{"id":4222,"date":"2012-09-11T21:50:42","date_gmt":"2012-09-11T19:50:42","guid":{"rendered":"http:\/\/film-mag.net\/wp\/?p=4222"},"modified":"2020-03-14T23:33:52","modified_gmt":"2020-03-14T22:33:52","slug":"festival-svjetskog-kazalista-2012-la-mama-cantata-u-zkm-u-osvrt-ada-jukic","status":"publish","type":"post","link":"http:\/\/film-mag.net\/wp\/?p=4222","title":{"rendered":"Festival svjetskog kazali\u0161ta 2012: La MaMa Cantata u ZKM-u [osvrt Ada Juki\u0107]"},"content":{"rendered":"

Naravno da su pljeskali. Ali kad se radi o velikoj temi ili velikoj osobi koja je tema predstave, postavljam pitanje je li to pljesak temi ili predstavi? Jesu li ju\u010der u ZKM-u na glazbenoj izvedbi kultnog njujor\u0161kog La MaMa Teatra Cafea pljeskali u po\u010dast osniva\u010dici tog kazali\u0161ta, hrabroj, poduzetnoj, progresivnoj i danas legendarnoj Ellen Stewart ili njenim kazali\u0161nim potomcima, njenoj kazali\u0161noj ‘djeci’ kako ih je zvala i koju je voljela, \u0161titila, hrabrila (ali i upravljala njima, kao dominantna i umjetni\u010dki hirovita majka, kao \u0161to sugeriraju kratke dionice teksta).<\/p>\n

Predstava je zapravo musical uz minimum (ili bez) scenskog pokreta. Na pozornici su dva instrumenta (klavir i bubnjevi) te desetak mikrofona i stolica za desetak vokalnih izvo\u0111a\u010da koji formiraju komorni zbor ili naizmjence pjevaju solo. Pa iako gestikuliraju i glume, ipak je njihova dominantna uloga pjevanje i oni tako dobro pjevaju, da ostavljaju dojam da su pjeva\u010di koji glume, a ne glumci koji znaju pjevati. Glazba je komponirana od niza songova raznolikih ritmova koji se ve\u017eu na izjave i izreke Ellen Stewart kojoj je predstava i posve\u0107ena, bez literarne intervencije koja bi od tih re\u010denica (koje nisu ni aforisti\u010dne ni ritmi\u010dne) uobli\u010dila stihove koje bi bilo ‘pjevnije’ pjevati. Primjerice, izjava Stewartove da je La MaMa kazali\u0161te ‘posve\u0107eno dramskim piscima i svim aspektima kazali\u0161ta’ (dedicated to the playwrite and all aspects of the theatre), doista ne zvu\u010di izravno melodiozno, a ipak se pojavljuje kao Leit motiv u tijeku cijele predstave.<\/p>\n

\n
\n
\"Prije<\/a><\/dt>\n
U o\u010dekivanju predstave ‘La MaMa Cantata’<\/dd>\n<\/dl>\n<\/div>\n

Predstava pod naslovom sa zgodnom igrom rije\u010di (…cantata) mogla bi se u ozbiljnoglazbenom \u017eanrovskom kontekstu ‘okvalificirati’ kao osuvremenjeni oratorij \u017eivljih pokreta ilustriran videoprojekcijama (prete\u017eito crno-bijelih fotografija) u pozadini scene.\u00a0U njoj saznajemo kako su te\u0161ki bili po\u010deci \u017eivota i karijere Ellen Stewart, Crnkinje s ameri\u010dkog Juga koja ni u demokratskom New Yorku nije ostala bez prepreka svojem nekonvencionalnom pozivu i pona\u0161anju. Pri\u010da o uspjehu po\u010dinje pri\u010dom o po\u010detnim te\u0161ko\u0107ama vezanim za njen projekt \u0161kolovanja za modnu kreatoricu i tu pri\u010du pratimo do jedne faze u New Yorku u kojem, uz podr\u0161ku progresivne \u0161efice, dospije do visokog statusa, ali ne i rezultata u toj ulozi. Nismo vidjeli njenu kolekciju, a ne vidimo je ni na modnoj pisti, iako se spominje njena manekenska figura i image u modnoj ku\u0107i u kojoj je radila.<\/p>\n

Pri\u010da se prebacuje na kazali\u0161ne po\u010detke Ellen Stewart, odnosno, njen avangardni i nekonvencionalni odnos prema kazali\u0161noj umjetnosti. Ona ne \u017eeli verbalno kazali\u0161te, dosadan joj je Tramvaj zvan \u010de\u017enja’ ( i u postavi s Marlonom Brandoom prije nego je udebljao \ud83d\ude42 ). Ona ne \u017eeli stereotipne ‘\u017eivotne drame’ koje se diskutiraju ‘oko stola’ i u kojoj Crnci imaju svoju zajam\u010denu podre\u0111enu ulogu. Ona \u017eeli \u017eivost na sceni, raznolikost, otkri\u0107a, cirkusku vje\u0161tinu, spektakl, uzbu\u0111enje i spremna je na potpuni anga\u017eman sa suradnicima u kazali\u0161tiu u kojem se predstavlja i \u017eivi. Hrabra MaMa daje potporu neafirmiranim mladim dramskim piscima i uvjerava ih da se i kod ‘playwrite’-a radi o umjetnosti i da se i kazali\u0161tarci izjedna\u010duju s ‘klasi\u010dnim’ umjetni\u010dkim zanimanjima kao \u0161to pjesnici i slikari. Mo\u017eda taj nemjerljivi entuzijazam, taj optimizam kojim se dobronamjernim projektima i hvalevrijednim inicijativama, toj artisti\u010dkoj hiperaktivnosti pridaje automatska artisti\u010dka kvalifikacija, mo\u017eda on razvodnjava kriti\u010dke i samokriti\u010dke kriterije kojima se podvrgavaju umjetnici samotnjaci, oni koji sami procjenjuju svoje mogu\u0107nosti i \u00a0i koji \u017eive bez za\u0161titni\u010dke maj\u010dinske ruke koja ih upu\u0107uje na to da ‘Ne sumnjaju u sebe’, da ‘Rade svoj posao’ i slobodno ‘Vode ljubav’. Ovi apeli za mir, zajedni\u0161tvo, razumijevanje i ljubav u svijetu (koje danas \u010dujemo i s pozornica na kojima kandidatkinje za titule Miss pokazuju kako znaju misliti i govoriti) sadr\u017ee odre\u0111enu dozu hipijevske naivnosti i djetinje povr\u0161nosti u percepciji prepreka da se to u ovom svijetu i ‘na ovom svijetu’ ostvari. Stoga se na to nadovezuju apeli za vjeru, upute koje, osobito pred kraj predstave, asociraju na atmosferu evangelisti\u010dkih kongregacija koje smo vidjeli u ameri\u010dkim filmovima. U entuzijasti\u010dkom raspolo\u017eenju glazbene emocionalnosti, upu\u0107uje se slu\u0161a\u010de na to da vjeruju i vole, a onda \u0107e sve biti u redu. U jednom primjeru koji ilustrira jedinstvenost, otvorenost i dobrotvornost\u00a0Ellen Stewart\u00a0spominje se \u00a0da je \u00a0nekom prigodom u vrijeme raspada Jugoslavije rekla\u00a0 umjetnicima okupljenim oko sebe, predstavnicima sukobljenih strana: \u00a0Bili ste jedno, a u svakom trenutku mo\u017eete se ponovo voljeti… \u00a0Zar nije bila u pravu?<\/p>\n

Ta poruka da se sve mo\u017ee, da ne treba odustati, da se upornost isplati, da \u0107e se ostvariti san, odre\u0111uje dimenzije ove predstave koja velikim kazali\u0161nim imenom osigurava egzistenciju skupini mladih izvo\u0111a\u010da, novoj La MaMinoj generaciji, koji su ostali bez MaMe.\u00a0Mo\u017eda najbolje namjere nisu dovoljne za izvrstan rezultat. Naime, da se uobli\u010dila samostalna predstava o Ellen (a ne njen uglazbljeni CV), da se vi\u0161e ulo\u017eilo u off scenski pokret i efekt, umjesto samo na dirljivu pri\u010du i pripadaju\u0107u glazbu, mo\u017eda bi ovaj Hommage bio vi\u0161e karakteristi\u010dan za La MaMa stil. Ovako, pljesak je mogao biti zbog nje. Ili stoga \u0161to u Zagrebu imamo predstavu iz New Yorka. Ipak je to ultimativna svjetska metropola i ima osigurano mjesto kao izvidnica Festivala svjetskog kazali\u0161ta. Ili stoga \u0161to je predstava o \u017eeni koja je \u017eivjela \u00a0za predstave, bila dobra predstava.<\/p>\n

Tekst i foto Ada Juki\u0107, 11. 09. 2012.<\/em><\/p>\n

Share<\/a><\/div>