{"id":44374,"date":"2020-12-07T19:58:01","date_gmt":"2020-12-07T18:58:01","guid":{"rendered":"http:\/\/film-mag.net\/wp\/?p=44374"},"modified":"2020-12-07T19:58:01","modified_gmt":"2020-12-07T18:58:01","slug":"pjesnikovi-politicki-i-pjesnicki-putopleti-vlado-gotovac-poetika-duse-poetika-zivota-pisu-zaklina-kutija-i-nikola-simic-tonin","status":"publish","type":"post","link":"http:\/\/film-mag.net\/wp\/?p=44374","title":{"rendered":"PJESNIKOVI POLITI\u010cKI I PJESNI\u010cKI PUTOPLETI VLADO GOTOVAC \u2013 POETIKA DU\u0160E \u2013 POETIKA \u017dIVOTA [pi\u0161u \u017daklina Kutija i Nikola \u0160imi\u0107 Tonin]"},"content":{"rendered":"

Uvod<\/b><\/p>\n

Likom i djelom svjedok vremena, Vlado Gotovac svjedo\u010di vrijednost \u010dovjeka, pojedinca spram intelektualaca limitiranoga intelekta<\/i>, bez \u017eelje da limitiranost nadrastu svojim svjesnim htijenjem. U mozaiku ljudi i ljudskosti op\u0107enito, on se ne da tvoriti sredstvom i funkcijom, biti samo nemisle\u0107i dio ma\u0161inerije glasanja. Stalnim propitivanjima okrenut prema sebi i prema dru\u0161tvu op\u0107enito, pjesni\u010dki je i intelektualni Nevjerni Toma<\/i>. Umjetnost je kao i umjetnik sam, te\u0161ka, komplicirana, prije svega vi\u0161edimenzionalna i tako joj\/mu, treba prilaziti u svim sada\u0161njim i budu\u0107im propitivanjima, kako je to \u010dinio i Vlado Gotovac.<\/p>\n

Klju\u010dne rije\u010di:<\/b> poetika, putopleti, politika, princip, polo\u017eaj, propitivanja, povijest, pisanje, pjesnik, pisac, prosudba.<\/p>\n

<\/p>\n

Fotografija preuzeta s portala Vladogotovac.org<\/a><\/p>\n

Poetika du\u0161e<\/i><\/b> \u2013 Poetika \u017eivota<\/b><\/p>\n

Opsesivna briga oko pjesni\u010dkog oblikovanja<\/i> iznjedrila je poetiku Vlade Gotovca. Otmjenost – dostojanstven odnos spram kobi, sublimacija zbilje \u2013 asketski uvjeti \u2013 amorfni elementi, sustavom pauka konkretiziraju tananu, lako razorivu cjelinu u sna\u017ean dojam osjetilnog, perspektivu, vizualizaciju i slo\u017een koncept mre\u017ee rije\u010di, sustava pojedina\u010dnog i cjelovitoga zna\u010denja. Lutanja intuicije<\/i> iznjedrila su lucidnu, misaono refleksivnu poetsku prosudbu senzibilne osobe koja nas svojim izrazom ne ostavlja ravnodu\u0161nima, tje\u0161i nas i hrabri rije\u010dima: I patnja dosegne svrhu kad se preda tajni, a ne zaboravu svijeta<\/i>.<\/p>\n

Sve postoji i bez nas, ali s nama, u trenutku prepoznavanja mogu\u0107eg oblikovanja novoga, postaje sadr\u017eajni izazov. Dekonstrukcija<\/i> oblikovanog sadr\u017eaja zahtijeva semanti\u010dku zaokupljenost istra\u017eiva\u010da\/analiti\u010dara, samoprocjenu <\/i>rje\u0161enja enigmatske pustolovine sadr\u017eajne jezgre odnosa povezanih rije\u010di i metajezi\u010dnih <\/i>konotacija. Sublimirani moralni, eti\u010dki, pjesni\u010dki do\u017eivljaj ne dopu\u0161ta poniznost niti onda, kada o njoj pjeva. Ona je tada izraz gospodstva ignorirane muke nadrastanja svega \u0161to osobu ili trenutak uni\u017eava, one\u010dovje\u010duje.<\/p>\n

Nagla\u0161ena intertekstualnost, neskriveno nastojanje otkrivanja po\u010detnih nadahnu\u0107a, onih koji su tako zahtijevan duh mogli pokrenuti, ali i do\u017eivljaj neke prepoznate istosti htijenja razli\u010ditih osobnosti u potrazi za novim proniknu\u0107ima, veza i odnosa dominantnih univerzalnih pojmova koje duh u umnoj i du\u0161evnoj vrtnji kao dugo skrivani predmet, pukotinu ili skrivenu spilju, iznjedri. Nezaustavljivom pijavicom pro\u017eivljeno biva razlomljeno, pomaknuto, uni\u0161teno da bi razornost otvorila novo vi\u0111enje prastarih civilizacijskih temelja i tvornim elementima rije\u010di sazidao nove poetske kule. Tek su poneka malena vrata otvorena i mogu\u0107nost tra\u017ei hrabrost i znati\u017eelju da se zaviri u ono iza.<\/p>\n

Hermeti\u010dni sadr\u017eaj odolijeva i samo dostojanstveno tra\u017eenje bez zadnjih misli<\/i> ponudi duhovno prepoznavanje univerzalnih, ali i jedinstvenih pjesni\u010dkih, tjeskobnih bolnih katarza prona\u0111enih rije\u010di, sintagma koje opstaju kao pjesni\u010dki spomenici cjelokupne civilizacije tragova duhovnosti. Oksimoron postojanja: slobodni zatvorenik u gospodstvu poni\u017eenosti dostojanstveno pjeva svoju osjetilnu viziju svijeta.<\/i><\/p>\n

Tolerancija, odgovornost, prihva\u0107anje razli\u010ditosti tra\u017ei vi\u0161u razinu razvijene \u010dovje\u010dnosti koja ne zapinje na primitivnim prizemljenostima, nego na stazama humanizma strpljivo prosijanih rije\u010di filozofa i pjesnika stvara poetiku oslu\u0161kivanja skrivanog i poni\u017eenog \u010covjeka, u\u0161u\u0107ivanoga<\/i> pjesnika, umjetnika, misle\u0107ega \u010dovjeka.<\/p>\n

Odvojen od svoga nara\u0161taja kirur\u0161kom o\u0161tricom politi\u010dke nepodobnosti, punih \u0161esnaest stradalni\u010dkih godina, gdje se sustavno brisao i prije\u010dio svaki stvarala\u010dki trag, onaj ostavljeni, o\u017eiljkom utisnutim u lica nacije<\/i>, do onoga u nastajanju\u2026 zatrpavao se stvorenim rukopisom, oku\u017een onim Nepodoban<\/i>, vra\u0107ao se u sigurnosni okvir stvaranja i stvorio djelo kojemu se sustavno vra\u0107amo potra\u017eiti izazov sazdan rije\u010dima i misaonu prosudbu vlastitih nedoumica, pomo\u0107 filolo\u0161koj i znanstvenoj spoznaji konkretnih tema i oblika.<\/p>\n

S osobama \/ djelima Vlade Gotovca \u017eivimo, udaljavamo se i u ciklusima komuniciramo. Jedan od cikli\u010dnih povrataka je i ovaj rad nastao ponovljenim \u010ditanjem zapo\u010detim na Blagdan sv. Ante 13. lipnja 2020. godine. Urednica Jelena Hekman napisala je nadahnuta pi\u0161\u010devim rukopisom: Misliti srcem, du\u0161om, ma koliko nam se to \u010dinilo jednostavnim, nije lak put prema vlastitom prepoznavanju, ali je jedini mogu\u0107i da se oslobodimo patnje besmisla. Kona\u010dno, u neizrecivom, u trajnom isku\u0161enju, oblikuje se smisao i ostvaruje toliko nam potrebna ljudskost. <\/i>(Poetika du\u0161e. Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1995., 10. str.)<\/p>\n

U djelu Princip djela<\/b> 1966.-1968. pi\u0161e: Oko malih ljudi s velikom du\u0161om pletu se bajke; oko velikih ljudi s malom du\u0161om pletu se povijesne \u010dinjenice; oko velikih ljudi s velikom du\u0161om plete se \u010dovjekov usud.<\/i><\/p>\n

Budu\u0107nost je samo polo\u017eaj izgubljenih i nepoznatih rije\u010di<\/b><\/p>\n

Podnaslov je preuzet iz zbirke pjesama Crna kazaljka i zvu\u010di kao izazov promi\u0161ljanju funkcije i zna\u010denja rije\u010di. Trenutak kada odabrane rije\u010di uobli\u010de tekst koji postaje svjetlost ili pad u tamni\u010darevu om\u010du. Ta tra\u017eenja i otkrivanja zna\u010denja naj\u010de\u0161\u0107e samo upu\u0107ivanja i mogu\u0107e analogije ponu\u0111ene kao klju\u010devi metafora. (Crna kazaljka. Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1991.71.str.)<\/p>\n

U pjesmi Poredani lonci<\/b> pi\u0161e: Pjesma je \u010din koji razlikuje rije\u010di od vremena \/ i tvari. <\/i>(70. str.), a onda o \u201eodstranjenoj generaciji\u201c i o svemu, svim nastojanjima za promjenom koje je stihom izrekao: S godinama je sve u kazali\u0161noj rupi zavr\u0161ilo. <\/i>(Na\u0161a odstranjena generacija) U pjesmi posve\u0107enoj knji\u017eevniku Petru \u0160egedinu poslije operacije glave govori: Ovaj je susret, Petre, pomiren s vje\u010dno\u0161\u0107u: Jezik u kojem se prsa hlade… i U hrvatskom jeziku smrt se neopazice javlja; \/ Smrt i tako nemogu\u0107a knji\u017eevnost. <\/i>U pjesmi S moga popisa<\/b>: \u0160utnja je unutra\u0161njost mojih rije\u010di, a onda u drugoj ozna\u010denoj neimenovanoj cjelini:<\/i> Svagdje je neki neosvijetljen kraj. Fatalni zrak. Iznevjerena u\u010denja. Utvare. <\/i>Odraz bezna\u0111a, doga\u0111aja, dru\u0161tvene zanemarenosti, nevidljive sile i efekt provokativnog okru\u017eenja izra\u017een suprotnim rezultatom \u2013 kristaliziranom mi\u0161lju stvaranja: \u0160umi nevidljivi trenutak \u2013 uporaba praznine. <\/i>Misao ranjenog bi\u0107a koje ni\u017ee rije\u010di u smisao kao dovr\u0161eno promi\u0161ljanje o domovini: Htio sam ne\u0161to u\u010diniti za domovinu, \/ Ali probudio sam se \/ Izgovaraju\u0107i slu\u010dajne rije\u010di… \/ – Bolje sanjati, nego biti budan za Hrvatsku; \/ A najbolje je to ne otkriti.<\/i><\/p>\n

Kada govori o sebi i svom stvaranju u tekstu Bilje\u0161ke iz Lepoglave<\/b> ka\u017ee: Moj trag je rad no\u0107ne vedrine, <\/i>a o trenutku svoga zato\u010deni\u0161tva: Epska situacija \/ u jednom lirskom \u010dasu<\/i> pa nastavlja: Kad rije\u010di ispune svaki prizor \/ U kazali\u0161tu jednog trenutka,<\/i> kao i Vrijeme ne prekida \u0161utnju, \/ Koja nas uporno vodi.<\/i> No, u ti\u0161ini, u letu bez rije\u010di, letu iz \u0161utnje, ipak: Pjesnik postavlja granicu beskraju: \/ Trenutak slu\u010daja i trenutak u\u017easa. <\/i>Vra\u0107aju\u0107i se iz op\u0107ega u osobno za sebe ka\u017ee: Ja \u010dupam usput travu, na smrt \u010dist \/ U radu snenom to nastaje moj rukopis; \/ Ali zavr\u0161ni trenutak je u starom miru. \/\/ I ma kako bilo tu, ja moram dalje. <\/i>(Nastanak rukopisa u \u0161etnji.)<\/p>\n

Mogu li rije\u010di u\u010diniti vi\u0161e?<\/b><\/p>\n

Mogu li izraziti: Siroma\u0161nu jasno\u0107u stradanja?<\/i> (35. str.) ili Cvr\u010dkov dan za najavljenu patnju? Ili Tamu u kojoj je svaka rije\u010d \/ Nekom oduzeta.<\/i> Vladine su rije\u010di: skloni\u0161ta, nevini pravac,\u00a0 ne\u0161to zaboravljeno, ba\u010deno, izgubljeno, ono \u0161to je dovoljno izdr\u017ealo, \/ Da bi se ponovilo…<\/i><\/p>\n

U pjesmi Pisanje i patnja drugih<\/b> Vlado priznaje: Pristajem zbog pjesme na zavjeru s jezikom, \/ do besvijesti; \/\/ Na sat koji uznemiruje moju slobodu kazaljkama.<\/i> Podnaslov Mogu li rije\u010di u\u010diniti vi\u0161e?<\/i> je preuzet iz zbirke Crna kazaljka<\/b> (27. str).<\/p>\n

U zbirci Zabranjena vje\u010dnost <\/b>(1987) napisanoj u Lepoglavi izme\u0111u velja\u010de 1982. i sije\u010dnja 1984. su stihovi: Pisao sam pjesme kad se rije\u010di \/ Nisu mogle dr\u017eati nikakvog reda. \/\/ Morao sam ne\u0161to re\u0107i i zato pre\u0107i \/ S jedne na drugu stranu trenutka. \/\/ Sve je za pjesmu bilo u prolazu: \/ Vjetar je poznat po brdu s kojeg dolazi. <\/i>Nove sintagme, nova zna\u010denja, snaga izra\u017eajnih mogu\u0107nosti hrvatskoga jezika, za Gotovca su konstanta i kontinuitet. Posve\u0107enost izrazu, oblikovanju susreta rije\u010di i iskre koju prouzro\u010de, ali i \u010ditavih pri\u010da stihovima ponu\u0111enim, paradigmi trenutaka \u2013 slu\u010daja sadr\u017eani su i u naslovima. U\u0161utkajte pjesnika,<\/i> jer… \u0161to sve pjesnik mo\u017ee, a po Vladi i mora, ako je pjesnik? ili ako mu je sudbina: biti pjesnik. Slu\u010daj je najvi\u0161i oblik \/ savr\u0161ene nazo\u010dnosti u ni\u0161tavilu<\/i> (Razvijanje aforizama) i Htio bih da me \u010dujete <\/i>(1. stih) \/ Nesre\u0107a se gdje bilo pojavljuje, \u0161ute\u0107i…<\/i> (16. stih), a *Epilog kao pukotina <\/i>\u2013 pjesma.<\/p>\n

U zbirci \u010cekati sjevernije (<\/b>Ti\u0161ina \u2013 Svemir \u2013 Ni\u0161tavilo) ka\u017ee: Mo\u017ee\u0161 poderati papir bijeli, (…) ali ne sudbinu<\/i>. Nastavlja: Smrtna gramatika tame sklapa okrugle \u201eo\u010di\u201c<\/i>, a Crna vitrina s ti\u0161inom dragocjenosti<\/i> (…) kao ukletim senzorima snima i: Rije\u010di gube trag, a vitrina blje\u0161ti u halucinaciji<\/i>, na kraju pomireno, rezignirano: Hrvatska nema izgleda bez podzemne radionice<\/i>.<\/p>\n

Na ponovljeno pitanje: Mogu li rije\u010di u\u010diniti vi\u0161e?<\/i> Dan je odgovor u mnogim njegovim tekstovima, izdvajam samo neke: Samo jo\u0161 neupotrijebljene rije\u010di (…) Samo daljina preostala u rije\u010dima (…) Uzvi\u0161ena dubina nestalih prizora<\/i>, jer: Njima je pjesma ostavila \/ Cijelu zoru nad mjestom propasti. <\/i>\u0160to mogu rije\u010di? \u0161to mo\u017ee pjesma? zna ljudski rod od pradavnih vremena. Ritmizirana zazivanja, molitve, poslovice, epske pjesme, dramsko kazivanje u sublimiranom izrazu slu\u010daja (jednoga, dva, tri…) kazali\u0161ta dramatiziranih slu\u010daja. U pjesmi Slu\u010daj nevinoga<\/b> Vlado govori: Nevine rije\u010di su samo \/ ponos slu\u010daja (…) \u010dudovi\u0161ta usnule lucidnosti<\/i>. (21. str.) \u010cudovi\u0161ta usnule lucidnosti<\/i> mo\u017eemo povezati sa stihom iz pjesme Ironija teme <\/b>(18. str.) kao: unutarnja ekspedicija. (…) Slu\u010dajnosti su dosegle svoju nepomi\u010dnost <\/i>(17. str.),<\/i> nagla\u0161ava: Nikada me ne\u0107e u\u0161utkati op\u0107enitost kru\u017eenja i sjene <\/i>(20. str.). Nitko ne zna \u0161to rije\u010di donose (…) a odluka je smo \u010dudna prilika <\/i>(26. str.) Rije\u010di mogu, ali ishod mo\u0107i stvaranja i odluke da ju s drugima dijelimo, mogu prouzro\u010diti Slu\u010daj.<\/i> Svega svjestan do zadnjega atoma cijelog svoga intelektualnog obzora, raspravlja sam sa sobom, poetski naravno, donosi odluke, a mi uo\u010davamo prepoznavanje s Ujevi\u0107em, njegovim strahom, razumijevanjem i ohrabrenjem jer: Ne boj se! nisi sam! \/ Ima i drugih nego ti \/\/ koji nepoznati od tebe \u017eive tvojim \u017eivotom… <\/i>(Tin Ujevi\u0107, Pobratimstvo lica u svemiru.)<\/p>\n

U Lako\u0107i neshvatljivog<\/b> (1967) nagla\u0161ava tamni sjaj interpunkcije<\/i> (metajezi\u010dni do\u017eivljaj) i o slu\u010daju koji je opet neponovljiv<\/i>, univerzalnost pro\u017eivljenog trenutka koji brani i \u010duva: Da protuhe mi nismo \/ Kad smrad i zarazu ne raznose<\/i>, a upozorava na ve\u0107 \u010desto vi\u0111eno i spoznato: Od uli\u010dne buke zemlja ne postaje ve\u0107a. <\/i>Igraju\u0107i se rije\u010dima, a nude\u0107i osobni do\u017eivljaj prevo\u0111enja u metaforu \u017eivljenja, na naizgled jednostavan i slikovit na\u010din govori o ulogama u kazali\u0161tu svijeta. Kompromisi na koje nas upu\u0107uju, osamljenost koja nam je potrebna kao zrak koji di\u0161emo, jezik koji je na vrhu na\u0161e ljestvice dostojanstvenog pripadanja Zemlji i podneblju, shva\u0107anje pro\u017eimanja i potreba podizanja osobnih limita zna\u010di stvarnu, tvarnu hranu intelektu. Pa, da ne bude zabune kako se nismo razumjeli, Vlado definira stvarnost u pjesmi:<\/p>\n

Ljudi mogu kao ribe<\/b><\/p>\n

Ljudi mogu kao ribe: biti<\/i><\/p>\n

S jednim svijetom u drugom svijetu.<\/i><\/p>\n

\n

Oni mogu \u017eivjeti u jednom svijetu,<\/i><\/p>\n

Gledaju\u0107i drugi svijet iz njega.<\/i><\/p>\n

\n

U svijetu koji tako gledaju,<\/i><\/p>\n

Svijet je u kojem \u017eive kao ribe.<\/i><\/p>\n

\n

Ljudi, tako\u0111er, mogu imati ribe,<\/i><\/p>\n

Koje ih gledaju iz svog svijeta.<\/i><\/p>\n

\n

I oni mogu gledati ribe,<\/i><\/p>\n

Gledaju\u0107i drugi svijet u svom.<\/i><\/p>\n

U Dnevniku du\u0161e<\/b> (Razvijanje pjesme): Oblik je najpotpunije obja\u0161njenje zbivanja: kao njihova unutra\u0161njost. \u2013 To\u010dno tuma\u010denje, to je to\u010dno oblikovanje: tvar i privi\u0111enje, gdje nastaju ru\u017ee na\u0161eg zvije\u017e\u0111a. <\/i>Intertekstualnost, pjesni\u010dki dijalog sa suvremenicima ili onima koje je vrijedno prepjevati, ne dopustiti da se zaboravi, otvoriti nove putove interpretacije, napomenuti one koji su pomogli svojim poetikama, filozofijom, htijenjima i iskazima, svojim hrabrim odlukama: ponuditi se svijetu svojim poetskim spoznajama. Gotovac je jasno nazna\u010dio tko je bio vrijedan njegovih promi\u0161ljanja, tko je naveo neku slutnju, lutanje i tra\u017eenje na kona\u010dan oblik, koji su sve umjetni\u010dki svjetovi gradili tog na\u0161eg iznimnog intelektualca. Trpio je pod stalnim udarima prizemlja\u0161a, ali i svi oni koji su se usudili biti mu blizu, vi\u0161e nego je dru\u0161tveno po\u017eeljno, trpjeli su. U pjesmi \u010cekam rije\u010di<\/b> u me\u0111uvremenu jasno autobiografski progovara, a u ovom tekstu nagla\u0161avamo samo nekoliko stihova \/ re\u010denica: Duboko, pod brazdama komercijalne plovidbe, \/ gdje u pjeni \u0161umi vrijeme \u2013 i drugog svijeta \/ Visina i sjena… \u2013 rje\u010dnik je samica. \/\/ Naglo poletjev\u0161i u ponor – \/ Odjednom ne znaju\u0107i dalje, \/ Ne znaju\u0107i vi\u0161e… \/ – U ralje – \/\/ dok svako svojom stranom nastavlja (…) <\/i>Pjesnik \u010deka odsutne rije\u010d, na mjestu u me\u0111uvremenu<\/i>, jer njegovo mjesto je privremeno,<\/i> a u budu\u0107nost doprijeti mo\u017ee Rije\u010d: I \u201epoderana tako doprijeti mo\u017ee\u0161 do samog milosr\u0111a Bo\u017ejeg\u201c <\/i>U zagradi Zadu\u0161nica, <\/i>a posljednji stih: Moje je mjesto privremeno, a zemlja nijema. <\/i>(159.\/160. str.)<\/p>\n

U zbirci Pjesme oduvijek<\/b> (1956) U pjesmi Pjesma uvijek u sebi dobrog<\/b> (1) pjesnik asocijativno spaja poznato, nau\u010deno, uo\u010deno spoznato. Tako je mjesec prona\u0111en u starom \u017eeljezu \/ vrlo tanak od klizanja po nebu \/ i od djece svinut<\/i>, a tajna \u0161aka i gnjata Sizifom posve\u0107ena<\/i>, pjesnik zapravo analizira sebe, ali i pjesni\u0161tvo, jer pjesnik za\u010du\u0111en mjesecom (sna\u017enom metaforom), onim trenutkom koji dubinom pro\u0111e otkriven za\u010du\u0111en<\/i> (tebi), a ti, svaki ti koji snuje\u0161 pjesmu slavu mukotrpnu zaklju\u010diti uve\u0107ano<\/i> (…) Ako samo listamo stranice i zastanemo \u010ditaju\u0107i naslove, poku\u0161avaju\u0107i doku\u010diti razloge takvih naslova, a ve\u0107 pone\u0161to znamo o Gotov\u010devu pjesni\u0161tvu, ne mo\u017eemo ne osjetiti tu prisnost s nekom vrstom povjerenja i kao da smo u prijateljskom razgovoru kojemu se osoba potpuno prepu\u0161ta s povjerenjem. Priznaje strah, strah, strah i sintagme uobi\u010dajene u povijesti knji\u017eevnosti, teme koje su mijenjale svijet globalno, dru\u0161tveno i sociolo\u0161ki. Bitke, no\u0107ne pri\u010de prestra\u0161enog i zlo\u010din, a onda Penja\u010d i uskrsnu\u0107e<\/b> (Lazarevo pjevanje): Iz dubine mraka prognanika (…)<\/i> Uzeh za du\u017enost da vas obavijestim \/ O nu\u017enoj ispovijedi: \/ Vas, koji ste ravnodu\u0161ni \/ I kojima se nitko ne obra\u0107a; \/ Koji di\u017eete sjekiru \/ – A niste krvnici!<\/i> \u2013 Gotovac povezuje izniman kr\u0161\u0107anski trenutak u kojemu se potvr\u0111uje posebna mo\u0107 Isusova, neophodna onima s nepovjerenjem da povjeruju, ali i onima koje beskrajno voli, da ih utje\u0161i i Lazar se vra\u0107a<\/i>. Simbolika toga trenutka\u00a0 sadr\u017eana je u pjesmi i izravno povezana s cjelokupnim Gotov\u010devim \u017eivotom, ku\u0161njama, spoznajama, povratkom u govorenje (u zabranjenu javnost) u kojoj on profesionalno egzistira, sa sna\u017enom potrebom za upu\u0107ivanjem, otkrivanjem, promjenom, utje\u0161nim stihovima koji su, za one koji pate, neminovno sudbinski odre\u0111eni. U tim svojim tra\u017eenjima i poku\u0161ajima osmi\u0161ljavanja druk\u010dije svakodnevice, prozai\u010dne, prosje\u010dne on pi\u0161e: Da uzmognem \u017eivjeti mirno \/ \u010cuvam svoj smijeh \/ I dan posve\u0107en vidovitosti svojoj \/ I \u0161utnji bli\u017enjih (…) Da uzmognem \u017eivjeti pravedno \/ Negdje \/ U prisojnoj krajini samotnjaka.<\/i> Na ove stihove mo\u017eemo dodati prvi stih s opkora\u010denjem iz pjesme Povratnik<\/b>: Gledaj me pla\u010dnog, ti sramotna bojazni pred \u010dovjekom<\/i>! A nedvosmisleno zna\u010denje uloge pjesni\u0161tva on ka\u017ee: Ti pomozi, nepotrebna ruko, \/ da stavim svoju glavu u oblake – \/ meni, koji sam te s po\u0161tovanjem gledao i nosio jer Mora\u0161 svakako prije smrti izdati biografiju \/ s esencijom svih gubitaka i dobitaka, \/ kao jesen malog vrta na akvarelu<\/i>. (Pjesma uvijek u sebi dobroga<\/b> (2)<\/b>).<\/b> U pjesmi No\u0107ni rad<\/b> je stih: I tako opasnog rada na svojoj smrti<\/i>, zatvara cjelinu Pjesme oduvijek<\/b>. No, pretposljednja pjesma je sublimirani sa\u017eetak jednog \u017eivotopisa, jednog prebivanja i opstojanja, neizmjerne vrijednosti poezije, jednog od mogu\u0107ih na\u010dina prepoznavanja stupova na koje se mo\u017ee nasloniti misaonost \u0161irokog spektra obrazovanja, posve\u0107enost umjetnosti i tvarnog interdisciplinarnog razumijevanja paralelne stvarnosti, fluidne, tanane, osjetljive, morfi\u010dke, a ipak postojane i jasne (osobno dimenzionirane na 51. str.).<\/p>\n

Prebivali\u0161te<\/b><\/p>\n

kad sam nastojao pjevaju\u0107i izgubiti prebivali\u0161te<\/i><\/p>\n

golubovi su pokazali mo\u0107niju mudrost svakog nebesnika<\/i><\/p>\n

(kad ih obuze ljubav)<\/i><\/p>\n

kad sam nastojao pjevaju\u0107i izgubiti prebivali\u0161te<\/i><\/p>\n

zreli plodovi pokaza\u0161e sigurnost podaju\u0107i se preobra\u017eaju<\/i><\/p>\n

(kad ih ispuni slatko\u0107a)<\/i><\/p>\n

kad sam nastojao pjevaju\u0107i izgubiti prebivali\u0161te<\/i><\/p>\n

lice iznad moje sudbine nije bilo moje<\/i><\/p>\n