{"id":38227,"date":"2019-01-31T14:02:17","date_gmt":"2019-01-31T13:02:17","guid":{"rendered":"http:\/\/film-mag.net\/wp\/?p=38227"},"modified":"2019-01-31T14:02:17","modified_gmt":"2019-01-31T13:02:17","slug":"film-smrt-louisa-xiv-povijesni-biografski-osvrt-ada-jukic","status":"publish","type":"post","link":"http:\/\/film-mag.net\/wp\/?p=38227","title":{"rendered":"FILM: SMRT LOUISA XIV, povijesni \/ biografski [osvrt Ada Juki\u0107]"},"content":{"rendered":"

La mort de Louis XIV | The Death of Louis XIV (2016.)<\/strong>
\nRedatelj: Albert Serra
\nGlume: Jean-Pierre L\u00e9aud, Patrick d’Assum\u00e7ao, Marc Susini, Bernard Belin, Ir\u00e8ne Silvagni<\/p>\n

Nakon filma o smrti, o smrti (osobitog) pojedinca ali i univerzalnoj i neizbje\u017enoj ‘ljudskoj’ pojavi, u diskusiji s redateljem koja je, kao i projekcija, bila uprili\u010dena u okviru ovogodi\u0161njeg Festivala mutacija: Festivala nevidljivog filma XII u zagreba\u010dkom Kinu Europa, nisu se postavljala pitanja o temi filma. Na otvorenju Festivala (20. sije\u010dnja 2019.) prikazan je jo\u0161 jedan film Alberta Serre koji u naslovu ima smrt (Pri\u010da o mojoj smrti’, 2013.), a i druga njegova djela pokazuju fascinaciju relativno mladog autora (ro\u0111en 1975.) smr\u0107u kao \u010dinjenicom i nepoznanicom, stvarala\u010dki reflektiraju\u0107i njenu kompleksnu strukturu. Ali za njega je smrt i ‘demokrati\u010dna’ \u010dinjenica koja poni\u0161tava statusne razlike ljudi i izjedna\u010dava ih u kona\u010dnom rezultatu, a s time bi se mogli slo\u017eiti i oni koji se time tje\u0161e i oni koji su pogo\u0111eni tom jednako\u0161\u0107u.<\/p>\n

Pitanja o Filmu<\/p>\n

Poslije ‘Smrti Louisa XIV’ u gotovo dva sata krupnih planova bolesni\u010dke scene i likova stije\u0161njenih u njoj, pitanja su se odnosila na okolnosti snimanja filma, napose odnos s protagonistom, gluma\u010dkom zvijezdom francuskog novog vala Jean-Piere L\u00e9audom (po\u010deo kao trinaestogodi\u0161njak u ‘400 udaraca’ F. Truffauta, omiljeni Godardov glumac, ostvario opus od stotinjak filmskih uloga), pa smo saznali kako je njegov osobni stil \u017eivota, a to je dugi boravak u krevetu (ne u spavanju ili bolovanju, ve\u0107 aktivnostima koje obavlja le\u017ee\u0107i), dobro do\u0161lo tijekom snimanja, to jest njegovom kontemplativnom i introspektivnom pristupu polo\u017eaju samrtnika na postelji.<\/p>\n

<\/p>\n

Smrt Luja XIV. ; Fotografije ustupile Filmske mutacije<\/p>\n

Saznali smo da su u sobi u kojoj se prakti\u010dki odvija radnja, kao u neke vrste instalacije koncepta jedinstva vremena i prostora, bile postavljene tri kamere koje su onemogu\u0107avale nesvjesno upravljanje glum\u010devih nastojanja prema jednom o\u010di\u0161tu.<\/p>\n

Saznali smo da je snimanje obavljeno u dva tjedna (trinaest dana) i da se snimalo u jednom dvorcu, ali da je kompletno unutra\u0161nje ure\u0111enje sobe u kojoj se snimalo bilo izra\u0111eno za potrebe filma (ostali su dijelovi namje\u0161taja, a redatelj je bio sklon krevet pokloniti glavnom glumcu).<\/p>\n

Na pitanje o poznavanju protokola u odnosu na kralja, saznali smo (\u0161to smo i vidjeli u filmu), da se Albert Serra nije obazirao na faktografske pojedinosti ‘etikete’, ve\u0107 je ostvario atmosferu koja ukazuje na klju\u010dne pokazatelje odnosa.<\/p>\n

Postavljeno je i pitanje odnosa sluga i gospodara, to jest podre\u0111enih i onih kojima slu\u017ee, to jest Serraine interpretacije dru\u0161tvenih odnosa u ovom i drugim njegovim filmovima.<\/p>\n

Autoru je postavljeno \u010dak i pitanje o preferencijama unutar vlastitog opusa (koje ina\u010de izaziva oklijevanje ili izbjegavanje odgovora ili odgovor frazom ‘Sva su mi djela jednako draga’), ali redatelj ga je do\u010dekao spremnim stavom. Najdra\u017ei su mu oni filmovi koji su primili najmanje priznanja, neki koji su \u010dak odbijeni s presti\u017enih festivala. Film koji mo\u017ee biti odbijen u Cannesu, mo\u017ee dobiti zadovolj\u0161tinu u Locarnu…<\/p>\n

Filmska Smrt<\/p>\n

\u010cini se da sam iznenadila i autora i auditorij kad sam se vratila na temu smrti. Ovaj film prikazuje smrt ne kao \u010dinjenicu, kao kraj koji se ozna\u010dava datumom ili koji se u drugim filmovima obi\u010dno prikazuje kao jednokratan tragi\u010dni doga\u0111aj, kao \u017ertva za vi\u0161e ciljeve, kao okrutno smaknu\u0107e ili juna\u010dki \u010din. U tisu\u0107ama filmova koje smo vidjeli i voljeli smrt je trenutak u koji stane neki dobro formuliran govor ili poruka, neki specijalni psiholo\u0161ki ili didakti\u010dki efekt, ne\u0161to \u0161to \u0107e publiku dirnuti i, po mogu\u0107nosti, rasplakati. Ali u svim tim ulogama, smrt je sredstvo. Smrt je alat kojim se ne\u0161to poru\u010duje, smrt ostavlja tragove, obavlja neku funkciju, ima neku drugu (sporednu) ulogu. U ratnim filmovima vidimo le\u0161eve gubitnika i pobjednika, u ljubavnim filmovima zaljubljene mrtvace, roditelji se \u017ertvuju za djecu, djeca \u017eivot pola\u017eu za roditelje i domovinu, sve\u010dane smrti imaju dimenziju i svrhu.<\/p>\n

U ovom filmu prikazan je proces, postupak smrti. Kao ‘sat anatomije’, zapravo dva sata ‘anatomije smrti’, u kojem se vidi kako se fiziolo\u0161ki, biolo\u0161ki, raspada \u017eivo tkivo, kako umiru stanice i organi. Bez patetike, bez panike, radi se o starom (osobito za to vrijeme vreme\u0161nom) \u010dovjeku, radi se o apsolutistu koji ne tra\u017ei empatiju kao ‘mali \u010dovjek’ i ‘nevina \u017ertva’, kao neki jadnik koji nije okusio \u017eivotnih slasti.<\/p>\n

Ali u filmu nema ni zluradosti zbog pada \u010dovjeka koji se poistovjetio sa Suncem. Groznica ovozemaljskih interesa oko \u010dovjeka-institucije, koji mo\u017ee toliko toga ostaviti svedena je na diskretnu mjeru. U knjizi Saint Simona (Dvor Louisa XIV) pristrani ali upu\u0107eni autor, i s\u00e2m sudionik dvorskog \u017eivota i smrti, prikazuje s koliko su pritisaka bili ispunjeni posljednji dani velikog Kralja. Osobitu ulogu igrala je gospo\u0111a de Maintenon (njegova posljednja ljubavnica i mo\u017eda supruga, biv\u0161a dadilja djece koju je imao s prethodnom ljubavnicom!) u korist svoga miljenika, kraljevog vanbra\u010dnog sina, vojvode du Maine. Ali ‘predatori’ su u filmu prikazani suzdr\u017eano, u pozadini, dosljedno kao epizode. Nema govora o poruci kao u sli\u010dnim prikazima smrti ili pada mo\u0107nika: Evo kako zavr\u0161avaju takvi silnici! Jer tako, to jest smr\u0107u (ako ne na ovakav na\u010din i uz ovakvu pratnju) zavr\u0161avaju svi. Svi koji ne govore o smrti i svi koji govore da se ne boje i svi koji se boje, a govore da se ne boje.<\/p>\n

U jednom trenutku glazba nagovje\u0161tava kraljeve posljednje trenutke, sve\u010dani ‘dolazak smrti’. Ali to se ne dogodi. I to \u0161to se ne dogodi ima funkciju, simbolizira nepredvidivost neizbje\u017enog, timing neuskla\u0111en s ljudskim o\u010dekivanjima. U filmu nema mjesta ni za druge o\u010dekivane obrate i kontraste. Svi glasovi i zvukovi su prigu\u0161eni. Na dvoru se odvija \u017eivot, dok se u kraljevskoj sobi odvija agonija smrti. Bez ukidanja jednog drugim, ve\u0107 kao paralele.<\/p>\n

Nema tu uobi\u010dajene pri\u010de o uroti protiv ‘bespomo\u0107nika’. \u010cak ni oni koji okru\u017euju Kralja, koji obavljaju ‘najbli\u017ee’, a povremeno i gadljive radnje vezane za bolesni organizam, oni koji su eksplicitno podanici, ni oni se prema njemu ne odnose s nestrpljenjem ni pasivno\u0161\u0107u. Oni doista \u010dine sve \u0161to mogu da mu olak\u0161aju stanje, druga je stvar \u0161to mu nisu u stanju pomo\u0107i. Njegov lije\u010dnik, famozni dr. Fagon, kojeg je A. Serra surfanjem na Internetu na\u0161ao na ljestvici ‘najgorih lije\u010dnika svih vremena’ (kao drugog po redu!), ni on nije bahat. Iako je isklju\u010div, na kraju popu\u0161ta, priznaje svoju nemo\u0107, ne opravdava se po svaku cijenu.<\/p>\n

A znakovito je to da Kralj, na granici snaga, kao patnik kojemu gangrena nagriza ne samo nogu, ve\u0107 utrobu, ne urla, ne \u017eesti se, ne proklinje svoju sudbinu, ne jada se i ne samosa\u017ealjeva. On zadr\u017eava dostojanstvo i uljudan je prema onima koji mu se obra\u0107aju, ne tra\u017ei puno. Kralj je blag kao da ga je smrt spr\u017eila kao mraz, kao da mu je slomila staklene vladarske \u0161iljke.<\/p>\n

Izlo\u017een istoj tegobi (gangrenozna noga) Filoktet je urlao tako da su ga morali ostaviti na Lemnosu, a znamo kakav je bolesnik bio Henrik VIII zbog sli\u010dnog uzroka i boli. Louis XIV jeca samo kad ne mo\u017ee izdr\u017eati patnju. Ali on je takav u ovom filmu ne zato \u0161to to autori pouzdano znaju, ve\u0107 zato \u0161to to nije bitno, kao \u0161to nije bitna ni faktografska rekonstrukcija interijera i dvorske etikete. Sve je zasjen\u010deno da ne zakrili glavnu protagonisticu filma, Smrt. Ona je ‘glavna’, a ne onaj tko joj je \u017ertva. U \u017eari\u0161tu nije specifi\u010dna smrt jednog vladara, ve\u0107 prikaz tijeka smrti s umjetni\u010dkim rezom u povijesnu faktografiju.<\/p>\n

Umjetni\u010dki portret smrti<\/p>\n

Ne znamo je li Louis bio takav ‘na kraju’, ali detalji njegovog pona\u0161anja nisu zasjenili pravi predmet filma. Ali i kad ne predstavljaju minucioznu reprodukciju, detalji nisu bez zna\u010denja. Ni perike nisu vjerne rekonstrukcije kraljevskih frizura ve\u0107 svojim izgledom odra\u017eavaju njegovo stanje. Zgu\u017evani pramenovi na glavi iscrpljenog bolesnika izobli\u010duju se na kraju njegovih snaga u pau\u010dinu dlaka, u neku silhuetu vlasi\u0161ta, u skicu crte\u017ea koja \u0107e se oguliti s kraljevske lubanje…<\/p>\n

Sudionik diskusije, stalni teoreti\u010dar i komentator Festivala mutacija, Jonathan Rosenbaum, komentirao je i citirao (druge teoreti\u010dare) da: Umjetnost tje\u0161i, umjetnost umiruje strah… Ali ovaj film ne izaziva strah od smrti. Upravo suprotno, on na neki na\u010din poni\u0161tava strah od smrti kao nepoznanice, on pokazuje kako se ta smrt razvija, kako se \u0161iri, kao proces popu\u0161tanja tijela, s jedne strane konkretnog tijela, tijela kralja koji je svim svojim \u017eivotnim gestama negirao nemogu\u0107nosti, a s druge strane konkretne i apstraktne \u010dinjenice smrti koja poni\u0161tava sve mogu\u0107nosti. Ako postoji potencijal za neutraliziranje straha pred smr\u0107u, to bi mogla biti radoznalost. Kako to izgleda, kako se to odvija, kako protje\u010de? Ovaj film dovodi nas do tog ogledala koji ne mo\u017eemo prekora\u010diti, osim ma\u0161tom.<\/p>\n

Mo\u017eda smrt najvi\u0161e zastra\u0161uje time \u0161to ne znamo \u0161to je, a ‘Smrt Louisa XIV’ prikazuje kakva bi mogla biti. Neo\u010dekivani efekt tog prikaza, uz zastra\u0161uju\u0107e detalje, predstavlja olak\u0161anje pristupa prikazanom predmetu. Iako ne mo\u017eemo znati kako smrt ‘vidi’ onaj tko je do\u017eivljava, mo\u017eemo joj se pribli\u017eiti na ‘sigurnoj udaljenosti’. Umjetni\u010dki portret smrti umanjuje strah od smrti kao nepoznate pojave. Time je Albert Serra mo\u017eda ostvario i ono \u0161to nije mislio posti\u0107i, ali to nije prvi put da autori ostvare neplanirane ‘specijalne efekte’.<\/p>\n

Ada Juki\u0107<\/strong>
\nZagreb, 29.01.2019.<\/p>\n

Informacije o filmu:<\/strong><\/h3>\n

Smrt Luja XIV.<\/strong>
\nCapricci Films, Rosa Filmes, Andergraun Films, 2016.
\nTrajanje: 115 min.
\nFormat: 2,35:1
\nZvuk: Dolby
\nScenaristi: Thierry Lounas, Albert Serra
\nGlazba: Marc Verdaguer
\nJo\u0161 glume: Jacques Henric, Vicen\u00e7 Altai\u00f3, Alain Lajoinie, Olivier Cadiot, Philippe Crespeau…<\/p>\n

Festivala nevidljivog filma XII<\/strong><\/a>
\nKino Europa<\/strong><\/a><\/p>\n

Share<\/a><\/div>