u0107nosti, u uskla\u0111enoj vezi. Stoga smo imali i prije prilike gledati kako se ameri\u010dki filmovi kriti\u010dki odnose prema aktualnim i osjetljivim povijesnim politi\u010dkim doga\u0111ajima\u00a0 kao \u0161to su Vijetnamski ili Gra\u0111anski rat, kolonizacija Divljeg zapada ili demokratizacija svijeta. Sve dok kriti\u010dki ubodi donose prihode, mogu se provoditi, \u010dak i kad su eksplicitno protiv vladaju\u0107ih struja.<\/p>\n

Aktualnost teme pridonosi gledanosti filma. U isto vrijeme, makar i prema osobama koje nisu vi\u0161e u vrhu vlasti, ve\u0107 i onima koje su svojim pristankom na filmsku obradu ili izno\u0161enjem materijala doprinijele\u00a0 realizaciji filma, film u pravilu ima obzira. Bez vremenskog odmaka (povijesne distance), upitna je objektivnost prikaza. Takav prikaz preostaje kao mogu\u0107nost nekim drugim filmovima, a neki se bave stvarima ‘dok su jo\u0161 vru\u0107e’.<\/p>\n

‘Po\u0161tena igra’ jedan je od tih filmova. On govori o vru\u0107oj temi (izmi\u0161ljenog) povoda za ira\u010dki rat i argumentira tezu koju su pacifisti i pronicljivi ljudi diljem svijeta znali i u vrijeme izbijanja rata i slu\u017ebenih otkri\u0107a o tome. Sama \u010dinjenica, da rata nije trebalo biti i da su pale nepotrebne \u017ertve i da je javnost izmanipulirana, me\u0111utim, nije sredi\u0161nji problem filma, ve\u0107 sudbina jedne (stvarne) agentice CIA-e (Naomi Watts) koja se opirala pritisku nadre\u0111enih, odnosno koja je bila razotkrivena kao tajna agentica, zato \u0161to se njen nu\u017e (Sean Penn) javno izjasnio protiv slu\u017ebene interpretacije.<\/p>\n

<\/p>\n

Solidna gluma i produkcija ne mogu poni\u0161titi dojam pristranosti prema junakinji koja iritira svojom naivno\u0161\u0107u i uvjereno\u0161\u0107u da se bori za dobrobit Domovine i Svijeta. Ona doista nije imala pojma (vjerojatno nije gledala ameri\u010dke filmove\u00a0 o CIA-i i sli\u010dnim organizacijama), a ni osamnaest godina rada u toj instituciji nije joj bilo dovoljno da zaklju\u010di da ne mo\u017ee o\u010dekivati razumijevanje za iskrene ciljeve ukoliko nisu uskla\u0111eni sa zadanim i da je mogu \u017ertvovati ako se za to uka\u017ee potreba (vidi ili pro\u010ditaj ‘Spaliti prije \u010ditanja’ bra\u0107e Cohen J.)<\/p>\n

Dakle, ta odva\u017ena plemenita \u017eena, supruga i majka, koja u zemlje potencijalnog terorizma odlazi kao u ‘shopping mall’, s iznena\u0111enjem konstatira da svijet u kojem \u017eivi, a osobito kolege i nadre\u0111eni u instituciji koja se zala\u017ee za ‘mir u svijetu’ mo\u017ee lagati, a mo\u017ee i otkriti istinu (o njenom identitetu), samo da proturi la\u017e koja \u0107e dovesti do rata koji je u ‘\u0161irem interesu’. Njeno razotkrivanje u javnosti zna\u010di izravnu opasnost za nju, njenu obitelj i projekte (i ljude koje je uklju\u010dila) u zemljama ‘tre\u0107eg reda’ u kojima je djelovala ‘under cover’.<\/p>\n

Otkri\u0107e prevare koja je dovela do neprocjenjivih \u017ertava s obje strane, a zbog koje su se, uzgred, nadle\u017eni ispri\u010dali (Sorry, Folks!), u filmu ne dovodi u pitanje temeljne vrijednosti i institucije ameri\u010dke dr\u017eave. Iako se citira govorima na televiziji (uz druge dokumentarne materijale) predsjednik Bush za\u0161ti\u0107en je eksplicitne odgovornosti. Za sve je ‘zaslu\u017ean’ Potpredsjednik (i njegovi ljudi), pa se implicira da je i Bush (kao i narod mu) bio zaveden spletkama svoga ‘vezira’. Mu\u017e, umirovljeni diplomat koji svoje znanje o siroma\u0161nim zemljama i osobne veze poku\u0161ava unov\u010diti poslovnim transakcijama, poziva se na plemenita na\u010dela ameri\u010dke demokracije (za nju se treba boriti, a ne samo koristiti njene blagodati). Na ku\u0107i Agenti\u010dinog oca (vojnog lica u mirovini) vijori zastava. Sama Agentica do kraja ne gubi iluzije o zanimanju koje je samostalno odabrala. A na kraju, na izmaku snaga, odlu\u010di se boriti za onu instituciju koja samo u ameri\u010dkim filmovima (i TV serijalima) ima opipljivu dimenziju stvarnog objekta, nekog proizvoda koji se mo\u017ee pribaviti ili izgubiti: Brak. ‘I am loosing my marriage!’, to zvu\u010di kao gubitak na burzi, kao nekretnina ‘na bubnju’, koja se jo\u0161 mo\u017ee sa\u010duvati, ako se primijene odgovaraju\u0107e (marketin\u0161ke) mjere. Dakle, kad se odlu\u010di sa\u010duvati svoj brak, kao jo\u0161 jednu temeljnu vrijednost, Agentica (i njen medijski eksponirani Mu\u017e) dobiju takvu snagu, da rezultati ne mogu izostati. Istina izbija na vidjelo i, s manjim u\u010dinkom nego u Watergateu, medijske snage uspijevaju sru\u0161iti pritisak politi\u010dkih vrhovnika.<\/p>\n

Jo\u0161 jedna (donekle) utje\u0161na pri\u010da u kojoj slabiji mogu pobijediti, uz uzgredno \u017ealjenje zbog ireverzibilnih gubitaka.<\/p>\n

Uz sve to (odnosno, \u00a0stoga) film je uputno pogledati i potvrditi o\u010dekivanja onih koji obra\u0111uju aktualne teme, da \u0107e nas to zanimati.<\/p>\n

Ada Juki\u0107, Zagreb, 20. 01. 2011.<\/em><\/p>\n

<\/a>Promatra\u010d (The Resident; 2011.), psiholo\u0161ki triler, redatelj Antti J. Jokinen<\/h1>\n

Zbog ove uloge ‘Djevojka od milijun dolara’ ne\u0107e dobiti novog Oscara. Nije to lo\u0161 film i neke njegove pojedinosti govore o solidno realiziranom projektu, ali u podru\u010dju ‘ve\u0107 vi\u0111enog’ ne donosi novine, a za neka pitanja (rastanak para zbog povr\u0161ne nevjere mu\u0161kog partnera, radni pritisak u bolni\u010dkoj slu\u017ebi, kucanje biolo\u0161kog sata na materinska vrata emancipirane \u017eene…) koristi rutinske obrasce, kao katalo\u0161ke filmske umetke.<\/p>\n

U psiholo\u0161kom trileru u kojem se ekonomizira \u00a0psiholo\u0161kom konkretizacijom, junakinja je idealizirana, tako da svaki Promatra\u010d (a time i gledatelj filma) vidi samo \u0161to bi ona s\u00e2ma pristala pokazati. Nije sklona, primjerice, tome da je vidimo golu sprijeda. U sceni koja bi trebala biti ‘prirodno erotska’, ona (ne slute\u0107i da je itko promatra ili snima J) poslije kupanja ma\u017ee grudi kremom tek kad obu\u010de potko\u0161ulju. Uz to, spava bez skidanja \u0161minke, besprijekorno depilirana i o\u010dupanih obrva. Ni traga \u017eivotnim detaljima koje bi svaki promatra\u010d morao promotriti, ako promatra \u017eivu osobu koja nije svjesna da je promatraju (i \u010duju J).<\/p>\n

Uz razumljive konvencije \u017eanra (ne\u0107e se u psiholo\u0161kom trileru prikazivati fiziolo\u0161ke pojave i aktivnosti J), ovdje se pokazuje kako na film utje\u010de vi\u0161ak obzira prema glumcu, u ovom slu\u010daju glumici, koja, pored toga \u0161to je istaknuta Oscarom, ima i nadle\u017enosti izvr\u0161nog producenta. Mo\u017eemo zamisliti kako holivudska zvijezda upu\u0107uje redatelja, igranofilmskog greenhorna s glazbenim videospotovskim referencama: Pazi da ispadnem privla\u010dna! I doista, Hilary ima lijepe noge i stra\u017enjicu i to imamo prilike dobro promotriti u filmu. Njena gumenasta mi\u0161i\u0107ava pojava prikazuje se u dva duga navrata jutarnjeg jogginga, pa o\u010dekujemo da \u0107e je za vrijeme tog tr\u010danja zasko\u010diti koji brooklinski napasnik. Ali, napasnika ima i u unutar sigurnih stambenih zgrada. I o tome se radi.<\/p>\n

<\/p>\n

Ku\u0107a u kojoj atraktivna prezaposlena lije\u010dnica (ilustrirano scenama kao preuzetim iz ‘Hitne slu\u017ebe’!), nakon nekoliko anegdotskih poku\u0161aja (u kojima saznajemo kakva je nesta\u0161ica stanova za samce u New Yorku \u00a0i kolike su najamnine) nalazi \u00a0po povoljnim uvjetima stan iz filmskih snova (redateljski najbolje prikazan prostor koji je (kad treba) stije\u0161njen, a u drugim okolnostima izgleda prostran kao krilo dvorca u kojem junakinju proganjaju duhovi), nalikuje na nevjerojatno zdanje iz Rosemaryne bebe (daleko od drugih usporedbi s remek djelom Romana Polanskog!).<\/p>\n

Tema promatra\u010da (uostalom, ovaj Promatra\u010d ne samo da promatra, ve\u0107 i djeluje i, po originalnom naslovu, kao Resident, ‘stanuje’!) poznata je u najmanju ruku, iz Slivera. S\u00e2m redatelj i supisac scenarija spominje me\u0111u filmskim prethodnicima ‘Stanara’ R. Polanskog i ‘Fatalnu privla\u010dnost’ \u00a0Adriana Lynea. \u0160to nam\u00a0 novi ‘stambeni’ Promatra\u010d ho\u0107e re\u0107i (to jest, pokazati)?\u00a0 \u00a0Ni\u0161ta novo, a neke dionice, osobito zavr\u0161ne, u kojoj se stambeni i podzemni (tunelski) prostori izmjenjuju (u nepotrebnom broju ponavljanja) ne posti\u017eu stupnjeve napetosti svojih istaknutih \u017eanrovskih prethodnika. Borba izme\u0111u atletske junakinje i zlog Promatra\u010da predugo traje i oscilira, umjesto da se napinje.<\/p>\n

S obzirom da ne \u017eelim otkriti tijek i ishod ‘promatranja i djelovanja’ protagonista u filmu, ne mogu komentirati izbor atraktivnog Jeffreyja Deana Morgana za ulogu koju dobro gluma\u010dki realizira, ali svojim izgledom ne argumentira frustraciju. Taj \u0161armantni bradonja mogao bi dobiti ekipu mi\u0161i\u0107avih navija\u010dica za dru\u017eenje i zabavu, a on pati za ne\u010dim \u0161to mu nije dostupno. Potencijal uloge Christophera Leeja nije iskori\u0161ten. Dobro je po\u010delo, a onda … A jedan od rijetkih karakteristi\u010dnih redateljskih postupaka, kao \u0161to je ponavljanje cijelih sekvenci filma s drugog aspekta, odnosno druge promatra\u010dke pozicije,\u00a0 koje razja\u0161njavaju \u00a0ono \u0161to (ni)smo vidjeli, nije izbjegao dozu redundantnosti.<\/p>\n

Ovo nisu razlozi da sa zadovoljstvom ne pogledamo film u mra\u010dnoj sigurnosti kina i s povjerenjem u osjetljivu prirodu psiholo\u0161kog trilera koji ne mo\u017ee dopustiti potpuni pad nevine \u017ertve, iako pristaje na njene (psiholo\u0161ke) traume i kolaterarne \u017ertve u epizodnim ulogama.<\/p>\n

Ada Juki\u0107, Zagreb, 19. 05. 2011.<\/em><\/p>\n

<\/a>Taoci (Trespass; 2011.), krimidrama, redatelj Joel Schumacher<\/h1>\n

Filmskim ameri\u010dkim bogata\u0161ima nije lako. Svi imaju probleme u poslu i obitelji. Mu\u017e je prezaposlen i nema ga kod ku\u0107e ni kad nema ljubavnicu. \u017dena je zapostavljena i dosa\u0111uje se u sofisticiranim minimalisti\u010dki ure\u0111enim interijerima, u kojima jedva prepoznajemo kuhinju i u nju ugra\u0111ene svemirske ure\u0111aje. Njegovana i usamljena, tu\u017ena majka familias obilazi svoje prazno ku\u0107anstvo s gotovim opravdanjem za nevjeru, koje ipak ne koristi svaki put kad je mu\u017e ostavi na cjedilu. Tu je i teenagerica koja se opire nje\u017enim obiteljskim sponama i privla\u010de je pubertetski zabranjeni sadr\u017eaji. Uzgred, \u017ealosno je \u0161to nema drugih, ‘neotkrivenih’ u\u017eitaka za male buntovnike bez razloga osim standarda ‘pi\u0107e, seks i trava’, pa se to prepu\u0161tanje poroku svodi na iste kadrove. A svi skupa nekamo \u017eure i nemaju vremana pojesti rasko\u0161ni doru\u010dak koji se baca poslije seta. Obiteljska idila uklju\u010duje tipi\u010dna me\u0111uspolna i me\u0111ugeneracijska nerazumijevanja i samo im treba neka katastrofa s happy endom, da po\u010dnu cijeniti ono \u0161to su do tada imali.<\/p>\n

Kako se identificirati s tim junacima koji ne znaju u\u017eivati u onome za \u010dime \u017eude oni koji ih gledaju? Da bilo kojeg prosje\u010dnog gledatelja pitate \u0161to bi \u017eelio, rekao bi (ako nije bolestan, pa \u017eeli biti zdrav), da \u017eeli biti bogat. Pa zar bi onda, po filmskom scenariju, bio sretan? Je li to utjeha siromasima, da bogati nisu sretni? A ako jesu, da i oni moraju umrijeti? Dok publici ‘cure sline’ na pogled na plakare (ve\u0107e od garsonjera) s\u00a0 uredno poslaganim vje\u0161alicama haljina i odijela, njihovi filmski vlasnici pona\u0161aju se nezainteresirano, kao da se pogled iz vile na bazen ne pla\u0107a, ve\u0107 podrazumijeva. Siroti bogata\u0161i ne cijene to \u0161to imaju, kao da im je sve to \u0161to imaju potrebno da bi se mogli koncentrirati na ono \u0161to im nedostaje, uklju\u010duju\u0107i i ono \u0161to je neophodno izgubiti, da bi mogli imati to \u0161to imaju.<\/p>\n

<\/p>\n

A kako god nesretni bili u svom bogatstvu, ipak jedna od najve\u0107ih briga tih nesretnika je kako sa\u010duvati tu poziciju. Kako ne zamijeniti brige obilja egzistencijalnim problemima koji, s druge strane dru\u0161tvene margine, dovode do sukoba i problema druge vrste. Kako u ovom nesigurnom svijetu osigurati budu\u0107nost? Kako u svijetu lopova, terorista i sve ve\u0107ih nejednakosti za\u0161tititi svoju obitelj i imovinu? Ili se to dvoje ipak ne mo\u017ee odvojiti?<\/p>\n

Ve\u0107 smo u nizu filmova vidjeli \u010demu se sve domi\u0161ljaju junaci. Kako grade \u00a0podrume za slu\u010daj atomske katastrofe, kako ugra\u0111uju alarme i opremaju ‘sobe za paniku’, kako bi umakli neprijateljima koji ipak u\u0111u u njihove domove. Na usamljenim imanjima, do zuba utvr\u0111enim tehnolo\u0161kom za\u0161titom, oni se ipak oslanjaju na snagu sustava koji \u0161titi zakonite razlike i u ve\u0107ini slu\u010dajeva kao pozitivci dobivaju bitku s neuglednim marginalcima koji nisu iskoristili ‘jednaku \u0161ansu’ za boga\u0107enje. \u010cak i kad su roditelji do bogatstva do\u0161li na sumnjivi na\u010din, njihova borba za potomstvo ih rehabilitira, a pogotovo ako padnu kao \u017ertve i time okaju financijski grijeh. Ali napada\u010di, kako god imali opravdanja za svoje skretanje s puta, u pravilu gube kao neispravljivi negativci.<\/p>\n

Film se odigrava u rasko\u0161noj ku\u0107i (koja se ipak, u sceni plamena, poka\u017ee kao krhka drvena maketa), a po\u010dinje standardnim obiteljskim stereotipom. Otac, trgovac dijamantima, koji stalno poslom izbiva ne mo\u017ee ni ove ve\u010deri ostati na ve\u010deri, majka (Nicole Kidman) manekenskim prstima u kuhinji sprema ve\u010deru na kojoj nitko ne \u017eeli ostati, a ljepu\u0161kasta k\u0107erka koja \u017eeli ‘brzo odrasti’ \u017eeli umjesto ve\u010dere i\u0107i na tulum i zna se \u0161to tamo raditi. Te\u0161ka drama nadvija se nad bra\u010dnim i roditeljskim parom. A onda u ku\u0107u upadaju ljudi koji nemaju obzira za njihove nevolje i okrutnim metodama poku\u0161avaju se domo\u0107i onoga do \u010dega ovim ljudima izgleda nije stalo. To jest, ako se opiru to nije zato \u0161to su im materijalne vrijednosti presudne. Za\u0161to se i kako opiru, saznat \u0107ete u kinu.<\/p>\n

Redatelj stripovskih filmskih uspje\u0161nica ‘Batmana’ i ‘Batmana i Robin’-a, u komornom obiteljskom okru\u017eenju poku\u0161ava dosegnuti napetost svoje ‘Telefonske govornice’, ali s manje uspjeha. Likovi iz ‘Trespass’-a shematizirani su i\u00a0 idealizirani, \u010dak i kad se to utvrdi naknadno. Buntovna djevoj\u010dica ipak ne nasjedne ‘prljavim isku\u0161enjima’ svojih vr\u0161njaka, a majka, kakve god bile okolnosti (i \u00a0videodokazi) njenog mogu\u0107eg otklona od bra\u010dnih zavjeta, vra\u0107a svoj supru\u017eanski dignitet. Otac, obilje\u017een pe\u010datom gramzivosti, uspijeva se opravdati neo\u010dekivanom objavom svoga financijskog stanja. U nastojanju da napetost dovede ‘do usijanja’, Schumacher gubi aspekt uvjerljivosti, osobito u finalnom nadmetanju \u010dlanova obitelji da se izravno (ne obra\u0107aju\u0107i se za pomo\u0107 i ne obaziru\u0107i se na fizikalna ograni\u010denja prostora i vremena) izbore za\u00a0 oslobo\u0111enje jednih i drugih.<\/p>\n

Akcijska interpretacija tragedije s dru\u0161tveno po\u017eeljnim ishodom. Tko i poslije ovog filma ne \u017eeli biti milijuna\u0161?<\/p>\n

Ada Juki\u0107, Zagreb, 23. 11. 2011.<\/em><\/p>\n

<\/a>Zaraza (Contagion; 2011.), drama, redatelj Steven Soderbergh<\/h1>\n

Da je spozor ovog filma farmaceutska korporacija ili visoka institucija poput Svjetske zdravstvene organizacije ili koji ameri\u010dki zavod za zdravlje, pa \u010dak i neka lokalna jedinica vlasti, reda i pravde, ne bih se za\u010dudila. Svi su oni prikazani kao djelatni, zaslu\u017eni, po\u017ertvovni i u funkciji svekolikog \u010dovje\u010danstva, a jedine mane bile bi pojedina\u010dni ljudski ‘popusti’ ina\u010de moralnih funkcionera koji se malo vi\u0161e zala\u017eu za svoje bli\u017enje nego svekoliko \u010dovje\u010danstvo (jedan od takvih \u00a0okaje svoj protekcijski grijeh donacijom vlastite spasonosne doze cjepiva sinu podre\u0111enog zaposlenika).<\/p>\n

Najve\u0107i (to jest jedini) negativac\u00a0 me\u0111u protagonistima je predstavnik slobodnog novinarstva, free lancer elektroni\u010dkog (internet!) medija koji povjerenje svojih blogerskih sljedbenika zlorabi za vlastitu financijsku korist, dok njegove prljave profiterske tajne namjere ne otkriju dobronamjerne profesionalne tajne slu\u017ebe. Jo\u0161 se prigodno tom istom negativcu u usta stave objede na ra\u010dun gore navedenih korporacija i institucija, pa se tako ‘ad hominem’ poni\u0161te. Zar bi bilo mogu\u0107e da tvrtke koje proizvode lijekove profitiraju od masovnih ljudskih bolesti? \u00a0Zar bi bilo mogu\u0107e da se one unaprijed pripreme za svaku eventualnost, uklju\u010divo i onu kojoj same doprinesu, kako bi bile uspje\u0161nije u spa\u0161avanju globalnog pacijentskog tr\u017ei\u0161ta?\u00a0 Jer kad bi sve bilo ‘po pravilima’, tko bi stigao istra\u017eiti i istestirati, pa proizvesti i podijeliti (prodati?) spasonosne lijekove? Jedno pitanje o mogu\u0107oj sprezi Svjetske zdravstvene organizacije i \u00a0farmaceutskih korporacija postavi i neki novinar na nekoj konferenciji za tisak, a odgovor nadle\u017enog (okrupnjeli i na sve pripravni Laurence Fishburne) upu\u0107uje na to da je manji problem ako se nekom problemu (konkretno, svinjskoj gripi) prida prevelika pa\u017enja, nego da tko strada zbog nedovoljne pa\u017enje nadle\u017enih!<\/p>\n

<\/p>\n

U kontekstu smrtne opasnosti, malu ali uo\u010dljivu moralnu mrlju preuzima na sebe nesretna Emma (po\u017ertvovna Gwyneth Paltrow) koja kao poslovno emancipirana supruga i majka ostvari seksualnu vezu izme\u0111u dva interkontinentalna leta na povratku ku\u0107i. Tu vezu ostvaruje sa svojim ‘biv\u0161im’, a ne nekim strancem (ipak joj scenarij nije namijenio dodatnu kvalifikaciju pohotnice s nepoznatim mu\u0161karcem, za razliku od, na primjer, ‘Obu\u010dene da ubije’). Ona pla\u0107a taj ‘grijeh’ ne samo time \u0161to oboli (uzgred, ne od posljedica tog intimnog odnosa) i umre, ve\u0107 joj pred gledateljima na obdukcijskom stolu izre\u017eu lubanju i prika\u017eu skalp.<\/p>\n

Film se klasificira kao ‘globalni triler’ i doista, odre\u0111uje ga dimenzija i faktografija globalnosti. ‘Ska\u010demo’ iz jedne do druge svjetske metropole koje su definirane brojem stanovnika (ako se dobro sje\u0107am, u Tokiju \u017eivi oko 36 milijuna ljudi…?), pri \u010demu taj broj ukazuje na brojnost ljudskih interakcija kojima se virus mo\u017ee prenijeti te mogu\u0107i broj urbanih \u017ertava. Paralelno i sukcesivno pratimo alarmantnu situaciju oboljelih pojedinaca i posljedice masovnih oboljenja u definiranom vremenu (Prvi dan, Drugi, Deseti … ) od Po\u010detka, to jest izbijanja zaraze.<\/p>\n

Nakon klasi\u010dnih scena panike i destrukcije u koju se ru\u0161i civilizacija te naznaka egzistencijalnih problema s kojima se suo\u010davaju junaci (nesta\u0161ica hrane, napadi bandi, gomilanje uli\u010dnog sme\u0107a koje mo\u017ee biti izvor drugih, ‘klasi\u010dnih’ zaraza, ali i zastoj svjetske proizvodnje, prometa, tr\u017ei\u0161ta itd.), sve se idili\u010dno smiri ubodom injekcije za cjepivo i stvari se kao \u010darobnim \u0161tapi\u0107em vra\u0107aju u normalu. Kad bi doista do\u0161lo do ovakvog zastoja u svjetskoj ekonomiji, posljedice bi bile pogubnije od virusne kataklizme.<\/p>\n

Naznaka mogu\u0107nosti promjene pona\u0161anja jednog od junaka (mu\u017e prve \u017ertve, Matt Damon) u rulji koja otima hranu ili s pu\u0161kom u obiteljskoj ku\u0107i, ne realizira se. Nitko se, osim anonimne gomile, u pani\u010dnoj situaciji ne prome\u0107e u agresivca ili primitivca, a neki (zdravstveni) funkcioneri, doslovce i na smrtnom pragu \u010dine humana djela (Kate Winslet pru\u017ea umiru\u0107em bolesniku svoju bundu). Svi ostaju junaci, osim pokvarenjaka koji su to bili i prije ‘izvanrednih okolnosti’. Sve se prezentira vizualno zanimljivim, dinami\u010dnim filmskim\u00a0 rje\u010dnikom i instrumentarijem, a filmsko vrijeme brzo prolazi i kad obra\u0111uje stereotipe. Dobar filmski komercijalni proizvod.<\/p>\n

Za razliku od prethodnih filmova o zarazama\u00a0 (a ‘prebolili smo’ ih ve\u0107 nekoliko) \u00a0u kojima se u pravilu otkrivaju i kritiziraju kao neu\u010dinkoviti ili nepravedni postoje\u0107i dru\u0161tveni mehanizmi koji se ogledaju u katastrofi\u010dnim situacijama kao na kriti\u010dnim testovima djelotvornosti, a spas \u010dovje\u010danstva u pravilu ostaje rezultat zalaganja neshva\u0107enih i \u010dak onemogu\u0107enih pojedinaca, kontra tim mehanizmima i autoritetima, ‘Zaraza’ oskarovskog Soderbergha (‘Traffic’) u\u010dvr\u0161\u0107uje povjerenje \u010dovje\u010danstva u svjetski zdravstveni, administrativni i moralni poredak. Neka samo virusi do\u0111u. Ima onih koji o tome brinu. Ne smije se samo podle\u0107i panici i internetskim dezinformacijama. A koliko god ljudi strada, stradat \u0107e ih manje nego \u0161to bi se to mogli o\u010dekivati. Treba slu\u0161ati nadle\u017ene, a ne treba se rukovati ni dru\u017eiti sa sli\u010dnima i razli\u010ditima te ne dirati ru\u010dke u sredstvima javnog prometa…<\/p>\n

Iako u valorizaciji filma treba formu odvojiti od pri\u010de (i kad ne prepri\u010davamo pri\u010du, ve\u0107 poruke i\u00a0 stavove koje iz pri\u010de mo\u017eemo izvu\u0107i) i iako s\u00e2ma pri\u010da, pa i najhumanija i najprogresivnija ne mo\u017ee osigurati dobar film, ipak o\u010dekujemo od dobrih filmskih stvaralaca, pa i komercijalnih, da se zala\u017eu za kriti\u010dnije propitivanje stvarnosti, a ne apoteozu postoje\u0107eg.<\/p>\n

Uzgred, uz sve interakcije i komunikacije u globalnom svijetu, uz sve tipkovnice i daljinske upravlja\u010de kojima se slu\u017eimo u javnim prostorima, zar nije \u010dudo da ve\u0107 nismo podlegli nekoj globalnoj i fatalnoj zarazi? Pored biolo\u0161kih, izlo\u017eeni smo i opasnosti od ‘ra\u010dunalnih virusa’.<\/p>\n

Ada Juki\u0107, Zagreb, 27. 09. 2011.<\/em><\/p>\n

Ada Juki\u0107, U Zagrebu, 25.12.2023. <\/strong>
\n