{"id":53958,"date":"2023-12-24T20:17:22","date_gmt":"2023-12-24T19:17:22","guid":{"rendered":"http:\/\/film-mag.net\/wp\/?p=53958"},"modified":"2023-12-26T21:19:56","modified_gmt":"2023-12-26T20:19:56","slug":"izbor-filmskih-osvrta-ade-jukic-objavljenih-2012-godine","status":"publish","type":"post","link":"http:\/\/film-mag.net\/wp\/?p=53958","title":{"rendered":"Izbor filmskih osvrta Ade Juki\u0107 objavljenih 2012. godine"},"content":{"rendered":"

Uvod \u2013 link. 1<\/a><\/p>\n

Umjetnik (The Artist, La Petite Reine; 2011.). drama \/ komedija, redatelj Michel Hazanavicius. 1<\/a><\/p>\n

Lov (The Hunt \/ Jagten; 2012.), drama, redatelj Thomas Vinterberg. 3<\/a><\/p>\n

Na putu do zvijezde (Pitch Perfect; 2012.), glazbena komedija, redatelj Jason Moore. 6<\/a><\/p>\n

Osjetila ljubavi (Perfect Sense; 2011.), SF \/ drama, redatelj David Mackenzie. 8<\/a><\/p>\n

Put rata (War Horse; 2011.), ratna drama, redatelj: Steven Spielberg. 12<\/a><\/p>\n

Uvod \u2013 link<\/a><\/a><\/strong><\/h3>\n

<\/a>Umjetnik (The Artist; 2011.). drama \/ komedija, redatelj Michel Hazanavicius<\/strong><\/h3>\n

Crno-bijela partitura ‘Artista’ koristi subjektivne slikovne i zvu\u010dne podloge, povr\u0161nu duhovitost, grotesku, patetiku i druge raspolo\u017eive instrumente zabavnog i dirljivog potencijala, kako bi se svidjela i onima koji joj u pravilu ne bi trebali biti skloni. Simbol tog dopadljivog pristupa je hiperdresirani psi\u0107 kojim glavni lik manipulira sentimentom obo\u017eavatelja. Ne mo\u017ee\u0161 mu odoliti, a ipak\u00a0 ne mo\u017ee\u0161 zamisliti jadniju od zabavne pse\u0107e sudbine.<\/p>\n

Oscarom razvikani ‘Artist’ nije mi se svidio ni nakon nepotpunog upoznavanja, a ovo je mi\u0161ljenje o njegovoj prvoj (boljoj?) polovici. Francuski film koji glumi ameri\u010dki film toliko se svidio ameri\u010dkoj filmskoj Akademiji, da je postavio pozitivnu predrasudu pred svjetsku publiku i kritiku.<\/p>\n

U filmu koji glumi nijemi film ima zvuka, \u010dak je i originalna glazba nagra\u0111ena Oscarom. Ve\u0107 sam naslov upu\u0107uje na ‘artisti\u010dku dimenziju’ redateljskog i scenaristi\u010dkog pristupa, a beskompromisni izbor ‘crno-bijelog’ izdanja kompenziran je komercijalnom potporom, izme\u0111u ostalog, svjetskog \u00a0gluma\u010dkog castinga.<\/p>\n

Francuska pri\u010da o usponu i padu zvijezde ameri\u010dkog nijemog filma djeluje (stereo)tipski kao ilustracija poglavlja iz filmske povjesnice, a ne prikaz pojedina\u010dne (makar izmi\u0161ljene) osobe ili sudbine. Umjesto jedinstvenog prikaza specifi\u010dnih okolnosti gluma\u010dke karijere slomljene novim tehni\u010dkim mogu\u0107nostima filmske industrije, film tehni\u010dkim tretmanom subjektivizira uop\u0107eni primjer nestalnosti medijske slave.<\/p>\n

<\/p>\n

Fotografiju ustupio Blitz<\/p>\n

‘Artist’ koristi mehani\u010dki pogon i akademski vokabular kako bi uvukao publiku u subjektivno stanje pogo\u0111enog lika. Pri\u010da o usponu i padu filmskih (i drugih) zvijezda, odnosima s konkurencijom, osobito mladim kolegama koji ih susti\u017eu i presti\u017eu u slavi, poznata nam je iz vrhunske filmske literature. To \u0161to se doga\u0111a biv\u0161oj filmskoj zvijezdi, \u0161ok koji mora do\u017eivjeti kad izblijedi slava i pa\u017enja publike, vidjeli smo prije i u boljim\u00a0 prikazima. Dovoljno je izdvojiti jedan naslov. Wilderov ‘Bulevar sumraka’ prezentira \u00a0izuzetan lik protagonistice (i cijelog konteksta) kao \u017ertve sli\u010dnih okolnosti i izgubljene slave, dok nas Artist poku\u0161ava dirnuti \u0161ablonom.<\/p>\n

Odnos situiranog kolege prema mladoj glumici u usponu, njezin odnos prema\u00a0 \u00a0njemu, kao situiranom, o\u017eenjenom mu\u0161karcu, njegov odnos prema \u017eeni u rutinskom braku, odnos producenata prema hirovitoj zvijezdi i zvijezdi u padu, sve je to rutina koju tehni\u010dka izvedba filma poku\u0161ava osvje\u017eiti. Zvijezda nijemog filma sasvim se dobro osje\u0107a u holivudskom loncu i dobronaklono pona\u0161a na vrhuncu slave, a onda, na silaznoj putanji karijere, pro\u017eme ga (utemeljeno!) ogor\u010denje zbog \u010deli\u010dnih zakona show businessa. Samo je slu\u010daj odgodio njegovu avanturu s mladom obo\u017eavateljicom, za koju kao holivudsku miljenicu ka\u017ee da je ‘Novo meso’.<\/p>\n

Holivud i Akademija imaju potrebu iznenaditi i iza\u0107i iz vlastitih okvira. Varietas delectat. Bilo zbog ‘\u017eelje za promjenom’ ili prilagodbe promjeni, Oscar povremeno izlazi izvan kriterija koje je sam (prije) postavio. Sad su Akademici radikalno iznenadili one koji misle da znaju kako treba izgledati film koji im se mo\u017ee svidjeti. I ne bez rizika.\u00a0 Pitanje je mo\u017ee li se ovaj obrazac razviti u novu formulu ili \u0107e ostati ‘slijepo crijevo’ u crno-bijeloj tehnici.<\/p>\n

Ada Juki\u0107, 02 03 2012<\/em><\/p>\n

Objavljeno na linku<\/p>\n

<\/a>Lov (The Hunt \/ Jagten; 2012.), drama, redatelj Thomas Vinterberg<\/strong><\/h3>\n

Jedan od dva izvrsna danska filma na doma\u0107em (ameri\u010dkom) kinorepertoaru (drugi je ‘Kraljevska afera’ s istim glavnim glumcem). Film nas ‘obuzima’ hipnoti\u010dkom snagom i navodi da internaliziramo sudbinu glavnog lika kao univerzalnu mogu\u0107nost, kao ne\u0161to \u0161to se mo\u017ee dogoditi svakome i \u0161to se prije mo\u017ee dogoditi onome tko nije kriv jer, upravo nespremno\u0161\u0107u na optu\u017ebu (i obranu) daje argumente onima koji ga optu\u017euju.<\/p>\n

Dojmljivim dru\u0161tvenim, psiholo\u0161kim i vizualnim instrumentarijem film nas suo\u010dava s mu\u010dnom temom pedofilije. Ali dok se u aferama koje potresaju kategorije socijalnih i humanitarnih institucija razvijenog svijeta otkrivaju zlo\u010dini nad djecom kojoj se nije vjerovalo, ovdje se radi o \u00a0posljedicama apsolutnog povjerenja u djecu i njihovu mogu\u0107nost percepcije uz nesavr\u0161enost metoda kojima ih odrasli poti\u010du da otkriju ‘\u0161to ih mu\u010di’.<\/p>\n

Hitchock nas je pla\u0161io mogu\u0107no\u0161\u0107u da se na\u0111emo ‘optu\u017eeni i nevini’, dok sve ‘govori protiv nas’, ali se nepodno\u0161ljiva napetost bespomo\u0107nosti razrje\u0161avala osloba\u0111aju\u0107im dokazom na kraju. U nekim literarnim optu\u017enicama dokaz nevinosti otkriva se prekasno. Desdemona\u00a0 nije kriva, ali sve \u0161to \u010dini od trenutka kad postane osumnji\u010dena, potvr\u0111uje sumnju. Othello je siguran u njenu krivnju ne samo zbog toga \u0161to ne vjeruje u sebe\u00a0 (mo\u017ee li ga takva \u017eena voljeti?), ve\u0107 zato \u0161to se ona, sigurna u njegovu ljubav, pona\u0161a ‘sumnjivo’. Jago je aktivni djelatnik Zla, onaj tko u\u017eiva u tu\u0111oj patnji, ali nije potreban larpurlartisti\u010dki \u0111avo da se ne\u010diji \u017eivot pretvori u pakao.<\/p>\n

<\/p>\n

Fotografiju ustupio DF<\/p>\n

‘Lov’ (mimo asocijacija koje pobu\u0111uje naslov) govori o suvremenom, civiliziranom, urbanom europskom, \u00a0danskom dru\u0161tvu, \u00a0u kojem se, u optimalnoj dru\u0161tvenoj \u00a0i prirodnoj zajednici (tu je i \u0161uma u kojoj se odvija naslovni ‘Lov’), s u\u017eitkom \u017eivi. Za pripadnike manje ure\u0111enih i ekonomski manje razvijenih podru\u010dja, ovaj \u017eivot mo\u017ee se \u010diniti kao utopija, a to \u0161to se i u njemu ljudi povremeno sva\u0111aju, dokaz je nesavr\u0161ene ljudske prirode ili same prirode ljudskog.. .<\/p>\n

U tom idili\u010dnom okru\u017eenju upoznajemo dragog i pristalog Lucasa (Mads Mikkelsen, vidi negativca u \u00a0‘Casino Royalle’-u Jamesa Bonda), razvedenog oca dje\u010daka koji (s minimalnom predrasudom, koju izra\u017eava samo njegova biv\u0161a \u017eena) radi kao ‘teta’ u vrti\u0107u i s djecom ostvaruje osobit nekonvencionalni odnos. Lucas djeci pru\u017ea onu mje\u0161avinu brige i prisnosti koja im treba, \u00a0da u odnosu na njega standardni didakti\u010dki pristupi djeluju robotski odbojno. I tu slutimo mogu\u0107nost pukotine. U dru\u0161tvu u kojem \u017eivimo (i u onom u kojem \u017eive oni koji \u017eive ‘bolje od nas’) svi koji se isti\u010du pomalo su sumnjivi. \u00a0Spremni smo otkriti ‘kakvi su zapravo’, a tim otkri\u0107em poni\u0161titi\u00a0 mogu\u0107nost da ima onih koji su bolji od nas.<\/p>\n

Dakle, tog dobrog i posebnog \u010dovjeka, koji se blisko dru\u017ei\u00a0 sa skupinom lovaca (to jedino nije u skladu s njegovom povu\u010denom, gotovo \u017eenski plahom prirodom), stjecajem okolnosti i nesporazuma u komunikaciji, optu\u017ee za zlostavljanje djece u vrti\u0107u. Mala zajednica divlje reagira, a sumnje stave na isku\u0161enje naj\u010dvr\u0161\u0107e prijateljske veze. \u017drtva sve dublje upada u zamku predrasuda, pretpostavki i stjecaja okolnosti koje ‘potvr\u0111uju’ njenu krivnju. Film nudi rasplet te situacije do kojeg ne\u0107emo i\u0107i u ovom osvrtu. \u010cinjenica je, me\u0111utim, da od ovakvih udaraca sudbine, ma kakav bio ishod, ostaju trajne posljedice.<\/p>\n

\u0160uma, kao simbol divljine (u neposrednom dodiru s civilizacijom) i divlja\u010d kao \u017ertva u\u017eitka lovaca kao pripadnika\u00a0 svijeta koji uva\u017eava pravo na \u017eivot i druga ‘ljudska prava’, nagovje\u0161tava ne\u0161to \u0161to \u0107e razbiti idilu. Sam protagonist ka\u017ee da voli jesti srnetinu i u lovu ubije srnda\u0107a. Ali ni naslov filma i ni \u0161uma u kojoj se lov realizira nisu neophodni da naglase aktualne opasnosti koje za ‘nespremne za napad’ predstavlja divlja ljudska priroda i potreba za mr\u017enjom pred kojom padaju brane razuma i \u00a0prijateljski osje\u0107aji.<\/p>\n

Publika zna \u0161to se dogodilo i prati kako se to \u0161to se dogodilo interpretira do lavine koja guta \u017ertvu. Ovaj postupak maksimalno je anga\u017eira i frustrira. Gledatelj je kao svjedok koji ne mo\u017ee re\u0107i \u0161to je vidio, a jedini zna da li je optu\u017eeni kriv. On vidi kako je mogu\u0107e da se sve okrene protiv nekoga tko nije ‘ni kriv ni du\u017ean’, i zna da se i sam mo\u017ee na\u0107i u toj ulozi. A ta mogu\u0107nost gre\u0161ke, koja daje argumente protivnicima smrtne kazne, upozorava i u drugim slu\u010dajevima optu\u017ebe.<\/p>\n

Pristup u kojem je gledatelj upu\u0107en u istinu, ali drugi nisu i slu\u017ee\u0107i se standardnim metodama zaklju\u010divanja, i\u00a0 oni koji nisu zli, mogu u\u010diniti zlo, ve\u0107 su mnogi koristili u filmu, ali ovaj film to ostvaruje svje\u017einom i uvjerljivo\u0161\u0107u dokumentarca o osjetljivom policijskom slu\u010daju i istovremeno tragedije o ljudskoj nezaslu\u017eenoj trpnji.<\/p>\n

Mads Mikkelsen karizmatski je glumac koji se iz \u010dudovi\u0161ta (vidi Jamesa Bonda) mo\u017ee pretvoriti u neodoljivog pozitivca, privla\u010dnog i kraljevskoj krvi (vidi spomenutu ‘Aferu’). U ‘Lovu’ impresionira ukupna ekipa, na \u010delu s nevjerojatnom malom glumicom koja je ostvarila jednu od najslo\u017eenijih dje\u010djih uloga (Annika Wedderkopp, Klara). Skupni portreti prijatelja, roditelja i tipi\u010dnih karaktera malog danskog grada, ostvareni su izvrsnim gluma\u010dkim izvedbama. Mo\u017eda je izravna simbolika divljine redundantna, uz jo\u0161 neke idealizirane poteze scenarija, ali o pojedinostima scenarija u filmskom osvrtu se ‘ne govori’.<\/p>\n

Ada Juki\u0107. Zagreb, \u00a024. 12. 2012.<\/em><\/p>\n

Objavljeno na linku<\/p>\n

<\/a>Na putu do zvijezde (Pitch Perfect; 2012.), glazbena komedija, redatelj Jason Moore<\/strong><\/h3>\n

Tko \u017eeli zaboraviti probleme egzistencije, esencije, estetike i logike i utopiti se u utopiji ameri\u010dke fakultetske mlade\u017ei za koju svi ti problemi ne postoje (ali ih mu\u010de drugi problemi, osim u\u010denja), mo\u017ee pogledati skupinu raspjevanih studentica koje se natje\u010du u acapella pjevanju koje se u ovom filmu \u010dini va\u017enijim od baseballskih zavr\u0161nica.<\/p>\n

‘Pitch perfect’ (ovaj pitch i asocira na baseball) novi je u nizu filmova u kojima pratimo put do uspjeha kandidata koji na po\u010detku nemaju \u0161ansi za uspjeh, ali ipak uspiju, u Americi i u filmu. U \u017eanrovskoj filmskoj konkurenciji stotine deprivilegiranih skupina osvojilo je prvenstva na dobro organiziranim natjecanjima u svojoj hiperkompetitivnoj zemlji i potvrdio mit o tome kako je (tamo) svima sve mogu\u0107e, ‘samo kad bi to znali’.<\/p>\n

Ono \u0161to ovaj film \u010dini zanimljivim nije konkretan slu\u010daj nove\u00a0 \u00a0natjecateljske discipline, ve\u0107 neprimjetni subverzivni elementi koji osvje\u017eavaju pod\u017eanrovsku formulu. Ameri\u010dka junakinja na ameri\u010dkom koled\u017eu (na kojem je njen otac jedan od profesora) jedva se snalazi u okru\u017eenju kojim dominiraju manjinske skupine i inicijative. Njena korejska cimerica ne nastoji se ljubaznim odnosom ‘dodvoriti’ pripadnici bijele klase, a sa svojim sunarodnjacima bez kompleksa zauzima dru\u0161tveni i doslovni prostor ameri\u010dke institucije.<\/p>\n

<\/p>\n

Fotografiju ustupio Blitz<\/p>\n

Junakinje pri\u010de nisu (sve) vitke i lijepe kao Barbike (iako se neke oslovljavaju tako), ve\u0107 se u tu skupinu (stjecajem prilika, odnosno, neprilika) ubacuju i ‘one druga\u010dije’, to jest debele, crnopute i lezbijke ili jedno i drugo istovremeno i emancipirano. Krupna plavu\u0161a nema kompleksa i ne oskudijeva u komunikaciji s istim i\u00a0 drugim spolom. Ljepotice slobodno koriste pejorative. Studenti ne brinu o tome kako \u0107e platiti \u0161kolarinu ili polo\u017eiti ispit.\u00a0 Nitko ni u jednom kadru ne u\u010di i ne poha\u0111a nastavu. Ameri\u010dki Colledge, kao \u0161to pokazuju scene dolaska bruco\u0161ice u Campus, izgleda kao radionica i pozornica za brojne slobodne aktivnosti \u00a0studenata \u00a0udru\u017eenih u ‘bratstva i sestrinstva’ koja tako obvezuju slobodnu volju budu\u0107ih intelektualaca, da smo neke slu\u010dajeve pratili i u \u017eanru horrora.<\/p>\n

Glavna junakinja (Anna Kendrick, glumi ‘onu pravu’ i u ‘Posljednjoj patroli’) sa svojim isturenim zubima osmjeha nije eksplicitna ljepotica (to relativizira njezin partner u filmu i konkurent u pjevanju: Jesi li ti ona koja kad skine nao\u010dale… ispostavi se da je ljepotica?).<\/p>\n

U novom filmskom poretku producenti nastoje privu\u0107i mlado gledateljstvo ne idealiziranim junacima ve\u0107 likovima koji su im sli\u010dni, s kojima se mogu poistovjetiti, pa u ‘Pitch Perfectu’ nema \u00a0‘perfektnih’ lica u konvencionalnom smislu. Multipleks generaciji serviraju se klinci koji izgledaju i pona\u0161aju se kao oni, ne bi li ih se \u0161to vi\u0161e okupilo u kinu.<\/p>\n

Da bi \u00a0rezultat box officea bio jo\u0161 ‘so\u010dniji’, u filmu se serviraju (u dvostrukoj dozi) obroci vulgarnog humora, konkretno dvije scene povra\u0107anja jedne od vitkih\u00a0 studentica\u00a0 iz \u010dijeg \u017eeluca kao iz vatrogasne pumpe istje\u010du nevjerojatne koli\u010dine \u017eu\u0107kastog sadr\u017eaja. Iako ne mogu razumjeti \u0161to bi tu moglo biti smije\u0161no, u kinu sam \u010dula srda\u010dan smijeh prilikom svakog od tih gadljivih izljeva, koji se poja\u010davao kad bi u tu teku\u0107inu netko upao ili se klizao po njoj.<\/p>\n

\u0160to se cijele filmske pri\u010de ti\u010de, ona se premje\u0161ta sa skupne natjecateljske sudbine na individualnu junakinju, pa se njen cilj da postane DJ i napusti fakultet prometne u odanost pjeva\u010dkoj skupini i doprinosu njenom plasmanu. Nazna\u010dena veza s nao\u010ditim radijskim voditeljem ostaje nazna\u010dena, a implicitno je i hamletovsko pitanje, \u0160to je to, ako ne traumati\u010dni razvod roditelja, \u0161to tu djevojku ‘odbija’ od onih koji joj se \u017eele pribli\u017eiti?<\/p>\n

U tom teenagerskom filmskom igrokazu dirljivu ulogu nosi dobrodr\u017ee\u0107a Elizabeth Shue, kao televizijska voditeljica natjecanja i \u010dlanica organizacijskog odbora koja vodi ra\u010duna o regularnosti natjecanja, ozbiljno\u0161\u0107u povjerenstva za sukob nadnaravnih interesa. Dosko\u010dice s lascivnim asocijacijama kojima popra\u0107a nastupe golobradih natjecatelja pokazuju koju ulogu u kompetitivnom svijetu mogu dobiti oni koji se vi\u0161e sami ne mogu natjecati.<\/p>\n

Ada Juki\u0107, Zagreb, 11.12. 2012.<\/em><\/p>\n

Objavljeno na linku<\/strong><\/a><\/p>\n

<\/a><\/a>Osjetila ljubavi (Perfect Sense; 2011.), SF \/ drama, redatelj David Mackenzie<\/strong><\/h3>\n

Katastrofi\u010dni scenariji u kojima \u010dovje\u010danstvo mo\u017ee stradati odvijaju se u filmskom kontinuitetu, pa djeluju umiruju\u0107e, poput cjepiva protiv gripe. Bilo ih je i prije filmske ere, jer nikad nije nedostajalo razloga za strah od sveop\u0107eg uni\u0161tenja. Da ne ulazimo u biblijske primjere Sodome i Gomore, vratimo se par stolje\u0107a unatrag, kad je u povijesnom dokumentarcu kuga potamanila ‘tre\u0107inu svijeta’ (Barbara W. Tuchman, Daleko zrcalo, Zlosretno XIV stolje\u0107e, GZH 1984, str. 137).\u00a0 Ljudi su tako bili svjesni svojih grijeha i grijeha struktura svojeg vremena, da im je prvo palo na pamet da je pogubna bolest kazna, a ne posljedica zaraze. Ipak se ljudska rasa ‘izvukla’ i evo, nikad nas nije bilo vi\u0161e na Planeti majmuna!<\/p>\n

Ljudska vrsta koja prakticira ‘paklenske muke’ svojoj i drugim vrstama za vlastiti opstanak i probitak, otvorena je prema konceptu potencijalne po\u0161asti koja se mo\u017ee obru\u0161iti na nju samu. U novijim filmskim izdanjima Apokalipse, Armageddona, Vodenog svijeta, Ledenog svijeta, Marsovskih napada itd., Hollywood uspijeva manje-vi\u0161e o\u010duvati \u010dovje\u010danstvo i to opravdati ljudskim vrijednostima i zaslugama. U godini u kojoj se, po nekim kalendarima (i ekolo\u0161kim prognozama) mogu dogoditi zna\u010dajni doga\u0111aji u pogledu roka trajanja ove civilizacije, o\u010dekivano se\u00a0 obra\u0111uje ova tema. Jedan od najnovijih\u00a0 filmova o toj temi je ‘Perfect Sense’, prevedeno (u kreativnoj maniri), kao ‘Osjetila ljubavi’. Pa ako netko o\u010dekuje da \u0107e to biti ljubavna pri\u010da u pri\u010di o uni\u0161tenju \u010dovje\u010danstva, ne\u0107e se prevariti. Jer ovaj film, kao i valentinovski komercijalni slogani, poru\u010duje: Ljubav pobje\u0111uje sve!<\/p>\n

<\/p>\n

Dakle, prvo \u0161to ta ljubav mora pobijediti je gubitak jednog (najmanje va\u017enog?) osjetila, a to je njuh. U ‘smrdljivom svijetu’ u kojem \u017eivimo, to i ne mora biti apsolutni gubitak, ali pri tome se gube i lijepi mirisi, a s njima i sje\u0107anja (jer sje\u0107amo se, uz pomo\u0107,\u00a0 mirisa, i to saznajemo u filmu).<\/p>\n

Glavni \u017eenski lik zgodna je epidemiologinja\u00a0 (E. Green) koja ne mo\u017ee na\u0107i prikladnog mu\u0161karca, pa zato kamenjem ga\u0111a galebove (preko takvih ventila frustracije lako se prelazi i u filmovima s vi\u0161om porukom). Tu je i nao\u010diti \u0161ef\/kuhar (McGregor), koji mo\u017ee na\u0107i zgodne prile\u017enice, ali ne mo\u017ee zaspati\u00a0 u istom krevetu s njima, pa se pona\u0161a kao mu\u0161ki ‘asshole’ (nebrojeno puta ponovljeno u filmu). Tu je i ostatak \u010dovje\u010danstva koje, poslije gubitka njuha, gubi osjetilo okusa, pa sluha, pa \u2026 mo\u017eete zamisliti \u0161to jo\u0161. Ali, ne odbrojava se do filmskog ‘\u0160estog \u010dula’, a mo\u017eda ne ra\u010dunaju ni sa svih pet, \u00a0jer kako bi se moglo do\u0107i do optimisti\u010dkog zaklju\u010dka da ‘ljubav pobje\u0111uje sve’, kad se ljubavnici ne bi mogli ni dodirnuti?<\/p>\n

Prikaz globalnog svijeta\u00a0 u kojem se gube osjetila ilustrira se slikama (nizanjem fotografija ili kratkih reporta\u017ea s terena) iz Indije i Meksika (i jo\u0161 odnekud, vidi \u0161picu), ali se glavna radnja razvija u Glasgowu, u kojem se \u0161arm zapu\u0161tenog industrijskog europskog gradi\u0107a izla\u017ee reakcijama uspani\u010denih i oboljelih\u00a0 ljudi. Ima i agresivnih reakcija, ali kao rezultat vlastitog izbora ljudi, a ne kona\u010dnog pada u nasilje madmaksovskih proporcija, u kojem je nasilje jedini na\u010din opstanka.\u00a0 Kao \u0161to junakinja ka\u017ee, ima ljudi koji ovu situaciju koriste za otima\u010dinu, a drugi se (zbog svojih unutarnjih obilje\u017eja) opredjeljuju za red, rad i humanitarni doprinos. Izravnog sukoba izme\u0111u ovih dviju ‘ljudskih vrsta’ nema, i to je jo\u0161 jedan primjer eufemisti\u010dkog stava u filmu o kona\u010dnoj me\u0111uljudskoj prijetnji.<\/p>\n

A u toj jedinstvenoj ljubavnoj pri\u010di, koja uspijeva poni\u0161titi paniku zbog gubitka obilje\u017eja ljudskosti, ne razabiremo \u0161to to povezuje dva ljudska bi\u0107a. \u0160to je to \u0161to je Kuhara privuklo Doktorici koja, usput, ne uspijeva, kao ni cijela njena ekipa, utvrditi zbog \u010dega se ova po\u0161ast doga\u0111a. Vidimo, dodu\u0161e, kako Ms. Green u kapulja\u010di izvla\u010di iz neke ledene posude neku ledenu posudu koju \u0107e, vjerojatno, istra\u017eivati pod mikroskopom, ali rezultata nema. Nije to problem, naravno. Bespomo\u0107nost tehnologije suo\u010dene s problemom svjetskih dimenzija mo\u017ee s\u00e2ma po sebi biti tema ili poruka, ali ovdje se, nakon uvodne znati\u017eelje, zapravo, prestaje istra\u017eivati. Sredi\u0161nje pitanje je kako interpretirati gubitak osjetila i kako se s njime nositi, a jo\u0161 uvijek imati razloga za u\u017eivanje u \u017eivotu. \u00a0To je, svakako, lak\u0161e kad si mlad i nisi ru\u017ean, a to na\u0161i junaci jesu.\u00a0 A \u0161to je s potrebom za zajedni\u0161tvom i potporom u \u010dovje\u010danstvu u kojem mladi i lijepi ne \u010dine ve\u0107inu J? Koga \u0107e oni dr\u017eati u naru\u010dju dok se svijet ru\u0161i, a hrana (ako je ima), nema okusa ni mirisa?<\/p>\n

Nije sve tako stra\u0161no. Prvo, neglamurozni prikaz grada i luke, restorana i stana u pokrajnjoj ulici, pa i uzvi\u0161enog groblja s pogledom na more, podi\u017ee turisti\u010dki rejting Europe, koliko joj (s ameri\u010dke strane) pada kreditni rejting. Bila sam u Glasgowu i \u0160kotskoj i to je doista destinacija koju prije smaka svijeta treba posjetiti. Drugo \u0161to treba razgledati u filmu je Mc Gregor. Ima zanimljivo \u00a0istetoviranu\u00a0 ruku, a k tome, nakratko pokazuje stra\u017enjicu (kakvu bi svaki mu\u0161karac mogao po\u017eeljeti). Uz sve to, \u0161armantno se odnosi prema neda\u0107ama (uklju\u010divo mogu\u0107i gubitak posla). Gospo\u0111ica Green ima ve\u0107e grudi od ljepotice koju je McGregor izbacio iz postelje. Pored toga, \u017eeli biti posebna u njegovom \u017eivotu, pa tra\u017ei da joj on \u00a0povjeri neku tajnu koju nikom drugom nije otkrio.<\/p>\n

U jednoj od najsimpati\u010dnijih scena filma, u opustjelom epidemiolo\u0161kom laboratoriju, oslobo\u0111eni pokusni kuni\u0107i i jedan majmun ispituju okolinu. Zbog slu\u010dajne kretnje pomislimo da \u0107e Majmun (kao pametniji!), preuzeti kontrolu i povesti kuni\u0107e u novi (vrli) svijet, ali to se ne dogodi. A \u0161to se ljudskih sudbina ti\u010de, zaslu\u017eili smo iz ovakvog filma izvu\u0107i bar pouku. U opasnostima koje Svijet i Kraj Svijeta kriju, budimo sigurni da budemo mladi, lijepi, po\u017eeljni i cool \ud83d\ude42 . Ne\u0107e nas to spasiti od smrti, ali nam mo\u017ee olak\u0161ati \u017eivotne muke.<\/p>\n

Ada Juki\u0107, Zagreb, 16. 02. 2012.<\/em><\/p>\n

Objavljeno na linku<\/p>\n

<\/a>Put rata (War Horse; 2011.), ratna drama, redatelj: Steven Spielberg<\/strong><\/h3>\n

\u00a0<\/strong>Spielbergov ‘isti film’<\/em><\/p>\n

Kroz sve svoje filmove Spielberg nastoji izazvati krajnje razine empatije gledatelja s junacima, pa smo ve\u0107 suosje\u0107ali s uznemirenom djecom, ugro\u017eenim vanzemaljcima, izumrlim vrstama, \u017ertvama rata, \u010dak i robotima koji osje\u0107aju. I sad, kad je dobrano iscrpio tehnolo\u0161ke i racionalne subjekte s kojima se mo\u017eemo poistovjetiti, priklanja se proku\u0161anom bestijariju, koriste\u0107i arhetipsku osjetljivost \u010dovjeka prema \u017eivotinji, onu kontroverznu bliskost izme\u0111u ljudi i podjarmljenih animuma koje se\u00a0 izmjenjuju u ulozi \u017eivotnih ljubimaca i \u017eivotnih sredstava.<\/p>\n

Naslov ovog filma nije ‘Put rata, ve\u0107 ‘Ratni konj’, odnosno ‘Konj za rat’, \u0161to on nikako nije (kao \u0161to nije ni ‘radni konj’, a ipak je uzorao njivu). To \u0161to je postigao ovaj konj u ratu nije ratni podvig koji se mo\u017ee slaviti (kao \u0161to ga na kraju ‘ratnog puta’ ponosno oslovljavaju), ve\u0107 je \u017ertva u zlo\u010dinu koji je \u010dovjek u stanju u\u010diniti drugom bi\u0107u svoje ili \u00a0drugih vrsta.\u00a0 Naslovni konj nije ni ratni ni radni konj, ve\u0107 i jedno i drugo postaje nastoje\u0107i udovoljiti tu\u0111im potrebama ili potrebi pre\u017eivljavanja. Na tom slabo prevedenom ‘Putu rata’ pratimo ljudski svijet i rat kao neljudski svijet, koncentrirani na sudbinu konja. Ne pratimo rat iz perspektive konja, ve\u0107 pratimo Konja kroz Rat i Mir, potpuno zaokupljeni njegovom sudbinom. Tako smo povezani s Konjem, da nas sudbina Jaha\u010da manje poga\u0111a.<\/p>\n

<\/p>\n

Fotografiju ustupio Blitz<\/p>\n

\u0160to se ti\u010de ratnih strahota, Spielberg nas je ve\u0107 potresao pri\u010dom o ‘Spa\u0161avanju vojnika Ryana’ (1998), a ratna stradanja povezana sa stradanjem \u017eivotinje, napose tako lijepe, doslovce ‘plemenite’ \u017eivotinje kao \u0161to je konj, multipliciraju empatijske efekte. Zanimljivo je da je u predstavljanju filma Spielberg izjavio je to zapravo film o ljubavi i onom uplivu koji odnos prema \u017eivotinji mo\u017ee izazvati kod zara\u0107enih snaga (‘Spa\u0161avanje konja Joeya od strane engleskog i njema\u010dkog vojnika’). Redatelj ‘Schindlerove liste’ i pustolovina ‘Indiane Jonesa’ nalazi snage za optimisti\u010dki sa\u017eetak pri\u010de o apsurdu ratnog stradanja i spa\u0161avanja.<\/p>\n

Spielbergova bajka<\/em><\/p>\n

\u00a0<\/em>Da empatijski inprint u gledateljevu du\u0161u u\u010dini \u0161to dubljim i neizbrisivim, Spielberg toliko pribli\u017eava opasnost i demonizira ‘napada\u010de’, da se rje\u0161enje ne doima mogu\u0107im. Rezultat ove pretjeranosti je filmska bajka u kojoj crne vje\u0161tice i dobre bake (u ovom slu\u010daju djedovi) igraju svoje uloge krajnosti. Spielberg zapravo snima bajku u kojoj su sile Zla tako sna\u017ene, da nam samo on svojim ‘trade markom’ mo\u017ee garantirati (uvjetnu) pobjedu Dobra.<\/p>\n

Element bajke nagla\u0161en je osobito u ‘francuskoj’ epizodi ovoga filma, s djedom i unukom u ku\u0107ici u cvije\u0107u, s (holanskom) vjetrenja\u010dom na (disneyevskom) travnjaku, u idealiziranom jedinstvu prostora i vremena (lipanjske jagode, slikovite kao iz trgova\u010dkog centra, s rujanskim grozdovima koje uzurpiraju njema\u010dki okupatori). Komercijalni ustupak autenti\u010dnosti (s globalnih prikaziva\u010dkih pozicija bez titlova) predstavlja tretman neengleskih sudionika u ratnoj i filmskoj radnji: Nijemci i Francuzi govore engleski s ‘prrrripadaju\u0107im’ naglascima. U odnosu na stereotipe zara\u0107enih strana, ‘pobjedni\u010dka’ (engleska) \u00a0strana u nekoliko epizoda izvla\u010di ‘kra\u0107i kraj’ (samouvjerenost konji\u010dkog napada, nepripremljenost pothvata spa\u0161avanja Konja), ali to nadokna\u0111uju svojom hrabro\u0161\u0107u i po\u017ertvovno\u0161\u0107u mali ljudi, a i me\u0111u protivnicima je toliko ljudi koji znaju ratovati i vole \u017eivotinje, da se postavlja pitanje, tko su ti negativci koji su ih suprostavili?<\/p>\n

\u0160to se sve mora pro\u017eivjeti da bi se pre\u017eivjelo<\/em><\/p>\n

Spielberg uspijeva u nastojanju da nas potrese, ali mi mu to ne mo\u017eemo oprostiti. Problem je da ta ‘ma\u0161inerija’ u kojoj se podi\u017ee spirala na\u0161e reakcije djeluje ipak racionalno, nalazimo se kao na vrtuljku koji okre\u0107e pouzdana ruka mehani\u010dara. Ta isho\u0111ena reakcija, kao kad nas netko navede da mu otkrijemo osje\u0107aje, a sam mijenja plo\u010de koje nas ‘diraju’,\u00a0 izaziva neku naknadnu reakciju, kad iza\u0111emo iz kina. Spielberg zna ‘udarati po \u017eici’ na\u0161e sentimentalnosti , a ako to ‘kao instrumenti’ osje\u0107amo, osje\u0107amo da smo instrumentalizirani. Spielberg zna (i zna pretjerati) u kori\u0161tenju rekvizita koji \u0107e pokrenuti na\u0161u emocionalnost, ali ne \u010dini se da je sam podlo\u017ean takvom sentimentalitetu. Krupni planovi, ‘semanti\u010dki’ kadrovi, potresni dijalozi, univerzalni simboli, tronuta glazba u rukama ‘dirigenta emocionalnih efekata’ …<\/p>\n

Tegobe koje Spielbergovi junaci moraju izdr\u017eati tako su te\u0161ke, tako neopozive i s takvim posljedicama, da ne mogu biti poni\u0161tene sretnim (bajkovitim) ishodom. Ono \u0161to je pre\u017eivio ovaj lijepi, pametni, odani i izdr\u017eljivi Konj i sve \u0161to ovaj Konj kao simbol mo\u017ee predstavljati, ostavlja trag trpnje i o\u0161te\u0107enja koji se ne mo\u017ee neutralizirati sretnim stjecajem okolnosti. Zadnji kadar kad se pod bar\u0161unastim svjetlom \u010dlanovi obitelji ponovo skupe, ne mo\u017ee iskupiti ‘konjsku patnju’ koja je prikazana (povremeno prenagla\u0161eno i sentimentalno) i onu ‘presko\u010denu’ elipsom \u00a0koja obuhva\u0107a \u010detiri godine! mukotrpnog slu\u017eenja u ratu u kojem su konji ‘potro\u0161na roba’. Ta ratna muka toliko je stra\u0161na, da se ne mo\u017ee ‘pozlatiti’. Ireverzibilnost tragedije, neispravljivost, nezarastanje o\u017eiljaka, o\u0161te\u0107uje Spielbergovu optimisti\u010dnu nakanu: pokazati \u0161to se dobrotom, zalaganjem, strpljenjem (i uporno\u0161\u0107u) mo\u017ee u\u010diniti. \u010cak i kad bi i nestali svi o\u017eiljci koje je Joey\u00a0 u apsurdnom, neizdr\u017eivom \u00a0ljudskom ratu do\u017eivio, \u00a0mi ne mo\u017eemo prihvatiti da se ta patnja mo\u017ee ispraviti i da se mogu vratiti ‘stvari na svoje mjesto’. Patnja ostavlja trajne posljedice koje presijecaju tetive konja i ljudi i kad nastavljaju hodati. Ako se doista sve to mora pre\u017eivjeti da bi se pre\u017eivjelo, borba za opstanak se ne isplati.<\/p>\n

\u017divotinje ‘pod ljudima’<\/em><\/p>\n

I prije su redatelji eksploatirali temu bliskosti \u017eivotinje i \u010dovjeka, odnosno odanosti \u017eivotinje prema \u010dovjeku, osobito u filmovima za djecu (za\u0161to djeca vole \u017eivotinje i od koje djece narastu ljudi koji \u017eivotinje mu\u010de ili se na njih ne obaziru?). Generacije su sa suzama gledale kako se ‘Lessie vra\u0107a ku\u0107i’ i \u00a0kako te\u010de ‘Dan delfina’, a pro\u0161li put kad sam \u010dula ne samo djecu, ve\u0107 i odrasle da pla\u010du u kinu bilo je za vrijeme projekcije pri\u010de o psu Hachiku (Hachiko: A Dog’s Story). Ali od svake se \u017eivotinje, izdvojene, individualizirane i personalizirane,\u00a0 mo\u017ee stvoriti junak filma zbog kojeg ‘srce drhti’. U ‘Plesu malog pingvina 2’ (3D) to su dva izdvojena Krila iz nepregledne mase planktona. U ovom Spielbegrovom filmu to je mogao biti i Gusan u seoskom dvori\u0161tu koji energi\u010dno tjera posjetitelje i doma\u0107inima ‘dr\u017ei lekcije’. Ali, konj je\u00a0 kao pojam ‘plemenite \u017eivotinje’\u00a0 svojom veli\u010dinom, formom, stavom i ‘vite\u0161kom referencom’ na vrhu ljestvice po\u017eeljnog castinga \u017eivotinjskih vrsta. Uz Spielbergova ‘ratnog konja’\u00a0 na monumentalnom filmskom repertoaru propinje se i ‘Torinski konj’ B\u00e9le Tarra, a i Trierovoj ‘Melankoliji’ doprinose kadrovi tragi\u010dne konjske sudbine.<\/p>\n

Odanost koju ljudi pobu\u0111uju kod \u017eivotinja ozlje\u0111uje ih vi\u0161e nego agresija ili napor kojima ih izla\u017eu. Veza koja se uspostavlja izme\u0111u ‘nejednakih vrsta’ na \u0161tetu je onih koja nisu u stanju izmijeniti svoj stav sukladno okolnostima.\u00a0 \u017divotinjska trpnja prelazi ljudske granice. \u017divotinja ne raspola\u017ee ideologijom koja bi joj kompenzirala trpnju ‘za vi\u0161e ciljeve’, a ‘\u017eivotinjska izdr\u017eljivost’ produ\u017eava joj trpnju. Na granici izdr\u017eljivosti gledljivosti prikaza \u017eivotinjske trpnje Spielbegrov Konj susti\u017ee Ma\u010dku B\u00e9le Tarra. I dok Ma\u010dku u mre\u017ei ‘Sotonskog tanga’ ne mogu spasiti ni nadljuske sile, Konj u Spielbergovoj bodljikavoj \u017eici, koga poku\u0161avaju spasiti ljudi, spa\u0161ava vjeru u elementarnu ljudskost.<\/p>\n

Speilbergova sposobnost za trijumf<\/em><\/p>\n

Ono \u0161to izaziva nepovjerljivost prema Spielbergu je njegovo nastojanje na optimizmu po svaku cijenu. To je formula koja vodi do Oscara (\u010dudo da ih nije dobio vi\u0161e), to kora\u010danje po trnju do uspjeha, ta didaktika o zalaganju koje vodi do rezultata. Dok je kod B\u00e9le Tarra Zlo potpuno, neobja\u0161njivo, neizbje\u017eivo, i u tom smislu neprihvatljivo i stvarno, Spielberg nalazi izlaz u nekoj vrsti ameri\u010dkog optimizma koji je mogu\u0107 i kad su \u017ertve nemjerljive. \u00a0A u tom srazu, i uz neminovan poraz, Zlo nalazi svrhu. Da nema tih prepreka i zala, kako bi se pokazali ljudski i \u017eivotinjski junaci? Kako bi se snimali ‘veli\u010danstveni filmovi’?<\/p>\n

Spielbergova sposobnost za trijumf, za veli\u010danje trunki humanosti u nehumanom okru\u017eenju, njegova sposobnost glorifikacije Pirovih pobjeda i likovanja zbog malih pomaka ‘na bolje’, kolidira s iskustvima stvarnosti. Tarrov kozmi\u010dki pesimizam vi\u0161e odgovara na\u0161em svijetu i vremenu.\u00a0 Manje su uvjerljivi oni koji nas uvjeravaju da je sve u redu sve dok se ima \u0161to spasiti.<\/p>\n

Ada Juki\u0107, Zagreb, 12. 01. 2012.<\/em><\/p>\n

Objavljeno na linku<\/p>\n

Ada Juki\u0107, Zagreb, 24.12.2023.<\/strong><\/p>\n