{"id":50436,"date":"2022-11-17T16:27:24","date_gmt":"2022-11-17T15:27:24","guid":{"rendered":"http:\/\/film-mag.net\/wp\/?p=50436"},"modified":"2025-06-05T10:16:05","modified_gmt":"2025-06-05T08:16:05","slug":"izbor-filmskih-osvrta-ade-jukic-objavljenih-2017-godine","status":"publish","type":"post","link":"http:\/\/film-mag.net\/wp\/?p=50436","title":{"rendered":"Izbor filmskih osvrta Ade Juki\u0107 objavljenih 2017. godine"},"content":{"rendered":"

Uvod – link<\/strong><\/a><\/p>\n

Elle (Elle, 2016), drama, redatelj Paul Verhoeven <\/a><\/p>\n

Kvadrat (The Square, 2017), drama, redatelj Ruben \u00d6stlund <\/a><\/p>\n

Putovanje vremenom: Put \u017eivota (Voyage of Time: Life\u2019s Journey, 2016\/2017), dokumentarni, redatelj Terrence Malick\u00a0<\/a><\/p>\n

Sotonski tango (S\u00e1t\u00e1ntang\u00f3, 1994), drama, redatelj B\u00e9la Tarr <\/a><\/p>\n

Ubojstvo u Orient expressu (Murder on the Orient Express, 2017), kriminalisti\u010dki, redatelj Kenneth Branagh\u00a0<\/a><\/p>\n

\n

<\/a>Elle (Elle, 2016), drama<\/strong><\/h3>\n

redatelj Paul Verhoeven<\/p>\n

Chabrolovski uzbudljiv Verhoevenov film u kojem pratimo \u017eenu s traumatskim o\u017eiljcima iz djetinjstva u problemati\u010dnom obiteljskom, poslovnom i prijateljskom okru\u017eenju. Film doti\u010de mu\u010dne teme kao \u0161to su silovanje ili psihopatski zlo\u010din, ali ga ne gledamo s nelagodom, ve\u0107 zanimanjem.<\/p>\n

Glavna struja doga\u0111anja odvija se u naoko redovitoj svakodnevici dobrostoje\u0107eg pari\u0161kog dru\u0161tva. Pod korzetom gra\u0111anske ulju\u0111enosti nadra\u017euju se ‘sirove strasti’ u bliskom krugu ljudi. Zasi\u0107eni dostupnim u\u017eicima, trebaju im sve ja\u010di poticaji, a konstantno potiskivanje dovodi do asocijalnih ispada.<\/p>\n

<\/p>\n

Fotografiju ustupio Continental film<\/p>\n

Poveznicu sa Chabrolom daje i \u00a0nevjerojatna \u00a0Isabelle Huppert (Ceremonija, 1995). \u0160ezdesetogodi\u0161nja Isabelle (Elle) pokazuje prednosti intelektualne privla\u010dnosti, njeno sitno tijelo u jednostavnoj skupoj odje\u0107i (i bez nje) bezvremenski je zavodljivo i njene seksualne avanture djeluju uvjerljivo. Ona ne namjerava odustati od libida u godinama u kojima \u017eene postaju bake i ne namjerava se do daljnjeg odre\u0107i seksualnog u\u017eitka, za koji treba sve druga\u010dijih povoda. Stoga djeluje pomalo nekonzistentno njeno snebivanje zbog seksualnih potreba svoje intervencijama poljep\u0161avanja deformirane majke, mo\u017eda stoga \u0161to njena majka ne zna mjeru, ni u postupcima pomla\u0111ivanja ni u izboru partnera. Elle zna koliko je u zadanim okolnostima va\u017eno prikrivanje i zna \u0161to bi se dogodilo kad bi otkrila istinu.<\/p>\n

Uz film, osobiti su i uvjeti percepcije filma u kinu Europa. Uz priznanje za vrijednost programa, koliko vrijedi to \u0161to film po\u010dinje bez zamornih reklama, for\u0161pana i komercijalnih dodataka!<\/p>\n

Izdvojeni detalj:<\/p>\n

Me\u0111u nedostacima ovog filma (jer ni jedan film nije savr\u0161en \ud83d\ude42 ), izdvojila bih \u2018nedostatak\u2019 jednog Ma\u010dka u zavr\u0161nici. Taj Ma\u010dak (vidi sliku) ima va\u017enu ulogu u radnji i odnosu s protagonisticom, a u nekoliko scena predstavlja glavni lik. A onda mu se izgubi svaki trag, kao da su ga zaboravili u scenariju, \u0161to nije zanemarivo zanemarivanje ku\u0107nog ljubimca, ve\u0107 uo\u010dljiv filmski propust.<\/p>\n

Ada Juki\u0107, Zagreb 02. sije\u010dnja. 2017.<\/p>\n

Objavljeno na linku<\/strong><\/a><\/p>\n

\n

<\/a>Kvadrat (The Square, 2017), drama<\/strong><\/h3>\n

redatelj Ruben \u00d6stlund<\/p>\n

Jedan od najboljih, zapravo, jedan od dva filma koji su ove godine na mene ostavili najja\u010di dojam (uz ‘Putovanje vremenom: Put \u017eivota’<\/strong> Terrencea Malicka (vidi LINK<\/strong><\/a>). Ali dok Malickov film ima za predmet ‘sva \u010duda svijeta’, cijelu prirodu, ovo je film o ljudskoj prirodi. Iako su likovi i radnja smje\u0161teni u to\u010dno odre\u0111en prostor i vrijeme (nordijske suvremene civilizacije), ‘Kvadrat’ govori o univerzalnim pitanjima, o ljudskosti i razlikama me\u0111u ljudima, o razumijevanju i odgovornosti te zastra\u0161uju\u0107im mogu\u0107nostima razvoja opasnosti iz naoko bezazlenih okolnosti. Iako se odvija u sofisticiranom kontekstu umjetni\u010dke institucije, film se ne zatvara u usko estetsko podru\u010dje, ve\u0107 ulazi u dru\u0161tveno relevantna pitanja i pojave.<\/p>\n

O visokim temama ne govori se teoretski i ‘katedarski’, ve\u0107 \u017eivom napetom pri\u010dom u kojoj pratimo protagonista koji sve dublje gubi osje\u0107aj sigurnosti, dok mi gubimo osje\u0107aj za vrijeme. Kad sve vi\u0161e filmova duljinom nastoji posti\u0107i veli\u010dinu (kako to da se u podru\u010dju filma ne primjenjuju ‘marketin\u0161ke mjere’, dakle, manje minuta projekcije za istu cijenu?), malo je filmova koji zaslu\u017euju vrijeme koje im je na raspolaganju. Me\u0111utim, ‘Kvadrat’ ispunjava svojih gotovo sto pedeset minuta koje su me u po\u010detku zabrinjavale i pored autorskih i festivalskih referenci (dobitnik Cannesa). Zapravo, ostalo je jo\u0161 toliko mogu\u0107ih smjerova radnje i likova koji bi mogli voditi do ‘prirodnog’ nastavka filma, za razliku od nastavaka koji se smi\u0161ljaju kako bi iskoristili popularnost prethodnika.<\/p>\n

<\/p>\n

Kvadrat ; Ustupio ZFF<\/p>\n

Film po\u010dinje ru\u0161enjem konjani\u010dkog spomenika! pred historicisti\u010dkom zgradom muzeja (suvremene umjetnosti) i postavljanjem kvadratne instalacije na plo\u010dniku (otud Kvadrat) te pripremom kustosa Christiana (Claes Ban) za intervju ameri\u010dkoj novinarki (Elisabeth Moss, poznata iz’Mad Men’ TV serije). Opu\u0161tena poza protagonista na radnom mjestu koji le\u017ei na ko\u017enom trosjedu, s \u010darapama istaknute boje (kao upadljiva kravata), ukazuje na to da se radi o sredini koja ne podlije\u017ee konzervativnim konvencijama. Muzejski prostor \u010dini ugodan radni ambijent bez hijerarhijske rigidnosti, a kolegijalni odnosi potvr\u0111uju se i nakon isteka radnog vremena (u promijenjenim okolnostima, me\u0111utim, aktiviraju se obzirne ali neumoljive hijerarhijske ingerencije).<\/p>\n

U interviewu neuobi\u010dajenog trajanja razvijaju se prvi nagovje\u0161taji napetosti u komunikaciji. Napetost raste u sceni Christianova dolaska na posao u kojoj protagonist do\u017eivljava test \u010dovje\u010dnosti. Pratimo njegove reakcije na neo\u010dekivani ishod svog anga\u017emana, u gradaciji od po\u010detne euforije do rasta embrija u\u017easa, kao u Hitchockovom ‘Sjever sjeverozapadu’ ili ‘Obu\u010denoj da ubije’ Briana De Palme (ovi filmski podsjetnici ne zna\u010de da ‘Kvadrat’ uzima ne\u0161to njihovog sadr\u017eaja, ve\u0107 ostvaruje takvu atmosferu).<\/p>\n

Otkud pojam straha u kontekstu najulju\u0111enije dru\u0161tvene strukture i visoke tehnologije, u zemlji najvi\u0161ih standarda tolerancije, u dobro pozicioniranom, \u010dak institucijskom umjetni\u010dkom kontekstu! Kako se pripadnik kulturne elite, kustos Muzeja suvremene umjetnosti (smje\u0161tenog u Kraljevskoj pala\u010di, a ne posebno dizajniranoj betonskoj konstrukciji koja odgovara lai\u010dkoj percepciji ‘suvremenog’), visok i vitak, elokventan, elegantan, \u0161armantan, samouvjeren (ipak uvje\u017ebava\u00a0 spontanost nastupa pred ogledalom) mo\u017ee postupno, gotovo neprimjetno, na\u0107i u divljoj opasnosti? Potvr\u0111uje se nelagodan osje\u0107aj da instrumenti civilizacije ne mogu za\u0161tititi \u010dovjeka od atavisti\u010dkog straha. U jednom od antologijskih kadrova kamera prikazuje iscrpljenog mu\u0161karca u dizajnerski ure\u0111enom interijeru i prati ga u ogledalu s le\u0111a, gotovo pora\u017eenog brigom, dok oslu\u0161kuje glasove izvana, kao spiljski pra\u010dovjek\u00a0 u Kubrickovoj ‘Odiseji’.<\/p>\n

Opasnost kojoj je film bio izlo\u017een bila je da bave\u0107i se ‘tezama’ ne dospije u kategoriju filmova s tezom. Testiranje granica izdr\u017eljivosti nekog stanja dolazi do ruba. Scena s agresivnim performerom na muzejskoj zabavi \u010dini se ide predaleko, poruka je \u010ditljiva i prije nego dosegne kona\u010dnu fazu. Scena s kidanjem vre\u0107a za sme\u0107e, tako\u0111er. Izgleda da je taj kadar iz pti\u010dje perspektive bio neodoljiv, kao apstraktna slika Pollockovog action paintinga, ali bilo bi dovoljno nekoliko gadljivih vre\u0107a (nerazvrstanog!?) sme\u0107a po kojima \u010dovjek kopa za efekt pokore i poni\u017eenja. Ali, koliko povjerenja mo\u017ee imati autor u gledatelja da \u0107e ga razumjeti? Ili da ga ne\u0107e razumjeti krivo?<\/p>\n

Pitanje razumijevanja i mogu\u0107nosti krivog tuma\u010denja izme\u0111u razli\u010ditih ljudi i kultura eksplicitno je u filmu. I provjera deklariranih na\u010dela. Lako je izjaviti da volimo ljude ili da u njih imamo povjerenja. Koliko smo spremni ulo\u017eiti u vlastite stavove? Kao u nekoj psiholo\u0161koj operaciji, kirur\u0161ki se izdvajaju i preispituju sastavnice ljudskog. Osje\u0107a\u0161 se humanim? Ho\u0107e\u0161 li pomo\u0107i nekome tko je u opasnosti? Ako prosjaku da\u0161 \u00a0milostinju, o\u010dekuje\u0161 li njegovu zahvalnost?<\/p>\n

Nije jednostavno biti ulju\u0111en, ‘neidealni’ korisnici dobrih djela stavljaju dobro\u010dinitelje na ku\u0161nju. I oni prema kojima imamo obzira, katkad su bezobzirni. Ni\u0161ta nije sigurno, ni\u0161ta ne isklju\u010duje rizik nerazumijevanja i\u00a0 krive reakcije. U tome se pripadnici marginaliziranih skupina snalaze bolje od dobronamjernih intelektualaca, nije lako izdr\u017eati ‘te\u017einu slobode’, instinkt odr\u017eavanja sna\u017enija je \u017eivotna smjernica. U odsutnosti konvencija, pa \u010dak i predrasuda koje, makar na ‘krivi’ na\u010din, usmjeruju pona\u0161anje, razvijaju se nove konvencije koje pru\u017eaju iluziju za\u0161tite.<\/p>\n

Nemogu\u0107nost razumijevanja suvremene umjetnosti jedna je od dimenzija \u0161ireg gubitka orijentacije u svijetu vrijednosti, a tr\u017ei\u0161te dovodi do totalne ‘neura\u010dunljivosti’. Kako staviti ‘price tag’ na vrijednosti koje se (kao u reklami bankovnih usluga) definiraju kao ‘neprocjenjive’? Specifi\u010dne \u017ertve tog artisti\u010dkog kompleksa su ljubitelji i sponzori suvremene umjetnosti koji nastoje dokazati svoju upu\u0107enost i spremni su, da ne ispadnu neupu\u0107eni, izdr\u017eati vi\u0161e provokacija nego ih upu\u0107uje zdrav razum.\u00a0Kako prepoznati umjetni\u010dko djelo kad slike i skulpture postanu ideja, koncept, doga\u0111anje? U jednoj gotovo komi\u010dnoj sceni kolegica obavje\u0161tava Christiana da je do\u0161lo do o\u0161te\u0107enja izlo\u017eenog\u00a0 djela. O kojem se umjetni\u010dkom djelu radi, kako je do problema do\u0161lo i kako \u0107e se rije\u0161iti, saznat \u0107ete u filmu (ne\u0107u detaljima umanjiti komi\u010dni efekt J).<\/p>\n

Film doti\u010de i pitanje odnosa emancipiranog mu\u0161karca i \u017eene. ‘Slobodna ljubav’ XXI stolje\u0107a (uz higijensku za\u0161titu koja poni\u0161tava romantiku) ne tra\u017ei emocionalni anga\u017eman partnera. U efektnoj intimnoj sceni mu\u0161karac i \u017eena izmjenjuju se u dominantnim, zapravo, samo(ne)zadovoljavaju\u0107im ulogama, a naknadna interpretacija seksualnog odnosa odvija se sa suprotstavljenih aspekata partnera.<\/p>\n

Me\u0111u osjetljivim pitanjima koje film postavlja su granice slobode pona\u0161anja i izra\u017eavanja. Razgovor s umjetnikom ometaju upadice bolesnika u publici. U marketin\u0161koj kampanji Muzeja kori\u0161tene su slike koje \u0161okiraju javnost. S jedne strane, dolazi do osuda iz javnosti, a s druge (medijske) osu\u0111uju se mjere koje uva\u017eavaju ograni\u010denja. Ni tu nema jednozna\u010dnog rje\u0161enja. Marketinga\u0161i nastoje privu\u0107i pa\u017enju javnosti, koju privla\u010de drasti\u010dni sadr\u017eaji. Kona\u010dni stav o tome da li je prije\u0111ena granica ne odre\u0111uje se eti\u010dkim, ve\u0107 financijskim kriterijima. Kako \u0107e na skandal reagirati donatori? Duhovit je na\u010din na koji se razrije\u0161i tenzija\u00a0na novinarskoj konferenciji. Kad se u\u010dini da \u0107e do\u0107i do eskalacije konfliktnih stavova, banalnom faktografijom do\u0111e do divergencije interesa. Film sve preispituje, ne polazi od gotovih stavova i ostavlja ih uznemiruju\u0107e otvorenim.<\/p>\n

Sli\u010dnu nelagodnu atmosferu propitivanja ljudskih vrijednosti i slabosti izra\u017eava prethodni film Rubena \u00d6stlunda \u2018Force Majeure\u2019 (kod nas \u2018izgubljen u prijevodu\u2019 kao ‘Turist’, 2014.), a prije par dana prikazana je na televiziji\u00a0 njegova \u2018Igra\u2019 (Play, 2011.) u kojoj, do nepodno\u0161ljivosti rastu\u0107om nelagodom, pratimo skupinu dje\u010daka iz marginaliziranih slojeva koji psiholo\u0161ki zlostavljaju vr\u0161njake. U prikazu nepodno\u0161ljive te\u017eine suvremenog svijeta \u00d6stlundu je, svojim jedinstvenim autorskim opusom, blizak Michael Haneke (‘Funny Games’, ‘Amour’) \u010diji je ovogodi\u0161nji ‘Happy End’ upravo u hrvatskim kinima.<\/p>\n

Ada Juki\u0107, 09. prosinca 2017.<\/p>\n

Objavljeno na linku <\/strong><\/a><\/p>\n

\n

<\/a>Putovanje vremenom: Put \u017eivota (Voyage of Time: Life\u2019s Journey, 2016\/2017), dokumentarni<\/strong><\/h3>\n

redatelj Terrence Malick<\/p>\n

Film o \u017eivotu koji bi trebao pogledati svaki \u010dovjek prije smrti<\/em><\/p>\n

U SF-u ‘Zeleni soylent’ Richarda Fleischera (Green Soylent, 1973.) iznemogli Edward G. Robinson, stanovnik prenapu\u010denog i devastiranog svijeta budu\u0107nosti, prije smrti (na koju se s\u00e2m odlu\u010dio), kao nagradu (za tu odluku), gleda projekciju najljep\u0161ih slika prirode (kakve vi\u0161e nema). Dok sam gledala Malickov film, bila sam dirnuta svijetom u kojem \u017eivimo kao da je takav na\u0161om zaslugom, kao da time \u0161to smo dio te kreacije, mo\u017eemo biti njeni sukreatori. Ovo je na\u0161 svijet i iako smo svjesni da ga iskori\u0161tavamo i ugro\u017eavamo, ne mo\u017eemo ne osje\u0107ati ponos zbog njegovih nevjerojatnih obilje\u017eja.<\/p>\n

Na svom ‘Putu \u017eivota’ (dvostruki naslov; s ‘Voyage’ i ‘Journey’ u originalu, \u010dini mi se neodlu\u010dnim izborom, a ne dvostrukim nadahnu\u0107em), Malick je sastavio autorski pregled najimpresivnijih slika Zemlje, oceana, svemira i mikrosvijeta u veli\u010danstveni kola\u017e ‘mrtvih priroda’ i biolo\u0161kih ekstravagancija, pa i bizarnosti koje \u010dine svijet. Pomislila sam kako bi svaki \u010dovjek trebao pogledati ovaj film kao vizualni podsjetnik na ono \u0161to je vidio i propustio vidjeti tijekom \u017eivota, na putovanjima, satelitskim programima, drugim filmovima, dokumentarcima, kompilacijama ili u ma\u0161ti.<\/p>\n

<\/p>\n

Putovanje vremenom: Put \u017eivota ; Ustupio KE<\/p>\n

Fascinantni su prizori erupcije vulkana, bujice vodopada, udara gromova, pustinjskih volumena, pa iako smo ne\u0161to ili sli\u010dno tome mogli vidjeti na satelitskim programima o prirodi i istra\u017eivanjima, Malick je dragocjeni footage autorski komponirao. On se ne zaustavlja na ljepoti svijeta koji nas okru\u017euje i izbjegava idealizaciju, svijet nije slikovnica, ve\u0107 pustolovni roman koji oduzima dah. Prikazima sna\u017enih udara energije, pomr\u010dina i potresa, Malick upozorava na mra\u010dne slojeve temelja \u017eivota, ali ne nagla\u0161ava bolne pojedina\u010dne poraze. U vizualnoj i funkcionalnoj dijalektici ono \u0161to o\u017eivljava ujedno uni\u0161tava, ali u filmu gubici i padovi obi\u010dno imaju smisla.<\/p>\n

Malickov film predstavlja odu \u017eivotu, sve\u010danu i uzvi\u0161enu himnu Svijetu,\u00a0 Majci Prirodi (velikim slovima), kojoj se vokativom, tekstom arhai\u010dnog stila izravno obra\u0107a Cate Blanchett, postavljaju\u0107i pitanja koja \u010dovjek postavlja od svojeg postanka, o smislu, o cilju, o po\u010decima, temeljima\u00a0 i budu\u0107nosti \u017eivota. Taj tekstualni dio djeluje pateti\u010dno i ‘ve\u0107 re\u010deno’. Prizvuk pateti\u010dnosti odra\u017eava prirodu filma. Ali da bi odgovarao fascinantnom slikovnom izrazu, vizualnoj erupciji filma,\u00a0 tekst je trebao napisati neki dana\u0161nji Arthur Rembaud, neki novi pjesnik ‘Pijanog broda’, neki internetski Baudelaire. Nick Cave, na primjer. Ili su slike mogle biti bez teksta, samo uz glazbu ili prirodne zvukove.<\/p>\n

Ukomponirane u dokumentarnu strukturu filma isti\u010du se dvije epizode, animirana i igrana. Jedna se odnosi na stradanje dinosaura, s impresivnim prikazom udara asteroida. Druga u nekoj varijaciji po\u010detka Odiseje prikazuje prve ljude (Early Men) i po\u010detke razvoja civilizacije. Ovi umeci u dokumentarno tkivo ne djeluju organski urasli u cjelinu, a svojom\u00a0 tehni\u010dkom uvjerljivo\u0161\u0107u prikaza, napose u epizodi dinosaura (i jedne pra\u017eivotinje koja im prethodi), djeluju uznemiruju\u0107e u pogledu mogu\u0107nosti razaznavanja razlika izme\u0111u snimljenog i ra\u010dunalno stvorenog. \u0160to se ti\u010de sekvence s ranim ljudima, napadno se, ali povr\u0161no\u00a0 oslanja na Kubricka, prili\u010dno autenti\u010dni fizionomijama, ali samo mlada, manekenski njegovana tijela.<\/p>\n

Terrence Malick bavi se prometejskim pitanjima i projektima, koje dugo i pomno priprema. Njegov opus \u010dini samo dvanaest naslova, me\u0111u kojima je prvi kratki film, a dokumentarni ‘Voyage of Time’ potpisuje u dvije varijacije. Ostaje, dakle, deset filmova u gotovo pedeset godina!, od kojih je nekoliko remek djela (vidi Badlands (1973.), Days of Heaven (1978.), Novi svijet (2005.),\u00a0 ‘Drvo\u00a0 \u017eivota’ (2011.). Najbli\u017ei porivu, postupku i pitanjima koja postavlja i poruci ‘Putovanja vremena: Putu \u017eivota’ njegovo je ‘Drvo \u017eivota’. Zapravo, Malick je materijal\u00a0 snimljen za igrano ‘Drvo’ ‘presadio’ u dokumentarni film, na \u0161to bi upu\u0107ivao i njegov pojednostavljeni naslov (Put \u017eivota).<\/p>\n

Ada Juki\u0107, 12. kolovoza 2017.<\/p>\n

Objavljeno na linku<\/strong><\/a><\/p>\n

\n

<\/a>Sotonski tango (S\u00e1t\u00e1ntang\u00f3, 1994), drama<\/strong><\/h3>\n

redatelj B\u00e9la Tarr<\/p>\n

Napomena: <\/em><\/p>\n

Tekst izvorno objavljen <\/em>29. travnja 2007. ponovo objavljen povodom projekcije Filma uz prisustvo Redatelja u okviru Festivala mutacija u Zagrebu (kino Europa) 31. sije\u010dnja 2017. <\/em><\/p>\n

‘Sotonski tango’ B\u00e9le Tarra, sedam i pol sati poetskog horora o postojanju, ne samo ljudskom, ve\u0107 ukupnom svemirskom gr\u010du postojanja. U univerzalnom \u00a0u\u017easu neizvjesnosti i nesigurnosti ljudi nisu neka evolucijska ni bo\u017eanska kruna hijerarhije stvaranja, ve\u0107 jednako podjarmljeni neobja\u0161njivim i neopisivim pritiskom okolnosti kao i oni koje sami podjarmljuju.<\/p>\n

Ovo je metafori\u010dki horor u kojem nisu ugro\u017eeni pojedinci pred nekim silama mraka ili poreme\u0107enim ubojicama, ovdje nema mogu\u0107nosti izlaza i najavljeni simboli\u010dni odlazak iz tog izoliranog mjesta ubla\u0107enog beskrajnim ki\u0161ama, iz te prljav\u0161tine, gadosti i sporosti na neko bolje mjesto, u neku perspektivu, jedna je od krunskih la\u017ei i iluzija, a oni koji trpe ne zaslu\u017euju izbavljenje. Ali, ako ne vjerujemo, kako \u0107emo \u017eivjeti, ka\u017ee jedan od gubitnika!<\/p>\n

<\/p>\n

B\u00e9la Tarr i Tanja Vrvilo u kinu Europa ; Foto AJ<\/p>\n

Postavljene na razinu sveop\u0107eg trpljenja, \u017ertvama su na raspolaganju druge \u017ertve za transmisiju frustracije u agresiju. Pjesnik i manipulator rije\u010di Irimi\u00e1s, u kafkijanskom predvorju policijske uprave, govori o ‘vje\u010dnosti bespomo\u0107nosti’. Ne radi se o konkretizaciji represivnog aparata kao komunisti\u010dkog ili socijalisti\u010dkog ili bilo kojeg drugog. Osim uniformi dvaju \u010dinovnika na kraju filma, nema izravnih referencija na socrealisti\u010dki kontekst (zar je drugdje druga\u010dije?). I pored tehni\u010dkih objekata koji upu\u0107uju na bli\u017eu povijest (dalekovodi, hladnjak, \u010dak i pokvareni televizor), atmosfera djeluje bezvremeno i sveprostorno, a re\u017eimski aparat jednako bi mogao biti gestapoovski ili napoleonovski ili bilo koji orwellovski u\u010dinkoviti p(r)oredak birokratske budu\u0107nosti. Metafora u\u017easa svega postojanja razra\u0111uje se u nizu konkretiziranih alegorija pakla i plesnih koraka koji ga ritmiziraju.<\/p>\n

Potpuno samostalan i samosvojan svijet B\u00e9le Tarra (i njegovih suradnika: \u00a0pisac L\u00e1szl\u00f3 Krasznahorkai, monta\u017ea \u00c1gnes Hranitzky, glazba Mih\u00e1ly Vig i redateljeve gluma\u010dke konstante) hipnotizira kao svijet Tibora D\u00e9ryja, ma\u0111arskog Orwella, iz romana ‘Gospodin G.A. u gradu X’. Svijet tjeskobe, neodre\u0111enosti, apsurda, ko\u0161mara.<\/p>\n

U\u017eas periferne besperspektive svakodnevice nije dovoljan. Najstra\u0161nije je ono \u0161to se najavljuje (zvona neodre\u0111enog izvora) \u0161to \u0107e se dogoditi. I u ovom filmu, kao i u novijim Tarrovim ‘Werckmeisterovim harmonijama’ (2000.) taj glas da ne\u0161to dolazi, da se ne\u0161to sprema, uz neobja\u0161njivu zvu\u010dnu najavu (zvono koje probudi Futakija, odnosno najava dolaska kita i patuljstog Princa u Werckmeisteru), prestravljuje sudionike vi\u0161e od onoga \u0161to vidimo (osim mu\u010denja ma\u010dke). Izobli\u010deni doktor alkoholi\u010dar, voajer koji prati svaki detalj pona\u0161anja svojih susjeda, a s\u00e2m se ne mi\u010de iz ku\u0107e i stenje dok di\u0161e pod pritiskom alkoholnog sala. On \u00a0zna da oni hr\u010du, le\u017ee na le\u0111ima i gledaju u strop i ne poku\u0161avaju ni\u0161ta promijeniti. Tu inerciju predbacuje im i manipulator Irimias (i s\u00e2m upregnut u represivnu ma\u0161ineriju) koji koristi tragediju jedne obitelji za realizaciju svog projekta. Ti jadnici imaju potrebu za promjenom, ali nemaju snage za nju, pa je beskrajno odla\u017eu.<\/p>\n

Najeksplicitnije zlo u filmu \u010dini najslabija jedinka, poreme\u0107ena djevoj\u010dica, s\u00e2ma \u017ertva represije. Ima li goreg zla od onoga koji ne mo\u017eemo osuditi? Ma\u010dka obje\u0161ena u mre\u017ei, u cekeru iz kojeg se ne mo\u017ee izvu\u0107i, vi\u0161e od bilo kojih konkretnih prikaza trpljenja i u\u017easa (iz ratnih filmova ili horora) simbolizira u\u017eas univerzalne bespomo\u0107nosti. Mre\u017ea iz koje se poku\u0161ava izmigoljiti ma\u010dka (iz najnepodno\u0161ljive dionice sredi\u0161nje komponente ‘Sotonskog tanga’) mre\u017ea je u kojoj se svi nalazimo. \u010covjek s\u00e2m (nakazna provincijska skupina u blatnjavoj ravnici koja simbilizira \u010dovje\u010danstvo) trpi u ulozi odbojne \u017ertve. Ljudi ne mogu biti dovoljno zli, da ne budu nesretni. Nema tu moralne osude (iako je sotonski slatkorje\u010divo implicira Irimias u posmrtnom govoru). Ples u kr\u010dmi izobli\u010den je kao u delirijskim Gecanovim slikama.<\/p>\n

U prvom monumentalnom, nijemom kadru ‘Sotonskog tanga’, kamera fokusira stado goveda na blatnjavom seoskom trgu (u dubini, u prvom planu je blatni brisani prostor) i neprimjetno, kao na usporenom vrtuljku, pomi\u010de se ulijevo prate\u0107i njihov spori ali determinirani put, zatim zakre\u0107e u ulicu paralelnu s prolazom kojim se kre\u0107e stado. Kamera faktografski prolazi preko oronulih zidova ku\u0107ica koje zaklanjaju pogled na stado i povremeno, u razmaku me\u0111u ku\u0107ama, u izdubljenom planu, uo\u010dava goveda kako se kre\u0107u, sama, bez ikakve pratnje, bez ikakvog poticaja, vra\u0107aju se u staju (ili na livadu), vra\u0107aju se u svoju funkciju podre\u0111enosti i iskoristivosti. I pobjegli konji (na trgu praznog grada, rijetka privla\u010dna urbana slika u filmu) potvr\u0111uju tu sklonost inerciji i nesposobnosti za slobodu. Oni se, dodu\u0161e, ne vra\u0107aju u klaonicu, ali oklijevaju pobje\u0107i, neki neodlu\u010dno obilaze rotondu oko spomenika izla\u017eu\u0107i se opasnosti. Ta metafora ugra\u0111enog su\u017eanjstva mo\u017ee se primijeniti i na \u010dovjeka, ali to nije dovoljno kao izraz potpunog poraza. Nema izlaza, ni u izlazu iz svoje prirode.<\/p>\n

U Tarrovim dugim, promi\u0161ljenim, umjetni\u010dki i tehni\u010dki pripremljenim kadrovima ostaje vremena za razmi\u0161ljanje, stvari se pomi\u010du u prirodnom trajanju, \u010dini se da se ni\u0161ta ne doga\u0111a, ali onda nas zatekne promjena kao trik, kao ma\u0111ioni\u010darev zec iz crnog cilindra. Kamera je nadre\u0111ena likovima i doga\u0111ajima. Ona nije slobodna (to pitanje slobode i reda pomno se obra\u0111uje u sceni u uredu policijske uprave u koju pozivaju dvojicu agenata). Kamera upravlja doga\u0111anjima, ona zna \u0161to \u0107e se dogoditi, ona \u010deka, stati\u010dna i samouvjerena, prije nego likovi u\u0111u u kadar, i ne prati ih kad iza\u0111u, ona zastaje i pu\u0161ta ih da odu, pa ‘kora\u010da’ za njima ili ih napu\u0161ta. Ona izostavlja likove koje slu\u0161amo (njihove rije\u010di ili glasove, kad stenju, povra\u0107aju, \u0161u\u0161kaju). Ona im prilazi s le\u0111a, kao nadglednik i upravlja\u010d, ona ih postupnim i jednolikim kretanjem unazad otkriva i definira u grupama i odnosima, u prostoru i zna\u010denju, ona se pribli\u017eava objektima do dodira s njihovom povr\u0161inom.<\/p>\n

U vlastitom determinizmu, izvan konvencija o primjerenom filmskom vremenu, izjedna\u010dena s duljinom radnog vremena ili dokolice u mehani\u010dkom rasporedu stvarnosti, ni jedna minuta od sedam i pol sotonskih Tarrovih sati nije suvi\u0161na niti dulja nego \u0161to mora biti.<\/p>\n

Ada Juki\u0107, 29. travnja 2007.<\/p>\n

Objavljeno na linku<\/strong><\/a><\/p>\n

\n

<\/a>Ubojstvo u Orient expressu (Murder on the Orient Express, 2017), kriminalisti\u010dki<\/strong><\/h3>\n

redatelj Kenneth Branagh<\/p>\n

U tijeku prikazivanja serije o Herculeu Poirota na HTV-u, u savr\u0161enoj produkciji britanske televizijske kompanije, s Davidom Suchetom (kao najboljim Poirotom ever, ne samo po mojem mi\u0161ljenju J), u kina je dospjela nova verzija jednog od najpoznatijih Poirotovih slu\u010dajeva i uspje\u0161nica Agathe Christie, ‘Ubojstvo u Orient Expressu’. U projekt se upustio shakespearijanski Kenneth Branagh (Henrik V, Hamlet, Macbeth) i to u ulozi i glavnog junaka i redatelja, u obje manje uspje\u0161no od mogu\u0107eg, a kao redatelj manje uspje\u0161no nego kao\u00a0 glumac.<\/p>\n

<\/p>\n

\u00a0Ubojstvo u Orient Expressu ; Ustupio Cineplexx<\/a><\/p>\n

Pitanje je za\u0161to se i\u0161lo u novu interpretaciju poznatog djela Agathe Christie, napose nakon spektakla iz 1974. godine u re\u017eiji Sidneyja Lumeta s onovremenom zvjezdanom ekipom glumaca, medju kojima su bili Albert Finney (Herucle Poirot), Laureen Bacall, Martin Balsam, Ingrid Bergman, Jacqueline Bisset, Jean-Pierre Cassel, Sean Connery, John Gielgud, Anthony Perkins, Wanessa Redgrave, Richard Widmark, Michael York… A odgovor je obnavljanje i kori\u0161tenje interesa nove filmske generacije koja nije vidjela prethodni film, a malo je vjerojatno da su pro\u010ditali roman, pa makar bio i krimi\u0107. Ali neizvjesnost ishoda (sjetimo se apela nekih redatelja u kojem mole gledatelje da ne odaju poznanicima razrje\u0161enje slu\u010daja, kako bi sa zanimanjem pratili radnju)\u00a0 nije ono \u0161to dana\u0161nju publiku privla\u010di, popularni su \u017eanrovi koji impliciraju odre\u0111eni ishod (happy end ili nastavak pustolovina), ve\u0107 akcijska, akcelerirana\u00a0 i adrenalinska radnja i fantasti\u010dni specijalni efekti koji se posti\u017eu prije za ra\u010dunalom nego na slikovitim lokacijama snimanja\u00a0 (ukoliko se ne radi o Dubrovniku i drugim na\u0161im svjetskim filmskim lokacijama J). Stoga je Kenneth Branagh odlu\u010dio ubrzati, poja\u010dati i akcijski pokrenuti samouvjerenog belgijskog detektiva, pa je u tom speed up-u i blow up-u pretjerao i u veli\u010dini njegovih brkova (koji se prote\u017eu u u\u0161ne zaliske, a uz apostrof bradice nalikuju mu\u0161ketirskim). Moglo bi se re\u0107i da to zamje\u0107ujem kao pristrana stranka, jer sam ve\u0107 na po\u010detku proglasila Sucheta ‘svojim’ Poirotom. Ali i Finney mi se vi\u0161e svi\u0111ao od ovog Branagha, koji ne samo pretjeruje s brkovima, ve\u0107 i svojim geswtikulacijama i afektacijama kao temperamentna primadona, a uz to gubi dostojanstvenu nespretnost Carskog pingvina i trkom, skokom i vikom pretvara se u gotovo akcijskog junaka.<\/p>\n

Kao redatelj Branagh (s pravom?) zaklju\u010duje da mu je u filmu potrebno vi\u0161e napetosti nego \u0161to je ima u inteligentnoj potrazi za ubojicom, pa ubacuje i borila\u010dke i akcijske scene, a da bi ostvario izravnu akcijsku napetost, spreman je\u00a0 u ravnicu izme\u0111u Vinkovaca i Slavonskog Broda (u filmu skra\u0107eno na Brod), postaviti alpske prijevoje i drvenu konstrukciju vijadukta po kojoj se onda penju ili spu\u0161taju, kli\u017eu, a mogu i pasti, njegovi junaci.<\/p>\n

I Branagh, kao i prethodno Lumet\u00a0 koristi zvu\u010dna gluma\u010dka imena, ali ako akcijom \u017eeli privu\u0107i teenagere, onda je i ova postava ‘prestara’ za njih. Sam Branagh nije za njih celebrity s potencijalom masovnog privla\u010denja publike, a\u00a0 za one koji prate njegov opus, prije ih asocira na Hamleta nego Poirota. Ali ni Johnny Depp mimo ‘Pirata s Kariba’, ni\u00a0 Michelle Pfeifer i Judy Dench ne\u0107e privu\u0107i Facebook generacije, ako ne glume u fantasyju ili akcijskoj fran\u0161izi (vidi Pfeifer kao \u017denu ma\u010dku u Burtonovom ‘Batman se vra\u0107a’ (1992.) ili Judi Dench kao \u0161eficu novijeg Jamesa Bonda).<\/p>\n

I tu je Branagh poku\u0161ao ‘i\u0107i s vremenom’ (i sniziti tro\u0161kove snimanja), jer je popis ra\u010dunalnih djelatnika ve\u0107i nego popis stuntmena, a i taj nije kratak.\u00a0 Ostaje dojam (\u010dak i ako nije tako) da je dosta scena urbanih eksterijera snimljeno na desktopu. Na zavr\u0161noj \u0161pici navode se francuske i \u0161vicarske (pred)alpske lokacije, ali ne sje\u0107am se da li su navedene i orijentalne metropole (Jeruzalem i Istanbul), u kojima po\u010dinje film.<\/p>\n

Paradoksalno, nastoje\u0107i akcijski ‘nabrijati’ radnju, Branagh gubi na napetosti finog umnog napora koji dovodi do neo\u010dekivanog razrje\u0161enja. Zapravo u dobrom dijelu filma, Poirot se pona\u0161a kao da zna rje\u0161enje, a onda zdvaja zbog te\u017eine problema. I jo\u0161 jedan detalj u Poirotovom make overu. Bez potrebe ili povoda, Poirot daje naslutiti neku svoju biv\u0161u nesretnu ljubavnu vezu i povjerava dvojbe slici svoje simpatije, sa sli\u010dnom odano\u0161\u0107u kao Monk uspomeni svoje Trudy (uzgred, izme\u0111u Poirota i Monka postoje sli\u010dnosti, ali jasno je od koga mogao ‘pokupiti’ i ‘poja\u010dati’ mu\u0161ice do cjelovitog lika).<\/p>\n

Sve u svemu, ovaj novi razmetljivi Poirot nije mi se osobito svidio, pa mi preostaje u ku\u0107nom kinu u\u017eivati u interpretaciji Davida Sucheta.\u00a0 Bez obzira na stavove publike na ovaj Poirotov slu\u010daj, u filmu ve\u0107 je najavljen novi, tako\u0111er ve\u0107 vi\u0111en u kinu,\u00a0 ‘Smrt na Nilu’.<\/p>\n

Ada Juki\u0107, 10. studenog 2017.<\/p>\n

Objavljeno na linku<\/strong><\/a><\/p>\n