{"id":43004,"date":"2020-07-07T12:11:14","date_gmt":"2020-07-07T10:11:14","guid":{"rendered":"http:\/\/film-mag.net\/wp\/?p=43004"},"modified":"2025-06-05T10:14:55","modified_gmt":"2025-06-05T08:14:55","slug":"izbor-filmskih-osvrta-ade-jukic-objavljenih-2018-godine","status":"publish","type":"post","link":"http:\/\/film-mag.net\/wp\/?p=43004","title":{"rendered":"Izbor filmskih osvrta Ade Juki\u0107 objavljenih 2018. godine"},"content":{"rendered":"

Uvod<\/strong><\/a><\/p>\n

Bez dlake na jeziku (Empowered \/ Sin rodeos, 2018), komedija, redatelj Santiago Segura. 2<\/a><\/p>\n

Fantomska nit (Phantom Thread, 2017), drama, redatelj Paul Thomas Anderson. 5<\/a><\/p>\n

Grad sunca (City of the Sun, 2017), dokumentarni, redatelj Rati Oneli 9<\/a><\/p>\n

Novine (The Post, 2017), biografski \/ drama, redatelj Steven Spielberg. 12<\/a><\/p>\n

Oblik vode (The Shape of Water, 2017), fantazija, redatelj Guillermo del Toro. 15<\/a><\/p>\n

\n

<\/a>Bez dlake na jeziku (Empowered \/ Sin rodeos<\/strong>, 2018), komedija, redatelj Santiago Segura <\/strong><\/h1>\n

Film koji dobro po\u010dinje, komi\u010dnim prikazom pritisaka suvremenog \u017eivota, a onda se istopi u romanti\u010dnoj formuli rje\u0161enja koje ovisi samo o stanju duha, a ne materijalnim uvjetima za ostvarenje.<\/p>\n

U procesu mutacije dolazi do prijelaza komedije u romanti\u010dnu komediju, uostalom upitan termin koji se koristi i kad nema ni kadra komike, ve\u0107 je smije\u0161no samo koliko je romansa daleko od stvarnosti ili mogu\u0107nosti.<\/p>\n

Segurina junakinja, situirana, privla\u010dna, obrazovana zaposlena \u017eena srednjih godina (priznaje da ima 39), frustrirana u braku, na poslu, u susjedstvu, u prometu i obitelji,\u00a0 prikloni se uputama la\u017enog indijskog gurua (Segura). Nakon bo\u010dice \u010darobnog pripravka koji popije, do tada povu\u010dena i podlo\u017ena Paz (Verd\u00fa) postane otvorena i agresivna te po\u010dne ostvarivati ciljeve. Ali ne zaustavlja se na o\u010dekivanoj satisfakciji (u romanti\u010dnoj vezi), ve\u0107 ide do razine samoostvarenja tipa ‘volim samu sebe’ ili ‘u\u017eivam u svom dru\u0161tvu’. Kao da joj je samo ideja bila potrebna ostvari sve \u0161to \u017eeli.<\/p>\n

<\/p>\n

Bez dlake na jeziku ; Fotografiju ustupio 2i Film<\/p>\n

To je kao da frustrirana blagajnica u doma\u0107em trgova\u010dkom centru, nakon napornog rada za pla\u0107u deset posto iznad minimalne, strgne plo\u010dicu s imenom, baci radnu knji\u017eicu \u0161efu smjene u lice i kupi kartu za Karibe (ako ne neki off shore otok u doma\u0107em ‘Raju na zemlji’, na akciji \ud83d\ude42 ) .<\/p>\n

Naravno da se od komedije ne o\u010dekuje odgovor na pitanje kako ostvariti snove (ako je put na Karibe univerzalno po\u017eeljan, tko misli o hurricanima?), ali u me\u0111uvremenu film je prestao biti komedija, a ni kao romansa ne poentira, ukoliko se me\u0111u romanti\u010dna opredjeljenja ne ubroji ‘samoljublje’.<\/p>\n

Zapravo, film fini\u0161ira kao neki pseudofilozofski epigram ili sa\u017eetak te\u010daja samopomo\u0107i kojim se ljudi uvjeravaju da mogu sve \u0161to ho\u0107e ako to dovoljno \u017eele ili se oko toga trude (tipi\u010dna holivudska la\u017e koja ni jednoj fast food ljubiteljici ne\u0107e pomo\u0107i da postane balerina J) .<\/p>\n

Me\u0111u probleme s kojima se junakinja obra\u010dunava (\u0161ef koji potcjenjuje njene sposobnosti, mu\u017e koji je iskori\u0161tava, egocentri\u010dna prijateljica, susjed koji tulumari…), uklju\u010dio se motiv ljubavi prema ku\u0107nim ljubimcima kao neke vrste mane na ra\u010dun pravih ljudskih vrijednosti i prioriteta. U po\u010detku se kritizira samo pretjerivanje u pa\u017enji prema \u017eivotinji (u ovom slu\u010daju prekrasnom ma\u010dku), ali se razvija do dimenzije u kojoj je s\u00e2m \u017eivot \u017eivotinje argument u raspravi junakinje i njene sestre. Slijedi teza o zamjenjivosti \u017eivota. Apsolutno nije smije\u0161no, niti romanti\u010dno. Ako se Segura \u017eelio obra\u010dunati s prenemaganjem u odnosu prema \u017eivotinjama, onda to ne bi trebao raditi na ra\u010dun \u017ertve, \u0161to su \u017eivotinje \u010dak i kad im se poklanja pretjerana pa\u017enja. A u odnosu na druge probleme koje film isti\u010de i ismijava, ‘animalni problem’ nije iste razine ni utjecaja.<\/p>\n

U odnosu na jedan drugi nazna\u010deni problem, u kojem doslovce osobno ima ulogu (mistici, nadrilije\u010dnici), Segura je gotovo benevolentan. \u010cinjenicu da razni tuma\u010di zvijezda i karata zauzimaju no\u0107ne termine televizije i koriste druge mogu\u0107nosti utjecaja na frustrirane i usamljene\u00a0 ljude, Segura blago ironizira, ali ostavlja po strani punu dimenziju pojave. Svatko tko provede jednu neprospavanu no\u0107 pred televizorom (umjesto da \u010dita knjigu J), uo\u010dit \u0107e potencijale takvog utjecaja na one koji (zbog \u017eivotnih te\u0161ko\u0107a ili svojih slabosti) ne mogu spavati. U ovom filmskom slu\u010daju, ne samo da la\u017eni lije\u010dnik nije manipulator koji \u0107e ‘iscijediti’ \u017ertvu, ve\u0107 nije ni la\u017eni lije\u010dnik. Prikazuje se, zapravo, kao pozitivac, kojemu je u interesu dobrobit klijenta, a pretvara se u ono \u0161to nije jer tako klijenti ho\u0107e.<\/p>\n

S obzirom da protagonistica izaziva empatiju samo u prvom dijelu filma, simpati\u010dne likove poku\u0161avamo na\u0107i me\u0111u sporednim likovima. Najbli\u017ei tome njezin je mu\u017e, \u0161armantni ljen\u010dina koji svoje slikarije ne uspijeva plasirati na tr\u017ei\u0161tu\u00a0 kao vrhunska umjetni\u010dka djela (kao njegovi umje\u0161niji kolege).<\/p>\n

Redatelj filma (i glumac u epizodi), Santiago Segura, poznati je glumac (vi\u0161e od stotinjak filmova), a najpoznatiji je kao autor (redatelj, pisac i glumac) serije filmova ‘Torrente’ koju je maksimalno eksploatirao. Od prvog, jedinog pravog, so\u010dnog komi\u010dnog s elementima vulgarnog i subverzivnog (glavni junak biv\u0161i policajac s obilje\u017ejima\u00a0 antijunaka koji se obra\u010dunava s kriminalom), pro\u0161lo je dvadeset godina (1998.), a u me\u0111uvremenu se na bazi uspjeha prvijenca namno\u017eilo jo\u0161 njih \u010detiri. Drugi ‘Torrente’ bio je toliko slabiji od prvog, da sljede\u0107i nisam ni gledala, ali potencijal stare slave bio je dovoljan i za peto izdanje ‘Torrentea’\u00a0 (2014.)<\/p>\n

Od vi\u0161e od stotinu filmova u kojima je glumio (to\u010dnije 117), anga\u017eirali su ga i veliki redatelji:<\/p>\n

Guiellermo del Toro: ‘Bitka za Pacifik’ (Pacific Rim; 2013.), ‘Hellboy \u2013 Zlatna vojska’ (Hellboy 2: The Golden Army; 2008.), ‘Hellboy’ (2004.) i ‘Blade 2’ (2002.)<\/p>\n

\u00c1lex de la Iglesia: ‘Acci\u00f3n mutante’ (1993.), ‘Dan zvijeri’ (El D\u00eda De La Bestia; 1995.),\u00a0 ‘Perdita Durango’ (1997.), ‘Muertos de risa’ (1999.), ‘Posljednji cirekus’ (Balada Triste De Trompeta; 2010.), \u2018Kad sre\u0107a ho\u0107e\u2019 (La chispa de la vida; 2011.), \u2018Las brujas de Zugarramurdi\u2019 (2013.) i \u2018Mi gran noche\u2019 (2015.).<\/p>\n

Poslije ovog redateljskog poku\u0161aja izvan ‘Torrente’ sigurnosne zone, mo\u017eda je vrijeme za odmak Santiaga Segure iz redateljske uloge u sigurnost gluma\u010dkog castinga.<\/p>\n

Ada Juki\u0107, 30. studenog 2018.<\/p>\n

Objavljeno na LINKU<\/a><\/strong><\/p>\n

\n

<\/a>Fantomska nit (Phantom Thread, 2017), drama, redatelj Paul Thomas Anderson <\/strong><\/h1>\n

O filmu \u010dula sam odu\u0161evljenu kritiku i slo\u017eila bih se s pohvalama u podru\u010dju namjere, ali ne svih ostvarenja filma. Neke vrijednosti su neosporne.<\/p>\n

Gluma, glazba, fotografija, na primjer. Re\u017eija. P.T. Anderson autorski je zahtjevan prema filmskom materijalu koji kroji, kao i njegov lik, engleski modni dizajner za aristokratsku i nov\u010darsku elitu pedesetih godina pro\u0161loga stolje\u0107a.<\/p>\n

Glazba, naravno, uz original J. Greenwooda, tu su Berlioz, Fantasti\u010dna simfonija, Brahms, Debussy, me\u0111u ostalim, te osobito Schubert, njegov famozni Trio Op. 100 (ali Allegro, prije Andantea s fantomom Barryja Lyndona, za one kojima je to najbolji Kubrickov film).<\/p>\n

Fotografija, umjetni\u010dka filmska fotografija, s finim konturama slika vremena i prostora, ‘psiholo\u0161kim interijerima’ i idealiziranom prirodom (scene branja gljiva kao prenesene iz bajke).<\/p>\n

<\/p>\n

Fantomska nit ; Ustupio Editus<\/p>\n

Gluma, osobito. Daniel Day-Lewis<\/a> kao Reynolds Woodcock postigao je hipnoti\u010dku interpretaciju osobenjaka, u jednoj od antologijskih uloga koje \u0107e analizirati na kolegijima glume. On nije samo postao taj zahtjevni \u010dovjek (najzahtjevniji \u010dovjek na svijetu, povjerit \u0107e nam njegova partnerica), ve\u0107 jest takav, potpuno posve\u0107en svom unutra\u0161njem svijetu i svom cilju, svojim kreacijama, bila to izrada odje\u0107e ili gluma.\u00a0 Nedavno sam ga ponovo gledala u ‘Doba nevinosti’ i ta uloga u Scorseseovom filmu fantasti\u010dno se povezuje s ovom ulogom, u rasponu\u00a0 od dvadeset pet godina. Dojmljiva je i Vicky Krieps, kao Alma, \u017eena koja ga \u017eeli promijeniti i osvojiti te Lesley Manville<\/a> (vidi je u filmovima Mikea Leigha) kao njegova sestra i suradnica, klju\u010dni uvjet svijeta u kojem funkcionira.<\/p>\n

Ali ba\u0161 zato \u0161to u\u0111emo u svijet tog osobenjaka i razumijemo za\u0161to je (mora biti) takav, postajemo svjesni da drugi poticaji predstavljaju rizik tom osjetljivom sustavu. Njegove partnerice su s njim zbog njegova ‘trade’-a (ne samo ‘trgovina’, ve\u0107 zanat, posao, \u017eivotni poziv, u smjeloj derivaciji ‘smisao \u017eivota’). Nisu s njim zato \u0161to je lijep, lijep je glavnoj junakinji, ali Alma zapravo vidi ono \u0161to on predstavlja, a ne kako izgleda.<\/p>\n

Internaliziraju\u0107i njegov determinizam koji ga odmi\u010de od konvencija, pa \u010dak i nekih obilje\u017eja ‘ljudskosti’, pla\u0161imo se intervencija u postoje\u0107e stanje, o\u010dekujemo posljedice koje bi promjene mogle u\u010diniti tom krhkom stvarala\u010dkom okviru. Ostvarenje osobne sre\u0107e za artisti\u010dke usamljenike ostvaruje se u principu (i ve\u0107ini umjetni\u010dkih interpretacija) po cijenu gubitka stvarala\u010dkog napona, a to ne \u017eelimo ovom \u010dovjeku koji \u017eivi za svoje personificirane haljine.<\/p>\n

Stoga nemam razumijevanja za nastojanja Andersenove junakinje da \u010dovjeka ‘s darom’ privede sebi, to jest, privede sebi s\u00e2moj, da od njega u\u010dini ‘normalnog ljubavnika’ i privoli ga na banalne izraze svoje privr\u017eenosti, primjerice ‘ve\u010deru iznena\u0111enja’ ili drugi ‘must have’ ritual kojim dana\u0161nje prijateljice zadivljuju jedna drugu na netu. To \u0161to je ona ‘\u017ertva’ Woodcockove hladno\u0107e i stvarala\u010dke introvertiranosti, ne daje joj pravo da ga izvu\u010de iz tog konteksta i poka\u017ee kako ‘treba \u017eivjeti’.<\/p>\n

Dana\u0161nje emancipirane gledateljice zamjerit \u0107e Woodcocku (zamijeti igru rije\u010di spojenih u njegovom imenu J)\u00a0 njegov odnos prema ‘svojim’ \u017eenama (jo\u0161 vi\u0161e bi to mogle zamjeriti Picassu, ali on kao ‘neprimijenjeni umjetnik’\u00a0 muzejske vrijednosti i milijunskim\u00a0 cijenama djela mo\u017eda bi dobio vi\u0161e razumijevanja). Naravno, nisu svi ljudi koji stvaraju ugodni ljudi, ali vi\u0161e je neugodnih ljudi koji nisu sposobni stvarati. Kreativci kao rijetkost imaju pravo na svoju autonomiju, trebamo ih pustiti na miru, a ne ote\u017eavati im \u017eivot svojim (i dobronamjernim) o\u010dekivanjima.<\/p>\n

Woodcockove partnerice su objekti. One su lutke, modeli za njegove haljine kao jedinstvena djela (da su umjetni\u010dka, pomogne mu shvatiti Alma, u jednoj od rijetkih vlastitih ‘kreacija’). Ali one su i postale njegove partnerice zbog spremnosti da budu objekti, one su pasivne po defaultu i dok se tako pona\u0161aju, on se prema njima odnosi autokratski gentleman. Ali ako te lutke (zbog dosade ili, kao u slu\u010daju protagonistice, ljubavi, \u017eudnje za ostvarenjem bliske, zapravo, konvencionalne veze) stave u pitanje njegovu rutinu, pitamo se kako \u0107e to utjecati na njegovo djelo. U sceni doru\u010dka utroje (Woodcock, njegova sestra i njegova ljubavnica), u ti\u0161ini u kojoj se Dizajner koncentrira za novi radni dan, mo\u017eemo li biti na strani zapostavljene ljepotice koja \u0161u\u0161kanjem ili kuckanjem \u017eeli privu\u0107i njegovu pa\u017enju?<\/p>\n

U jednoj sceni Woodcockova sestra, vrlo slo\u017een lik, koja ina\u010de podnosi njegove ekscentri\u010dne potrebe, zaprijeti mu posljedicama svojeg odlaska ili napu\u0161tanja. To izaziva tra\u010dak dvojbe o njegovoj stvarala\u010dkoj egzstenciji. Ovisi li uva\u017eeni kreator samo o njenoj poslovnoj podr\u0161ki ili je sestra njegov ‘fantomski suradnik’, bitna i za s\u00e2me njegove kreacije? Ni\u0161ta u nastavku filma ne nastavlja ovu scenaristi\u010dku nit.<\/p>\n

Ili, naznaka promjene mode, gubljenje pozicije u modnim krugovima, \u0161to je pogubna izvjesnost za modne dizajnere. U jednoj sceni saznamo da je o\u010dekivana narud\u017eba za neku presti\u017enu prigodu povjerena drugom dizajneru. Woodcock je zate\u010den. O\u010dekujemo pri\u010du o razvoju doga\u0111aja, o poslovnom padu ili usponu inovativnim rje\u0161enjem, a scenaristi\u010dka opcija bila je na dohvatu ruke. U trenutku krize mogla je njegova partnerica, koja je ina\u010de uklju\u010dena u projekte ku\u0107e kao dio kroja\u010dkog tima ili\u00a0 kuharica, i koja ima druga\u010diji ukus (nema ukusa, misli Woodcock), u trenutku u kojem se stavljaju u pitanje ustaljene vrijednosti, mogla je na\u0107i priliku, pokazati potencijale ‘druga\u010dijeg’ i potvrditi se u o\u010dima svog idola. Gubitak sigurnosti u trajne vrijednosti mogao bi potresti neprikosnovenog majstora i izlo\u017eiti ga njenom ja\u010dem utjecaju. To se, me\u0111utim, ne doga\u0111a. U\u010dinkovita se pokazuje samo njena upornost, a ne darovitost kojom bi stekla uvjete za partnerski status. Nazna\u010den problem o promjeni mode ne razvija se ni rje\u0161ava, ve\u0107 nestaje fantomski problem.<\/p>\n

Redatelj, a ujedno scenarist, a to ‘ujedno’ (directed & written by) faktor je rizika za redatelje koji se ne zovu Chaplin ili Wells\u00a0 (nisu samo oni, ali nema ih puno vi\u0161e J), uspio je u toj ‘double indemnity’, ali njegove ‘Cigarete i kava’ (1993., iz iste godine kao Scorseseovo ‘Doba nevinosti’!) poslu\u017eene su u kratkom filmu (24 min), a kra\u0107e anegdote lak\u0161e je samom autoru uobli\u010diti od slo\u017eene pri\u010de dulje od dva sata. I nije samo problem u duljini.\u00a0 Da je ostvario vlastite naznake u filmu, mogao je posti\u0107i vi\u0161e, to je problem oportunitetnog gubitka.<\/p>\n

Ada Juki\u0107, 29. o\u017eujka 2018.<\/p>\n

Objavljeno na LINKU<\/strong><\/a><\/p>\n

\n

<\/a>Grad sunca (City of the Sun, 2017), dokumentarni, redatelj Rati Oneli<\/strong><\/h1>\n

Za\u0161to je redatelj dokumentarca trebao spasiti kravu?<\/em><\/p>\n

Gruzijski film ‘Grad sunca’ dobio je na ovogodi\u0161njem ZAGREBDOX-u posebno priznanje, koje je zaslu\u017eio ostvarenjem posebne atmosfere, pri\u010de i poruke, a uz to \u0161to se i mene dojmio, dojmila me se i jedna problemati\u010dna scena koja poti\u010de pitanja o odnosu stvarnosti i onih koji je interpretiraju (ne samo dokumentiraju!) dokumentarnim filmom.<\/p>\n

Grad bez sredstava za \u017eivot<\/em><\/p>\n

Film predstavlja prorije\u0111ene stanovnike rudarskog naselja koje je ‘prestalo raditi’ i funkcionira rubnim kapacitetima, rudari jo\u0161 ulaze u okna, jo\u0161 funkcionira javna rasvjeta, odr\u017eava se amaterska kazali\u0161na i glazbena\u00a0 scena, pa \u010dak je na raspolaganju i gradski bazen, ali sve pokazuje znakove dotrajalosti, zapu\u0161tenosti i propadanja.<\/p>\n

<\/p>\n

Grad sunca ; Ustupio ZagrebDox<\/p>\n

Pratimo ljude koji se snalaze u postsocijalisti\u010dkoj izdr\u017eljivosti oskudice, u za\u010du\u0111uju\u0107em prirodnom i urbanom prostoru monumentalnih arhitektonskih ostataka, devastirane javne zgrade i stambene vi\u0161ekatnice, ostaci industrijskih postrojenja koji se mu\u010dno demontiraju i recikliraju, iznena\u0111uju\u0107e je kako jo\u0161 uvijek funkcionira rudarska \u017ei\u010dara, potrebno je ravnodu\u0161nosti koliko hrabrosti za njeno kori\u0161tenje. Za razliku od tipi\u010dne gradske brzine i gusto\u0107e, u ovom gradu ima vi\u0161e prostora nego stanovnika, a asfaltiranom cestom egzibicira jedan automobil.<\/p>\n

Kadar animal<\/em><\/p>\n

Fragmeni ljudskih \u017eivota povezuju se u donekle nedore\u010den mozaik gradskog \u017eivota. A onda se u tu ljudsku pri\u010du, bez uvoda ili obrazlo\u017eenja, kao neko trenutno nadahnu\u0107e, uklju\u010de \u017eivotinje. Krave. Prvo ih vidimo kako pasu u dubokom srednjem planu. A onda drama, u nekoj napu\u0161tenoj zgradi krave su zbijene oko rupe u koju je upala jedna od njih, vidimo joj glavu kako viri iz rupe. Okupljene krave svjedo\u010de njenim mukama. Onda odu, kao da odustaju, ne razabiremo da li ih je netko usmjerio, u kadru nema ljudi.<\/p>\n

Ali znamo da je tamo filmska ekipa! Ja kao gledatelj znam da su oni tamo! Znam da je bar kamera tamo i da snima i to vrijeme dok se snima ta \u017eivotinja dok ri\u010de, ve\u0107 je to dovoljno te\u0161ko, to odlaganje da joj pomognu. Najgore bi bilo da su izre\u017eirali tu scenu, da dobiju ’empatijske bodove’. Sigurno su je izvukli odande, ali \u0161to ako su mislili da se kao oni koji ‘snimaju stvarnost’ ne trebaju u nju mije\u0161ati?<\/p>\n

Ako su htjeli ostati ‘neutralni’ i ne intervenirati, nije ljudski. A ako su ne\u0161to u\u010dinili, a mislili da ne treba (bar ishod) prikazati gledateljima, nije ‘filmski’. Gledatelji uhva\u0107eni u empatijske \u0161kare, do kraja filma o\u010dekuju kako \u0107e se kriza rije\u0161iti i nisu zaslu\u017eili ostati bez odgovora. Ja ne samo da ho\u0107u da ovi dokumentaristi pomognu toj \u017eivotinji, ve\u0107 o\u010dekujem da to vidim. Ne\u0107u da smetnu s uma prizor kojim su me emocionalno anga\u017eirali.<\/p>\n

Osjetljivo je igrati se potresnim motivima. I u ‘filmskom smislu’. Ono \u0161to se iskoristi u podizanju napetosti, treba razrije\u0161iti. Ono \u0161to se prika\u017ee treba imati vezu s onim \u0161to je bilo prikazano ili \u0107e do kraja filma biti povezano u cjelinu. a \u010dak i nepostojanje cjeline treba biti dosljedno.<\/p>\n

Mladunci\u00a0 i komercijalni dokumentarci<\/em><\/p>\n

Ako je sudbina te krave u ovom filmu trebala biti metafora ljudske sudbine, ona je nadilazi. Od pri\u010de o te\u0161koj ali podno\u0161ljivoj egzistenciji ljudi, razvila se drama pre\u017eivljavanja, s onom ubojitom empatijom koja se rasplamsava u satelitskim komercijalnim dokumentarcima kad prikazuju \u017eivotinju u smrtnoj opasnosti, zebra u raljama ostarjelog lava, u onoj vrsti spore smrti koja se ne mo\u017ee skratiti drugim kadrom. Jedna od nepodno\u0161ljivih ljudskih principa u odnosu na divlje \u017eivotinje koje prati filmska ekipa je da im ne smiju pomo\u0107i, da se ne upli\u0107u u\u00a0 zakone prirode. Snimatelji ne smiju spasiti lavlje mladun\u010de jer \u0107e ono poslije pojesti zebru. Mogu li doista pustiti mladun\u010de da umre od gladi ili ne smiju priznati da su ga nahranili?<\/p>\n

Gradnja Grada sunca<\/em><\/p>\n

Za\u0161to je scena s kravama uop\u0107e u ovom filmu? Ona nije ni u kojem pogledu vezana za pri\u010du o tim ljudima i tom gradu, krave zapravo ne pripadaju tom kontekstu, ne znamo ni \u010dije su. Njihova pojava nije determinizam prikaza stvarnosti, ve\u0107 filmska odluka. Ako je ekipa slu\u010dajno nai\u0161la na tu kravu u rupi, pa su to snimili, za\u0161to su to uklju\u010dili u film? Da podbodu empatiju? Ali empatija prema \u017eivotinji mo\u017ee umanjiti empatiju prema ljudima jer ti ljudi nekako \u017eive, dru\u017ee se, ne\u0161to rade, povremeno se napiju, pa im je lak\u0161e, a ovoj \u017eivotinji je gore, ona ne mo\u017ee sebi pomo\u0107i. Mo\u017eda su ra\u010dunali s asocijacijama na ljude, evo, to je rupa nastala ljudskim djelovanjem, takvo je stanje stvari tu gdje ljudi \u017eive, mogao je pasti i \u010dovjek unutra. Ali, ako su gledatelje ve\u0107 ‘uvukli u tu rupu’, ne bi ih trebali u njoj ostaviti (ni u figurativnom smislu).<\/p>\n

S jedne strane, taj prizor upitan je u pogledu odnosa snimatelja prema stvarnosti koju snima, a s druge odnosa unutar strukture filma u kojoj je\u00a0 prizor integriran ili suvi\u0161an. Stoga je redatelj odgovoran i za krave u ovom filmu.<\/p>\n

Opisna pitanja<\/em><\/p>\n

Misle li dokumentaristi da trebaju ‘ne\u0161to u\u010diniti’ pitanje je objektivnosti koje zapravo nema kad se pribli\u017eimo objektu. Ako i ima izlike za pasivnost, nema mogu\u0107nosti za nju. Kad gledamo svijet, ve\u0107 ga mijenjamo. Osobito kad ga snimamo. Ili pi\u0161emo o onome kako su ga drugi snimili.<\/p>\n

Ada Juki\u0107, 4. o\u017eujka 2018.<\/p>\n

Objavljeno na LINKU<\/strong><\/a><\/p>\n

\n

<\/a>Novine (The Post, 2017), biografski \/ drama, redatelj Steven Spielberg <\/strong><\/h1>\n

Film koji pokazuje koliko se u pola stolje\u0107a svijet promijenio. Kraj Guttenbergove ere i prijelaz u digitalnu nije zna\u010dio samo zamjenu tiskarskog stroja tipkovnicom, ve\u0107 dru\u0161tvene promjene odnosa snaga, vrsta junaka i posljedica njihovog djelovanja. Herojsko doba u kojem se u ime principa i apstraktnih vrijednosti imalo smisla izlagati opasnosti, pro\u0161lo je. I dalje ima onih koji su se spremni ‘\u017ertvovati’, ali uz sve manje satisfakcije za svoje napore i manje rezultate. \u0160to god se otkrije, objavi i \u0161okira javnost, ne\u0107e uzrokovati razmjerne posljedice, jedan skandal zamijenit \u0107e novi ili bizarniji.<\/p>\n

Pro\u0161la herojska vremena <\/em><\/p>\n

Svaki pametan \u010dovjek zna da se ‘ni\u0161ta ne mo\u017ee u\u010diniti’, a ako netko ipak \u017eeli akcijskim podvigom zadu\u017eiti \u010dovje\u010danstvo, mjesto mu je u parodiji \ud83d\ude42 . Paradoksalno je da je do ove situacije do\u0161lo preko pobjeda pravih junaka neposredne pro\u0161losti, a ne njihovim porazom. Spielberg iznosi jedan od niza primjera u kojima se principijelnost i hrabrost novinskih profesionalaca uspjela izboriti za istinu, ali to su bila pro\u0161la vremena. S aspekta nove multipleks publike, film djeluje ‘zastarjelo’.<\/p>\n

<\/p>\n

Novine ; Ustupio CineStar<\/p>\n

Filmska pri\u010da bazira se na stvarnom doga\u0111aju. Nakon godina ameri\u010dke stagnacije na vijetnamskom rati\u0161tu, poznati ‘The Times’ objavljuje povjerljive podatke o pora\u017eavaju\u0107im procjenama ishoda rata. Nixonova administracija zabranjuje objavljivanje podataka, ali novine s pretenzijama rasta, ‘The Washington Post’ (skra\u0107eno Post), nastavljaju objavljivati materijale. Na kraju se najavljuje sljede\u0107i Nixonov poraz u odnosu na novine i novinarstvo, Watergate afera. I o tome je snimljen film, puno bli\u017ee aktualnom doga\u0111aju: ‘Svi predsjednikovi ljudi’ (All the President’s Men; 1976.) u re\u017eiji Alana J. Pakule.<\/p>\n

Problem je da trijumf ‘Post’-a ne dovodi do trijumfa te vrste medija ili tog na\u010dina novinarstva. U filmu ve\u0107 vidimo naznake kako se medijski utjecaj prelijeva na televiziju, a danas se i diplomatski stavovi prenose internetskom mre\u017eom. Dobitnik, dakle, u kona\u010dnici gubi. Dok sam gledala napete scene pripreme teksta za tisak, metalne reljefe slova za otisak, pitala sam se koliko takvih strojeva jo\u0161 postoji. Jesu li za snimanje morali uzeti neki muzejski primjerak, ima li jo\u0161 ljudi koji to znaju\u00a0 raditi, postoje li jo\u0161 ta zanimanja? A ako ih ima, \u0161to jo\u0161 zna\u010de u svijetu u kojem se printaju i ljudski organi?<\/p>\n

Trivijalizacija senzacija<\/em><\/p>\n

Nije problem u izvoru vijesti, ve\u0107 reakciji na njih. Mogu\u0107nost da se objavi sve i da to bilo tko mo\u017ee objaviti, dakle, u punoj ‘novinarskoj slobodi’ za koju se zala\u017eu i junaci ove filmske pri\u010de, paradoksalno dovodi do pasivizacije primatelja vijesti i njihove trivijalizacije. Svijet je u me\u0111uvremenu zasi\u0107en svim mogu\u0107im vijestima, tako da ne reagira ni na velike skandale. Uspje\u0161na pri\u010da o novinama koje u ime slobode rije\u010di i demokracije uspiju pobijediti, ne zna\u010di trajnu pobjedu tih ideala. A na margini principijelnosti, nazna\u010den je i nusproizvod, \u010ditanost. Novine koje objavljuju ono \u0161to je drugima zabranjeno objaviti, dobivaju na popularnosti i\u00a0 profitabilnosti. A to je atraktivno i konzervativnim ulaga\u010dima na medijskom prostoru.<\/p>\n

Provjereni in-puti<\/em><\/p>\n

U ‘Post’-u koji je snimio prepoznatljivim stilom, Spielberg koristi kvalitetne resurse i oslanja se na provjerene vrijednosti, uklju\u010divo i casting, tu je Maryl Streep, Tom Hanks, film nosi potencijal za Oscara i priznanja uglednih institucija, ali ne masovnu gledanost. Mogao se odlu\u010diti i na crnobijeli film (takvi su dokumentarni umeci), jer sve djeluje daleko i pro\u0161lo. Tko danas razumije izdava\u010da koji ka\u017ee da je potrebno ulagati u kvalitetu novina i bolje pla\u0107ati novinare? Svijet bez mobitela i ra\u010dunala (u kojem je, bar po medijskim informacijama J, \u010dovjek sletio na Mjesec!), iz informati\u010dke perspektive \u010dini se arhai\u010dan, ni automobili koje koriste novinari nisu glamurozni…<\/p>\n

Zaboravljeni detalji<\/em><\/p>\n

Autori filma podrazumijevaju da gledatelji poznaju sudionike doga\u0111aja, li\u010dnosti iz ameri\u010dke politike tog (i prethodnog) vremena, \u010dak i njihove nadimke i skra\u0107enice imena. Pa ako je to i to\u010dno za doma\u0107u, to jest ameri\u010dku populaciju, pitanje je koliko se svjetska publika sje\u0107a lokalnih detalja. Naravno, kontekst je poznat, tragedija vijetnamskog rata, predsjedni\u010dka imena, glavni akteri, ali novosti koje se ti\u010du njihovih suradnika, tajnika, pomo\u0107nika, u brzim dijalozima u novinarskom miljeu ote\u017eavaju pra\u0107enje glavnog smjera radnje.<\/p>\n

Idealizacija obitelji i \u010dovjeka<\/em><\/p>\n

Film djeluje kao moderna bajka, prije nego ekranizacija stvarnog doga\u0111aja. Tome doprinosi i Spielbergova sklonost idealizaciji ‘pokrajnjih’ odnosa, napose obiteljskih. Tako po\u017ertvovna supruga glavnog urednika sendvi\u010dima opslu\u017euje redakciju u svom domu i podr\u017eava svoga mu\u017ea u egzistencijski rizi\u010dnoj odluci. Ovaj film jo\u0161 je jedno nastojanje Spielberga da u svojem ‘ozbiljnom’ opusu svijetlim primjerima podigne optimizam o potencijalima ljudske rase, unato\u010d destruktivnim svjedo\u010danstvima (Schindlerova lista) njenog djelovanja.<\/p>\n

Ada Juki\u0107, 15. sije\u010dnja 2018.<\/p>\n

Objavljeno na LINKU<\/strong><\/a><\/p>\n

\n

<\/a>Oblik vode (The Shape of Water, 2017), fantazija, redatelj Guillermo del Toro <\/strong><\/h1>\n

Poetski naslov filma upu\u0107uje na te\u0161ko\u0107u vizualizacije. Kakav je ‘oblik vode’? Kako prikazati ono \u0161to je bez oblika ili mo\u017ee poprimiti bilo koji oblik? U antologijskoj po\u010detnoj sceni potopljen je svijet stvari i likova koje \u0107emo tijekom filma upoznati i razumjeti. Jednako kreativan je postupak kojim del Toro vizualizira bajkovito vrijeme. Bajke pripadaju neodre\u0111enoj pro\u0161losti. Bilo jednom… Kako bajku prikazati uvjerljivo kao da je zabilje\u017eena arhivskim snimkama?<\/p>\n

Oblik vremena<\/em><\/p>\n

Guillermo del Toro pribli\u017eava vrijeme bajke na\u0161em vremenu i umjesto srednjevjekovnih dvoraca smje\u0161ta radnju u poznate \u0161ezdesete godine pro\u0161loga stolje\u0107a. Me\u0111utim, ne ve\u017ee se rekonstrukcijskom pedanterijom, ve\u0107 slobodnim intervencijama poni\u0161tava vremenski determinizam. Malim odmacima od definiranog vremena ili umecima izvan (iza) toga vremena, nastaje novo, slobodno i univerzalno vrijeme bajke u kojem je sve mogu\u0107e pa i nemogu\u0107a ljubav u podijeljenom svijetu.<\/p>\n

<\/p>\n

Oblik vode ; Ustupio Blitz Film & Video<\/p>\n

U cjelovitoj rekonstrukciji oblika i duha vremena hladnoratovskih \u0161ezdesetih, del Toro raspola\u017ee svim rekvizitima koja mu do danas stoje na raspolaganju, pa se\u00a0 ne pitamo jesu li nadzorne kamere postojale u to vrijeme i jesu li izgledale kao danas. \u010cak i ta dilema doprinosi efektu ‘uncanny valley’, a sli\u010dnost uznemiruje kao sjena ‘zone sumraka’. Smje\u0161taj bajke u bliskoj, ‘televizijskoj pro\u0161losti’ omogu\u0107uje filmu gustu faktografiju opisa, a fantasti\u010dni doga\u0111aji u tom kontekstu pokazuju da je svako vrijeme ‘vrijeme za bajke’.<\/p>\n

Oblik ljubavi<\/em><\/p>\n

U punoj slobodi i bez straha od malogra\u0111anskog nerazumijevanja, del Toro povremeno, inspiracijom skulptora, prikazuje aktove. Ta bajkovita golotinja u nekoliko kadrova, nenagla\u0161ena i\u00a0 integrirana u vizualnu cjelinu, ostvaruje dojam\u00a0 prirodnog stanja, a ne bludnih potreba. I jutarnja masturbacija glavnog \u017eenskog lika djeluje kao sastavni dio njenog bu\u0111enja, a ne erotski kuriozitet. Dojmljiva je baletna scena ljubavi Elise i Vodozemca u prostoriji ispunjenoj vodom. S druge strane, seksualno op\u0107enje glavnog negativca otkriva, uz njegovu stra\u017enjicu,\u00a0 njegove frustracije i psiholo\u0161ke deformacije.<\/p>\n

Oblik priznanja<\/em><\/p>\n

U fantasti\u010dnom nizu autorskih i gluma\u010dkih ostvarenja ovog filma koji su pokriveni brojnim prijedlozima za Oscare, za\u010du\u0111uju\u0107i je izostanak nominacije za Michaela Schannona u ulozi zastra\u0161uju\u0107eg Stricklanda. Mo\u017eda je razlog tome \u0161to glavni negativac nema u pravom smislu glavnu ulogu, a uloga nije ni sporedna, pa se u nedoumici kategorije uloge izgubi kandidat. Ipak,\u00a0 jedan od likova koji \u0107e se citirati iz ‘Oblika vode’ kompleksni je glavni sporedni lik Richarda Stricklanda koji svakom svojom predrasudom i osobinom odra\u017eava vrijeme i prostor u kojem \u017eivi,\u00a0 a ne \u017eivi samo u tom vremenu ni prostoru.<\/p>\n

Ada Juki\u0107, 10. velja\u010de 2018.<\/p>\n

Objavljeno na LINKU<\/strong><\/a><\/p>\n

Share<\/a><\/div>