{"id":4501,"date":"2012-09-27T14:59:51","date_gmt":"2012-09-27T12:59:51","guid":{"rendered":"http:\/\/film-mag.net\/wp\/?p=4501"},"modified":"2012-09-30T19:12:47","modified_gmt":"2012-09-30T17:12:47","slug":"kazaliste-predstava-zatvaranje-ljubavi-premijera-u-zkm-u-osvrt-ada-jukic","status":"publish","type":"post","link":"http:\/\/film-mag.net\/wp\/?p=4501","title":{"rendered":"KAZALI\u0160TE: Predstava ‘Zatvaranje ljubavi’, premijera u ZKM-u [osvrt Ada Juki\u0107]"},"content":{"rendered":"

Tekst\/koncept\/re\u017eija: Pascal Rambert<\/strong>
\n Glumci: Nina Violi\u0107 i Goran Bogdan<\/strong>
\n Premijera: ZKM Zagreb, srijeda 26. rujna 2012.<\/strong>
\n Osvrt: Ada Juki\u0107<\/strong><\/p>\n

Te\u0161ka predstava. I za glumce i gledatelje. Jer dok su jedni (a ima ih dvoje), jedan po jedan, svoje duge monologe upravljali onom drugom koji \u0161uti, drugi su to morali slu\u0161ati kao da su i sami na pozornici i glume pa\u017eljive gledatelje, osvijetljeni refleksom neonskog svjetla s pozornice, s malim mogu\u0107nostima opu\u0161tanja pa\u017enje ili \u00b8izraza lica.<\/p>\n

Svaki od glumaca, prvo Goran Bogdan, a onda Nina Violi\u0107, odr\u017eavaju literarno gr\u010deviti govor koji traje i vi\u0161e od pola sata ‘u komadu’, zapravo se i spominje trideset minuta, Nina to ka\u017ee Goranu (ba\u0161 se tako i oslovljavaju u predstavi), Nina ka\u017ee kako je Goran govorio trideset minuta, ali to gledatelj ne mo\u017ee provjeriti (ne\u0107e valjda pogledavati na sat za vrijeme predstave!), ali \u010dini mu se da je trajalo du\u017ee. Uostalom, ima vremena to iskalkulirati, jer ako je predstava simetri\u010dno podijeljena na nastupe dvoje ljubavnika koji se rastaju, s kratkim umetkom nastupa zbora \u0161arene djece, a traje gotovo dva sata (na Tiskanici predstave nije navedeno trajanje), onda se mo\u017ee pretpostaviti da svaki monolog traje najmanje \u0161kolski sat, dakle, dva \u0161kolska sata bez predaha, a to je i za odrasle u\u010denike zahtjevno. O tom trajanju daje natuknice i sam tekst, pa kad Goran, nakon dugog govora, vikne svojoj partnerici da je ‘tek po\u010deo govoriti’, to i za gledatelja zvu\u010di prijete\u0107i.<\/p>\n

Naslov predstave nazna\u010duje njenu literarnu prirodu. Nije to banalni ‘Kraj ljubavi’ ni pateti\u010dna ‘Smrt ljubavi’. To ‘Zatvaranje ljubavi’ kondenzira njenu umjetni\u010dku, visoku knji\u017eevnu, intelektualnu potenciju (iako \u017eenska uloga negira svoju intelektualnost), vokabular koji se koristi ne koristi se u svakodnevnim razmiricama zasi\u0107enih ljubavnika, tu se govori pjesni\u010dki i prozno, u metaforama i drugim jezi\u010dnim figurama, izvikuju se ekspresijom opravdani pejorativi, tu se u gr\u010du raspada\u00a0vlastite veze\u00a0govori o \u0161irim temama, nije to samo pitanje ljubavi i mr\u017enje, govori se o smislu \u017eivota i smrti, govori se lijepo, u suvremenost se uvode mitski likovi, tu je Euridika i Hera s Io, jednom od manje poznatih \u017ertava svoje ljubomore, spominju se mitovi na\u0161eg vremena, kao ljubav i smrt Johna Lennona i \u010dak se \u00a0ponavlja ime njegovog ubojice (ja ne bih tim Herostratima na\u0161eg vremena dala medijskog prostora, zlo\u010dinci ne bi smjeli postati slavni).<\/p>\n

\n
\n
\"Zatvaranje<\/a><\/dt>\n
Zatvaranje ljubavi: Protagonisti s perjanicima<\/dd>\n<\/dl>\n<\/div>\n

‘Literarna perjanica’ predstave vizualno je efektno prenesena na njenu vizualnu iskaznicu, to jest plakat na kojem glumci (s naznakom nagosti) na glavi nose perjanice s vi\u0161e boje nego ih ima na sceni koja se gu\u0161i u bjelini, kao kirur\u0161ka ordinacija prije operacije (poslije se rije\u010dima, samo rije\u010dima, ispuni krvlju). Scenu predstavlja unutra\u0161njost potpuno bijelog praznog polo\u017eenog kvadra s dvije \u0161iroke stepenice na drvenom podu i troja vrata s jednokratnom primjenom (na jedna u\u0111e spomenuta skupina dje\u010dice, a iza vrata simetri\u010dno postavljenih bijelih ormara na kraju predstave presvla\u010de se protagonisti, to jest skidaju odje\u0107u s gornjeg dijela tijela i stavljaju perjanice. One dvije stepenice koriste se za postavu dje\u010djeg zbora kao simetrale predstave (asocijacija na ‘djecu ljubavi’ koja se ‘zatvara’, ali i dobrodo\u0161la promjena na maljevi\u010danski reduciranoj sceni s dva lika). Ali i te djece bilo je toliko (petnaestak), da su se mogli smjestiti na jedno uzvi\u0161enje. I u \u00a0minimiziranoj scenografiji mo\u017ee biti redundancija.<\/p>\n

Pozornica bijelih zidova i stropa osvijetljena sna\u017enom svjetlinom neonskih lampi ‘osigurava vidljivost’ bez najmanjeg osciliranja intenziteta svjetla, bez drugih scenskih pojava i senzacija koje bi mogle odvratiti gledateljevu pa\u017enju od \u017eestokog, slo\u017eenog, knji\u017eevnog monologa. Sve je koncentrirano na glumca koji govori, \u010dak i onaj drugi koji ga slu\u0161a. Taj drugi ne mo\u017ee reagirati kao \u0161to se reagira u \u017eivotu kad se suo\u010dimo s protivnikom u mi\u0161ljenju, on ne mo\u017ee prekinuti partnera koji mu je naglo postao neprijatelj, uplesti se svojim argumentima, osporiti svaku alineju protivni\u010dkog govora, a ne \u010dekati dok ovaj ne izgovori doslovce ‘knjigu primjedbi’. Ono po \u010demu se ovaj verbalni ‘pogreb ljubavi’ razlikuje od \u017eivota u kojem se masovno odvijaju ‘pogrebi ljubavi’, nije samo vokabular, ve\u0107 odvajanje posmrtnih govora. To je izuzetno te\u0161ko i u ‘ure\u0111enim diskusijama’ u kojima se ‘uska\u010de u rije\u010d’ sugovornika, u kojem se ne mo\u017ee do\u010dekati da ovaj ka\u017ee \u0161to je mislio, a ve\u0107 mu moramo odvratiti, tako je te\u0161ko otrpjeti neslaganje, Upadicama se prekidaju parlamentarne rasprave, a sudionici okruglih stolova na televiziji vi\u010du ‘jedni preko drugih’. \u00a0Nepodno\u0161ljiva je te\u017eina \u0161utnje dok nas netko uvjerava u ne\u0161to s \u010dime se ne sla\u017eemo. A ovdje, unutar jedne emocionalne veze koja puca (i ba\u0161 zato \u0161to puca), ste\u017eu se uzde normalne reakcije, obuzdava se odgovor, jednako \u017eestok, prijekoran, argumentiran, jednako lajav i dahtav, jednako nabrekao od frustracija, koji zbog te energije neslaganja ne mo\u017ee \u010dekati da provali u dijalog. Praksa tih zatvaranja i umiranja ljubavi je sva\u0111a, \u00a0jednako ogor\u010dena kao \u0161to su ovi monolozi mr\u017enje, ali \u00a0u olak\u0161avaju\u0107oj replici udaraca, u popu\u0161tanju neizdr\u017eivom porivu da ‘tom gadu kojeg smo voljeli i koji nas napu\u0161ta’ ka\u017eemo \u0161to zapravo mislimo o njemu (odnosno, njoj, naravno). Redateljska koncepcija je ‘neonski jasna’, ali ju je te\u0161ko izdr\u017eati. I s gluma\u010dke i gledateljske pozicije.<\/p>\n

U te\u017einu uloge ne ulazi samo koli\u010dina, odnosno, duljina teksta koju je trebalo zapamtiti, odnosno, interpretirati, ve\u0107 i \u010dekanje na svoj nastup, ta trpnja bez odnosa s onim tko mu se obra\u0107a, to obuzdavanje prirodne reakcije, i doslovce dugo stajanje, osobito Nina, u prvoj, to jest Goranovoj ‘polovici’ govorne predstave, Nina stoji u \u0161tiklama, s torbom u ruci, gotovo nepomi\u010dna vi\u0161e od pola sata (vidi vremensku procjenu u alineji 2). U svojoj ‘pasivnoj ulozi’ \u00a0Goran se ipak malo vi\u0161e gr\u010di, savija i \u010du\u010di, \u0161to je lak\u0161e nego ostati u stati\u010dnom polo\u017eaju. U odnosu na teret teksta, Nina ga je bolje podnijela, uspjela je s uvjerenjem iznijeti svoje argumente, s manje pritiska ‘planine rije\u010di’ s kojom se suo\u010dio i ‘rafalnom brzinom’ po\u010deo istresati njen partner. Na ruku joj je mo\u017eda i\u0161la i \u010dinjenica da je njen govor bio ‘drugi’, kad je prvi monolog ‘probio led’ i senzibilizirao publiku na bujice rije\u010di.<\/p>\n

Traumati\u010dno iskustvo ‘kraja ljubavi’ koje je trpi i onaj koji je kraj inicirao, izravno je prene\u0161eno na one koji su manje motivirani na trpnju.<\/p>\n

\n
\n
\"Zatvaranje<\/a><\/dt>\n
Zatvaranje ljubavi: Publika prije predstave<\/dd>\n<\/dl>\n<\/div>\n

Premijerna publika juna\u010dki je podnijela svoju ulogu, a pljesak je bio iskren, pun olak\u0161anja. Bio je to izraz priznanja naporima glumaca, a i vlastitom izbavljenju. Da se taj sna\u017eni poetski tekst mogao gledati iz neke manje konvencionalne perspektive, da su gledatelji (odnosno, slu\u0161atelji, i to bi gotovo bilo dovoljno) mogli le\u017eati, na primjer, i odmaknuti o\u010di od neonskih lampi, da su mogli u polumraku sklopiti o\u010di i pro\u017eeti grubost tog obra\u010duna ‘biv\u0161ih’ asocijacijama na svoje ‘love closures’, da su mogli na bilo koji na\u010din izraziti svoj stav ili pomaknuti tijelo, gledatelji bi tu predstavu i ‘\u010duli’ druga\u010dije. Ovako su izdr\u017eali dvostruku pasivnu ulogu, dok su glumci naizmjeni\u010dno ‘kompenzirali’ svoju statiku.<\/p>\n

\u0160to se ‘zatvaranja ljubavi’ ti\u010de, i oni koji su slu\u0161ali imaju traumatska iskustva i znaju da nikakvim zaslugama ne mo\u017eemo odr\u017eati ljubav , ne mo\u017eemo biti dovoljno dobri da izbjegnemo ljubavni poraz, zapravo, \u0161to smo vi\u0161e ‘dobri’, to je ve\u0107a \u0161ansa da \u0107e se kapital privla\u010dnosti istro\u0161iti i da \u0107e potreba za novinom zamijeniti sve vrijednosti postoje\u0107eg. U svom dirljivom nastupu \u00a0Shakespeareova\u00a0kraljica\u00a0Katarina podsje\u0107a Henrika VIII kako mu je dvadeset godina bila dobra \u017eena. Jadnica, sama daje argument za prekid zasi\u0107enom Kralju, i bez Anne Boleyn u kraljevskoj perspektivi! Ne mo\u017eemo dovoljno voljeti da osiguramo trajanje ljubavi, ali mo\u017eemo reagirati na kraju.<\/p>\n

Ono \u010dime se Rambertova predstava najvi\u0161e udaljuje od \u017eivota nije ni na\u010din izra\u017eavanja ni redoslijed izlaganja, pa \u010dak ni nemogu\u0107nost da svojim argumentima promijenimo mi\u0161ljenje onoga tko nas \u017eeli napustiti, ve\u0107 mogu\u0107nost da mu izlo\u017eimo svoj stav prije nego ode. Onaj tko je odlu\u010dio oti\u0107i, izvan predstave, ne\u0107e slu\u0161ati \u0161to misli re\u0107i onaj tko se tome opire, on odlazi i zatvara vrata i to odbijanje komunikacije (\u010dak i naizmjeni\u010dne i bez pozitivnog ishoda), najte\u017ei je udarac koji do\u017eivljavaju ostavljeni. Jer, \u010dak i kad su svjesni da kraj mora do\u0107i, uvijek je jedan od partnera br\u017ei, a drugi oklijeva ili je manje odlu\u010dan u realizaciji ‘Svr\u0161etka igre’. Istovremenost spremnosti na svr\u0161etak rje\u0111i je nego istovremeno svr\u0161avanje partnera, koje se, uzgred, prili\u010dno eksplicitno \u00a0spominje u predstavi.<\/p>\n

Ada Juki\u0107<\/em>
\n Zagreb, 27 rujna 2012<\/em><\/p>\n

‘Post festum’<\/p>\n

Festival svjetskog kazali\u0161ta u Zagrebu zavr\u0161io je ju\u010der, 29. rujna 2012. \u00a0upravo ‘Zatvaranjem ljubavi’ na francuskom originalu. Da je to bilo drugo (redateljsko) vi\u0111enje istoga teksta, usudila bih se pogledati predstavu jo\u0161 jednom i usporediti drugu koncepciju s (opisanom) prvom. Koncepcija je ne\u0161to zbog \u010dega se isplati preuzeti rizik. Ali, radi se samo o francuskoj ina\u010dici, zapravo, originalu koji nam se ‘prikazao’ poslije ‘prijevoda’, pa bih mogla uspore\u0111ivati samo gluma\u010dku interpretaciju, ai ni to ne bi bilo ‘pravi\u010dno’ usporedivo, jer su ‘na\u0161i glumci’ tek startali premijerom.<\/p>\n

‘Zatvaranje ljubavi’ na Zatvaranju festivala, kao isti film, uz titlove. \u00a0Poetska \u00a0predstava ostala je u istim autorskim (redateljskim) rukama. Taj potpuni ‘Copy Right’ autora teksta na \u00a0kazali\u0161no djelo koje je napisao (to pravo mogu imati producenti, \u00a0to je jo\u0161 vi\u0161e u duhu ‘korporativnog kreativizma’) upozorava u odnosu na ‘larpurlartisti\u010dku’ slobodu umjetni\u010dke interpretacije. \u0160to \u0107emo ako dana\u0161nji autori, koji to\u010dno znaju kako njihovo djelo treba izgledati na pozornici, pa to to\u010dno definiraju i obve\u017eu, u ime autorskog prava, dostojanstva i prvenstva, da se to ‘njihovo djelo’ ba\u0161 tako i samo tako ‘za sva vremena’ uprizori \u00a0na pozornici? Sva sre\u0107a da su se autorska prava u Shakespearovo doba druga\u010dije tretirala, pa \u0107e i dalje ostati materijala za autorsku redateljsku interpretaciju.<\/p>\n

\u0160to se ovogodi\u0161njeg Festivala svjetskog kazali\u0161ta u Zagrebu ti\u010de, zadovoljna sam njegovim rasporedom u vremenu (rujnu) i prostoru (ZKM, MSU, HNK…), \u010dime se uklju\u010dio u kazali\u0161ni ‘no\u0107ni \u017eivot’ ‘Metropole, umjesto da ga fascinira intenzivnim \u00a0nastupom koncentriranim u nekoliko dana.<\/p>\n

Ada Juki\u0107,<\/p>\n

u Zagrebu, 30. rujna 2012.<\/p>\n

\n

Share<\/a><\/div>