BITNO JE POBIJEDITI, A ONDA SE RASTATI U TI\u0160INI<\/b><\/p>\n
Posljednja no\u0107<\/i>, najnovija je re\u017eija Branka Brezovca nastala prema romanima Ratka Cvetni\u0107a Kratki izlet<\/i> te Johna Boynea Prigovor savjesti<\/i> uz motive iz drame Posljednji dani \u010dovje\u010danstva<\/i> Karla Krausa. Radi se o \u00a0koprodukciji EUROKAZ-a sa Queer Zagreb<\/i> te u suradnji sa Zagreba\u010dkim kazali\u0161tem lutaka, Austrijskim kulturnim forumom i Kulturnim centrom Travno.<\/p>\n
Budu\u0107i da se Boyne i Kraus u svojim djelima bave Prvim svjetskim ratom, a kako ove godine obilje\u017eavamo konac toga Velikog rata, predstava je i na prvi pogled aktualna. No, dublja razina te aktualnosti proizlazi iz jukstaponiranja Boyneova sa Cvetni\u0107evim romanom koji se bavi hrvatskim Domovinskim ratom. Poanta koja se iz toga o\u010ditava, \u010dini mi se, ima veze s razbijanjem svih iluzija o pravednosti i moralnosti bilo kojega rata te kako \u010ditamo u programskoj knji\u017eici, s politi\u010dkim pragmatizmom koji se ra\u0111a nakon svakoga od njih.<\/p>\n
<\/p>\n
Posljednja no\u0107 ; Fotografiju ustupio Eurokaz<\/p>\n
Zanimljiva je uporaba Boyneovog romana \u0161to progovara o homoseksualnoj ljubavi dvaju vojnika u Velikom ratu. Taj motiv s jedne strane, kao da \u017eeli jo\u0161 dodatno u o\u010dima obi\u010dnog svijeta dezavuirati rat i ratovanje, a s druge strane, gledano na razini doga\u0111aja u romanu, progovoriti o banalnosti zla. Prigovor savjesti, danas tako\u0111er dru\u0161tveno aktualna tema i pravo na koje se volimo pozivati, u ratu nije nikakvo pravo, ve\u0107 \u010disti kukavi\u010dluk dostojan strelja\u010dkog voda.<\/p>\n
I ovdje Brezovec nastavlja raditi na projektu semioklazma odnosno razaranju znakova pa i mitova na\u0161e kulture \u2013 \u010dast, hrabrost, pravednost rata i ubijanja. Sva ta op\u0107a mjesta na\u0161e civilizacije, redatelj propituje i podriva ne samo pri\u010dom, ve\u0107 i redateljskim postupkom.<\/p>\n
Boyneov i Cvetni\u0107ev roman teku paralelno te se njihovi fragmenti isprepli\u0107u bez neke u prvi mah o\u010dite pravilnosti pa tako zapravo publici onemogu\u0107uju da se u\u017eivi u bilo koji od fabularnih nizova. Tu je Brezovec dosljedni brehtijanac jer on \u017eeli potaknuti publiku na razmi\u0161ljanje, a ne na u\u017eivljavanje.<\/p>\n
Tom efektu pridonosi i gestualna gluma koja je kod Brezovca sinonim za buku, viku, glasno pjevanje i naoko nekontrolirane pokrete. Pridonosi mu i zbor koji pjeva songove u brehtijanskoj maniri. Zanimljiva je i pojava Zdenke Kova\u010di\u010dek koja pjeva svoju poznatu pjesmu \u017duta ru\u017ea<\/i> \u0161to je u kontrapunktu s kori\u0161tenjem ru\u017ea u predstavi (njima si vojnici, naime, bri\u0161u stra\u017enjice koriste\u0107i ih kao toaletni papir).<\/p>\n
Druga poznata medijska li\u010dnost u ovoj predstavi je i Domagoj Zovak iz Newsbara<\/i> iz \u010dijih usta izlaze medijske parole koje se, naravno ironiziraju u samom kontekstu predstave. Glavna je, po mome mi\u0161ljenju ova: Bitno je pobijediti, a onda se rastati u ti\u0161ini<\/i>.<\/p>\n
Scenografija Tihomira Milovca u kombinaciji s projekcijama Ivana Maru\u0161i\u0107a Klifa na poseban na\u010din protagoniste pribli\u017eava publici i udaljuje od nje, \u010dime se odli\u010dno uklapa u op\u0107u ideju i redateljsku metodologiju predstave. Potonje vrijedi i za kostime Katarine Rado\u0161evi\u0107 Gali\u0107. Glazba Stanka Juzba\u0161i\u0107a odnosno glazbeno rje\u0161enje u cjelini efektno djeluje kao kontrapunkt zbivanjima na sceni.<\/p>\n
U cjelini gledano, ova je predstava svojevrsni Brezov\u010dev povratak na velike scenske spektakle, no u semioklasti\u010dnom klju\u010du za koji se zanima posljednjih godina. Njegove predstave zahtijevaju od publike izvjestan mentalni napor pa \u0107e oni koji ina\u010de vole njegove re\u017eije ponovo do\u0107i na svoje. U svakom slu\u010daju, ako tra\u017eite ve\u010dernju razbibrigu i zabavu, ova predstava ne\u0107e biti va\u0161 prvi izbor.<\/p>\n
Ozana Ivekovi\u0107<\/strong><\/p>\n<\/div>\n