{"id":4035,"date":"2012-08-29T16:00:59","date_gmt":"2012-08-29T14:00:59","guid":{"rendered":"http:\/\/film-mag.net\/wp\/?p=4035"},"modified":"2021-11-03T22:33:23","modified_gmt":"2021-11-03T21:33:23","slug":"10-festival-novog-kazalista-od-14-do-29-rujna-2012-godine","status":"publish","type":"post","link":"http:\/\/film-mag.net\/wp\/?p=4035","title":{"rendered":"10. Festival svjetskog kazali\u0161ta od 14. do 29. rujna 2012. godine"},"content":{"rendered":"

11. RUJNA 2012. U 20 SATI<\/strong>
\n ZAGREBA\u010cKO KAZALI\u0160TE MLADIH<\/strong>
\n LA MAMA CANTATA<\/strong>
\n HOMMAGE ELLEN STEWART<\/strong>
\n REDATELJICA ELIZABETH SWADOS<\/strong>
\n LA MAMA E.T.C.<\/strong>
\n SAD<\/strong>
\n PREDFESTIVALSKI KAZALI\u0160NI PARTY<\/strong><\/p>\n

\"Festival<\/a>

Festival Svjetskog Kazali\u0161ta 2012 Plakat<\/p><\/div>\n

PROGRAM 10. FESTIVALA SVJETSKOG KAZALI\u0160TA U ZAGREBU 2012.<\/strong><\/h3>\n

14. RUJNA U 19.30 SATI
\nHRVATSKO NARODNO KAZALI\u0160TE
\nPOSLIJE BITKE
\nredatelj: Pippo Delbono
\nCOMPAGNIAPIPPO DELBONO
\nItalija<\/p>\n

15. I 16. RUJNA U 20 SATI
\nZAGREBA\u010cKO KAZALI\u0160TE MLADIH
\nGOSPO\u0110ICA JULIJA
\nredatelji: Katie Mitchell i Leo Warner
\nSCHAUB\u00dcHNE AM LEHNINER PLATZ
\nNJEMA\u010cKA<\/p>\n

20. I 21. RUJNA U 20 SATI
\nZAGREBA\u010cKO KAZALI\u0160TE MLADIH
\nIZNAJMLJUJE SE
\nredatelji: Gabriela Carrizo i Franck Chartier
\nPEEPING TOM
\nBelgija<\/p>\n

27. I 28. RUJNA U 20 SATI
\nMUZEJ SUVREMENE UMJETNOSTI
\nFEMINISTI\u010cKA PREDSTAVA
\nBEZ NASLOVA
\nredateljica: Young Jean Lee
\nYOUNG JEAN LEE ‘S THEATER COMPANY
\nSAD<\/p>\n

28. i 29. RUJNA U 20 SATI
\nZAGREBA\u010cKO KAZALI\u0160TE MLADIH
\nZATVARANJE LJUBAVI
\nredatelj: Pascal Rambert
\nTh\u00e9\u00e2tre de Gennevilliers
\nFRANCUSKA<\/p>\n

O Predstavama:<\/strong><\/h3>\n

COMPAGNIA PIPPO DELBONO, Modena<\/strong>
\n POSLIJE BITKE<\/strong>
\n (Dopo la battaglia)<\/strong><\/p>\n

Koncept i re\u017eija: Pippo Delbono
\nScenograf: Claude Santerre
\nKostimograf: Antonella Cannarozzi
\nSkladatelj: Alexander Balanescu
\nOblikovatelj svjetla: Robert John Resteghini
\nOblikovatelj videa: Orlando Bolognesi
\nIzvo\u0111a\u010di: Dolly Albertin, Gianluca Ballar\u00e9, Bob\u00f2, Pippo Delbono, Ilaria Distante, Simone Goggiano, Mario Intruglio, Nelson Lariccia, Marigia Maggipinto, Julia Morawietz, Gianni Parenti, Pepe Robledo, Grazia Spinella i Alexander Balanescu
\nKoprodukcija: Aldo Grompone International Management
\nProdukcija: Emilia Romagna Teatro Fondazione, Teatro di Roma, Th\u00e9\u00e2tre du Rond Point – Paris, Th\u00e9\u00e2tre de la Place \u2013 Li\u00e8ge, Th\u00e9\u00e2tre National de Bretagne – Rennes
\nwww. lamama.org
\nTrajanje: 1 sat i 50 minuta
\nFotograf: Lorenzo Porrazzini<\/p>\n

Gledaju\u0107i najnovije ostvarenje Pippa Delbona, na po\u010detku smo vizionarskog putovanja, na pragu niza kadrova, u tijelu dramaturgije koja nam pokazuje, bez sustezanja, istinu koju razotkriva ludost.
\n\u201ePoslije bitke\u201c je kompozicija koja \u0161irom otvara vrata na\u0161e egzistencijalne tame, u neprekinutoj bujici koja se probija kroz razotkrivenu prazninu. Kroz ritam glazbe i plesa, pronalaze\u0107i u rije\u010dima i pjesni\u010dkim stihovima sklad izme\u0111u jezika i osje\u0107aja, svjedo\u010dimo kako se bol iz sada\u0161njosti preobra\u017eava u vjeru u budu\u0107nost. Izvo\u0111a\u010di Delbonove kazali\u0161ne skupine neprestano se probijaju do neo\u010dekivanoga, u moru neprekidne preobrazbe, gdje je spasenje mogu\u0107e tek nakon neizbje\u017ena brodoloma.<\/p>\n

Na tome putovanju imaju i dru\u0161tvo; pridru\u017eila im se plesa\u010dica Marigia Maggipinto, povijesna \u010dlanica plesne trupe Pine Bausch. Delbono ostaje uz svoje kolege i poti\u010de ih da zakora\u010de u neutralan pejsa\u017e, tjelesnu i du\u0161evnu sivu zonu, raskri\u017eje na\u0161ega ma\u0161tovitog svijeta; tu prolije\u0107u likovi iz na\u0161ega stvarnog svijeta, gdje bijeda i poroc iporobljena, slijepa naroda poprimaju oblik i o\u017eivljavaju u pokretima koji postaju mehani\u010dki, automatski.<\/p>\n

Pippo Delbono iznova ispisuje rije\u010di autora kao \u0161to su Antonin Artaud, Franz Kafka, Alda Merini, Pier Paolo Pasolini, Walt Whitman, Rainer Maria Rilke, Alejandra Pizarnik, i one odjekuju u ritualu istodobno svetome i svjetovnome. Te rije\u010di istihove prati glazba Giuseppea Verdija, Niccole Paganinija i Petra Ilji\u010da \u010cajkovskog, ispreple\u0107u\u0107i se s originalnom glazbom koju je skladao i u\u017eivoizvodi Alexander Balanescu, violinist, skladatelj iistaknuti interpretator glazbe nastale na prijelazuu tre\u0107e tisu\u0107lje\u0107e.<\/p>\n

\u201ePoslije bitke\u201c va\u017ean je korak na Delbonovu umjetni\u010dkom putu. Taj kazali\u0161ni komad donosi svje\u017eu krv njegovu jeziku, uz video isje\u010dke i atmosferu iz filmskoga svijeta te slike koje je Delbono snimio sam, mobitelom – \u0161to je nastavak eksperimenata iz projekta Strah. To je kazali\u0161ni jezik koji se \u0161iri, i koji se ispisuje tijelimai tekstovima, razli\u010ditim oblicima izricanja i predstavljanja, intonacijama i tonovima koje glazba i ples pretvaraju u radnju, glumcima koji rije\u010di pretvaraju u tijelo, u kazali\u0161tu koje postaje tijelom svoga vremena, i vremena u kojem sami \u017eivimo.<\/p>\n

‘Silno volim re\u010denicu Ingmara Bergmana, u kojoj ka\u017ee da je kazali\u0161te susret razli\u010ditih ljudskih bi\u0107a i da ni\u0161ta drugo nije va\u017eno’, ka\u017ee Pippo Delbono. Ta je misao u neku ruku i pri\u010da o ro\u0111enju, \u017eivotu i preobrazbama kazali\u0161ne skupine Pippa Delbona. Tijekom godina njegov je umjetni\u010dki put postao do\u017eivljaj, \u017eivotno iskustvo ste\u010deno u razli\u010ditim susretima: poput onoga s Bob\u00f2m, koji je u psihijatrijskoj bolnici u Aversi bio zato\u010den \u010detrdeset godina, pa postao glumac; ili onoga s Nelsonom, besku\u0107nikom, danas dugogodi\u0161njim \u010dlanom skupine. U tom procesu, u ovom kazali\u0161tu, predstava ‘Poslije bitke’ postaje prostorom susreta i razmjene s troje vode\u0107ih scenskih umjetnika koji su postali dijelom kreacije Pippa Delbona. Alexander Balanescu ovdje postaje autorom i interpretatorom glazbe; njegova suradnja s Delbonom ve\u0107 je iznjedrila i druga ostvarenja: koncert Ljubav i meso, istoimeni film te izvedbu na otvorenju biennala Evento 2011. u Bordeauxu. Delbono obnavlja i suradnju s Marigijom Maggipinto, i to nakon dvadeset pet godina, koliko je pro\u0161lo od njihova prvog susreta 1987. povodom performansa ‘Ahnen’ Pine Bausch.<\/p>\n

PIPPO DELBONO
\nPippo Delbono je autor, glumac i redatelj koji slovi za jednog od najnekonvencionalnijih i najistaknutijih talijanskih kazali\u0161nih umjetnika. Zapo\u010deto klasi\u010dno kazali\u0161no obrazovanje Delbono napu\u0161ta u potrazi za novim kazali\u0161nim jezikom, te odlu\u010duje prou\u010davati principe isto\u010dnja\u010dkog kazali\u0161ta, u \u010dijem je sredi\u0161tu detaljan i rigorozan rad glumca na tijelu i glasu; u kojem se susre\u0107u kazali\u0161te i ples.
\nPo\u010detkom 1980-ih osniva Kazali\u0161nu skupinu Pippa Delbona, s kojom je izveo sve svoje predstave. Njegove predstave nisu prikaz kazali\u0161nih tekstova, nego cjelovita ostvarenja u kojima su glumci dio stabilne jezgre koja s vremenom raste.
\nSusreti s ljudima s dru\u0161tvene margine donijeli su preokret u Delbonovu poetskom istra\u017eivanju. Iz jednog takvog susreta iznikla je i predstava Barboni (1997). Predstave Bijes (La Rabbia, posve\u0107ena Pasoliniju), Rat (Guerra), Bijeg (Esodo), Plasti\u010dni ljudi (Gente di plastica), Krik (Urlo), Ti\u0161ina (Il silenzio) i Ovaj divlji mrak (Questo Buio Feroce) te druge – izvedene su u vi\u0161e od pedeset zemalja.
\nKazali\u0161na skupina Pippa Delbona gostovala je na brojnim me\u0111unarodnim kazali\u0161nim festivalima; me\u0111u njima i na festivalu u Avignonu, koji je dru\u017einu ugostio triput, te koproducirao Krik i u srpnju 2009. ugostio La\u017e, najrecentniju Delbonovu kazali\u0161nu produkciju. Brojna su kazali\u0161ta priredila retrospektive njegova rada, me\u0111u njima i pari\u0161ki Th\u00e9\u00e2tre du Rond Point. Predstavu Henrik V. (Enrico V), jedino ostvarenje temeljeno na kazali\u0161nom tekstu, povijesnom komadu Williama Shakespearea, ugostio je – kao jedinu talijansku predstavu – Royal Shakespeare Company.
\nPippo Delbono godinama se bavi i istra\u017eivanjem filmskoga jezika. Godine 2003., nakon turneje po Izraelu\/Palestini, snimio je film Rat (Guerra), koji je prikazan na venecijanskoj Mostri, gdje je osvojio nagradu David di Donatellovo za najbolji dokumentarac. Njegov drugi film, Grido (2006.), prikazan je na festivalu Festa del Cinema u Rimu. Svoj tre\u0107i film, Strah (La Paura), Delbono je snimio mobitelom i poslije prebacio na 35-milimetarsku vrpcu. Strah je prikazan u sklopu retrospektive njegovih filmova na Me\u0111unarodnom filmskom festivalu u Locarnu.
\nKao glumac nastupio je uz Tildu Swinton i Marisu Berenson u filmu Ja sam ljubav (I am Love) redatelja Luce Guadagnina. Me\u0111u njegova glazbena i operna ostvarenja ubraja se opera Studio per Obra Maestra za Eksperimentalno kazali\u0161te u Spoletu, a trenuta\u010dno re\u017eira novu operu u Cataniji. Uz brojne umjetni\u010dke i kulturne projekte radi i na novom kazali\u0161nom projektu.<\/p>\n

\n

SCHAUB\u00dcHNE AM LEHNINER PLATZ, Berlin<\/strong>
\n GOSPO\u0110ICA JULIJA<\/strong>
\n (Fr\u00e4ulein Julie)<\/strong><\/p>\n

August Strindberg
\nAdaptacija: Katie Mitchell
\nRedatelji: Katie Mitchell i Leo Warner
\nDramaturginja i prevoditeljica: Maja Zade
\nScenograf i kostimograf: Alex Eales
\nOblikovatelj svjetla: Philip Gladwell
\nOblikovatelji zvuka: Gareth Fry i Adrienne Quartly
\nSkladatelj: Paul Clark
\nKamermani: Andreas Hartmann\/Stefan Kessissoglou i Krzysztof Honowski
\nViolon\u010delistica: Chloe Miller
\nIzvo\u0111a\u010di: Jule B\u00f6we, Tilman Strau\u00df, Luise Wolfram, Cathlen Gawlich i Lisa Guth
\nwww.schaubuehne.de
\nTrajanje: 1 sat i 15 minuta (bez stanke)
\nFotograf: Stephen Cumiskey<\/p>\n

Strindbergova klasi\u010dna tragedija opisuje susret aristokratkinje Julije i sluge Jeanau kuhinjina plemi\u0107kom imanju. Tu je i Jeanova zaru\u010dnica Kristinkoja dolazi i odlazi, te na kraju zaspiu kuhinji gdje Jeani Julija nastavljaju koketirati, neometani njezinom prisutno\u0161\u0107u. U predve\u010derje uo\u010di duge ljetne no\u0107i Julija prati Jeana do njegove sobe i spava s njim. No, nakon strastvene no\u0107i uloge su zamijenjene: sad je Jean sna\u017ean, a Julija poni\u017eena. Jeanna govara Juliju da ocu ukrade novac i pobjegne s njim, ali kada se grof vrati i pozove ga, Jeanse vra\u0107au svoju ulogu poniznog sluge. On Juliji daje britvu i uvjerava je da je samoubojstvo jedini izlaz iz nevolje u kojoj se na\u0161la.<\/p>\n

Katie Mitchell i Leo Warner reinterpretiraju Strindbergov klasi\u010dni tekst i predstavljaju ga iz perspektive kuharice Kristin. Dok se me\u0111usobna potjera Julije i Jeana zahuktava, produkcija koristi film u stvarnom vremenu i ‘\u017eive’ zvu\u010dne efekte da bi se doga\u0111aji pratili iz perspektive Jeanove zaru\u010dnice Kristin.<\/p>\n

KATIE MITCHELL
\nKatie Mitchell bila je od 1996. do 1998. ku\u0107na redateljica kazali\u0161ne skupine Royal Shakespeare Company,a od 2000. do 2004. kazali\u0161ta Royal Court.
\nOd 1994. sura\u0111uje s londonskim kazali\u0161tem Royal National Theatre, gdje je, me\u0111u ostalim, postavila vlastite interpretacije ‘Idiota’ Dostojevskog, ‘Valova’ Virginije Woolf i Brucknerove ‘Bolesti mlade\u017ei’. Mitchellradi i kao operna redateljica, a re\u017eirala je u Kraljevskoj operi u Kopenhagenu, Engleskoj nacionalnoj operiinaFestivalu u Salzburgu. U sezoni2008.\/09. re\u017eirala je ‘Naru\u010den koncert’ FranzaXaveraKroetzau kazali\u0161tuSchauspielhausK\u00f6ln; ta je predstava pozvana na berlinski festival Theatertreffen 2009. ‘Gospo\u0111ica Julija’ njezina je prva predstava u Berlinu.<\/p>\n

LEO WARNER
\nLeo Warner isprva je studirao na Fakultetu za umjetnost i dizajn u Leedsu, a potom se prebacio na Sveu\u010dili\u0161te u Yorku, gdje je 2001. diplomirao englesku knji\u017eevnost. Godine 2001. osniva tvrtku za grafi\u010dki dizajn Fifty Nine (Design) u kojoj radi kao kreativni direktor sve do 2006., kad je napu\u0161ta da bi s kolegom direktorom Markom Grimmerom osnovao sestrinsku tvrtku Fifty Nine Productions. Nakon \u0161to je 2003. radio kao video dizajner na predstavi ‘Sweet Fanny Adams in Eden’ kazali\u0161ta Stellara Quines, Leo Warner se istog posla prihva\u0107a i na predstavama ‘Roam’ (2005.) i ‘Black Watch’ (2006.) \u0160kotskoga narodnog kazali\u0161ta. Za londonsko kazali\u0161te National Theatre prvi put je radio 2006., na produkciji ‘Valova’ u re\u017eiji Katie Mitchell u Cottoesloeu. Ubrzo su slijedile nove produkcije u Engleskoj nacionalnoj operi i u Kraljevskoj operi, te jo\u0161 jedna produkcija National Theatrea, ‘War Horse’, koja se poslije preselila na West End i Broadway. Godine 2008. umjetni\u010dki ravnatelj National Theatrea Nicholas Hytner imenuje ga stalnim suradnikom. Leo Warner je na \u010delu tvrtke za dizajn scenografije i video projekcija za produkcije \u0161irom svijeta, uklju\u010duju\u0107i brojne predstave u Metropolitanu i na festivalu u Salzburgu 2009. Bio je glavni scenograf i video dizajner na prvoj rock produkciji svoje tvrtke Fifty Nine, turneje ‘Go’ pjeva\u010da Jonsija. Njegov prvi redateljski pothvat bila je Strindbergova ‘Gospo\u0111ica Julija’, koju je 2010. u berlinskom kazali\u0161tu Schaub\u0171hne am Lehniner Platz re\u017eirao zajedno sa stalnom suradnicom Katie Mitchell.<\/p>\n

SCHAUBUEHNE AM LEHNINER PLATZ<\/p>\n

Berlinski Schaub\u00fchne am Lehniner Platz promi\u010de suvremene, eksperimentalne i me\u0111unarodne kazali\u0161ne procese. Od osnutka kazali\u0161ta 1962. poznati su redatelji u njemu ispisivali kazali\u0161nu povijest, isprva na lokaciji Hallesches Ufer, a od 1981. na Lehniner Platzu.<\/p>\n

Brojna gostovanja \u0161irom svijeta, nagrade i priznanja za redatelje, produkcije i glumce ponajbolje svjedo\u010de o uspjehu ovoga umjetni\u010dkog tima i rastu\u0107em ugledu Schaub\u00fchnea pod umjetni\u010dkim vodstvom Thomasa Ostermeiera.<\/p>\n

Schaub\u00fchne nastavlja svoju tradiciju suvremenih i novih kriti\u010dkih interpretacija klasika od Shakespearea, preko Ibsena do Strindberga, prigrliv\u0161i i nove oblike plesnog i glazbenog teatra. Jezgru repertoara \u010dine suvremeni autori, \u010demu svjedo\u010di vi\u0161e od devedeset svjetskih premijera i premijera na njema\u010dkom jeziku u posljednjih deset godina, kao i Festival me\u0111unarodne nove drame (F.I.N.D.). Za tvaj festival, jedan tjedan u godini posve\u0107en je predstavljanju novih komada, kako njema\u010dkih tako i me\u0111unarodnih. Pored Thomasa Ostermeiera, u Schaub\u00fchneu rade istaknuta redateljska imena kao \u0161to su Falk Richter, Ivo van Howe, Michael Thalheimer, Alvis Hermanis, Volker L\u00f6sch, Friederike Heller, David Marton, Egill Heidar, Anton Palsson, Rodrigo Garcia, Yael Ronen i Patrick Wengenroth te koreografkinje Anouk van Dijk i Constanza Macras.<\/p>\n

Od sezone 2008.\/09., Schaub\u00fchne je osniva\u010dki \u010dlan Europske kazali\u0161ne mre\u017ee Prospero. Ta mre\u017ea povezuje kazali\u0161ta iz Portugala, Francuske, Belgije, Italije, Finske i Njema\u010dke s ciljem da udru\u017ee snage u razvoju zajedni\u010dkih produkcija i razmjenjuju gostovanja. Ibsenov ‘John Gabriel Borkman’ u produkciji Thomasa Ostermeiera u Rennesu ozna\u010dio je po\u010detak suradnje koja se nastavila koprodukcijama kao \u0161to su ‘La\u017e’ autora i redatelja Pippa Delbona (2008.), ‘Za\u0161titi me’ (2010.) Falka Richtera i Anouk Van Dijk, \u201eShakespearove afri\u010dke pri\u010de\u201c Krzysztofa Warlikowskog (2011.), ali i radovima perspektivnih mladih redatelja poput Jan-Christopha Gockela s adaptacijom ‘Talentiranoga gospodina Ripleyja’ Patricije Highsmith (2011.).<\/p>\n

\n

PEEPING TOM, Bruxelles<\/strong>
\n IZNAJMLJUJE SE<\/strong>
\n (A louer)<\/strong><\/p>\n

Koncept i re\u017eija: Gabriela Carrizo, Franck Chartier
\nScenografi: Peeping Tom, Amber Vandenhoeck, Frederik Liekens
\nKostimografi: Diane Fourdrignier i Hyo Jung Jang
\nOblikovatelj svjetla: Ralf Nonn
\nOblikovatelji zvuka: Rapha\u00eblle Latini, Juan Carlos Tolosa, Eurudike De Beul, Yannick Willox
\nKoreografi i izvo\u0111a\u010di: Jos Baker, Eurudike De Beul, Leo De Beul, Marie Gyselbrecht, Hun-Mok Jung, Seol Jin Kim, Simon Versnel
\nKoprodukcija: Th\u00e9\u00e2tre de l\u2019Archipel Perpignan, El Canal Centre d\u2019Arts Ensc\u00e8niques, Salt\/Girona, Cankarjev dom, Ljubljana, La Filature Mulhouse, Le Rive Gauche, Saint-Etienne-du-Rouvray, Guimar\u00e3es, European Cultural Capital 2012., Hellerau European Center for the Arts, Dresden, Festival International Madrid en Danza 2012., Festival International de Marseille 2012.
\nFotografija: Herman Sorgeloos
\nTrajanje:80 minuta<\/p>\n

Predstavom \u201eIznajmljuje se \u201ckazali\u0161no-plesna skupina Peeping Tomiznova nas vodi na nevjerojatno mjesto. Na\u0161av\u0161i se ondje, iza golema crvenog zastora otkriva nam se interijer beskrajne prostorije, \u010diji obrisi podra\u017eavaju nemogu\u0107e konstrukcije. To veli\u010danstveno mjesto kao da se izmjestilo iz vremena i prostora da bi se prilagodilo neprestanom kretanju \u010dudnovatih likova vo\u0111enih neobi\u010dnim opsesijama. Ti su likovi virtuozi glume, pjevanja i plesa, na najudaljenijim granicama stvarnoga svijeta i umjetni\u010dke izvedbe, i \u010dine se kao da su uronjeni u radnje koje obavljaju. \u201eIznajmljuje se\u201c dovodi u pitanjeumjetni\u010dko stvarala\u0161tvoisvjedo\u010di propastiizvedbe. \u017delje,fantazijei tjeskobekristaliziraju sena pozornicii gr\u010devito se reproduciraju.<\/p>\n

Peeping Tom evocira uzburkanost strastvenih odnosa, istodobno dopu\u0161taju\u0107i da se na pozornici izraze muke i nevolje stvarala\u010dkog procesa. I to stoga jer su sva umjetni\u010dka djela prolazna, jer je pozornica prepu\u0161tena nama.<\/p>\n

“Mjesto je i ovaj put, dramatur\u0161ka sila koja poti\u010de stvaranje. Ovdjeje to labirint koji zarobljava likove u zbrci njihovih misli. Mi tako postajemo promatra\u010di dviju paralelnih stvarnosti preokrenutih sje\u0107anjima, halucinacijama i no\u0107nim morama. Predstava \u201eIznajmljuje se\u201c podi\u017ee veo stvaranja. Pozornica je mjesto koje ne pripada nama, ona nam je povremeno prepu\u0161tena, no svaki je put po volji mo\u017eemo preobraziti. To se mjesto neprestano iznova ra\u0111a u stvaranju.\u201c<\/p>\n

PEEPING TOM
\nU ne\u0161to vi\u0161e od deset godina, iz ad hoc kolektiva okupljenoga za potrebe predstave AlainaP latela, pri \u010demu su s ograni\u010denim resursima stvorili neobi\u010dno dojmljiv komad (Caravane, 1999.), Peeping Tomje izrastao u uglednu kazali\u0161nu skupinu poznatu u zemlji i svijetu. Trilogija sastavljena od predstava ‘Le Jardin’ (Vrt, 2001.), ‘Le Salon’ (Salon, 2004.) i ‘Le Sous Sol’ (Podrum, 2007.), kao i predstave ‘UlicaVandenbranden 32’ (2009.) i ‘A louer’ (Iznajmljuje se, 2011.), me\u0111unarodne su koprodukcije koje su s jednakim odu\u0161evljenjem do\u010dekali publika i kritika, uz mnogobrojna gostovanja \u0161irom svijeta.
\nJezgroPeeping Toma \u010dine njegovi umjetni\u010dki ravnatelji Gabriela Carrizoi Franck Chartier. Okupljena oko njih, skupina iznimno raznovrsnih umjetnika ve\u0107 godinama uspje\u0161no sura\u0111uje. Njihova svestranost, kao i prepoznatljivost njihovih izvo\u0111a\u010da, zaslu\u017eni su za stvaranje iznimno originalnoga interdisciplinarnog koreografskog jezika, pri \u010demu grade \u010dvrsto isprepleten opus jedinstvenog identiteta. Budu\u0107i da su im korijeni duboko usa\u0111eni u ples, pokret i slika njihova su klju\u010dna sredstva za uklju\u010divanje publike u intimnost na pozornici. Carrizoi Chartiertu intimnost definiraju kao razotkrivanje i pribli\u017eavanje nevidljivoga, na prvi pogled nebitnoga; kao i bitnoga koje se obi\u010dno pori\u010de. Pitanje ljudske prirode i pona\u0161anja sr\u017e je umjetni\u010dkog projekta skupine Peeping Tom. Njihove predstave bave se usporednim svjetovima i isprekidanim svemirima u kojima se podriva uobi\u010dajena logika vremena, prostora i ugo\u0111aja.<\/p>\n

\n

YOUNG JEAN LEE ‘S THEATER COMPANY, New York<\/strong>
\n FEMINISTI\u010cKA PREDSTAVA BEZ NASLOVA<\/strong>
\n (Untitled feminist show)<\/strong><\/p>\n

Predstavu je osmislila i re\u017eirala Young Jean Lee u suradnji s koreografkinjom Faye Driscoll i redateljicom Morgan Gould te izvo\u0111a\u010dicama
\nDramaturg: Mike Farry
\nScenograf: David Evans Morris
\nOblikovateljica svjetla: Raquel Davis
\nOblikovatelji zvuka: Chris Giarmo i Jamie McElhinney
\nOblikovatelj video projekcije: Leah Gelpe
\nIzvo\u0111a\u010dice: Becca Blackwell, World Famous *BOB*, Amelia Zirin-Brown (aka Lady Rizo), Hilary Clark, Katy Pyle i Regina Rocke
\nKoprodukcija: Walker Art Centar, Steirischer Herbsta (Graz), Kunstenfestivaldesartesa (Bruxelles), Spalding Gray Awarda (Performance Space 122, New York, Warhol Museum, Pittsburgh, On the Boards, Seattle) i Kazali\u0161ne skupine Young Jean Lee
\nFotografija: Blaine Davis
\nwww.youngjeanlee.org
\nTrajanje: 1 sat i 15 minuta<\/p>\n

‘Feministi\u010dka predstava bez naslova’ Kazali\u0161ne skupine Young Jean Lee jedno je od dirljivijih i ma\u0161tovitijih djela koje sam ikad gledao na ameri\u010dkoj pozornici. Njegova te\u017eina le\u017ei u duhovnosti, a ne isklju\u010divo u intelektu, premda je 75-minutni komad iznikao iz najrazli\u010ditijih ideja, uklju\u010duju\u0107i i rodnu politiku, koje Lee i njezin zadivljuju\u0107i \u0161estero\u010dlani \u017eenski ansambl, koji nastupa obna\u017een, izvla\u010di iz stra\u017enjice. U biti, ono \u0161to je toliko izdi\u017ee iznad ostalih, njezina je slasna sposobnost da izmjenjuje bol koju uzrokuje razli\u010ditost sa smislom za \u0161alu na ra\u010dun \u017eivot\u0101 koji se ne \u017eele pomiriti sa statusom quo. Me\u0111utim, to ne zna\u010di da te \u017eene u \u017eivotu nisu imale nikakve veze s tradicijom. Jedna od pri\u010da iz predstave bavi se bajkama, \u017eanru koji je u pro\u0161losti, nedvojbeno, samo u\u010dvr\u0161\u0107ivao stereotipe o \u017eenama – \u017eeni kao mudrom patuljku, kao destruktivnoj vje\u0161tici – percepcije koje su, po svemu sude\u0107i, ove izvo\u0111a\u010dice upile i vjerovale o samima sebi (o drugim \u017eenama da ne govorimo), u nekom trenutku u svojim \u017eivotima. Kako bilo, Leein je svijet toliko emocionalno cjelovit da sam \u017eudio biti dijelom njezine utopije, gdje istine ni\u010du poput korova, ali to bi bilo pogre\u0161no: spol je mene u\u010dinio druga\u010dijim.<\/p>\n

U programskoj bilje\u0161ci Lee navodi da su umjetnice koje gledamo na pozornici gole zato \u0161to ih odje\u0107a ne bi trebala odre\u0111ivati na bilo koji na\u010din, niti pak bilo koja druga ‘maska’, uklju\u010duju\u0107i i naziv \u017eene, pogotovo ako se s tom etiketom ne osje\u0107aju posve ugodno.<\/p>\n

Uz glazbenu pozadinu \u017eivahne i napadno ‘klasi\u010dne’ glazbe (zvuk su izvrsno oblikovali Chris Giarmo i Jamie McElhinney) \u017eene su glumile razli\u010dite scenarije: manipulativne vje\u0161tice; skupine djevojaka koje se zajedno igraju, isklju\u010duju\u0107i drugu djevojku, i tako dalje. Sve je izvedeno bez ijedne izgovorene rije\u010di: Lee je predstavu briljantno li\u0161ila dijaloga. (Jedine izgovorene rije\u010di u krasnoj su pjesmici koju izvodi Zirin-Brown – na vel\u0161kom; doista, kad Giarmo i McElhinney koriste pjesmu \u201cHe Hit Me (It Felt Like a Kiss)\u201d u verziji Grizzlyja Beara, oni se fokusiraju na instrumentalne dijelove.)<\/p>\n

Jezik bi ovo djelo potencijalno mogao gurnuti u ideologiju umjesto u poetiku prostora – tijela kao prostora, i kazali\u0161ta kao prostora u kojem se ispituje ljudska tjelesnost i um – koje Lee tako britko istra\u017euje. U suradnji s izvo\u0111a\u010dicama, Lee, koreografkinja Faye Driscoll i redateljica Morgan Gould koriste se razli\u010ditim tjelesnim tipovima izvo\u0111a\u010dica u razli\u010dite svrhe: tako krupnije izvo\u0111a\u010dice nagla\u0161avaju tanko\u0107utnost nu\u017enu za prostorno snala\u017eenje u dru\u0161tvu koje poti\u010de jednolikost, dok manje \u017eene ne izra\u017eavaju toliko svoju gipkost, koliko \u010distu \u010daroliju postojanja, posjedovanja ruku i nogu za ne\u010dije zadovoljstvo, mo\u017eda i same publike.
\nHilton Als, The New Yorker<\/p>\n

YOUNG JEAN LEE
\nYoung Jean Leeistaknuta jeredateljica i dramati\u010darka.New York Times proglasio ju je \u201enajpustolovnijom dramati\u010darkom svoje generacije\u201c, a Time Out New York svrstao ju je me\u0111u \u201eponajbolje autorice eksperimentalne drame u Americi\u201c. Napisala je i re\u017eirala devet predstava u New Yorku s trupom Young Jean Lee’s Theater Company, a sa svojim predstavama gostovala je u vi\u0161e od dvadeset gradova \u0161irom svijeta. Radove su joj objavili Theatre Communications Group (Songs of the Dragons Flying to Heaven and Other Plays, The Shipment and Lear) i Samuel French (Three Plays by Young Jean Lee). Trenuta\u010dno stvara radove za Plan B\/Paramount Pictures, Lincoln Center Theater, Playwrights Horizons i Oregon Shakespeare Festival. \u010clanica je skupina New Dramatists i 13P, a magistrirala je dramsko pismo u programu Maca Wellmanana Brooklyn Collegeu. Stipendirali su je Fundacija za suvremenu umjetnost, Creative Capital, NYFA, NEA, NYSCA, zaklade Jerome, Greenwall i Rockefeller MAP. Dobitnica je i dvijunagrada OBIE, nagrade festivala Z\u00fcrcher Theater Spektakel, knji\u017eevne nagrade Ameri\u010dke akademije knji\u017eevnosti i umjetnosti za 2010., stipendije Guggenheim za 2011. inagrade Doris Duke Artist za 2012.<\/p>\n

\n

Th\u00e9\u00e2tre de Gennevilliers, Pariz<\/strong>
\n ZATVARANJE LJUBAVI<\/strong>
\n (Cl\u00f4ture de l\u2019amour)<\/strong><\/p>\n

Tekst, koncept, re\u017eija: Pascal Rambert
\nScenograf: Daniel Jeanneteau
\nKostimi: La Bourette
\nGlazbeni aran\u017eman: Alexandre Meyerprema pjesmi Happe (Alain Bashung – Jean Fauque); pjesmu izvodi Dje\u010dji zbor konzervatorija Edgar Var\u00e8se u Gennevilliersu
\nOblikovatelji svjetla: Pascal Rambert i Jean-Fran\u00e7ois Besnard
\nIzvo\u0111a\u010di: Audrey Bonnet i StanislasNordey
\nProdukcija: Th\u00e9\u00e2tre de Gennevilliers Centre Dramatique National de Cr\u00e9ation Contemporaine u koprodukciji s Festivalom u Avignonu
\nProjekt su podr\u017eali regionalno vije\u0107e Ile-de-France, grad Gennevilliers te kulturne ustanove grada Gennevilliersa, uz potporu Caisse des D\u00e9p\u00f4ts, Prisma Pressea te zaklada La Poste i Cr\u00e9dit Mutuel pour la Lecture
\nwww. theatre2gennevilliers.com
\nTrajanje: 2 sata
\nFotograf: Marc Domage<\/p>\n

‘Zatvaranje ljubavi’ pi\u0161em za Stanislasa Nordeyja i Audrey Bonnet. Stanislas Nordey prvi je o tome sa mnom razgovarao. Rekao je: ‘Htio bih jednoga dana biti u nekoj tvojoj predstavi.’ ‘U redu’, rekao sam. ‘Razmi\u0161ljam o rastanku, bolnom rastanku mu\u0161karca tvojih godina i \u017eene, tako\u0111er tvojih godina.’ Rekao sam da bih htio da djevojka bude Audrey Bonnet. Odgovorio je: ‘Ona mi se silno svi\u0111a.’ Onda sam rekao: ‘Upitajmo Audrey.’ Pristala je. Pi\u0161em za Stanislasa Nordeyja. Pi\u0161em za njega, za specifi\u010dan na\u010din na koji on izbacuje rije\u010di. Za preciznu artikulaciju francuskoga jezika. Njegov jedinstveni dar da preobrazi jezik u potpuno disanje tijela. Tijelo di\u0161e sa Stanislasom Nordeyjem. Svaka rije\u010d, od prvoga slova do posljednjega, postaje zasebnim svijetom. Svijet cjelovit i potpun. Njegove rije\u010di blistave su o\u0161trice no\u017ea spremne za kori\u0161tenje; napete, naoru\u017eane, pa\u017eljivo naru\u010dene, spremne da isko\u010de u pravom trenutku. Rije\u010di poslagane u svojim primarnim, sekundarnim i tercijarnim oblicima. S ogoljenom frontalnom objektivno\u0161\u0107u; eno, na usnama su; poro\u0111ene iz nervozne i suhe snage tijela; tijelo je suho; zlo; usta su pokretna, nezaja\u017eljiva, trpka; o\u010di slijede nekakvu beskona\u010dnu paniku. Zaprepa\u0161tenje. Prvo jedna ruka, a zatim obje izra\u017eavaju i pro\u0161iruju ideju. Izlaze iz tijela poput neodlu\u010dnih filakteriona, isprva hladne, pa odjednom vrele, kao u plamenu. Tijelo je dr\u017ealo. \u010citavo tijelo dr\u017ei govor; uistinu, s\u00e2mo je tijelo jezik. Dikcija se nikad ne dovodi do savr\u0161enstva; nikad; o\u010dito je: ruke, usta, o\u010di, noge – taj te\u0161ki balet – izlaze van pa\u017eljivo, povla\u010de se, opet se pomaljaju, pa opet nestaju, vra\u0107aju se (nikad u polaganome kliznom pokretu), guraju naprijed, daleko (do najudaljenijega ruba pozornice), u tlo – uglavnom u tlo – a zatim uvis… Kore, iritiraju i neprestano ponavljaju (i nikad se ne povla\u010de, nikad). Ovdje smo, zna\u010denje postoji; eno ga. Pred nama je; slijedili smo zna\u010denje iz nutrine tijela Stanislasa Nordeyja (bilo je u ustima, u rukama, vidjeli smo ga u nogama, u prsima). Zna\u010denje je sad izi\u0161lo iz tijela i stoji to\u010dno pred nama. Materijalno. Nije smije\u0161no. Grubo. Evo, uhvati zna\u010denje, stvarno je, otvoreno, uhvati ga, golemo je to oru\u017eje; i dok se raspada, prikladno \u0107e ozlijediti glavu. Zato ovo pi\u0161em. Zbog Stanislasove sposobnosti da sve to u\u010dini.
\nPi\u0161em za Audrey Bonnet. Ona, odnosno lik koji utjelovljuje, pola je sata nijemo slu\u0161ala kako Stanislas Nordey rukama, ustima i prsima obja\u0161njava za\u0161toje napu\u0161ta (zatvaranje ljubavi), a sada ona duboko udi\u0161e i odgovara mu. Pi\u0161emza Audrey. I tose veoma razlikuje od na\u010dina na koji pi\u0161em za Stanislasa. Pi\u0161em za Audreyjino tijelo, za to vitko i nje\u017eno zaobljeno tijelo koje nijemo slu\u0161a. Audreyslu\u0161a. Pi\u0161emza to razdoblje slu\u0161anja, a onda za to vitko tijelo koje je \u0161utjelo,a sad po\u010dinje govoriti. Srednje duboko intoniran glas izgovara te\u0161ke, izravne rije\u010di. Ponekad se glas neo\u010dekivano digne do visokih tonova i u sekundi naglo spusti u dubinu; ona opet slu\u0161a. Ti\u0161ina. Tijelo i\u0161\u010dekuje. Di\u0161e. Od samog je po\u010detka disalo, nedvojbeno. Ali \u010deka. Bolje od ikoga drugoga Audreyjino tijelo zna kako stvoriti ti\u0161inu, kako nijemo pitati: ‘Pa \u0161to onda?’, i ono znade djelovati iznimno aktivno u apsolutnoj ti\u0161ini. Izgleda gotovo glupo. Ovdje sam. (Svojom ti\u0161inom) ispunjavam tvoj prostor. \u010cekam. A onda nastavljam. Rije\u010di su okrugle. Plosnate. Rije\u010di su plosnate i trnovite. Ponekad potpuno napu\u0161tene le\u017ee pred njom jer je zna\u010denje pro\u017eela nesigurnost. Zna\u010denje je preplavila sumnja. Zna\u010denje izgovorenih rije\u010di mora se provjeriti. Rije\u010di su poput mrtve ribe na tezgi, \u010dija se svje\u017eina mora provjeriti pregledom oka. Zna\u010denje? Jesi li tu, jesi li \u017eivo? \u0160to je druga strana medalje?
\nA koja je prava strana? Heeej?! Gdjeje sve po\u010delo? Kamo ide? Svega toga ima u igri Audrey Bonnet: nevjerice, poraza. Ona slu\u0161a grub, izravan, konkretan, ubojit govor, i ka\u017ee: ‘Ma da, stvarno? Je li?’ I borba opet po\u010dinje, i ne prestaje; Audrey Bonnet, nepomi\u010dni borac, lovi izravne, grube, metalne, neugodne rije\u010di; lovi ih i prou\u010dava kao da su mrtva riba, da vidi jesu li prave, \u017eive rije\u010di i je li ljubav nedvojbeno mrtva.<\/p>\n

Pascal Rambert
\nPar svoju ljubav okon\u010dava kroz dva monologa u kojima iznose svoje najdublje misli; kroz dvije duge re\u010denice koje ne trpe prekidanje. Njihova je svrha poravnati stare ra\u010dune, name\u0107u\u0107i svoju tjelesnu prisutnost usred krajnje nemilosrdnih jezi\u010dnih napada.
\nNaravno, ‘Zatvaranje ljubavi’ je svr\u0161etak pri\u010de; o rastanku, razdvajanju para koji ne\u0161to poku\u0161ava okon\u010dati: ponajprije njihovu zajedni\u010dku pri\u010du, koju bi htjeli zauvijek zatvoriti. Pokre\u0107e ih bijes i krajnja nu\u017eda da se razi\u0111u. Ali Zatvaranje ljubavi moglo bi biti i po\u010detak, jer zatvaranje tako\u0111er zna\u010di ogra\u0111ivanje, a ovdje se ogra\u0111uje prostor posve\u0107en du\u0161i, prostor koji pojedinca definira kao teritorij mesa i kostiju koji valja braniti; definitivno organski, pa i koreografski jezik, u kojem Audrey i Stan, dvoje likova koji stoje na rubu pozornice, izme\u0111u sebe grade bodljikavu \u017ei\u010danu ogradu od rije\u010di, neprestano i opsesivno ponavljaju\u0107i izraze koji kao da im vrtlo\u017ee u tijelima. Dva monologa koji se me\u0111usobno nisu mogli prekinuti, dvije odvojene struje rije\u010di koje ne bi prestale te\u0107i da nije bilo iznenadne provale djece. ‘Duboko u sebi osje\u0107am da je rije\u010d o plesnoj predstavi’, ka\u017ee Pascal Rambert. Na neki na\u010din to je du\u0161evni ples, koji na vidjelo iznosi nevidljive pokrete du\u0161e i \u017eivaca na pozornici. Osim toga, mo\u017eda je i to\u010dno da se tijela zapravo ne pomi\u010du, no napustiv\u0161i kazali\u0161te, \u010dini nam se da su cijelo vrijeme \u010dinila upravo to – kretala se i vodila unutarnju borbu, no borbu koja se gledatelju otkriva kroz njegovu vlastitu sposobnost projekcije – gotovo holografske sposobnosti, da se iz govora izgradi pokret; da; iz \u010distoga jezika, kao da je pozornica namijenjena isklju\u010divo toj virtualnosti i kao da su njezino jedino zna\u010denje i smisao oni koje u nj sami ulo\u017eimo.
\nTanguy Viel<\/p>\n

Th\u00e9\u00e2tre de Gennevilliers
\nAnsambl Th\u00e9\u00e2trea de Gennevilliers otisnuo se u profesionalne vode 1. travnja 1968. godine. Njegova je misija bila promicati kazali\u0161nu djelatnost u sve intenzivnijem procesu decentralizacije francuske umjetni\u010dke scene. Novoste\u010deni status skupine zna\u010dio je da \u0107e uz pomo\u0107 op\u0107ine morati izna\u0107i nove na\u010dine financiranja. Godine 1968. potpisan je sporazum kojim se op\u0107ina obvezala ansamblu ispla\u0107ivati potporu za jedan projekt godi\u0161nje, a sljede\u0107e je godine Ministarstvo umjetnosti i kulture umjetni\u010dkom ravnatelju ansambla Bernardu Sobelu dodijelilo subvenciju. Izvedba Brechtova komada \u201e\u010covjek je \u010dovjek\u201c 1970. bila je prvi profesionalni projekt skupine, no tek je sezona 1975.\/76., prvi put nakon dvanaest godina, redatelju donijela profit. Osna\u017een uspjesima ansambl godine 1977. podnosi zahtjev za dodjelu statusa dr\u017eavnog dramskog centra (Centre Dramatique National), jer je takvo iznimno visoko priznanje zna\u010dilo stalan pristup sredstvima i jamstvo da \u0107e se skupina mo\u0107i odr\u017eati i nastaviti stvarati.
\nInstitucionalizacija ansambla, me\u0111utim, povla\u010dila je i pitanje njegove politi\u010dke odgovornosti; dobiti navedeni status zna\u010dilo bi izgubiti pravo na potpunu kreativnu slobodu. Tek je 1981., kad je ansamblu Th\u00e9\u00e2tre de Gennevilliers bilo ve\u0107 15 godina, novi ministar kulture Jack Lang zatra\u017eio od Bernarda Sobela da se po\u010dne pripremati za progla\u0161enje ansambla nacionalnim kazali\u0161tem 1983. Ta odluka bila je dio nove strategije promicanja decentralizacije kazali\u0161ne djelatnosti.
\nTh\u00e9\u00e2tre de Gennevilliers je nacionalni status dobilo 22. sije\u010dnja 1983. godine. Devetnaest godina nakon preseljenja u Gennevilliers, Bernard Sobel kona\u010dno se pridru\u017eio pokretu za kulturnu decentralizaciju. Godine 2006. funkciju umjetni\u010dkog ravnatelja kazali\u0161ta preuzima redatelj Pascal Rambert.<\/p>\n

[izvor informacije Festival svjetskog kazali\u0161ta<\/a><\/strong>]<\/p>\n

Share<\/a><\/div>